Rousseau 4691b

Rousseau - Društveni ugovor PRVA KNJIGA 1. poglavlje – predmet ove knjige 2. poglavlje – o prvim društvima 3. poglavlje – o pravu jačega 4. poglavlje – o ropstvu 5. poglavlje – treba uvijek doći do prvog sporazuma - ''čovjek se rađa slobodan a posvuda je u okovima'' o ti ''okovi'' su ograničenja slobodi građana u modernim državama o cilj je odrediti da li može postojati legitimni politički autoritet, odnosno da li može postojati država koja podržava, umjesto da ograničava, slobodu građana o taj legitimni politički autoritet se ne može pronaći u prirodi - jedino prirodna vrsta društva je porodično u kojem otac ima vlast nad sinom i koje postoji samo radi održanja sina - Grotious i Hobbes smatraju da je porodica prvi model političkih društava o vladar se brine za svoje podanike i stoga ima neograničenu vlast nad njima - svaki čovjek rođen u ropstvu se rađa da bude rob - sila stvara prve robove, a njihov kukavičluk ih u tom stanju zadržava - da bi se zadržao svoj položaj kao gospodara treba svoju snagu pretvoriti u pravo a poslušnost u dužnost - nadređeni položaj svoj uzrok ima u sili a ne u prirodi pa politički autoritet nije prirodan - nije legitimno svoj nadređeni položaj temeljiti na sili jer to ne znači da bi podanici slušali vladare jer bi trebali nego jer moraju, a ako bi mogli svrgnuti vladara onda bi i to učinili na temelju svoje moći; u takvom slučaju ne bi bilo političkog autoriteta neko bi svi činili ono što im moć omogućava - zakonita vlast temelji se na konvencijama, odnosno društvenom ugovoru, među ljudima u zajednici - Grotius kaže da postoji sporazum između podanika i kralja kojim oni pristaju predati svoju slobodu o nije jasno što podanici dobiju zauzvrat, ne opskrbljuje ih, ne osigurava mir i živi razmetno, ali mora postojati neki razlog ili bi to bilo besmisleno - odreći se svoje slobode znači odreći se svojstva čovjeka, prava čovječnosti i svojih dužnosti - Rousseau kaže da je sloboda povezana i s moralom, naše djelovanje može biti moralno samo ako je slobodno - suprotstavlja se ideji da bi ratni zarobljenici mogli postati robovi tako što bi bili poslušni u zamjenu za svoj život - ratovi nemaju veze s pojedincima, vode se radi stjecanja vlasništva - kad se neprijatelj preda, prestaje biti neprijatelj i ostaje samo obični čovjek - ljudi u apsolutnoj monarhiji su robovi, a robovi nemaju slobodu ni prava - ljudi su ljudi samo ako imaju slobodu međusobnog odlučivanja i slaganja oko toga što je najbolje za sve 6. 7. 8. 9. -

-

-

-

poglavlje – O društvenom sporazumu poglavlje – O suverenu poglavlje – O društvenom stanju poglavlje – O stvarnom vlasništvu ljudi prije ili poslije dolaze do točke u prirodnom stanju kad trebaju udružiti snage da bi preživjeli sa društvenim ugovorom ljudi rješavaju problem kako se međusobno povezati a ujedno i zadržati svoju slobode bit društvenog ugovora je da se svaki pojedinac mora bezuvjetno predati zajednici kao cjelini o uvjet društvenog ugovora je isti za sve pa će svi htjeti ugovor učini što jednostavnijim za sve o jer se ljudi bezuvjetno predaju, pojedinac nema prava koja mogu biti u sukobu sa državom o ljudi ne gube svoju prirodnu slobodu kroz društveni ugovor jer nitko nije iznad nikoga drugog zajednica formirana tim društvenim ugovorom nije samo ukupni broj života i volja članova, to je zajedničko i ujedinjeno tijelo sa vlastitim životom i voljom to tijelo se nekad zvalo grad ili polis a sad se zove republika ili političko tijelo o u svojoj pasivnoj ulozi ono je država o u aktivnoj ulozi ono je suveren o u odnosu prema drugim državama ono je vlast zajednica koja ga formira naziva se narod, individualno to su građani, a podanici kada su podređeni državnim zakonima Rousseau se prema takvom suverenu često odnosi kao da se radi o pojedincu pristajući uz društveni ugovor svaki pojedinac se obavezuje u dvostrukom odnosu o kao član suverena prema pojedincima o kao član države prema suverenu

1

-

iako suveren nije obavezan društvenim ugovorom ne može učiniti ništa što bi bilo protivno društvenom ugovoru jer bez ugovora ne bi postojao o kad bi štetio svojim podanicima štetio bi sam sebi pa suveren djeluje prema onom što je u najvećem interesu za njegove podanike iako nije obavezan tako postupati s druge strane pojedinac treba biti prisiljen zakonima da ostane odan suverenu o samovolja pojedinca može htjeti sve koristi građana bez ispunjavanja dužnosti podanika  u tom slučaju podanici će biti prisiljeni da poštuju opću volju, bit će prisiljeni da budu slobodni Rousseau razlikuje prirodno stanje od društvenog stanja i preferira društveno nakon prijelaza iz prirodnog stanja u društveno u čovjeku se zamjenjuje instinkt s pravednošću i čovjekovim djelima se pridaje moralnost u građanskom društvu preuzimamo odgovornost za naša djela i time postajemo plemenitiji prva knjiga završava sa raspravom o vlasništvu vlasništvo nad nekom zemljom je legitimno ako nitko drugi ne spori to vlasništvo, ako vlasnik ne posjeduje više nego što mu je potrebno i ako tu zemlju obrađuje radi svog vlastitog održanja prema društvenom ugovoru svaki pojedinac predaje sve svoje vlasništvo uz samoga sebe suverenu i općoj volji, ali pritom nisu lišeni tih dobara jer su svi ujedno i članovi koji sačinjavaju suverena

-

-

-

-

DRUGA KNJIGA

1. poglavlje – Suverenost je neotuđiva 2. 3. 4. 5. -

-

-

-

-

poglavlje – Suverenost je nedjeljiva poglavlje – Može li opća volja pogriješiti poglavlje – O granicama suverene vlasti poglavlje – O pravu na život i smrt društvo može funkcionirati samo utoliko što ljudi imaju interes u zajedničkom o krajnji cilj svake države je opće dobro opće dobro se može postići samo poštujući opću volju kako je izražena kroz suverena suverenost je neotuđiva o vlast se može prenositi ali ne i volja o suveren ne može biti reduciran na manju grupu suveren predstavlja opću volju koja se nikada u potpunosti ne podudara sa bilo kojom pojedinačnom voljom kao volja naroda, suveren može postojati samo ukoliko ljudi imaju aktivan i direktan pristup političkom životu suverenost je nedjeljiva o suveren uvijek i nužno izražava volju naroda kao cjeline, nikad kao jednog dijela izraz opće volje stvara zakon dok je izraz pojedinačne volje u najboljem slučaju dekret (aplikacija zakona) o Rousseau zamjera drugim filozofima što ne shvaćaju razliku o oni smatraju da su pojedinačne uredbe (poput istracije, objave rata) činovi suverenosti, ali oni to nisu jer ni jedan od tih akata nije zakon, već samo primjena zakona o takve primjene zakona mogu izvršiti samo pojedinci a ne narod kao cjelina pa filozofi smatraju da je suverenost djeljiva  tako npr. Grotius pridaje suverenost pojedinačnoj volji jednog monarha koji je tada u stanju otuđiti ljudima njihova prava iako opća volja uvijek teži javnoj koristi, odluke naroda uvijek ne izražavaju nužno opću volju postoji razlika između volje svih i opće volje opća volja pazi samo na zajednički interes dok volja svih samo zbroj zasebnih volja pojedinačni interesi u volji svih se većinom poništavaju osim ako se ljudi udruže i glasaju kao grupa Rousseau je protiv stvaranja udruženja unutar države i smatra da bi svaki pojedinac trebao razmišljati sam za sebe iako suveren ima apsolutnu moć nad svim svojim podanicima, postoji i prostor za privatna interese građanin treba predati koje su god usluge i dobra potrebne državi, ali država ne može zahtijevati od građanina više od onog što joj je potrebno suveren je ovlašten da se miješa samo u slučaju da se radi o političkom tijelu kao cjelini o predmeti koji se bave pojedincima ne tiču se suverena, suveren se bavi samo s onim što je od zajedničkog interesa o kao rezultat pojedinac je slobodan baviti se privatnim interesima i obvezan je prema suverenu samo u predmetima od javnog značaja Rousseau podržava smrtnu kaznu jer suveren ima pravo odlučiti da li će njegovi podanici živjeti ili umrijeti najjači razlog za to je tvrdnja da zločinci kršeći državne zakone zapravo raskidaju društveni sporazum i prema tome više nisu članovi države kao neprijatelji društvenog ugovora oni su državni neprijatelji koje treba ili ubiti ili protjerati

2

-

krivac se može pomilovati, ali i pomilovanja i kazne su znak slabosti, zdrava država ima malo kriminalaca

6. poglavlje – O zakonu 7. poglavlje – O zakonodavcu - ranija rasprava o društvenom ugovoru i suverenu objašnjava kako nastaje političko tijelo - da bi se objasnilo kako se ono održava zahtijeva raspravu o zakonima - postoji univerzalna i prirodna pravednost koja potječe o d Boga ali koja nije obvezujuća o zli ljudi neće poštovati Božji zakon pa moramo stvoriti pozitivne zakone obvezujuće unutar zajednice ili će oni koji poštuju Božje zakone patiti zbog onih koji ih ne poštuju - zakon je apstraktni izraz opće volje koji je univerzalno primjenjiv - zakone stvaraju svi ljudi kao cjelina i oni se odnose na sve - zakon se ne bavi s pojedinačnim stvarima - zakon se ne može odnositi na određene pojedince ili udruženja o može odrediti da neke grupe imaju povlastice ili da bi odrediti karakteristike vladara, ali ne može se odnositi na određeno udruženje ili pojedinca - zakon su zapisi naših volja - zakon može biti donesen samo ako se ljudi kolektivno slože s njim i ako je obvezujući za sve - ono što suveren naređuje u nekom pojedinačnom cilju nije zakon, već odluka; nije čin suverenosti već magistrature - republika je svaka država u kojoj vladaju zakoni o bez obzira na oblik upravljanja u njoj, jer samo u tom slučaju vlada javni interes - postojanje civilnog društva ovisi o postojanju zakona - pitanje kako će se svi ljudi međusobno dogovoriti oko sastavljanja zakona - idealni zakonodavac mora posjedovati vrhunsku razboritost i mora biti voljan nesebično raditi za dobrobit naroda - zakoni uvelike oblikuju karakter i ponašanje ljudi, pa zakonodavac mora dobro poznavati prirodu ljudi - da zakoni ne bi bili pristrani, zakonodavac ne smije biti član države za koju piše zakone - on treba biti izvan i iznad ovlasti suverena - teško je naći takvu osobu pa Rousseau kaže da bi nam bogovi trebali dati zakone - uz pronalazak samog zakonodavca postoji i poteškoća tjeranja ljudi da poštuju zakone - ljudi će teško prihvatiti zakone koje je donio neki određeni pojedinac - Rousseau primjećuje da su zakonodavci kroz povijest koristili autoritet božanstva kao potporu svojim idejama o Mojsije je rekao da mu je bog dao 10 zapovijedi - pozivanje na natprirodne izvore zakona je obično dobar način da se osigura njihovo poštivanje

8. poglavlje – O narodu 9. poglavlje – Nastavak 10.poglavlje – Nastavak 11.poglavlje – O raznim sustavima zakonodavstva - nije samo teško naći zakonodavca, teško je i naći ljude koji su prikladni za nove zakone - država bi trebala dobiti zakone relativno rano u svojem postojanju o ako se zakoni donesu prerano, narod neće biti spreman da primi smjernice o ako se predugo čeka sa zakonima, ljudi će biti obuzeti svojim predrasudama i odbijati poboljšavajući utjecaj dobrih zakona - u rijetkim slučajevima revolucija može omogućiti starijoj državi da ponovno zadobije svoju slobodu pod novim zakonima ali do takve revolucije može doći samo jednom - država mora biti srednje veličine da bi dobro napredovala, ni prevelika ni premala - u velikoj državi istracija postaje skupa i teško upravljiva o umjesto jedne središnje vlade postojalo bi više regionalnih koje bi dodatno koštale narod o velika vlada će biti sporija i manje učinkovita u održavanju reda i mira, a država koja se prostire po velikom teritoriju obuhvatila bi različite običaje i različite klime što bi otežalo donošenje univerzalnog zakona o premala država je stalno u opasnosti da ju osvoje susjedi s kojima nije u dobrim odnosima - treba postojati ravnoteža među brojem ljudi i prostoru na kojem se rasprostire država o ako mali broj ljudi posjeduje velik teritorij neće ga moći nadzirati i stalno će prijetiti invazija o ako velik broj ljudi posjeduje mali teritorij, morat će ovisiti o dobrima drugih zemalja da bi se održali i bit će u stalnoj kušnji da napadnu svoje susjede o nema točnog omjera količine zemlje i broja ljudi jer to ovisi o više faktora: vrsti zemlje, vrsti ljudi... - zadnji uvjet za uspostavljanje zakona unutar države je period mira i obilja jer uspostava zakona državu trenutačno čini ranjivom

3

-

Rousseau napominje da nema mnogo država koju su u stanju primiti zakone o jedna iznimka je Korzika za koju ima osjećaj da će iznenaditi Europu (oće kurac) svrha svakog zakonodavnog sistema se treba svoditi na slobodu i jednakost o pod jednakošću ne misli da svi trebaju biti potpuno isti nego da razlike u bogatstvu ne smiju biti takve da izazovu razdor u državi razlikuje četiri klase zakona: o politički zakoni ili temeljni zakoni  određuje odnos koji političko tijelo ima prema samom sebi, odnosno pridržavanju svojih zakona, to je osnovna struktura države o građanski zakoni  odnos pripadnika među sobom ili s čitavim tijelom o krivični zakoni  odnos između nepokornosti i kazne o običaji, navade i mnijenje ljudi  određuju kvalitetu ljudi i uspješnost posebnih, pisanih zakona

TREĆA KNJIGA 1. Poglavlje – O vladavini općenito 2. poglavlje – O načelu što tvori razne oblike vladavine - Rousseau razlikuje zakonodavnu vlast i izvršnu vlast - postupci države, kao i osobe, mogu se analizirati na snagu i volju o e.g. da bi odlučio ići trčati moram imati snagu da to fizički izvedem i volju da se uopće pokrenem - volja političkog tijela je izražena kroz zakone kojima se bavi Knjiga 2 - snaga koja praktično provodi te zakone nalazi se u izvršnoj vlasti - izvršna vlast se bavi pojedinačnim dekretima i primjenama zakona pa se razlikuje od suverena koji se bavi samo sa općim pitanjima - ne postoji društveni ugovor između vlade i ostatka naroda jer narod ne predaje svoju snagu ni volju izvršnoj vlasti kao što to čini prema suverenu o suveren (ili opća volja) je slobodan ograničiti, preinačiti ili oduzeti vlast vladi - vlada je posredničko tijelo između podanika i suverena za njihovo međusobno sporazumijevanje - vlada ili vrhovna uprava je zakonito obavljanje izvršne vlasti a vladar ili magistrat čovjek ili tijelo zaduženo za to upravljanje - u velikoj državi svaki pojedinac je samo mali dio suverena pa će biti manje skloni ugledati se na opću volju a više skloni djelovati u skladu sa vlastitom voljom - u svrhu držanja tako velikog broja ljudi pod kontrolom vlada će morati iskazati represivnu silu proporcionalnu broju podanika - vlada će morati biti relativno jača što je narod brojniji - s druge strane, što je jača vlada to su čuvari javne vlasti (magistrati) skloniji da ju zloupotrijebe - stoga, jaka vlada je potrebna da bi se kontrolirala velika populacija, a jaki suveren je potreban da bi se kontrolirala jaka vlada - ne postoji precizan matematički izračun kojim bi se odredila prikladna razina moći vlade, ali Rousseau predlaže da omjer moći vlade prema moći naroda treba biti jednak omjeru moći suverena i moći vlade - vlada, kao i suveren, može se smatrati ujedinjenim tijelom sa glavnom razlikom da suveren djeluje prema vlastitim interesima dok vlada djeluje prema interesima suverena ili opće volje - ipak, vlada ima svoje vlastito ja, zajednički osjećaj njezinih članova i ima svoje vlastite skupove, savjete, titule i vrhovnog magistrata koji djeluje kao vođa - teško je urediti takvu organizaciju u kojoj vlada nikad ne djeluje radi sebe same čime bi podredila opću volju svojoj volji - u osobi magistrata mogu se razlikovati tri različite vrste volje: o njegova osobna volja koja teži svom zasebnom probitku o zajednička volja svih magistrata, odnosi se na vladarev (vladar kao pojedinac može značiti i vladu kao skupinu) probitak o volja naroda ili suverena volja, izražava volju naroda kao cjeline - što je manje magistrata to će više zajednička volja (br. 2 gore) nalikovati pojedinačnim voljama i bit će jača i aktivnija u odnosu prema narodu - ako ima mnogo magistrata zajednička volja će nalikovati volji naroda ali će biti slabija i manje aktivna - u velikoj državi gdje je potrebna jaka vlada, poželjno je imati manji broj magistrata KNJIGA 3

4

3. 4. 5. 6.

7. -

-

-

-

-

poglavlje – Dioba vladavina poglavlje – O demokraciji poglavlje – O aristokraciji poglavlje – O monarhiji poglavlje – O mješovitim vladavinama Rousseau ugrubo razlikuje tri vrste vladavine o kad su svi ili većina građana magistrati vladavina je demokracija o kad su manje od polovice građana magistrati to je aristokracija o kad postoji samo jedan magistrat (ili u nekim slučajevima mali broj magistrata) vladavina je monarhija ne postoji oblik vladavine koji je najbolji za sve, kao što je već rečeno, što je veća država to je poželjniji manji broj magistrata stoga, monarhija je prikladna za velike države , demokracija za male, a aristokracija za srednje Rousseau je vrlo skeptičan o održivosti demokracije, tvrdi da istinske demokracije nije nikad bilo niti će je biti države po svojoj prirodi teže organizaciji vlada sa manjim brojem članova kada su vlada i suveren isto tijelo postoji velika opasnost da zbog ujedinjenja zakonodavne i izvršne vlasti dođe do korupcije zakona i propasti države uspješna demokracija bi morala biti mala s jednostavnim i poštenim građanima s malo ambicije ili pohlepe zbog svoje nestabilnosti demokracija je neotporna na građanske ratove i unutrašnje pobune postoje tri osnovne vrste aristokracije: o prirodna aristokracija, može se naći u primitivnim civilizacijama gdje starješine ili poglavice upravljaju plemenom ili selom o izborna aristokracija, prema Rousseau najbolja, vladaju oni koji su moćni, bogati ili najprikladniji da vladaju o nasljedna aristokracija, prema R. najgora, u kojoj određene obitelji vladaju svima ostalima sve dok se magistratima može vjerovati da će pravedno vladati aristokracija je izvrstan oblik vladavine bolje je izabrati određenu grupu najboljih ljudi za vladare nego da svi pokušavaju vladati bez obzira na kvalifikacije R. je jako rezerviran prema monarhiji, jednako kao i prema demokraciji monarhija je izuzetno efikasna jer se sva moć nalazi u pojedincu, ali to može biti opasno jer zajednička volja postaje pojedinačna volja o ako kralj želi apsolutnu moć u interesu mu je da podanike drži u teškim uvjetima da ne budu u stanji organizirati pobunu monarhije su najprikladnije za velike države u kojima monarh može podijeliti pozicije zamjenika po potrebi problem je što monarh rijetko kad mudro podijeli takve pozicije a postoji malo monarha koji su u stanju vladati velikom državnom bez pomoći postoji i problem nasljedstva: kod izbora kraljeva postoji velika mogućnost za spletku i korupciju, a kod nasljednog izbora monarha postoji stalni rizik nesposobnih vladara kraljevska vladavina je nestabilna, svaki sljedeći kralj se ravna po svojem planu pa država ne može imati čvrst cilj ni dosljednu provedbu ni jedna vladavina nije isključivo jedna od ove tri osnovne vrste nego su sve donekle izmiješane monarhija mora dodijeliti moć nižim magistratima, a demokracija treba pomoć vođe da ju usmjeri u cjelini, R. daje prednost jednostavnim oblicima vlasti, ali predlaže miješanje oblika da bi održao ravnotežu moći o ako je vlada premoćna u odnosu na suverena treba ju podijeliti i time raspršiti njenu moć

8. poglavlje – Isti oblik vladavine nije svojstven svim zemljama 9. poglavlje – O znakovima dobre vladavine 10.poglavlje – O zloupotrebi vlade i njezinoj sklonosti izopačivanju 11.poglavlje – O smrti političkog tijela - iako je sloboda poželjna, R. se slaže sa Montesquiem da nije moguća u svakom podneblju - vlada države ništa ne proizvodi sama pa mora živjeti od viška koji proizvede narod - što je bliži odnos između vlade i naroda to će porezi koje vlada nameće manje štetiti narodu - demokracija može preživjeti kad postoji malo viška, u malim i siromašnim državama, dok monarhija zahtijeva mnogo, pristaje samo bogatim nacijama - stoga, podneblje poprilično određuje vrstu vladavine - sjevernije, hladnije države imaju malo viška i prikladne su za demokraciju, južne, toplije države imaju dobru klimu i mogu uzdržavati monarhiju - u toplim klimama ljudi jedu manje, imaju manje plodnog tla i potrebno je manje ljudi koji bi obrađivali zemlju o bit će potrebno manje ljudi, populacija će biti raširenija i bit će lakše njome upravljati o sve to dokazuje da su tople klime prikladne za monarhije

5

-

-

-

uzevši u obzir mnoge nesuglasice oko pitanja što čini dobru vladavinu, R. kaže da je to broj članova populacije nekog naroda politička udruženja postoje da bi osigurala zaštitu i blagostanje svojih članova o rastuća populacija je znak blagostanja i stoga znak dobre vladavine o mir, kultura i ostali pokazatelji nisu ni približno toliko važni vlada stalno djeluje protiv suverenosti i napetosti među njima može uzrokovati kvarenje vlade o vlada će se ili suziti – polazeći iz demokracije u aristokraciju ili iz aristokracije u monarhiju o ili će se država raspasti jer obrnuti proces nije moguć država se raspada u anarhiju kada vlada zloupotrebljava svoju moć protiv suverenosti napetost između vlade i suverenosti će prije ili poslije uništiti svaku državu o poput ljudi i države su smrtne o kao primjer daje Spartu i Rim koji su se također raspali nakon nekog vremena o dugovječnost države ovisi o njezinoj zakonodavnoj moći, ako se zakonu dugo poštuju mogu ojačati kroz tradiciju

KNJIGA 3

12. poglavlje – Kako se održava suverena vlast 13.poglavlje – Nastavak 14.poglavlje – Nastavak 15.poglavlje – O zastupnicima ili predstavnicima 16.poglavlje – Ustrojstvo vlade nije ugovorno 17.poglavlje – O ustanovljavanju vlade 18.poglavlje – Način da se spriječi prisvajanje vladavine - da bi se moć suverena održala svi građani se trebaju povremeno sastajati na okupljanjima naroda - to se možda čini nerealno očekivati, ali Rousseau ističe da je to uspijevalo čak i u drevnim grčkim republikama i velikim gradovima poput Rima - ako se to čini nerealno danas to je zbog lijenosti ljudi a ne zbog organizacijskih teškoća - općenito govoreći, država ne bi trebala biti veća od grada pa sakupiti sve građane na jednom mjestu ne bi trebalo biti teško - u nestabilnim situacijama kad je više gradova ujedinjeno Rousseau predlaže da ne postoji glavni grad, već da vlada naizmjenično stoluje u svakom gradu i da se također ljudi naizmjenično sastaju u različitim gradovima - iako ne postoji precizni period vremena, Rousseau predlaže da što je jača vlada to bi se češće građani trebali sastajati - u tim narodnim skupštinama i najniži građanin je jednako svet i nepovrediv kao i prvi, najmoćniji magistrat - stoga su te narodne skupštine opasnost za vladu i vlada će često pokušati odgovoriti ljude od sastajanja - kada su građani malodušni ili prelijeni da koriste svoje pravo na slobodne sastanke vlada može uspjeti u narušavanju autoriteta suverena - često populacija koja ne želi sastajati da izvršava svoju zakonodavnu moć izabire predstavnike da čine taj posao umjesto njih - Rousseau dodaje da se država počinje raspadati kad građani cijene svoju udobnost i lijenost više od slobode i kad plaćaju predstavnicima i zastupnicima umjesto da se sami bave javnim poslovima - R. podrugljivo govori o financijama kao o praksi zamjenjivanja nečije dužnosti kao građanina s njegovim novčanikom - misao o predstavnicima je suvremena ideja, potječe iz feudalne vladavine i R. ponavlja da suverenitet ne može funkcionirati uz predstavnike - R. se obraća instituciji izvršne vlasti tvrdeći suprotno od drugih teoretičara, da vlada nije institucionalizirana posredstvom ugovora između ljudi i magistrata o suverena vlast se ne može tako preinačiti, odnosno predati svoju moć nekoj višoj instanci o takav ugovor bi bio pojedinačni čin i stoga ne bi bio ni zakon ni čin suverenosti o ne bi postojala viša sila koja bi osigurala da se ugovor poštuje - odluka da se uspostavi vlada zaista jest čin suverena, ali čin imenovanja vođa nije - R. objašnjava da privremeno, suveren postaje demokracija (vrsta vlade gdje je svaki građanin magistrat) i imenovanje magistrata je pojedinačni čin vlade - nakon imenovanja magistrata, suveren prestaje djelovati kao vlada i vlada i suveren postaju odvojena tijela - stoga čin koji uspostavlja vladu nije ugovor, već zakon i nosioci izvršne vlasti (magistrati) nisu gospodari naroda već njegovi službenici - redovite narodne skupštine su najbolje osiguranje da vlada ne naruši moć suverena - na svakoj skupštini ljudi moraju glasati da li će trenutna vlada i magistrati ostati na vlasti

6

KNJIGA 4 1. poglavlje – Opća volja je neuništiva 2. poglavlje – O glasanju 3. poglavlje – O izborima 4. poglavlje – O rimskim komicijama - iako opća volja može biti utišana ili prodana najvišem ponuđaću u državama kojima nedostaje jednostavnost mira, sklada i jednakosti nikad ne može biti uništena - opća volja ne može biti promijenjena ali može biti podređena drugim voljama, posebice individualnim voljama građana - čak i kad volja svih prestane izražavati opću volju, opća volja nastavlja postojati bez obzira koliko malo se poštuje - jednodušnost [jednoglasnost] u javnim odlukama je znak zdrave države - to je znak da se svi slažu s općom voljom - kada svi iskazuju svoju vlastitu pojedinačnu volju obavezno dolazi do nesuglasica - u najgorem slučaju jednodušnost se ponovno pojavljuje kada građani glasuju onako kako želi tiranin, ili zbog straha ili ulagivanja - iako se oko društvenog ugovora svi moraju složiti jednoglasno i oni koji se ne slažu moraju biti izbačeni iz države svi drugi činovi suverena mogu biti odlučeni glasom većine - u pitanjima od velike važnosti, rezultat glasovanja se treba približiti jednoglasnosti da bi se došlo do odluke dok u nevažnim istrativnim pitanjima dovoljan je suvišak od samo jednog glasa - volje onih koji se nađu na gubitničkoj strani glasovanja nisu toliko suzbijene koliko ih se smatra da su pogrešno procijenili opću volju o kada je narod u ulozi suverena ne smije glasati za svoju osobnu pojedinačnu korist nego za ono što vidi kao moguću opću volju - R. razlikuje 2 vrste izbora: biranje (glasovanjem) i ždrijebom (lutrijom) - ždrijeb je prikladan za demokraciju u kojoj bi jedina poštena metoda izbora onoga tko će snositi odgovornost upravljanja bila nasumična - biranje je prikladno za aristokraciju jer bi vlada trebala biti slobodna da sama izabere svoje članove - općenito govoreći biranje je bolje za popunjavanje upravljačkih pozicija za koje je potrebna određeno znanje ili vještina (poput vojnih pozicija), a ždrijeb je bolji za one pozicije (npr. u politici) za koje je potrebno samo zdrav razum, osjećaj za pravednost i poštenje koje bi trebali biti zajedničko svim građanima - 4. poglavlje govori o rimskim komicijima da bi se pokazalo kako je velik grad bio u stanju zadržati suverenost naroda tako dugo - postoje tri različita tipa narodnih skupština (komicija): o komicije po kurijama: sastojala se od stanovnika grada bez bogatijih građana iz gradske okolice i općenito je bila prilično korumpirana o komicije po tribusima: skupština ljudi koja je isključivala senatore i bogate plemiće i stoga je favorizirala glas naroda o komicije po centurijama: skupština svih građana, ali rezultat glasanja je često išao u prilog bogatih - R. posebno cijeli ovu posljednju i primjećuje da unatoč golemoj veličini Rima svi su ljudi kolektivno izvršavali zakonodavnu vlast (stvarajući zakone i birajući službenike) i dio izvršne vlasti 5. 6. 7. 8. 9.

-

-

poglavlje – O tribunatu poglavlje – O diktaturi poglavlje – O cenzuri poglavlje – O građanskoj religiji poglavlje – Zaključak u određenim slučajevima R. predlaže uspostavljanje dodatnog organa (zasebne magistrature) koje naziva tribunat čija zadaća je da zaštiti suverena od vlade, da se podrži vladu protiv naroda ili katkada da održi ravnotežu obiju strana nema udjela ni u zakonodavnoj ni u izvršnoj vlasti i nije zahvaćen ustavom jedina svrha mu je da osigura i obrani sigurnost zakona u rijetkim slučajevima diktature može biti potrebna da se država spasi od propasti zakoni nisu fleksibilni i mogu postojati okolnosti u kojima je najbolje privremeno obustaviti njihovo djelovanje diktator ne zastupa ni narod ni zakone, djeluje u skladu s općom voljom samo utoliko ukoliko je interes svih da se država ne raspadne očito diktatura se može zloupotrijebiti i može preći u tiraniju, pa bi diktatore trebalo postavljati samo na kratko vrijeme kao što se opća volja izjavljuje zakonom, javno mnijenje se izražava cenzurom

7

-

-

-

-

-

cenzorski sud djeluje kao glasnogovornik za javno mišljenje javno mišljenje je blisko vezano uz javni moral koji je blisko povezan sa zakonima cenzorski sud održava zakone i javni moral održavajući integritet javnog mišljenja zadnja tema kojom se R. bavi je građanska religija u ranim društvima, vođe svake države bili su bogovi koje je država štovala i svaka država je vjerovala da su njezini bogovi odgovorni za čuvanje i nadgledanje naroda kršćanstvo mijenja stvari propovijedajući postojanje duhovnog kraljevstva koje se razlikuje od zemaljskog štovanje kršćanskog Boga ne čini nekoga nužno saveznikom neke određene države i narodi svih država mogu štovati istog Boga Rousseau poštuje tu vrstu religije (i sam priznaje da ju prakticira) ali smatra da sama po sebi može biti štetna po državu, naziva ju religijom čovjeka pravog kršćanina zanimaju samo vrhovni bog i vječne moralne dužnosti i spremno će trpiti teškoće u životu zbog nebeskih nagrada zdrava država treba građane koji će biti spremni boriti se da bi učinili državu jakom i sigurnom druga vrsta religije, religija građana, službena je religija države i sastoji se od dogmi, obreda i vanjske službe propisane zakonima ona sjedinjuje interese crkve i države učeći patriotizam i pobožno poštovanje zakona o s druge strane, ona korumpira religiju, zamjenjujući istinsko, iskreno štovanje sa službenim, dogmatskim ceremonijama o također potiče na nasilnu netoleranciju drugih država treća vrsta religije, između ostalih katolička crkva, pokušava uspostaviti dva zakonodavstva, jedno civilno i jedno religiozno i stvara čitav niz proturječnosti koje onemogućuju pravo postojanje bilo kakvog zakona R. predlaže kompromis među prve dvije vrste religije suveren ima moć odlučivati samo oko onih pitanja koje su od javne važnosti dok god nije u suprotnosti sa javnim interesima ljudi su slobodni štovati što god i koga god žele s druge strane, svi građani bi trebali prisegnuti svoju odanost civilnoj religiji s vrlo malim brojem osnovnih propisa: postojanje Boga, vjera u život poslije smrti, pravda za sve, svetost društvenog ugovora i zakona, zabrana netolerancije, sve u svrhu da se spriječi nesloga između pripadnika različitih religija

8