Krivnja Lisa Ballantyne 366ug

LISA BALLANTYNE

KRIVNJA Naslov izvornika The Guilty One

Prevela s engleskoga Maja Opačić

»Duša u tmini griješi, no pravi je grešnik onaj tko je prouzročio tminu.« Victor Hugo, Jadnici

Zločini 1

Uparku Barnard pronađen je mrtav dječačić. Zrak je smrdio po barutu kad je Daniel izašao iz stanice podzemne željeznice u Angelu i krenuo prema policijskoj postaji u Islingtonu. Bila je sredina ljeta, bez daška vjetra, a mjesec je neopazice klizio po svijetlom, nemirnom nebu. Dan je bio težak, spreman da eksplodira. Kad je krenuo po ulici Liverpool, začula se grmljavina, a zatim su se pojavile i debele kapi kiše, prijekorne, opominjuće. Podigao je ovratnik i protrčao pored trgovina Waitrose i Sainsbury s, izmičući pred posljednjim kupcima. Daniel je bio trkač pa nije osjećao težinu u prsima i nogama, čak ni kad je kiša počela jače padati, na ramenima i leđima mu promočila jaknu i navela ga da trči sve brže. U policijskoj postaji otro je vodu s kose i jednom si rukom obrisao lice. Stresao je vodu sa svoje aktovke. Kad se predstavio, svojim je dahom zamaglio staklo koje ga je dijelilo od službenice na prijamnom šalteru. Dežurni policajac, narednik Turner, već ga je čekao i pružio mu je svoju suhu ruku. Odveo ga je u ured, gdje je Daniel skinuo jaknu i prebacio je preko naslona stolca. »Brzo ste stigli«, počeo je Turner. Daniel je instinktivno pružio svoju posjetnicu preko narednikova stola. Često je zalazio u londonske policijske postaje, ali u ovoj u Islingtonu još nikad nije bio. »Partner u tvrtki Harvey, Hunter i Steele?« smiješeći se reče narednik. »Ako sam dobro shvatio, riječ je o maloljetniku?« »Sebastianu je jedanaest godina.« Narednik je pogledao Daniela, kao da na njegovu licu traži neku reakciju. Daniel je cijeli život usavršavao bezizražajno držanje i znao je da njegove tamnosmeđe oči ne odaju nikakvu emociju dok je detektivu uzvraćao pogled. Bio je iskusni branitelj maloljetnika: zastupao je petnaestogodišnjake optužene da su ustrijelili članove svoje bande te nekoliko drugih tinejdžera koji su pljačkama pokušavali namaći novac za drogu. Međutim, nikad nije zastupao pravo dijete — maloga dječaka. Štoviše, općenito je imao vrlo malo kontakata s djecom. Jedino na što se mogao pozvati bilo je njegovo vlastito iskustvo djetinjstva. »Nije uhićen, zar ne?« Daniel je pitao Turnera. »Trenutno nije, ali nešto nije u redu. Vidjet ćete i sami. Točno zna što se dogodilo onome dječačiću... Vidim da zna. Majku smo pronašli tek pošto smo već pozvali vas. Kaže da je cijelo vrijeme bila kod kuće, ali se nije osjećala dobro pa je tek sad dobila poruke. Zatražili smo nalog za pretres obiteljskoga doma.« Daniel je vidio kako se Turnerovi crvenkasti obrazi naglo sliježu od znakovitosti onoga što je

upravo rekao. »Znači, on je osumnjičen za ubojstvo?« »Dabome da jest.« Daniel je uzdahnuo i iz aktovke izvadio blok. Bilo mu je malčice hladno u vlažnoj odjeći dok je bilježio policajčev kratki opis zločina, svjedoka i pojedinosti dotadašnjih razgovora s djetetom. Sebastiana su ispitivali u vezi s pronalaskom dječjeg leša. Dječak koji je pronađen mrtav zvao se Ben Stokes. Činilo se da je zatučen u nedjelju popodne u sjenovitom kutu dječjeg igrališta u parku Barnard. Cigla mu je bila žestoko nabijena na lice, tako da mu je slomila kosti očne duplje. Ista je cigla, zajedno s granama i lišćem, napadaču poslužila da prekrije dječakovo smrskano lice. Tijelo mu je bilo skriveno ispod drvene kućice za igru u kutku parka i ondje ga je u ponedjeljak ujutro pronašao jedan od radnika koji vode brigu o igralištu. »Benova majka prijavila je njegov nestanak u nedjelju predvečer«, reče Turner. »Rekla je da se toga popodneva otišao voziti biciklom po pločniku ulice Richmond Crescent. Nije se smio udaljiti iz ulice, ali kad je majka pogledala van da provjeri gdje je dječak, od njega nije bilo ni traga ni glasa.« »A ovoga ste dječaka priveli na ispitivanje jer...?« »Pošto je tijelo pronađeno, parkirali smo policijski kombi u ulici Barnsbury. Čovjek iz susjedstva prijavio je da je vidio dva dječaka kako se tuku u parku Barnard. Jedan od dječaka odgovarao je Benovu opisu. Svjedok je povikao djeci da prestanu, ali drugi dječak se nasmiješio i rekao da se samo igraju. Kad smo Benovoj majci opisali drugoga dječaka, navela je Sebastiana Crolla — vašega branjenika — koji živi samo nekoliko kuća od Stokesovih. Sebastian je bio sam kod kuće u ulici Richmond Crescent — barem smo tako mislili — kad su mu danas u šesnaest sati na vrata došla dva policajca. Rekao im je da mu je majka vani, a otac poslom u inozemstvu. Odredili smo mu zakonskoga skrbnika i zatim ga odmah priveli u postaju. Otpočetka je jasno da nešto skriva — socijalni radnik ustrajao je na tome da pozovemo odvjetnika.« Daniel je kimnuo i brzim pokretom zatvorio blok. »Odvest ću vas k njemu«, reče Turner. Dok su ga vodili do prostorije za ispitivanja, Daniel je osjetio kako ga preplavljuje poznata klaustrofobija policijskih postaja. Zidovi su bili prekriveni službenim plakatima o vožnji u pijanom stanju, drogama i nasilju u obitelji. Sve su rolete bile spuštene i prljave. U prostoriji za ispitivanja nije bilo prozora. Zidovi su bili obojeni svijetlozeleno i posve goli. Ravno pred njim sjedio je Sebastian. Policija je dječaku oduzela odjeću pa je bio odjeven u odijelo od bijeloga papira, koje je pucketalo kad bi se pomaknuo na stolcu. Zbog prevelikoga odijela dječak se doimao još manji i ranjiviji — kao da mu još nije ni jedanaest godina. Bio je izrazito lijep, gotovo poput djevojčice, širokoga srcolikog lica, malenih crvenih usana i krupnih zelenih očiju koje su zračile inteligencijom. Njegova vrlo blijeda koža bila je posuta pjegicama po nosu. Kosa mu je bila tamnosmeđa i uredno ošišana. Nasmiješio se Danielu, koji mu je uzvratio osmijeh. Dječak se doimao tako mlad da Daniel gotovo nije znao kako bi mu se obratio i davao je sve od sebe da prikrije svoju šokiranost. Narednik Turner je počeo s predstavljanjem prisutnih. Bio je visok čovjek — viši čak i od Daniela

— i činio se prekrupnim za tu malenu prostoriju. Zgrbio se dok je predstavljao Daniela Sebastianovoj majci, Charlotte. »Puno vam hvala što ste došli«, reče Charlotte. »Zaista to cijenimo.« Daniel je kimnuo Charlotte, a zatim se okrenuo njezinu sinu. »Ti si zacijelo Sebastian?« reče dok je sjedao i otvarao aktovku. »Jesam. Možete me zvati Seb ako želite.« Danielu je laknulo jer se dječak doimao vrlo otvoreno. »U redu, Sebe. Drago mi je što sam te upoznao.« »I meni je drago. Vi ste moj odvjetnik, zar ne?« Sebastian se nacerio, a Daniel podigao jednu obrvu. Taj će dječak biti njegov najmlađi klijent, no riječi su mu odavale veće samopouzdanje nego u tinejdžera koje je Daniel zastupao. Sebastianove znatiželjne oči i pjevajući, pristojni glas su ga razoružali. Majčin nakit činio se težim od nje same, a njezina odjeća skupom. Sitne kosti u njezinu dlanu pomakle su se poput ptičice kad je pogladila Sebastiana po nozi. Ovaj dječačić mora biti nevin, pomislio je Daniel dok je otvarao svoj fascikl. Donijeli su kavu, čaj i čokoladne kekse. Narednik Turner zatim ih je ostavio kako bi se Daniel mogao nasamo upoznati sa svojim malenim klijentom i njegovom majkom. »Smijem li uzeti jedan, molim vas?« pitao je Sebastian dok su njegovi čisti vitki prsti, tako nalik na majčine, lebdjeli nad keksima. Daniel je kimnuo glavom, smiješeći se dječakovoj pristojnosti. Sjećao se kako je to biti dijete u nevolji, dijete koje pokušava broditi kroz svijet odraslih, i odjednom se osjetio odgovornim za dječaka. Prebacio je svoju još uvijek vlažnu jaknu preko naslona stolca i olabavio kravatu. Charlotte je prstima prolazila kroz kosu. Zastala je da pogleda svoje manikirane nokte prije no što je sklopila ruke. Danielova majka imala je vrlo duge nokte pa su mu Charlotteini na trenutak odvukli pozornost. »Oprostite«, rekla je podižući vjeđe prekrivene teškom šminkom, a zatim ih opet spuštajući. »Hoće li ovo dugo trajati ? Moram skoknuti van da nazovem Sebovog oca i kažem mu da ste ovdje. On je u Hong Kongu, no tražio je da ga izvještavam. Trknut ću kući na minutu. Rekli su mi da mogu Sebu donijeti nešto odjeće prije nego što ga ponovno počnu ispitivati. Jednostavno ne mogu vjerovati da su mu uzeli svu odjeću. Čak su mu uzeli i uzorak DNK — mislim, ja uopće nisam bila prisutna...« Zrak je bio težak od mirisa vlažne kože aktovke i intenzivnoga mošusa u Charlotteinu parfemu. Sebastian je trljao ruke i uspravio se na stolcu, kao da ga je Danielova prisutnost neobično uzbudila. Izvadio je jednu od Danielovih posjetnica iz njihova odjeljka u fasciklu, a zatim se opet zavalio u stolac diveći joj se. »Lijepa posjetnica. Jeste li partner u tvrtki?« »Jesam.« »Znači, moći ćete me izvući iz ovoga?« »Nizašto nisi optužen. Samo ćemo malo proći kroz tvoju priču, a onda će ti policija postaviti još

nekoliko pitanja.« »Misle da sam naudio onom dečku, ali opće nisam.« »Misliš, uopće nisi«, prošaptala je Charlotte. »Što sam ti rekla o tome?« Daniel se namrštio, potajno odobravajući Charlottein neprimjereni prijekor. »U redu. Hoćeš li mi onda reći što se zapravo dogodilo u nedjelju popodne?« pitao je Daniel. Bilježio je dok mu je dječak pripovijedao svoju stranu priče o tome kako se otišao igrati sa svojim susjedom Benom Stokesom. »Stokesovi žive nekoliko kuća od naše«, reče Charlotte. »Povremeno se dečki igraju zajedno. Ben je simpatičan dječačić, vrlo bistar, ali još premalen za Sebastiana.« »Tek mu je osam godina«, reče Sebastian smiješeći se Danielu i kimajući dok ga je gledao ravno u oči. Usta je prekrio rukom, kao da pokušava suspregnuti smijeh. »Bolje rečeno, bilo mu je osam godina. Sad je mrtav, zar ne?« Daniel se trudio ne lecnuti pri tim Sebastianovim riječima. »Je li to smiješno?« pitao je Daniel. Bacio je pogled na Sebastianovu majku, no ona je bila zauzeta promatranjem svojih noktiju, kao da nije čula. »Znaš li što mu se dogodilo?« Sebastian je odvratio pogled. »Mislim da ga je netko napao. Možda neki pedofil.« »Zašto to kažeš?« »Pa, puno su me toga pitali. Misle da mu se nešto dogodilo otkako sam ga posljednji put vidio, a ako je mrtav, pretpostavljam da je riječ o pedofilu ili serijskom ubojici ili nečem sličnom...« Daniel se namrštio dječaku, no on se doimao mirno i govorio o Benovoj sudbini kao da je to čisto intelektualno pitanje. Daniel je nastavio ispitivati Sebastiana o onome što je radio prije i nakon što se prethodnoga dana vratio kući. Dječak je odgovarao jasno i dosljedno. »Dobro«, reče Daniel. Činilo mu se da bi dječak mogao imati povjerenja u njega. On mu je vjerovao. »Gospođo Croll?« »Molim vas, zovite me Charlotte. Nikad mi se nije sviđalo moje udano prezime.« »U redu, Charlotte. Samo bih vam želio postaviti nekoliko pitanja, može?« »Naravno.« Daniel je vidio da Charlotte ima malo ruža na zubima, a kad se okrenuo prema njoj, uočio je kako je njezino sitno tijelo napeto. Unatoč pomno uređenim kovrčama i precizno povučenoj liniji tuša na vjeđama, koža oko očiju bila joj je umorna. S naporom se smješkala. Da zna za ruž na zubima, pomisli Daniel, propala bi u zemlju od srama. »Kad je policija danas zatekla Sebastiana, bio je sam kod kuće?« »Nije, i ja sam bila kod kuće, ali sam spavala. Imala sam migrenu pa sam popila nekoliko tableta i zaspala kao mrtva.« »Prema policijskome izvješću, kad su Sebastiana odveli, rekao je da ne zna gdje ste vi.« »Ma samo se šalio. On to često radi. Voli zafrkavati ljude, znate.«

»Samo sam ih zafrkavao«, revno je ponovio Sebastian. »Policija nije imala pojma gdje ste; zato su zatražili socijalnog radnika...« »Kao što sam rekla«, tiho reče Charlotte, »malo sam prilegla.« Daniel je stisnuo zube. Pitao se što Charlotte skriva. Dječak mu je bio manje sumnjiv od majke. »A kad se Sebastian u nedjelju vratio kući, jeste li bili ondje?« »Da, kad se vratio nakon igre s Benom, bila sam u kući. Stalno sam doma...« »I niste primijetili ništa neobično kad se Sebastian vratio kući?« »Ne, ni najmanje. Jednostavno je ušao u kuću i... malo gledao telku, čini mi se.« »A u koliko se sati vratio kući?« »Oko tri popodne.« »U redu«, reče Daniel. »Kako se osjećaš, Sebe? Može li te policija još malo ispitivati?« Charlotte se okrenula prema Sebastianu i zagrlila ga. »Ipak je jako kasno. Vrlo rado ćemo pomoći, ali možda bismo to trebali ostaviti za sutra.« »Pitat ću«, reče Daniel. »Mogu im reći da mu treba odmor, no možda se neće složiti. A ako mu i dopuste odmor, možda ga neće pustiti uz jamčevinu.« »Molim? Kakvu jamčevinu?« upita Charlotte. »Podnijet ću zahtjev za puštanjem uz jamčevinu, ali to nije uobičajeno kod slučajeva ubojstva.« »Sebastian nema nikakve veze s ovim«, reče Charlotte. Tetive u vratu su joj se napele kad je povisila glas. »Sve je u redu. Pričekajte ovdje.«

Bilo je gotovo devet navečer no policija je ustrajala na tome da se ispitivanje nastavi. Charlotte je u međuvremenu odjurila kući u Richmond Crescent po odjeću za sina pa se Sebastian presvukao iz odijela od bijeloga papira u donji dio plave trenirke i sivu sportsku majicu dugih rukava. Ponovno su ga doveli u prostoriju za ispitivanja. Sebastian je sjeo pored Daniela, dok mu je s druge strane sjedila majka — na kraju stola. Narednik Turner sjeo je preko puta Daniela. S njim je bio drugi policajac, inspektor Black, čovjek izdužena lica, koji je sjeo točno preko puta Sebastiana. »Sebastiane, ne moraš ništa reći, ali može naštetiti tvojoj obrani ne spomeneš li odmah nešto na što se kasnije misliš pozvati na sudu. Sve što kažeš može poslužiti kao dokaz...« Sebastian je šmrcnuo, pogledao Daniela i prevukao rukave svoje majice preko šaka dok je slušao policajčeve službene riječi. »Je li ti sad udobno u lijepoj, čistoj odjeći?« pitao je policajac. »Znaš zašto smo ti uzeli odjeću, zar ne, Sebe?« »Znam, želite potražiti forenzičke dokaze.«

Sebastianove su riječi bile odmjerene, jasne i hladnokrvne. »Tako je. Što misliš, kakve ćemo dokaze pronaći?« »Nisam siguran.« »Kad smo danas poslijepodne došli po tebe, imao si neke mrlje po tenisicama. Činilo se da je riječ o krvi, Sebe. Možeš li nam objasniti što je to bilo?« »Nisam siguran. Možda sam se porezao dok sam se igrao, ne mogu se sjetiti. Ili je možda blato...« Narednik Turner se nakašljao. »Ne bi li se sjećao da si se tako gadno porezao da su ti na tenisicama ostali tragovi krvi?« »Ovisi.« »Dakle, misliš da je ono na tvojim tenisicama krv, ali vjeruješ da je tvoja?« nastavio je inspektor, glasom hrapavim od cigareta. »Ne, nemam pojma kakve su to mrlje. Kad se vani igram, često se malo zaprljam. Samo sam rekao da sam se, ako je ipak riječ o krvi, vjerojatno porezao dok sam se igrao.« »Kako si se mogao porezati?« »Možda sam pao na kamen ili skočio s drveta. Mogla me grana ogrepsti.« »Jesi li puno skakao s drveća jučer i danas?« »Nisam, uglavnom sam gledao televiziju.« »Danas nisi išao u školu?« »Ne, ujutro se nisam osjećao baš dobro. Bolio me trbuh pa sam ostao kod kuće.« »Je li tvoja učiteljica znala da danas nećeš doći zbog bolesti?« »Obično donesemo ispričnicu kad se vratimo u školu...« »Ako si danas cijeli dan bio u kući, Sebastiane, kako si tako zamrljao tenisice? Kako je krv došla na njih?« pitao je narednik Turner naginjući se naprijed. Daniel je osjetio miris ustajale kave u njegovu dahu. »Možda je krv od jučer?« »Ne znamo je li to na njegovim tenisicama krv, naredniče. Biste li mogli drukčije sročiti pitanje?« reče Daniel gledajući policajca s jednom podignutom obrvom. Znao je da će ovako pokušati stjerati dječaka u kut. Turner ljutito reče: »Jesi li te tenisice nosio i u nedjelju, Sebastiane?« »Moguće. Možda sam ih ponovno obuo. Ne sjećam se. Imam puno obuće. Pretpostavljam da ćemo morati pričekati da doznamo.« Daniel je bacio pogled na Sebastiana i pokušao se sjetiti kako je to imati jedanaest godina. Sjećao se kako se sramio pogledati odrasle u oči. Sjećao se plikova od kopriva i srama zbog loše odjeće. Sjećao se ljutnje. Međutim, Sebastian je bio samouvjeren i rječit. Iskra u dječakovim očima otkrivala je da uživa u ispitivanju, unatoč detektivovoj oštrini. »Tako je, doznat ćemo. Uskoro ćemo znati kakve su to mrlje na tvojim tenisicama, a ako je riječ o

krvi, čija je to krv.« »Jeste li uzeli uzorak Benove krvi?« Ime mrtvoga dječaka zvučalo je tako iskonski, tako posvećeno u toj prostoriji bez prozora, poput prolaznog mjehurića koji mastan i šaren lebdi pred prisutnima. Daniel je zadržao dah, no mjehurić je ipak puknuo. »Vrlo brzo ćemo doznati ima li na tvojim tenisicama tragova njegove krvi«, prošaptao je Turner. »Kad ste mrtvi«, reče Sebastian jasnim, upitnim glasom, »kola li krv i dalje vašim žilama? Je li i dalje tekuća? Mislio sam da se možda skruti ili nešto slično.« Daniel je osjetio kako mu se ježe dlačice na rukama. Vidio je kako su se policajcima oči suzile zbog morbidne promjene teme. Osjetio je što misle, ali i dalje je imao vjere u dječaka. Sjećao se kako su ga kao dječaka prosuđivali odrasli te kako je ta prosudba bila nepravedna. Sebastian je očigledno bio bistar i nešto u Danielu razumjelo je njegov znatiželjni um.

Već je dobrano prošlo deset navečer kad je ispitivanje završilo. Daniel se osjećao iscrpljeno dok je gledao kako Sebastiana smještaju u krevet u ćeliji. Charlotte se nadvila nad dječakom i gladila ga po kosi. »Ne želim ovdje spavati«, reče Sebastian okrećući se Danielu. »Zar ih ne možete natjerati da me puste kući?« »Sve će biti u redu, Sebe«, pokušao ga je umiriti Daniel. »Vrlo si hrabar. Samo žele odmah ujutro nastaviti s ispitivanjem. Nije loše ovdje spavati. Barem ćeš biti na sigurnome.« Sebastian je podigao pogled i nasmiješio se. »Hoćete li sad otići pogledati tijelo?« pitao je. Daniel je brzo odmahnuo glavom. Nadao se da policajci, koji su stajali u blizini ćelija, nisu to čuli. Podsjetio je samoga sebe da djeca drukčije tumače svijet od odraslih. Čak su i stariji maloljetnici koje je branio govorili impulzivno pa im je Daniel morao savjetovati da razmisle prije no što progovore ili djeluju. Odjenuo je jaknu i zadrhtao jer je još uvijek bila vlažna. Stisnutih usana oprostio se od Charlotte i Sebastiana i rekao im da će se vidjeti ujutro.

Kad je Daniel izašao iz stanice podzemne željeznice u Mile Endu, već je prošlo dvadeset tri i trideset i ljetno je nebo bilo mornarski plave boje. Kiša je prestala, no zrak je i dalje bio težak. Duboko je udahnuo i pošao s kravatom u džepu košulje, zasukanih rukava i jakne prebačene preko jednoga ramena. Inače bi kući išao autobusom: uskočio bi na broj 339 ako bi ga uspio uhvatiti. Međutim, večeras je krenuo pješice niz ulicu Grove, pored staromodne brijačnice i ekspres-restorana, baptističke crkve i gostionica u koje nikad nije zalazio, pored modernih stanova uvučenih od ceste. Kad je pred sobom ugledao park Victoria, bio je gotovo kod kuće. Dan je bio težak. Daniel se nadao da dječaka neće optužiti, da će ga forenzički dokazi osloboditi svake sumnje. Sustav je bio dovoljno okrutan prema odraslima, a kamoli prema djeci. Sad je morao biti sam — trebalo mu je vremena da razmisli — i bilo mu je drago što se njegova posljednja djevojka

iselila iz stana prije samo dva mjeseca. Kod kuće je iz hladnjaka izvadio pivo i pijuckao ga dok je otvarao poštu. Na dnu hrpe bilo je pismo. Bilo je napisano na svijetloplavom papiru iz bilježnice, a adresa je bila rukom napisana tintom. Kiša je smočila pismo pa se dio Danielova imena i adrese razlio. Ipak, prepoznao je rukopis. Otpio je velik gutljaj piva prije no što je gurnuo mali prst u raspor omotnice i razderao je.

Najdraži Danny, teško mi je napisati ti ovo pismo. Već dulje nisam dobro i sad znam da mi nije preostalo mnogo vremena. Ne mogu biti sigurna da ću kasnije imati dovoljno snage pa ti želim odmah pisati. Zamolila sam medicinsku sestru da ti ovo pošalje kad mi kucne čas. Ne mogu reći da se veselim kraju priče, ali ne bojim se smrti. Ne želim da se brineš. Voljela bih da te mogu još jednom vidjeti, to je sve. Voljela bih da si ovdje sa mnom. Osjećam se daleko od kuće, i daleko od tebe. Žalim zbog toliko toga, a ti si, srce, jedna od stvari zbog kojih žalim — možda i najviše od svega. Da sam bar učinila više za tebe; da sam se barem ustrajnije borila. Tijekom godina često sam ti to govorila, no znaj da sam te samo htjela zaštititi. Htjela sam da budeš slobodan, sretan i snažan, i znaš što? Mislim da i jesi. Premda znam da je ono što sam učinila pogrešno, mislim na tebe danas, kako radiš u Londonu, i u tome nalazim neobičan mir. Nedostaješ mi, no to je moja vlastita sebičnost. U svome srcu znam da živiš sjajno. Mogla bih puknuti od ponosa što si odvjetnik, ali nimalo me nisi iznenadio. Ostavila sam ti imanje, ako ti to nešto znači. Vjerojatno bi tu starudiju mogao kupiti svojom tjednom plaćom, no možda si je neko vrijeme smatrao svojim domom. Barem se ja nadam da je tako. Oduvijek sam znala da ćeš biti uspješan. Samo se nadam da si sretan. Sreću je teže postići. Znam da vjerojatno još uvijek ne razumiješ, ali tvoja mi je sreća oduvijek jedina bila bitna. Volim te. Ti si moj sin, bilo ti to drago ili ne. Pokušaj me ne mrziti zbog onoga što sam učinila. Oprosti mi i ja ću počivati u miru. Voli te mama

Složio je pismo i vratio ga u omotnicu. Popio je pivo do kraja i trenutak stajao nadlanicom pritišćući usne. Prsti su mu drhtali.

2

Stalno trči«, socijalna radnica reče Minnie. Daniel je stajao u Minnienoj kuhinji pored kovčega u kojemu je bilo sve što je imao. Kuhinja joj je čudno mirisala: po životinjama, voću i nagorenom drvetu. Kuća je bila natrpana i mračna i Daniel nije želio ondje ostati. Minnie ga je pogledala držeći ruke na bokovima. Daniel je odmah vidio da je blaga. Obrazi su joj bili crveni, a oči joj se neprekidno micale. Bila je odjevena u suknju do gležnja, muške čizme i dugu sivu vestu koju je stalno omotavala bliže uza se. Imala je velike grudi i veliki trbuh i puno kovrčave sijede kose koja joj je bila skupljena navrh glave. »Pobjegne čim mu se ukaže prilika«, umornim glasom socijalna radnica reče Minnie, a onda glasnije Danielu: »Al' sad nemaš kam’ bježat’, ha, zlato? Mama ti nije baš dobro, zar ne?« Tricia je pružila ruku da stisne Daniela za rame. Istrgnuo joj se i sjeo za kuhinjski stol. Minnien ovčar Blitz počeo mu je lizati prste. Socijalna radnica došapnula je Minnie riječ »predoziranje«, ali Daniel ju je ipak čuo. Minnie mu je namignula da mu da do znanja kako zna da je čuo. U džepu je Daniel među prstima stiskao majčin lančić. Dala mu ga je prije tri godine, kad trenutno nije imala dečka i bila je trijezna. Bio je to posljednji put da mu je bilo dopušteno vidjeti je. Socijalna služba naposljetku je zabranila sve posjete bez nadzora, ali Daniel je uvijek bježao k njoj. Gdje god bila, uvijek je znao pronaći majku. Trebala ga je. U džepu, između kažiprsta i palca, osjećao je inicijal njezina imena: S. U automobilu je socijalna radnica Danielu rekla da ga vodi u Brampton jer ga na području Newcastlea nitko nije htio. »Malo je dalje, ali mislim da će ti se Minnie svidjet’«, rekla je. Daniel je odvratio pogled. Tricia je izgledala poput svih ostalih socijalnih radnica ranije zaduženih za njega: kose boje pišaline i ružne odjeće. Daniel ju je mrzio, kao što je mrzio i sve ostale. »Ima seosko imanje, a sama je. Nema muškaraca. Trebalo bi ti bit’ dobro ak’ nema muškaraca, ha, zlato? Nema potrebe za tvojim uobičajenim predstavama. Imaš sreće što je Minnie pristala. Sad te stvarno teško smjestit’ u obitelj. Ni’ko ne želi dečke koji izvode gluposti poput tebe. Vidi kako ćeš se snać’, a ja ću te posjetit’ krajem mjeseca.« »Želim vidjet’ svoju mamu.« »Ona nije dobro, zlato, zato je ne možeš vidjet’. Tak’ je najbolje za tebe. Treba joj vremena da ozdravi, zar ne? Želiš da ona ozdravi, zar ne?«

Pošto je ona otišla, Minnie ga je u odvela u njegovu sobu. Teškom se mukom uspela uza stube, dok je on gledao kako joj se bokovi žestoko zibaju amo-tamo. Podsjetili su ga na bubnjanje maloga bubnjara i potmule otkucaje sata. Spavaća soba nalazila se pod strehom: u njoj je bio mali krevet s pogledom na

stražnje dvorište, u kojem je držala kokoši i jarca Hectora. To je dvorište činilo seosko imanje Flynn. Osjećao se kao i uvijek kad bi mu pokazali novu sobu. Bilo mu je hladno. Osjećao je da onamo ne pripada. Želio je otići, no umjesto toga je svoj kovčeg stavio na krevet. Prekrivač je bio ružičast, a tapete prekrivene sitnim ružinim pupoljcima. »Oprosti zbog nijansi. Obično mi pošalju djevojčice.« Pogledali su se. Minnie je pogledala Daniela širom otvorenih očiju i nasmiješila se. »Ak’ sve dobro prođe, možemo ih promijenit’. Možeš odabrat’ boju koju želiš.« Pogledao je svoje nokte. »Donje rublje možeš stavit’ ovamo, srce. Ostalo objesi ondje«, rekla je dok je svoju veliku težinu pomicala po tom skučenom prostoru. Golub je gugutao na prozoru pa je ona pokucala po staklu da ga otjera. »Mrzim golubove«, reče. »Obična gamad, ak’ mene pitaš.«

Minnie ga je pitala što bi htio za večeru. Slegnuo je ramenima. Rekla mu je da može birati između mesne pite i usoljene govedine. Odlučio se za mesnu pitu. Zamolila ga je da se opere prije večere. Kad je otišla, iz džepa je izvadio sklopivi nožić i stavio ga pod jastuk. U džepu traperica imao je još jedan. Spremio je odjeću onako kako ga je zamolila. Ladica je ostala gotovo prazna, samo su na jednoj strani stajale njegove čarape i čista majica kratkih rukava. Svaka za sebe izgledale su ružno pa ih je zgurao bliže. Ladica je bila obložena papirom s cvjetnim uzorkom koji je čudno mirisao i Daniel se bojao da će mu i odjeća tako mirisati. Zaključao je vrata Minniene duge, uske kupaonice i sjeo na rub kade. Kada je bila žarkožuta, a tapete plave. Posvuda oko slavina bilo je prljavštine i plijesni, dok je pod bio prekriven psećim dlakama. Ustao je i počeo prati ruke, stojeći na vršcima prstiju kako bi se mogao vidjeti u zrcalu. Ti si zao mali gad. Daniel se sjetio tih riječi dok je zurio u svoje lice, svoju kratku tamnu kosu, svoje tamne oči, svoju uglatu bradu. Brian, njegov zadnji udomitelj, rekao mu je te riječi pošto mu je Daniel bio probušio gume na automobilu i ulio mu votku u akvarij. Sve su ribe pomrle. Na polici u kupaonici stajao je mali leptir od porculana. Izgledao je staro i jeftino; bio je oslikan žarkim bojama — žutom i plavom, kao i Minniena kupaonica. Daniel ga je stavio u džep, obrisao ruke o hlače i sišao u prizemlje. Kuhinjski je pod bio prljav, prekriven mrvama kruha i otiscima blatnih cipela. Pas je ležao u svojoj košari i lizao si jaja. Kuhinjski stol, hladnjak i radne plohe bili su zatrpani svim i svačim. Daniel se ugrizao za usnu dok je upijao dojmove: lonce s biljem i kemijske olovke, male vrtlarske vile, vreću psećih kolačića, goleme kutije aluminijske folije, kuharice, staklenke iz kojih su virili špageti, tri čajnika različite veličine, prazne staklenke od pekmeza, prljave, masne rukavice za pećnicu, krpe i boce sredstava za dezinfekciju. Kanta za smeće bila je puna, a pored nje stajale su dvije prazne boce džina. Izvana je čuo kvocanje Minnienih kokoši. »Ne govoriš baš puno, zar ne?« rekla je gledajući ga preko ramena dok je trgala listove zelene salate. »Dođi mi pomoć’ da napravim salatu.«

»Ne volim salatu.« »To je u redu. Napravit ćemo jednu malu, sam’ za mene. Znaš, ovo je moja zelena salata i moje rajčice. Nisi probao salatu dok nisi sam uzgojio povrće. Hajde, pomozi mi oko ovoga.« Daniel je ustao. Glava mu je dosezala do njezinih ramena pa se pored nje osjećao visok. Pred njega je stavila dasku za rezanje i dala mu nož, a zatim oprala tri rajčice i položila ih na dasku, pored zdjele s listovima zelene salate. Pokazala mu je kako da rajčice nareže na kriške. »Ne želiš li probat’ jednu?« Prinijela je krišku njegovim ustima. Odmahnuo je glavom pa ju je ona ubacila u vlastita usta. Narezao je prvu rajčicu, gledajući kako Minnie u visoku čašu stavlja led, dodaje svježe iscijeđeni limunov sok, a zatim nadolijeva ostatak džina iz boce. Kad je ulila tonik, led je počeo pucketati i pjeniti se. Sagnula se da bocu džina stavi uz ostale, a zatim se vratila do njega. »Bravo«, reče, »to su savršene kriške.« Razmišljao je o tome otkako mu je dala nož. Nije ju želio ozlijediti, nego zaplašiti. Htio je da odmah dozna istinu o njemu. Okrenuo se i prinio nož njezinu licu. Vrh noža bio je ni tri centimetra od njezina nosa. Sok i koštice rajčice kao da su zakrvavili oštricu noža. Htio je da se Minniena usta iskrenu od straha. Htio je da vrisne. Iskušao je to već s drugima: osjećao se moćno kad bi se lecnuli i ustuknuli. Nije ga bilo briga što je ona njegova posljednja prilika. Nije želio biti u njezinoj smrdljivoj kući. Pas se uspravio u svojoj košari i zalajao. Daniel se trgnuo zbog iznenadnog laveža, no Minnie se nije odmakla od njega. Stisnula je usne i uzdahnula kroz nos. »Tek si jednu rajčicu narezao, srce«, rekla je. Oči su joj se promijenile. Nisu više bile prijazne kao kad je Daniel tek stigao. »Zar se ne bojiš?« pitao je. Još je čvršće stegnuo dršku noža u svojoj ruci, tako da se malo zatresao pred njezinim licem. »Ne bojim se, mili, a da si ti proživio moj život, ni ti se ne bi bojao. A sad nasjeckaj tu zadnju rajčicu.« »Mogao bi’ te izbost’.« »Bi li sad mogao...« Daniel je zabio nož u dasku za rezanje — jednom, dvaput — a zatim se okrenuo od nje i počeo rezati drugu rajčicu. Podlaktica ga je malo boljela. Nespretno ju je iskrenuo kad je zabio nož u dasku. Minnie mu je okrenula leđa i otpila gutljaj svoga pića. Blitz joj je prišao, a ona je spustila ruku da joj može polizati prste.

Kad je poslužila večeru, već je umirao od gladi, ali pretvarao se da nije tako. Jeo je s laktom na stolu, lica oslonjena o dlan. Bila je brbljava. Pričala je o imanju i povrću koje je uzgajala. »Otkud si?« pitao ju je punih usta. »Pa, porijeklom sam iz Corka, ali ovdje živim duže no što sam živjela ondje. Neko sam vrijeme

bila i u Londonu...« » Gdje je Cork? « »Gdje je Cork? Zaboga, zar ne znaš da je Cork u Irskoj?« Daniel je spustio pogled. »Cork je prava prijestolnica Irske. A, pazi, upola je manji od Newcastlea«, rekla je. Nije ga gledala dok je rezala svoju salatu. Zastala je, a zatim rekla: »Žao mi je zbog ovoga što čujem o tvojoj mami. Čini se da trenutno nije baš dobro.« Daniel je na trenutak prestao jesti. Stisnuo je šaku oko viljuške i nježno je zario u stol. Vidio je da Minnie nosi zlatni križić oko vrata. Na trenutak se divio sićušnome prizoru patnje ugraviranom u križić. »Zaš' si onda došla ovamo?« pitao je s viljuškom usmjerenom prema njoj. »Zaš’ si otišla iz grada i došla ovamo? Bogu iza leđa.« »Moj je muž želio ovdje živjet’. Upoznali smo se dolje, u Londonu. Pošto sam otišla iz Irske, dolje sam radila kao medicinska sestra na psihijatriji. On je, među ostalim, bio električar. Odrastao je ovdje, u Bramptonu. U to mi je vrijeme bilo svejedno gdje živim. On je želio živjet’ ovdje i meni je to bilo super.« Popila je piće do kraja; led je zazveckao. Imala je isti pogled kao kad joj je zaprijetio nožem. »Što radi medicinska sestra na psihijatriji?« »Pa, brine se o ljudima koji boluju od psihičkih bolesti.« Daniel je na trenutak susreo Minniene oči, a zatim odvratio pogled. »Jesi li onda razvedena?« »Nisam, muž mi je umro«, rekla je. Ustala je i oprala svoj tanjur. Daniel je gledao njezina leđa dok je ispijao svoj čaj do kraja. Malo je strugao viljuškom po tanjuru. »Ima još ako želiš«, rekla je, i dalje okrenuta leđima. Zaista je želio još, ali rekao je da je sit. Odnio joj je tanjur i ona mu je zahvalila. Primijetio je da su joj se oči promijenile, da su opet tople. Kad je završila s pranjem suđa, došla je u njegovu sobu s nekoliko ručnika i pitala ga treba li mu nešto, primjerice pasta ili četkica za zube. Sjeo je na krevet i zagledao se u crvene krivulje na sagu. »Ostavit ću ti jednu u kupaonici. Imam nekoliko novih. Treba li ti još što?« Odmahnuo je glavom. »Nemaš baš puno stvari, zar ne? Možda ćemo ti morat’ kupit’ nešto odjeće za školu.« Otvorila je ormar i opipala šav na jedinim hlačama koje je ondje objesio. Daniel se izvalio na krevet. Stavio je ruke u džepove i izvukao maloga porculanskog leptira. Proučavao ga je ležeći. Ona mu je nešto govorila, saginjala se i podizala stvari s poda, zatvarala prozore. Kad bi se sagnula, malo bi zastenjala i uzdahnula. »Što to imaš?« odjednom je pitala. Daniel ga je vratio u džep, ali već ga je bila vidjela. Nasmiješio se. Sviđao mu se izraz njezina lica. Bilo je ustreptalo od zabrinutosti. Usne su joj bile čvrsto stisnute i mrštila se stojeći u podnožju kreveta.

»To nije tvoje.« Pogledao ju je. Čudno što se nije lecnula zbog noža, a sad šizi zbog glupog porculanskog leptira. Glas joj je bio tako tih da se morao malo uspraviti na krevetu da bi je čuo. Morao je suspregnuti disanje. »Daniele, znam da se ne poznajemo baš dobro. Znam da ti nije bilo lako i učinit ću sve što mogu da ti olakšam stvari. Očekujem određene nevolje. Inače ne bih igrala ovu igru. Međutim, neke stvari moraš poštovat’. Jedino tako ovo može funkcionirat’. Taj ukras nije tvoj i ne mo'š ga uzet’. Meni je on važan. Kad opereš zube, želim da ga vratiš na policu.« »Neću«, rekao je. »Želim ga zadržat’. Sviđa mi se.« »Pa, to mogu razumjet’. Budeš li pažljiv, može dva dana bit’ kod tebe, ali onda želim da ga vratiš na policu u kupaonici, gdje mu se oboje možemo divit’. Pazi, to je samo na dva dana i poseban je dar tebi jer je ovo tvoj novi dom i želim da se u njemu udobno smjestiš. Ali za dva dana tražit ću da vratiš leptira, ako ga dotad već ne budeš sam vratio.« Danielu se nikad nitko nije obratio na takav način. Nije bio siguran je li ljutita ili ugađa njegovim hirovima. Laktovi su ga malo boljeli jer je bilo naporno oslanjati se na njih. Ovila je vestu oko sebe i otišla iz sobe. Slijedio ju je miris limunova soka.

3 aniel je ustao u pola šest ujutro i otrčao petnaest kilometara oko parka Victoria i južnoga Hackneyja. D Inače ne bi preko tjedna otrčao tako dugu dionicu, ali danas mu je to trebalo. Obično bi mu za nju trebao sat i dvanaest minuta, ali sad ju je mogao istrčati za sat i pet minuta ako bi se prisilio. Stremio je tome da svake godine bude barem minutu brži. To postignuće kao da je nekako prkosilo smrti. Trčanje je Danielu bilo prirodnije od većine drugih stvari; bijeg mu se često činio kao najlogičnije rješenje. Prethodne noći nije spavao, no svejedno se prisiljavao da dionicu istrči u zadanom vremenu. Dok je trčao, koncentrirao se na različite mišiće. Napeo je torzo i osjećao kako se izvija amo-tamo. Trčeći uzbrdo, koncentrirao se na bedra i pritisak u njima dok je održavao ritam. U tome je dijelu East Enda živio gotovo osam godina i sad je poznavao svaki pedalj parka, koji je vidio s prozora svoje spavaće sobe. Poznavao je svaki kvrgavi korijen stabla koji je izvirivao po puteljcima, poput prstiju nekoga tko se budi iz mrtvih. Znao je gdje je ljeti svježe i dijelove gdje zimi može biti ledeno. Znao je koja će područja biti poplavljena kad dođu kiše. Tu i tamo zaokupile bi ga misli. Kad bi ih uspio odagnati, Daniel bi shvatio da su ga usporavale. Sada, kad je skretao prema kući, misli su mu se vratile na pismo. Nije mogao vjerovati da je zaista mrtva. Mrtva. Stopalom je zapeo za kamen i posrnuo. Nije se uspio ni za što uhvatiti pa je pao koliko je dug i širok. Do krvi je ogulio koljeno, podlakticu i dlan. »Jebem ti«, glasno reče dok se podizao. Neki starac s predebelim labradorom dodirnuo je rub kape u znak pozdrava. »Sve u redu, sinko? Gadno ste pali. U ovo doba dana svjetlo je uvijek čudno.« Preteško je disao da bi odgovorio, ali pokušao se nasmiješiti starcu i podigao jednu ruku da mu pokaže kako je dobro. Trudio se nastaviti s trčanjem, no iz dlana mu se slijevala krv. Nerado je otrčao uz ulicu Old Ford i stepenice od bež kamena ispred svoga stana.

Istuširao se i zamotao si ruku, a zatim odjenuo ružičastu košulju s bijelim ovratnikom i manšetama. U rani na dlanu mu je pulsiralo dok si je zakopčavao manšete. Duboko je udahnuo. Otkako je upoznao dječaka i primio pismo, izmučili su ga dugi sati. Pogledao se u zrcalo i zabacio ramena pokušavajući raščistiti misli. Danas nije želio razmišljati o pismu. Osjećao se kao kad je bio dijete: zbunjeno, zaboravno i izgubljeno. Nije bio siguran kako je sve počelo, ni zašto se raspalo.

Daniel se dogovorio sa Charlotte da će doći po nju pred kuću obitelji Croll i odvesti je u policijsku postaju. Činilo se čudnim što je prespavala uhićenje svoga malog sina pa je želio iskoristiti priliku da razgovara s njom. Ulica Richmond Crescent kupala se u kolovoškom suncu: elegantni višestruki prozori blistali su iznad blještavih bijelih izbojaka. Daniel se uspeo do ulaznih vrata i olabavio kravatu. Zvono je bilo

uokvireno porculanom oslikanim cvjetovima. Daniel je jednom pozvonio, nakašljao se i pogledao preko ramena na antikni bentley parkiran na rubniku. Spremao se ponovno pozvoniti kad su se vrata otvorila, a iza njih se pojavila starija žena u kombinezonu, s peruškom u ruci. »Izvolite«, rekla je s naglaskom koji je mogao biti poljski. Pognula je glavu i krenula prema dnevnoj sobi, pokazujući peruškom prema stubama. »Gospođa Croll u kuhinji.« Pošto je ostao sam u predvorju, Daniel je sa zanimanjem proučavao svježe perunike, kineske vaze i svilene zastore, tamni antikni namještaj. Stavio je jednu ruku u džep. Nije bio siguran gdje je kuhinja. Slijedio je miris prepečenca niz stubište prekriveno debelim bež sagom, bojeći se da će njegove cipele ostaviti tragove. Charlotte je nosila sunčane naočale. Bila je nadvijena nad kavom i novinama. Sunce je prodiralo u kuhinju, smještenu u podrumu, i odbijalo se od njezinih bijelih površina. »Daniele«, uzviknu Charlotte okrećući se. »Poslužite se kavom. Za trenutak sam gotova. Oprostite, boli me glava, a ovdje je tako prokleto svijetlo, čak i u ovo odurno doba dana!« »Danas će biti vruće«, kimnuo je Daniel stojeći posred kuhinje i objema rukama držeći aktovku. »Sjednite, popijte kavu.« »Hvala, upravo sam je popio.« »Moj muž je zvao u cik zore. U Hong Kongu je bilo već četrnaest sati.« Prinijela je dva prsta sljepoočicama dok je pijuckala sok od naranče. »Pitao me je li Sebastian zapravo uhićen ili nije. Užasno se naljutio na mene. Rekla sam mu da mislim da nije uhićen. Je li to točno? Mislim... samo zato što je Sebastian poznavao Bena... a onda opet, stvarno se čini da su ozbiljni...« »Uhićen je, ali još nije optužen. Službeno je osumnjičen i ispituju ga o umorstvu. To bi moglo potrajati nekoliko dana. Radije se pripremite. U ovoj fazi mislim da je pametno to što surađujete. Vidjet ćemo kako će se stvari danas odvijati.« Charlotteino se lice na trenutak skamenilo. Na žarkoj sunčevoj svjetlosti Daniel je uočio tešku šminku skupljenu u borama oko njezinih usta. »Samo mu moramo pomoći da se na pravi način nosi s ovime. Ne želimo da se inkriminira, ali moramo se pobrinuti da na pitanja odgovori što potpunije. Ne kaže li sad nešto što kasnije može biti važno, to mu može naštetiti na sudu«, reče Daniel. »Bože, kakve besmislice... Jadno dijete mora prolaziti sve to. Slučaj neće završiti na sudu, zar ne?« »Samo ako policija ima dovoljno dokaza da ga optuži. Trenutno je osumnjičenik, ništa više. Zapravo nemaju nikakvih dokaza, ali ključni su forenzički nalazi. Možda ih danas dobijemo; nadajmo se da će ga to osloboditi svake sumnje.« Daniel se nakašljao. Želio je vjerovati u vlastite utješne riječi. »Sebastian nikad prije nije bio u ovakvoj nevolji?« pitao je. »Nije, naravno da ne. Sve je ovo samo strašna pogreška.« »I dobro mu ide u školi? Nema problema s drugom djecom ili... učenjem?« »Pa, mislim, nije da obožava školu. Moj muž kaže da je to stoga što je previše pametan. Ne postavljaju mu dovoljno izazova, znate.«

»Znači, ipak ima problema?« upita Daniel podižući jednu obrvu i opažajući napetost u Charlotteinu vratu dok je branila sina. »Zna biti frustriran. Zaista je briljantan. Na oca je, barem mi Ken to stalno ponavlja. U školi jednostavno ne znaju kako s njime izaći na kraj, kako... osloboditi njegov potencijal.« »Jeste li...« Charlotte je zastala i skinula sunčane naočale. Daniel je vidio da su joj oči odjednom planule od iščekivanja. »Da vam pokažem neke od njegovih radova? Zaista je iznimno dijete. Ne znam kako sam ga ja stvorila.« Charlotte je obrisala dlanove o hlače i odskakutala uza stube. Daniel ju je slijedio. Trudio se držati korak s njom, prvo do prizemlja, a zatim na kat. Na prvome katu Charlotte je okrenula mjedenu kvaku i otvorila vrata Sebastianove spavaće sobe. Daniel se libio ući, no Charlotte ga je rukom pozvala unutra. Soba je bila malena. Daniel je uočio prekrivač sa Spidermanom na krevetu i pastelno modre zidove. Činilo se da je tiše i mračnije nego u kuhinji; prozor je gledao na sjever. Bila je to povreda privatnosti i Daniel se osjetio kao uljez. »Pogledajte onu sliku«, reče Charlotte pokazujući crtež u ugljenu, pribadačom pričvršćen na zid. Daniel je ugledao staricu kukasta nosa. Ugljen se na nekim dijelovima razmrljao, a ženine oči kao da su na nešto upozoravale. »Možda možete prepoznati da sam to ja. To mi je napravio za Božić. Jedan od naših prijatelja umjetnika kaže da slika pokazuje neobično zreo talent za njegovu dob. Mislim da mi baš i ne sliči, ali navodno otkriva fino uočavanje karaktera...« Daniel je kimnuo glavom. Po krevetu su bile poredane plišane igračke. Charlotte se sagnula i podigla Sebastianovu školsku torbu te izvukla informativku i prolistala je tražeći stranice na kojima je dječak pohvaljen, a onda je dobacila Danielu. Bacio je pogled na pohvale prije no što je informativku spustio na komodu. Charlotte se onda sagnula da podigne šarene kemijske olovke rasute po podu. Dok ju je Daniel promatrao, primijetio je kako su Sebastianove papuče uredno ostavljene pored kreveta, a knjige složene na hrpu, od najveće na dnu do najmanje na vrhu. »On je izuzetan dječak«, reče Charlotte. »U matematici gotovo nikad ne griješi, a i glasovir već odlično svira. Jedino su mu prsti još premali.« Daniel je duboko udahnuo prisjećajući se vlastitoga djetinjstva i prilike kad mu Minnie pokazala kako se svira glasovir. Sjećao se gotovo bolnoga rastezanja svojih malenih dječjih ruku dok je pokušavao dosegnuti tipke. U predvorju, dok su se spremali na odlazak, Charlotte si je polako omotala svileni šal oko vrata. Daniel je opet uočio kako je krhka. Vidio je njezine sićušne kralješke kad se sagnula po torbu. Pomislio je na Sebastiana, kako u svojoj ćeliji čeka Charlotte. To ga je ponovno podsjetilo na vlastitu majku: sjećao se kako ju je čekao u uredima Centra za socijalnu skrb i policijskim postajama pitajući se kad će se pojaviti. Tek je kao odrastao čovjek osjetio neku gorčinu zbog toga. Kao dijete, bio je zahvalan što je uopće došla. Pješice su otišli do policijske postaje u Islingtonu, preko puta parka Barnard. Bio je to izloženi dio parka, iskrižan puteljcima, a ondje se nalazilo i nogometno igralište. Jedini dio parka u kojem se mogao

prikriti nasilni čin bilo je igralište smješteno uz ulicu Copenhagen jer je bilo okruženo grmljem i drvećem. Daniel je znao da je policija od Vijeća gradske četvrti Islington već dobila snimke nadzornih kamera. Pitao se što će one otkriti. U kutu ulice Copenhagen, blizu policijskoga kombija, bila je gomila cvijeća i poruka za Bena. Daniel je zastao da pročita neke na putu do kuće obitelji Croll.

Jutarnja toplina i blještavilo sunca bili su protjerani iz prostorije za ispitivanja. Sebastian je sjedio na čelu stola. Njegova majka i Daniel sjedili su preko puta policajaca. Uz narednika Turnera ovaj je put bio pozornik Hudson, mršav čovjek pun iščekivanja koji bi koljenima udario o stol svaki put kad bi se pomaknuo. Daniel je znao da je druga prostorija puna policajaca koji gledaju i slušaju ispitivanje. Razgovor se snimao video kamerom. »U redu, Sebastiane«, reče narednik Turner. »Što misliš, koliko je bilo sati kad si vidio da se Ben vani igra na biciklu?« »Ne znam.« »Možeš li se sjetiti je li to bilo prije ručka ili nakon njega?« »Nakon ručka.« »Svakako je bilo nakon ručka«, ubacila se Charlotte. »Pripremila sam mu ručak prije no što je izašao.« Policajac se namrštio zbog Charlotteine upadice i nešto zapisao. »Čija je zamisao bila da odete u park?« Sebastian je četiri prsta ugurao u usta. Pogledao je svojim zelenim očima prema stropu i okrenuo ih. »Ne sjećam se.« »Zacijelo se možeš sjetiti čija je to bila zamisao. On je bio na biciklu, a ti nisi imao bicikl. Je li bila tvoja zamisao?« »Upravo sam rekao: ne sjećam se.« Daniel je spazio kako je dječakove usne napeo sićušni grč gnjeva. Pitao se je li to ono što je shvaćao kad bi pogledao Sebastiana. Ljutnja je bila ono čega se Daniel najviše sjećao iz djetinjstva: ljutnja i strah. Daniel nikad nije bio samouvjeren poput Sebastiana, ali ipak je u dječaku bilo nečega što je Daniela podsjećalo na njega samog u tim godinama. »Što se dogodilo vašoj ruci?« odjednom je Sebastian pitao Daniela. Isprva se Daniel pitao pokušava li to dječak pobjeći od policajčeva ispitivanja. Brzo je pogledao narednika, a onda odgovorio: »Pao sam... dok sam trčao.« »Je li boljelo?« »Ne previše.« »U redu, Sebe, vratimo se tvojoj priči«, reče narednik Turner. »Jedan od vas dvojice odlučio je da odete u park. Što se zatim dogodilo?« Sebastian je potonuo na stolcu, tako da mu je brada pala na prsa.

Charlotte ga je počela milovati po nozi. »Vrlo mu je žao, naredniče, samo je umoran. Sve je ovo jako naporno, zar ne, mili? Samo mislim da su pojedinosti koje tražite pomalo iscrpljujuće...« »Oprostite, gospođo Croll, no pojedinosti su moj posao. Mogu li vas zamoliti da šutite i ne pokušavate odgovarati umjesto njega?« Gospođa Croll je kimnula glavom. »Dakle, kako ste ušli u park, Sebe?« »Na gornji ulaz...« »Shvaćam. Jesi li se počeo svađati s Benom kad ste ušli u park?« Sebastian je žestoko odmahnuo glavom, kao da želi otresti muhu. »Odmahuješ glavom, no imamo svjedoka koji kaže da je vidio dva dječaka vaše dobi kako se tuku u gornjem dijelu parka. Je li ti se itko obratio dok si bio s Benom — je li vam rekao da se prestanete tući?« »Oprostite, narednice«, reče Charlotte. »Upravo je rekao da se on i Ben nisu posvadili. Seb uopće nije tip dečka koji se tuče, zar ne, mili?« Narednik je duboko udahnuo, a onda pitao Sebastiana želi li kratku pauzu i čašu soka. Kad je dječak u pratnji pozornika Hudsona otišao na zahod, narednik je sklopio ruke na stolu. Daniel je primijetio mesnatu mekoću policajčevih ruku. »Znam da je teško, gospođo Croll, ali biste li pokušali ne odgovarati umjesto njega?« »Znam, neću više. Valjda to nagonski činim. Vidim da se ne uspijeva izraziti dobro kao inače i samo želim pomoći raščistiti stvari.« »To svi želimo — raščistiti stvari. Biste li mogli malo izaći — možda popiti kavu — samo dok ja prođem kroz ostala pitanja?« Charlotte se uspravila na stolcu i pogledala Daniela. »O vama ovisi«, reče Daniel. »Ili biste mogli ostati, ali šutjeti. Imate pravo biti ovdje.« »Pobrinut ćete se da on bude dobro?« upita Charlotte. »Naravno.« Kad su Sebastiana ponovno uveli, pošto je njegova majka izašla, odlučio je sjesti bliže Danielu. Činio se nervoznim i Daniel bi povremeno osjetio kako je dječakova ruka okrznula njegovu, a noga nogavicu. »Dakle, kažeš da između tebe i Bena nije bilo svađe?« »Ne, malo smo se tukli u igri. Igrali smo se skrivača i lovice, a kad me uhvatio, valjali smo se po travi i tukli iz štosa.« »Ponekad tučnjava iz štosa može izmaći kontroli. Je li se to dogodilo? Jesi li pretjerao?« Sebastianovi su obrazi opet planuli od gnjeva. »Ne«, reče. »Ja nisam, ali Ben me udario nekoliko puta i zaboljelo me — možda nije bilo namjerno — pa sam ga gurnuo sa sebe.« »Tako. Gurnuo si Bena. Što si radio kad ti je čovjek sa psom povikao da prestaneš? Jesi li ga

udarao?« »Nisam.« Sebastian je sad već izgledao kao da je na mukama. »Narednice, počinjete se ponavljati«, reče Daniel. »Mislim da ćete primijetiti kako je već odgovorio na ova pitanja. Možemo li nastaviti?« Sebastian je duboko uzdahnuo. Daniel je uhvatio njegov pogled i namignuo mu. Dječak se široko nasmiješio i pokušao mu namignuti, no stisnuo je oba oka. »Ja to ne mogu, pogledajte«, reče čvrsto stisnutih očiju. »Moram vježbati.« »Pusti sad to«, reče narednik. »Jeste li nakon tučnjave otišli na igralište?« Sebastian se cerio zatvorenih očiju. Narednik je Danielu uputio razdraženi pogled. Daniel se nakašljao, a zatim nježno dodirnuo Sebastianovu ruku. »Znam da je teško, ali samo još malo. U redu, Sebe?« »Boli li vas ruka?« »Više ne, hvala, bolje je.« »Je li krvarila?« »Sad više ne krvari.« »Je li vam liptala krv?« Njegove su zelene oči opet bile širom otvorene. Daniel se iznenadio što mu srce opet brže kuca. Odmahnuo je glavom i ispravio ramena. Vidio je kako policajci ovlažuju usne dok proučavaju dječaka. »Što se dogodilo kad ste došli na igralište?« »Penjali smo se i igrali se na gumama, a onda sam ja rekao da želim ići kući jer sam gladan.« »Evo slike igrališta. Gdje ste se to penjali?« »Želim vidjeti svoju mamu«, reče Sebastian. »Samo još malo, Sebastiane. Zamolili smo tvoju mamu da pričeka vani i moći ćeš je vidjeti čim nam kažeš što se dogodilo«, reče narednik. Daniel je znao što znači biti dječak Sebastianovih godina i ne moći vidjeti majku — poznavao je očaj zbog nametnutoga razdvajanja. Pretpostavljao je da se i Sebastian tako osjeća. »Ako možeš, pokaži mi gdje ste se penjali«, reče narednik. »Ne znam«, cmizdrio je Sebastian. »Hoću mamu...« Daniel je duboko izdahnuo i nježno položio dlan na stol. »Očito je da moj klijent želi da mu se majka vrati.« »Pristala je izaći i pustiti nas da s njim razgovaramo bez nje.« »On ima pravo da mu majka bude ovdje ako on tako želi. Ne vrati li se ona, moj klijent neće više odgovarati na pitanja.«

Ispitivanje je bilo nakratko prekinuto dok je policajac išao po Sebastianovu majku. Daniel je krenuo na zahod, a narednik mu je prišao na hodniku. »Gledajte, sinko, znam da morate obaviti svoj posao, ali oboje znamo na čemu smo ovdje. Neću vas učiti vašemu poslu. Znam da ga želite prikazati u najboljem svjetlu — i nekako umanjiti njegovu krivnju — ali mali nam želi reći istinu. On je tek dječačić i želi reći istinu o onome što je učinio — morate mu to dopustiti. Učinio je to; samo mora reći da je to učinio. Niste vi uživo vidjeli ono malo izubijano tijelo, ja jesam. Niste vi morali tješiti...« »Mogu li vas odmah zaustaviti? Uvedite mu mamu i onda možemo nastaviti s ispitivanjem. Ako to znači da će sve potrajati duže, onda će jednostavno morati potrajati duže.« »Viši inspektor je upravo odobrio još dvanaest sati.« Daniel je kimnuo i stavio ruke u džepove. »Znači, do četiri ujutro u utorak, ali podnijeli smo zahtjev sudu da nam odobri još vremena. Imamo sve vrijeme svijeta, zapamtite što vam kažem.«

Daniel je ušao u prostoriju za ispitivanja i okrenuo novi list u svome bloku. Kamera je zurila u njih iz kutka prostorije. »Dovest će tvoju mamu.« »Jeste li im rekli što ih ide? Mislim da ste dobar odvjetnik.« »Imaš pravo vidjeti mamu ako to želiš. Moj posao je pobrinuti se da znaš svoja prava.« Charlottein parfem preplavio je prostoriju prije no što je ušla. Sjela je s druge strane narednika Turnera. Daniel je bio siguran da su je zamolili da sjedne dalje od svoga sina i šuti. Kad je narednik nastavio s ispitivanjem, ništa nije rekla. Rijetko je i pogledavala sina. Usredotočila je svoju pozornost na narukvicu, zatim na suknju pa na zanoktice te na kraju na Daniela. Osjetio je da ga gleda dok je bilježio narednikova pitanja i Sebastianove kratke odgovore. Narednik Turner prekrižio je nešto u svome bloku, a nešto drugo podvukao. »Dobro. Vratimo se onamo gdje smo stali. Vratimo se na igralište. Ponovno mi ispričaj o svojoj svađi s Benom.« »Već sam vam rekao«, reče Sebastian otkrivajući donje zube. »Nije to bila svađa, nego rasprava. Rekao sam mu da želim ići kući, ali on nije htio da odem.« »Ponovno mi ispričaj o vašoj raspravi.« Daniel je kimnuo Sebastianu nukajući ga da odgovori na pitanja. Želio je da se dječak smiri. Izgubi li živce, djelovat će kao krivac, a Daniel nije htio da se Sebastian inkriminira. I njega je, kao i policiju, dječakova nagla ćud navela da posumnja u klijentovu nevinost, no želio je da Sebastian ostane dosljedan u svojim iskazima. Odlučio je zatražiti pauzu ako se dječak još više uzruja. »Popeli smo se po gumama sve do vrha drvene penjalice«, nastavio je Sebastian. »Ondje je zaista visoko. Ja sam se umorio i mislio sam na mamu i njezinu glavobolju. Rekao sam da želim ići kući, ali Ben nije htio da odem. Pokušao me natjerati da ostanem s njim. Onda se naljutio i počeo me gurati pa sam mu rekao da prestane.« »On je gurao tebe?«

»Da, htio je da ostanem vani i igram se s njime.« »Je li te razljutilo to što te gurnuo? Jesi li i ti onda gurnuo njega?« »Nisam.« »Jesi li ga možda gurnuo s penjalice?« »Dobili ste odgovor, naredniče«, reče Daniel. Njegov je glas zvučao glasno u malenoj prostoriji za ispitivanja. »Nisam ga gurnuo, ali Ben je rekao da će skočiti. Želio me zadiviti, znate. Ja sam namjeravao otići kući, a on je htio da ostanem i gledam ga kako skače.« »Ben je bio maleni dječačić, ne veliki dečko poput tebe. Bili ste zaista visoko. Siguran si da je odlučio skočiti?« »Koja je svrha ovoga, naredniče?« upita Daniel. Narednik se nakašljao i spustio kemijsku olovku. »Je li to ono što se zapravo dogodilo, Sebastiane?« »Da, jest.« Sad je bio razdražljiv i potonuo je na stolac. »Jesi li siguran da ga nisi ti gurnuo? Jesi li ga gurnuo, a onda se možda počeo tući s njime?« »Nisam!« U dječakovim usnama i obrazima opet je buknuo gnjev. »Počinješ li se ljutiti, Sebe?« Sebastian je sklopio ruke i suzio oči. »Jesi li ljut na mene jer sam sve shvatio? Jesi li gurnuo Bena s penjalice?« »Nisam.« »Katkad kad se ljudi ljute, žele nešto prikriti. Razumiješ?« Sebastian je odjednom skliznuo sa stolca i srušio se na pod. Ležao je na leđima i počeo vrištati. Daniel se trgnuo. Sebastian je plakao i tulio. Kad se okrenuo prema Danielu, lice mu je bilo iskrivljeno i obliveno suzama. »Nisam ga gurnuo. Nisam ga gurnuo.« »Što onda misliš, kako je završio dolje?« »Ne znam, ja ga nisam ozlijedio. Ja... Ja nisam...« Sebastianovi vriskovi bili su tako prodorni da je Turner rukom prekrio uho. Danielu je trebalo nekoliko trenutaka da shvati kako otvorenih usta zuri u dječaka. Odjednom mu je postalo vrlo hladno u toj prostoriji bez zraka — nije bio dorastao tome, unatoč iskustvu. Turner je prekinuo ispitivanje kako bi se Sebastian sabrao. Charlotte je oprezno prišla sinu, sklopljenih ruku i isturenih laktova. Dječakovo je lice bilo crveno od bijesa i obliveno suzama. »Mili, molim te«, reče Charlotte dok su joj nokti lebdjeli nad sinom. Ruke su joj bile crvene, jasno vidljivih kapilara, a prsti drhtali. »Mili, što ti je, pobogu?. Molim te, smiri se. Mama ne voli kad si tako uzrujan. Molim te, pazi da se ne uzrujavaš toliko.«

Daniel je želio pobjeći, protegnuti mišiće i odagnati dječakove prodorne vriskove i ukočenu ozbiljnost prostorije za ispitivanja. Opet je otišao u zahod, umio se hladnom vodom i proučio svoje lice u malenom zrcalu dok se naslanjao na umivaonik. Želio je odustati od slučaja, ne zbog toga kakav je trenutno bio, nego zbog toga u što se, po svemu sudeći, spremao pretvoriti. Po tome kako su policajci nesmiljeno ispitivali Sebastiana zaključio je da imaju pozitivne nalaze iz laboratorija. Bude li dječak optužen, mediji će se baciti na njega. Daniel se nije osjećao spremno. Godinu ranije preuzeo je slučaj maloljetnika optuženog za ubojstvo drugog člana bande. Slučaj je završio na sudu i klijent mu je proglašen krivim. Bio je to ranjiv dječak koji je tiho govorio i imao izgrižene nokte. Čak i sad je Danielu bilo mučno kad bi se sjetio kako sjedi u zatvoru. A sad se još jedan dječak spremao da uđe u isti taj sustav, samo ovaj put još mlađi.

Daniel je stajao na prijamnom šalteru kad mu je prišao viši inspektor i primio ga za lakat. Bio je to visok čovjek, podeblji, kratke sijede kose i očajnih zeleno-smeđih očiju. »U redu je«, reče tapšajući Daniela po ramenu. »Svi to osjećamo. « »Niš’ mi nije«, rekao je. Dah mu je zastao u grlu i titrao poput leptira. Zakašljao je kad je konačno izdahnuo. »Vi ste sa sjeveroistoka?« Daniel je kimnuo glavom. »A vi?« »Iz Hulla. Katkad to ne mogu prepoznati u vašem govoru, poprimili ste londonski naglasak, zar ne?« »Već sam dugo ovdje.«

Narednik Turner rekao je Danielu da ga viši inspektor McCrum želi vidjeti. Odveli su ga u njegov ured, koji je bio natrpan i mračan, a danje se svjetlo ulijevalo kroz maleni prozor smješten visoko na zidu. »Ondje je malo napeto«, reče viši inspektor ušavši u ured. Daniel nije namjeravao uzdahnuti, no kad ga je McCrum čuo, tiho se nasmijao s razumijevanjem. »Prolazimo to svaki dan, ali na ovo ipak nismo navikli.« Daniel je zakašljao i kimnuo. Prvi put osjetio je naklonost prema tom čovjeku. »Bilo je to najteže što sam učinio u životu, to što sam morao gledati onu sirotu ženu kad je vidjela svoga malog sina ubijenog na takav način. Teško je... Imate li djece, Daniele?« Odmahnuo je glavom. »Ja imam dvoje. Zlo vam je i kad samo pomislite na to, zar ne?« »Situacija...« »Situacija se promijenila. Vjerojatno ćemo ga optužiti za ubojstvo maloga Bena.« »Na temelju čega? Koliko ja...«

»Svjedok ga je vidio kako se tuče s Benom, kojega smo sutradan pronašli mrtvog. Sad imamo i usmeno izvješće forenzičara koje potvrđuje da je na Sebastianovim tenisicama i odjeći koju smo uzeli iz njegove kuće bila Benova krv. Ispitat ćemo ga o tome tijekom idućih nekoliko sati. Ne dobijemo li priznanje do dva, podnijet ćemo zahtjev sudu da nam odobri još vremena. Jutros smo dobili nalog za pretres obiteljske kuće. Forenzičari su još ondje... Tko zna što će još iskopati?« »A što je sa snimkama nadzornih kamera?« »Još ih pregledavamo.«

4 aniel je ujutro ustao, odjenuo se i sišao. Minnie nije bila ondje pa se nekoliko minuta motao po D kuhinji ne znajući što bi. Zapravo nije spavao. Nije vratio porculanskoga leptira kad je oprao zube. Sakrio ga je u sobi. Odlučio je da ga nikad neće vratiti. Želio ga je zadržati samo zato što je ona željela da ga vrati. Uopće nije znao zašto ga je uzeo u ruku, ali sad mu je bio vrijedan. »A, evo te, zlato. Jesi li gladan?« Vukla je vjedro puno hrane za životinje u predvorje. »Skuhat ću nam kašu, a onda ću te provest’ po imanju. Pokazati ti tvoje dužnosti. Ovdje svi imamo dužnosti.« Daniel se namrštio. Govorila je kao da ima veliku obitelj, a živjela je sama sa životinjama.

Minnie je skuhala kašu i raščistila dio stola ne bi li imali gdje jesti. Ispuštala je čudan zvuk dok je jela, kao da udiše hranu. Pošto bi progutala, coknula bi jezikom u znak odobravanja. Ti su zvukovi ometali Daniela pa je ona prva pojela. »Ima još ako želiš, mili.« Još je jednom rekao da je sit. »Dobro onda. Hajdemo. Nemaš gumene čizme, zar ne?« Odmahnuo je glavom. »Nema veze, imam gotovo sve veličine. Dođi.« Kad su izašli, otvorila je šupu i on je ušao. Mirisala je po vlažnoj zemlji. Duž jednoga zida bile su poredane gumene čizme, velike i male, baš kao što je rekla — sve skupa deset ili dvanaest pari. Neke kao da su bile namijenjene djetešcu, ali bio je onda i par divovskih, zelenih čizama za odrasloga muškarca. »Jesu li ovo sva djeca koju si udomila?« pitao je dok je probavao jedan par. »Bilo ih je i više«, odgovorila je saginjući se da uspravi čizmu ili dvije koje su se prevalile u stranu. Kad se sagnula, suknja joj se odostraga podigla i otkrila njezine bijele listove. »Koliko si onda dugo udomiteljica?« »O, ne znam, srce. Zacijelo već više od deset godina.« »Rastužiš li se kad klinci odu?« »Ne ako odlaze u sretan dom. Jedno ili dvoje posvojile su fine obitelji.« »Ali ponekad te pošalju natrag mami...« »Tako je. Ponekad, ako je tako najbolje.« Čizme su mu bile malo prevelike, ali poslužit će. Slijedio je Minnie u obor za kokoši, sve do

kokošinjca na vrhu. Unutra je smrdjelo po mokraći. Kokoši su mu kljucale po stopalima. Pomislio je na to da ih šutne, kao što je činio golubovima u parku, ali se zaustavio. »Ja se brinem za Hectora«, rekla je. »Star je i zna biti zlovoljan. Pobrinem se za njega čim ustanem. Tvoj je zadatak hraniti kokoši i tražiti jaja. To je najvažniji posao ovdje. Hector je ovdje samo zato što ga volim, ali zarađujem na kokošima. Pokazat ću ti kako da ih hraniš, a zatim možemo potražiti jaja. Jednostavno je, brzo ćeš shvatiti i onda to možeš činiti svako jutro prije škole. To će biti tvoj posao.« Obor za kokoši bio je dug pedeset metara. Jedan je dio bio natkriven, ali ostatak je bio na otvorenom. Daniel ju je promatrao dok je uzimala pune šake hrane i rasipala je po du. Rekla mu je neka pokuša. Oponašao je ono što je ona bila činila i prosipao hranu. »To je kukuruz«, rekla je. »Seljak koji živi dvije kuće dalje daje mi ga za kutiju jaja. Ali pazi da ne prosipaš previše. Jedna ili dvije šake je dovoljno. Dobivaju ostatke iz kuhinje, a imaju i travu i korov, koje također vole. Što misliš, koliko ih imamo ovdje?« »Oko četrdes’.« Okrenula se i neobično pogledala Daniela, malčice otvorenih usta. »Bravo, pametna glavice. Imamo trideset i devet. Kako si znao?« »Čini se da ih je toliko.« »U redu, sad dok su zauzete jelom, idemo potražit’ jaja. Uzmi ovo...« Dodala je Danielu kartonsku posudicu. »Možeš uočit’ gdje su sjedile«, rekla je. »Vidiš? Vidi, evo jednoga. I to lijepo i veliko.« Danielu se nije sviđalo imanje ni njezina kuća, ali shvatio je da mu se sviđa njegov zadatak. Osjećao je kako ga naglo preplavljuje radost dok je tražio i pronalazio jaja. Bila su prljava, zasrana i oblijepljena perjem, ali volio je jaja. Nije ih želio razbiti, kao što je želio razbiti porculanskoga leptira i šutnuti kokoši. Jedno je jaje sakrio u džepu. Bilo je maleno i smeđe; osjećao je da je još toplo. Kad su završili, prebrojali su jaja. Bilo ih je dvadeset i šest. Minnie se počela motati po dvorištu, pripremati hranu za Hectora i razgovarati s kokošima koje su joj kljucale oko gležnjeva. Uza zid bile su oslonjene vile. Daniel ih je podignuo. Bile su mu gotovo preteške, ali podigao ih je iznad glave poput dizača utega. Pale su u stranu. »Oprezno, srce«, rekla je. Daniel se sagnuo i ponovno ih podignuo. Bila je sagnuta; njezina je golema stražnjica stršala u zrak. Držeći vile blizu glave, prišao joj je i njima je bocnuo u leđa. »Ovako«, rekla je naglo se uspravivši. »Odma da si to spustio.« Imala je smiješan naglasak, pogotovo kad bi rekla riječi poput »odmah«. Daniel joj se nacerio i zavitlao vilama. Prišao joj je korak bliže, a zatim još jedan. Vrh vila bio joj je usmjeren prema licu. Ni taj put nije ustuknula. Daniel je osjetio iznenadni udarac: zdjelica mu je trznula prema kralješnici. Ispustio je vile, a onda se udarac ponovio. Jarac mu se drugi put zabio u križa. Posrnuo je i pao preko vila, licem ravno u blato. Smjesta se digao i brzo okrenuo, stegnutih pesti, spreman za borbu. Jarac je spustio glavu pa mu je Daniel mogao vidjeti lijepe smeđe rogove.

»Ne, Danny«, rekla je uzimajući ga ispod ruke i odvlačeći ga unazad. »Nemoj! Probost će te da nećeš moć’ vjerovat’. Stari jarac je slab na mene. Zacijelo mu se nije svidjelo ono što si maločas učinio. Hajde, samo ga pusti na miru. Nek’ te nabode na jedan od tih rogova i nema te više.« Daniel joj je dopustio da ga odvuče. Krenuo je prema kući hodajući postrance, tako da jarca stalno ima na oku. Kad je stigao do ulaznih vrata, isplazio je Hectoru jezik. Jarac se ponovno zaletio, a Daniel otrčao u kuću.

Minnie je rekla Danielu da se opere i pripremi za izlazak. Poslušao ju je, dok je ona ostala u kuhinji, prala jaja i stavljala ih u nova pakiranja. U kupaonici se umio i oprao zube, a zatim se odšuljao u spavaću sobu. Jaje je još uvijek bilo čitavo u njegovu džepu. Stavio ga je u ladicu svoga noćnog ormarića. Položio ga je na rukavicu i obložio trima čarapama, da ga griju kao da je u gnijezdu. Spremao se krenuti u prizemlje kad se predomislio, vratio u sobu, uzeo majčin lančić ispod jastuka i položio ga u gnijezdo, odmah uz jaje. Provjerio je ima li po leđima i stražnjici ogrebotina od jarčevih rogova. Ogulio je oba dlana kad je pao. Minnie je ovijala ružičasti vuneni šal oko vrata. I dalje je bila u istoj sivoj suknji i čizmama koje je nosila prethodnoga dana. Preko svoje dugačke veste odjenula je zeleni kaput. Bio joj je previše tijesan i nije ga mogla zakopčati pa je izašla u otkopčanom kaputu, s ružičastim šalom koji se ljuljao. Minnie je rekla da idu upisati Daniela u lokalnu školu, nakon čega će mu kupiti novu odjeću za školu. »Idemo pješke«, rekla je kad su prošli pored njezina automobila. Bio je to tamnocrveni renault s paukovim mrežama preko desnog retrovizora. »Ionako ti moram pokazat’ put do škole, zar ne?« Daniel je slegnuo ramenima i slijedio je. »Mrzim školu«, rekao joj je. »Samo će me izbacit’. Uvijek me izbace.« »Pa, s takvim stavom, nije ni čudo.« »Molim?« »Misli pozitivno. Budeš li to činio, mog’o bi se iznenadit’.« »Na primjer, da mislim kako će moja mama bit’ bolje i stvarno će tak’ bit’?« Minnie ništa nije rekla. Kasnio je jedan korak za njom. »Godinama sam to priželjkivao, a nikad se nije ostvarilo.« »Pozitivan stav nije isto što i priželjkivanje. Ovo o čemu ti govoriš je obično priželjkivanje.« Tek petnaest metara od njezine kuće došli su na normalni puteljak. Minnie mu je rekla da do škole ima dvadeset minuta hoda. Prvo su hodali između imanja, zatim kroz park pa preko polja s kravama. Dok su hodali, Minnie je Danielu pričala o Bramptonu, premda joj je rekao da ga nije briga. Neće se dugo zadržati. »Brampton se nalazi samo tri kilometra južno od Hadrijanova zida«, rekla mu je. Kad je rekao da nikad nije čuo za taj zid, rekla je da će ga jedan dan odvesti onamo. »Od Carlislea je udaljen petnaest, a do Newcastlea osamdeset kilometara.«

Osamdeset kilometara, mislio je Daniel dok je hodao za njom. »Je li sve u redu, mili?« pitala je. »Danas si sav nikakav.« »Niš’ mi nije.« »Što voliš radit’? Nisam navikla na dečke pa nemam pojma. Morat ćeš me informirat’. Što voliš, ha? Nogomet?« »Ne znam«, rekao je. Prošli su kroz park i Daniel se okrenuo da pogleda ljuljačke. Na jednoj od njih sam je sjedio krupan muškarac i nježno se ljuljao nogom. »Želiš probat’? Imamo vremena, znaš.« »Ondje je onaj tip«, rekao je žmireći na suncu koje se sad uspelo visoko na nebo. »To je samo Billy Harper. Billy te neće gnjavit’. Obožava ljuljačke. Oduvijek. Dobar je on. Ni mrava ne bi zgazio. U ovom kraju, mili, svatko svakoga poznaje. To je ono najgore ovdje, vidjet ćeš i sam. Ali ima to i dobru stranu: jednom kad za svakoga znaš na čemu si s njime, nemaš se čega bojat’. U Bramptonu nema tajni.« Daniel je pomislio na to: mjesto bez tajni, u kojem svatko zna na čemu je s tobom. Poznavao je mala mjesta. Bio je smješten u nekoliko njih dok mu mami nije bilo dobro. Nisu mu se sviđala mala mjesta. Volio je Newcastle. Želio je živjeti u Londonu. Nije mu bilo drago da ljudi znaju na čemu su s njime. Kao da je začula njegove misli, pitala je: »Znači, voliš Newcastle?« »Da«, odgovorio je. »Bi li volio ponovno ondje živjet’?« »Želim živjet’ u Londonu.« »Oho, zbilja? U Londonu? Mislim da je to sjajna zamisao. Meni je ondje bilo krasno. Ako se odseliš u London kad odrasteš, što misliš, što ćeš bit’ po zanimanju?« »Bit ću džepar.« Daniel je mislio da će ga izgrditi zbog toga, ali okrenula se i lagano ga gurnula laktom. »Poput Fagina, hoćeš reći?« »Molim?« »Zar nisi gledao Olivera. Twista?.« »Možda. Da, mislim da jesam.« »Jedan je lik starac — džepar — koji loše završi.« Daniel je šutao kamenčiće. Jedna je krava skrenula sa svoga puta i krenula prema njima. Daniel je poskočio i sakrio se iza Minnie. Nasmijala se. »Ah, momče, krave ti neće naudit’. Bikova se moraš čuvat’. Naučit ćeš.« »Kak’ znaš je li krava ili bik?«

»Baš imaš sreće. Evo te u Bramptonu, gradiću punom seljaka — lako možeš doznat’ odgovor na svoje pitanje.« »Al' ono je krava, zar ne?« »Jest.« »Stara krava poput tebe.« Okrenula se prema njemu na puteljku, stala i pogledala ga. Bila je malo zadihana, a obrazi su joj bili crveni. Svjetlo u njezinim očima ponovno je ugaslo. Danielu je srce počelo divlje lupati, onako kako je lupalo kad bi se vraćao kući mami nakon udomljenja. Srce bi mu bubnjalo kad bi dodirnuo kvaku na ulaznim vratima, ne znajući što će zateći iza njih. »Jesam li te ijednom uvrijedila otkad si ovdje?« Pogledao ju je, jedva razmaknutih usana. »Jesam li?« Odmahnuo je glavom. »Reci naglas.« »Nisi.« »Od tebe tražim samo istu takvu pristojnost. Jesi li me razumio?« Kimnuo je. »A kad smo već kod toga, znaš da ti ističe vrijeme s onim leptirom.« »Kako to misliš?« »Rekla sam ti da ga možeš zadržat’ nekoliko dana, ali sad mi ga moraš vratit’. Kad se večeras umiješ i opereš zube, želim da ga vratiš. Jesi li me razumio?« Ponovno je kimnuo, no bila mu je okrenula leđima. »Pitala sam te jesi li me razumio.« »Jesam«, odgovorio je, glasnije no što je mislio. »Fino«, rekla je. »Drago mi je da se razumijemo. A sad zaboravimo ovo.« Slijedio ju je po puteljku, promatrajući njezine čizme u travi i primjećujući da joj je suknja odostraga uprskana blatom. U rukama je imao čudan, neugodan osjećaj pa ih je protresao da ga odagna. »Pogledaj!« rekla mu je zastajući i pokazujući na nebo. »Vidiš li?« »Što?« »Vjetruša! Vidiš kako ima šiljasta krila i dugačak rep?« Ptica je izvela široki luk po nebu, a onda sjela na vrh visokoga stabla. Daniel ju je spazio te podigao dlan da je vidi još jasnije. »Prave su ljepotice. Moramo paziti da nam ne ugrabe piliće dok su još mali, ali mislim da su elegantne. Slažeš li se?«

Daniel je slegnuo ramenima.

Stigli su do škole. Bila je to stara zgrada okružena trošnim kolibama. Nije mu se sviđala, no slijedio je Minnie po stubama. Nije ih najavila pa su morali sjesti i čekati. Nije volio škole i činilo mu se da ga strop pritišće. Ponovno se činilo da ona zna kako se on osjeća. »Sve je u redu, mili«, rekla je. »Ne moraš već danas krenut’ u školu. Samo te moramo upisat’. Nakon što te zavedu u knjige, kupit ćemo ti nove krpice. Možeš ih sam odabrat’. Ali, molim te, u granicama razuma, ne rađam novce«, rekla je naslanjajući se na njega. Mirisala je gotovo cvjetno. Osjetio se sinoćnji džin, ali bio je tu i limun, vlažni miris njezine vunene odjeće, pilića, ali i natruha ljetne trave, o koju su se očešali na putu do škole. Na trenutak, dok je udisao njezin miris, osjećao joj se blizak.

Ravnatelj ih je sad mogao primiti. Daniel je očekivao da će ga Minnie zamoliti da je pričeka vani, no povukla ga je za lakat i zajedno su ušli u ravnateljev ured. Bio je to sredovječan čovjek s debelim naočalama. Daniel ga je već mrzio a da nije još ni sjeo. Minnie je trebala cijela vječnost da sjedne na stolac pored Danielova, ispred ravnateljeva stola. Odmotala je šal, skinula kaput, a zatim neko vrijeme namještala vestu i suknju. Daniel je primijetio da je ostavila blatne tragove koji su je pratili iz čekaonice u ured. »Minnie«, reče ravnatelj. »Uvijek mi je zadovoljstvo.« Daniel je na trokutastoj pločici na ravnateljevu stolu mogao pročitati da je to gospodin F. V. Hart. Minnie je zakašljala i okrenula se prema Danielu. »Da«, reče Hart. »A koga to danas imaš za nas?« »Ovo je Daniel«, reče Minnie. »Daniel Hunter.« »Tako. A koliko imaš godina, Daniele?« »Jedanaest«, odgovorio je. Glas mu je u toj prostoriju čudno zvučao, poput glasa djevojčice. Daniel je ponovno spustio pogled na sag i Minniene blatnjave čizme. Oči gospodina Harta su se suzile dok je proučavao Daniela. Minnie je otvorila torbu i pred gospodina Harta stavila komad papira. Bio je to formular socijalne službe. Gospodin Hart ga je uzeo i istovremeno zapalio lulu, snažno zagrizajući kamiš i povlačeći iz njega sve dok prljav, težak dim nije ovio Minnie i Daniela. »Čini se da nemamo njegove papire iz zadnje škole koju je pohađao. U koju je školu išao?« »Možda da njega pitaš? Sjedi pred tobom.« »Onda, Daniele?« »Škola Graves u Newcastleu, gospodine.« »Tako. Zatražit ćemo papire. Što bi rekao, Daniele, kakav si učenik bio ondje?« »Ne znam«, rekao je. Čuo je Minnie kako diše i pomislio da mu se možda smješka, no kad se

okrenuo, nije gledala u njega. Hart je podigao obrve pa je Daniel dodao: »Ne najbolji.« »Zašto mi se čini da je to blago rečeno?« upita Hart ponovno paleći svoju lulu i povlačeći iz nje dok mu dim nije suknuo iz nosa. »Ovo je tvoj novi početak«, reče Minnie gledajući Daniela. »Zar ne? Odsad nadalje planiraš bit’ upravo uzoran učenik.« Okrenuo se prema njoj i nasmiješio, a zatim prema Hartu. Kimnuo je.

Idućega se jutra Daniel probudio s mišlju kako ga nova škola pritišće jače od pokrivača na njegovu krevetu. Toliko novih škola. Slušao je kokoši u dvorištu i golubove kako guguću u žljebovima. Opet je sanjao svoju majku. Ležala je na kauču u starome stanu i nije ju mogao probuditi. Pozvao je hitnu pomoć, no još nije stigla pa ju je on pokušavao probuditi, pokušavao joj udahnuti život onako kako je vidio na televiziji. San je bio sličan nečemu što je Daniel zaista doživio. Gary, mamin dečko, pretukao je Daniela i mamu, a onda otišao, odnoseći veći dio novca i bocu votke. Ono malo što je ostalo od njezine naknade za nezaposlene, Danielova je majka potrošila na fiks jer se htjela osjećati bolje, kako je rekla. Kad se Daniel probudio usred noći, visjela je s kauča s napola otvorenim očima. Daniel ju nije mogao probuditi pa je pozvao hitnu pomoć. U stvarnosti je hitna pomoć brzo došla i uspjeli su oživjeti njegovu mamu. Danielu je bilo pet godina. Stalno ju je iznova sanjao. Svaki put bilo je isto: nije ju mogao spasiti. Daniel je ležao na boku i posegnuo u ladicu noćnoga ormarića. Rukom je obujmio jaje, koje je sad bilo hladno poput kamena. Zagrijao ga je dlanom. Ponovno je posegnuo u ladicu, prstima tražeći jeftin zlatni lančić koji je ona nosila oko vrata i dala mu ga jednog dana kad je bio dobar. Kad je bio dobar. Nije ga bilo. Daniel se uspravio na krevetu i izvukao ladicu. Spustio je jaje na jastuk i pretražio ladicu. Okrenuo ju je naopačke, istresajući čarapu, knjige za djecu, kemijske olovke i stare poštanske marke otrgnute s omotnica koje su u ladici ostavila druga djeca. Lančića nije bilo ondje.

»Ne mogu ići u školu«, rekao joj je. Bio je odjeven u odjeću koju mu je pripremila: bijelu potkošulju i gaće, sive hlače i bijelu košulju. Košulju je zakopčao na brzinu pa je pogriješio gumbe. Stajao je pred njom mršteći se, raščupane kose. Minnie mu je u tanjur stavljala kašu, a sebi u čašu ubacila aspirin. »Naravno da možeš, srce. Pripremila sam ti užinu.« Gurnula je vrećicu sa sendvičima prema njemu. Stajao je pred njom drhteći, s jajetom u desnoj ruci. Njegove su čiste čarape skupljale prljavštinu s njezina kuhinjskog poda. »Jesi li ti ukrala moj lančić?« Uspio je jedva prošaptati te riječi. Minnie je podigla jednu obrvu.

»Bila je u ladici s jajetom i sad je nema. Vrati mi je, smjesta.« Daniel je bacio jaje na kuhinjski pod. Smrskalo se uz prasak zbog kojega je Blitz odmah odskakutao natrag u svoju košaru. Minnie se sagnula i stavila sendviče u njegovu školsku torbu. Istrgnuo je torbu iz njezinih ruku i bacio je po podu prema jajetu. Stala je vrlo uspravno, ruku sklopljenih na trbuhu. »Moraš ić’ u školu. Ak’ ti vratiš leptira, ja ću vratit’ lančić.« »Razbit ću ti jebenog leptira ak’ mi ne vratiš lančić, kradljiva stara kravo.« Okrenula mu je leđa. Palo mu je na pamet da iz džepa izvadi nožić, ali nož je dosad nije uspio prestrašiti. Okrenuo se i otrčao uza stube. Leptira je bio sakrio ispod madraca. »Evo«, reče spuštajući ga na radnu plohu u kuhinji. »Evo ti tvog glupog leptira, sad mi daj lančić.« Ona ga je nosila. Nije mogao vjerovati. Skinula ga je i dala Danielu, a zatim spremila leptira u džep. »Dakle, što smo iz ovoga naučili, Danny?« pitala je kad je on uspio doći do zraka. »Da si ti debela kradljiva drolja.« »Mislim da smo naučili da oboje imamo dragocjene stvari. Poštuješ li ti moje, ja ću poštovat’ tvoje. Sjećaš se kako se dolazi do škole?« » Odjebi.« Navukao je cipele i zalupio vratima, vukući školsku torbu za sobom. Putem je šutao koprive i maslačke koji su ondje rasli. Podizao je kamenje i bacao ga prema kravama, no bile su predaleko. Billy Harper nije bio na ljuljačkama pa je Daniel zastao i smotao ih, tako da se ni jedno drugo dijete ne može na njima igrati. Kasnio je u školu, ali nije ga bilo briga. Nije ga bilo briga za posljednje prilike ni nove početke. Htio je samo da svi odjebu i puste ga na miru.

Prvi dan u novoj školi dobio je kaznu zbog kašnjenja. Učiteljica mu se zvala gospođica Pringle i podsjećala ga je na porculanskoga leptira. Nosila je svijetloplavi džemper i imala plavu kosu koja joj je padala do pola leđa. Na džepu njezinih uskih traperica bila je izvezena ruža. Bila je najmlađa učiteljica koju je ikad imao. »Bi li htio sjesti za plavi stol, Daniele?« pitala ga je gospođica Pringle, saginjući se da mu se obrati, dlanova stisnutih između koljena. Kimnuo je i sjeo za stol smješten pored njezina. Ondje su bila još dva dječaka i dvije djevojčice. Nasred stola bio je zalijepljen komad plavog papira. Daniel je sjeo s rukama ispod stola, gledajući u prazan prostor na podu pored stola gospođice Pringle. »Djevojčice i dječaci, sretni smo što možemo Danielu zaželjeti dobrodošlicu u naš razred. Hoćemo li mu to i reći?« »Dobro došao u naš razred, Daniele.«

Pogrbio se osjećajući njihove poglede na sebi. »Daniel se doselio iz Newcastlea. Svi volimo Newcastle, zar ne?« Začuo se žamor i struganje stolaca po podu. Daniel je pogledao učiteljicu. Činilo se da mu se spremala postaviti pitanje, no onda se predomislila. Bio joj je zahvalan.

Cijeloga mu je jutra gospođica Pringle prilazila: pogladila bi ga po leđima i čučnula pored njega da se uvjeri kako je sve u redu. Nije radio zadano pa je mislila da ne razumije. Dečki za njegovim stolom zvali su se Gordon i Brian. Gordon je rekao da mu se sviđa Danielova pernica s naslikanim motociklom, koju mu je Minnie kupila. Daniel se nagnuo preko stola i šapnuo Gordonu da će ga izbosti takne li njegovu pernicu. Rekao mu je da ima nož. Djevojčice za njegovim stolom su se nasmijale pa je obećao da će im pokazati. Cure su se zvale Sylvia i Beth. »Mama mi je rekla da si ti novi štićenik Flynnove«, reče Sylvia. Daniel se skutrio nad stolom, skrivajući blok koji je prekrio crtežima pištolja, premda im je gospođica Pringle zadala da pišu o svome najdražem hobiju. Beth se nagnula i izvukla Danielov blok. »Vraćaj«, rekao joj je. »Koliko dugo živiš ovdje?« pitala je Beth, očiju razrogačenih od radosti dok je blok držala izvan njegova dosega. »Čet’ri dana. Vrati mi blok ii’ ću te povuć’ za kosu.« »Takneš li me, šutnut ću te u jaja. Tata mi je pokazao kak’ se to radi. Znaš da je stara Flynnova irska vještica, zar ne? Jesi li već vidio njezinu metlu?« Daniel je Beth povukao za kosu, ali ne tako jako da bi povikala. Posegnuo je preko stola i istrgnuo svoj blok iz njezinih ruku. »Budi na oprezu. Od sve djece napravi gulaš. Pojela je vlastitu kćer, a zatim žaračem ubila muža. Ostavila ga je da krvari u stražnjem dvorištu. Krv se slijevala po travi...« »Što se ovdje zbiva?« Gospođica Pringle stajala je ruku naslonjenih na bokove. »Daniel me povukao za kosu, gospođice.« »Ne izmišljaj, Beth.«

Za vrijeme velikoga odmora Daniel je na igralištu pojeo sendviče od sira i kiselih krastavaca koje mu je Minnie pripremila i gledao dečke kako igraju nogomet. Sjedio je na zidu i šmrcao na vjetru pokušavajući uhvatiti nečiji pogled. Kad je pojeo do kraja, bacio je vrećicu na tlo. Vjetar ju je ponio sve do jarka uz rub nogometnoga terena, blizu žičane ograde. Stavio je ruke u džepove i zgrbio se. Bilo je hladno, no nije imao kamo ići dok odmor ne završi. Sviđalo mu se gledati dečke kako igraju. »’Oćeš igrat’, stari? Ono, jednu kratku.«

Momak koji ga je pitao bio je nizak, poput Daniela, crvene kose, u sivim hlačama uprskanim blatom. Rukavom je obrisao nos dok je čekao da Daniel odgovori. Daniel je skočio sa zida i krenuo prema njemu s rukama u džepovima. »Jasno, stari.« »A znaš igrat’?« »Nego.« Uživao je u igri. Mučio ga je mračan, težak osjećaj u želucu još od svađe s Minnie oko lančića, no dok je trčao preko blatnoga terena, kao da je osjećaj na trenutak prestao. Želio je zabiti gol, dokazati se, ali nije bilo prilike. Igrao je žestoko i bio je bez daha kad je zvonilo. Dječak koji ga je pozvao u igru prišao mu je na kraju. Hodao je pored Daniela, s loptom ispod ruke. »Dobro igraš. Možeš igrat’ i sutra, ak’ se Kev ne vrati.« »Dobro.« »Kak’ se zoveš?« » Danny.« »Ja sam Derek. Jesi ti novi dečko?« »Da.« Neki dječak crne kose pokušao je Dereku izbiti loptu iz ruku. »Vraćaj. Moja je. Ovo je Danny.« »Znam«, reče crnokosi dječak. »Ti si novi štićenik na imanju Flynnovih, zar ne? Mi smo vaši susjedi. Mama mi je rekla da vještica Minnie ima novog klinca.« »Zaš’ je zovete vješticom?« »Jer to i je«, reče Derek. »Bolje ti je da paziš. Ubila je svoju kćer, a onda i muža na travnjaku iza kuće. Svi to znaju.« Nema tajni, sjetio se Daniel. Svi znaju na čemu su s tobom. »Moja mama je vid’la kak’ Minnien muž umire i pozvala hitnu, al’ bilo je prekasno«, reče crnokosi dječak. Cerio se Danielu pokazujući razmake među zubima. »Zaš’ bi odma’ morala bit’ vještica? Možda je sam’ ubojica.« »A zaš’ je onda nikad nisu optužili za ubojstvo? Moj tata kaže da je dost’ da je sam’ pogledaš i već vidiš da s njom nije sve u redu. Mog’o bi završit’ k’o zadnja klinka.« »Kak’ to misliš?« »Bila je kod Minnie oko mjesec dana. Ni’ko u školi joj nije znao ni ime. Jako tiha cura. Dobila je nekakav luđački napadaj na igralištu i umrla.« Crnokosi dječak bacio se na tlo i počeo glumiti dijete s napadajem. Ležao je raširenih nogu i lamatao zgrčenim, divljim rukama.

Daniel je gledao. Odjednom je osjetio snažnu želju da ga šutne, ali nije to učinio. Slegnuo je ramenima i slijedio dječake u školu.

5 anielu je bilo hladno nakon trčanja. Cijenio je tu rijetku svježinu jer je znao da će u podzemnoj na D takav dan biti sparno i zagušljivo. Dok je vezao kravatu, u zrcalu je promatrao sobu iza sebe. Ranojutarnje sunce slijevalo se kroz prozor njegove spavaće sobe. U osam i trideset morao je biti u policijskoj postaji kako bi se ispitivanje moglo nastaviti, no kao i obično, nije se žurio s kravatom jer je želio da čvor bude baš kako treba. Suspregnuo je zijev. Sinoć je iza ponoći popio pivo, a onda potražio broj opće bolnice u Carlisleu. Odlučio je da ne nazove, ali ipak je zapisao broj. Znao je da bi Minnie odveli onamo da je zaista bolesna. Sama pomisao na to da je bolesna i umire izazvala mu je bol u prsnoj kosti. Morao je duboko udahnuti. Zatim ga je u ždrijelu zapekao gnjev koji je prema njoj osjećao — i to nakon svih tih godina. Neće je nazvati. Ionako je već godinama za njega mrtva.

U prostoriji za ispitivanja Daniel je udisao ustajali zrak jučerašnjih pitanja dok je čekao Sebastiana. Oči narednika Turnera bile su mutne. Lagano je povlačio svoj ovratnik i popravljao manšete. Daniel je znao da su forenzičari policiji usmeno potvrdili da je na Sebastianovoj odjeći pronađena krv, koja je pozitivno identificirana kao krv Bena Stokesa. Policija je pomno pregledala snimke nadzornih kamera, no tek je morala potvrditi da su ondje zabilježeni Sebastian i Ben. Sebastian je bio umoran kad ga je policajac uveo u prostoriju. Za njime je ušla Charlotte. Skinula je sunčane naočale tek kad je sjela. Prsti su joj drhtali. Narednik Turner prošao je obavezni protokol: predstavio se, naveo datum i sat. Daniel je skinuo čep sa svoga nalivpera i čekao da ispitivanje počne. »Kako se osjećaš jutros, Sebastiane?« upita narednik Turner. »Dobro, hvala«, odgovori Sebastian. »Doručkovao sam pohani kruh. Doduše, nije bio dobar kao Olgin.« »Olga će ti ga spraviti kad se vratiš kući«, reče Charlotte. Glas joj je bio hrapav, gotovo promukao. »Sebastiane, sjećaš se da smo ti uzeli odjeću kako bismo je poslali u laboratorij na ispitivanje?« »Naravno da se sjećam.« »E pa, imamo usmeno izvješće iz laboratorija koje potvrđuje kako su crvene mrlje na tvojoj majici zaista krv.« Sebastian je napućio usne kao da će nekoga poljubiti. Naslonio se na stolac i podigao jednu obrvu. »Znaš li čija bi krv mogla biti na tvojoj majici, Sebastiane?« »Ptičja?« »Zašto? Jesi li naudio nekoj ptici?« »Nisam, ali sam jednom vidio mrtvu pticu pa sam je podignuo. Bila je još topla i krv joj je bila sva ljepljiva.«

»Jesi li tu mrtvu pticu vidio onoga dana kad je Ben ubijen?« »Ne mogu se točno sjetiti.« »E pa, pokazalo se da krv na tvojoj majici nije ptičja. To je ljudska krv. Krv Bena Stokesa.« Sebastian je pogledom preletio kutove prostorije. Daniel je bio siguran da je vidio kako se dječak nasmiješio. Nije to bio širok osmijeh, tek lagano izvijanje usana. Daniel je osjećao kako mu srce lupa. »Znaš li kako je Benova krv mogla dospjeti na tvoju majicu, Sebastiane?« »Možda se porezao pa me umrljao dok smo se igrali.« »Posebni doktori koji su pregledali tvoju majicu mogu mnogo toga reći o tome kakva je krv na njoj. Pokazalo se da je na tvojoj majici takozvana ekspirirana krv. To je krv ispuhnuta iz Benovih usta ili nosa...« Charlotte je prekrila lice rukama. Njezini dugi nokti sezali su joj preko čela, sve do korijena kose. »Osim toga, na tvojim hlačama i tenisicama je zračni uzorak krvi. To znači da se krv raspršila kao posljedica snažnog udarca...« Sad su već obje Sebastianove obrve bile podignute. Digao je pogled prema kameri. Daniel se na trenutak skamenio. Bio je to prizor lijepoga dječaka koji gleda u oči autoriteta, dok ga gore svi ti neviđeni ljudi promatraju, gledaju njegove djetinje izraze lica i pokušavaju pronaći nešto za što će ga okriviti. Daniel se sjetio svetaca kojima se Minnie molila, i njezinih mekih, punih prstiju kojima je svesrdno premetala zrna svoje krunice. Svetoga Sebastijana pokušali su ubiti strijelama, no preživio je. Daniel se nije mogao sjetiti kako je točno umro, ali svakako nasilnom smrću. Cak i kad su policajci predstavili nove dokaze Sebastianove krivnje, Daniel je osjetio još snažniju potrebu da ga obrani. Svjedok je rekao da je vidio Sebastiana kako se na igralištu tuče s Benom puno kasnije, u trenutku kad je prema Charlotteinim riječima već bio kod kuće, premda snimke nadzornih kamera nisu to potvrdile. Daniela to nije zastrašilo, kao ni nalazi forenzičara. Već je mnogo puta potkopao takve dokaze. Daniel je osjećao uzbuđenje policajaca dok su ustrajali sa svojim pitanjima. Čekao je da pretjeraju — gotovo je priželjkivao da to učine kako bi mogao sve zaustaviti. »Možeš li objasniti kako je Benova krv mogla završiti na tvojoj odjeći, Sebe?« ponovno je pitao Turner, ukočene čeljusti. »Znanstvenici nam kažu da takva krv na tvojoj odjeći možda ukazuje na to da si ozlijedio Bena, zbog čega je on krvario na taj način.« »Možda ukazuje«, reče Sebastian. »Molim?« »Krv možda ukazuje na to da sam ga ozlijedio. To znači da niste sigurni...« Daniel je vidio kako se Turnerovo lice ljutito nabralo. Htjeli su slomiti dječaka — to je bila svrha dugačkoga ispitivanja — no pokazalo se da je Sebastian jači od njih. »Ali ti znaš što se dogodilo, zar ne, Sebastiane? Reci nam što si učinio Benu.« »Već sam vam rekao«, reče Sebastian. Donji zubi su mu virili iznad donje usne. »Nisam ga ozlijedio. Sam se ozlijedio.« »Kako se sam ozlijedio, Sebastiane?«

»Htio me zadiviti pa je skočio s penjalice i ozlijedio se. Udario je glavom pa mu je potekla krv iz nosa. Prišao sam mu da vidim je li dobro. Tada me valjda umrljao svojom krvlju.« Unatoč razdraženosti, Sebastian kao da je bio zadovoljan zbog toga novog podatka. Uspravio se na stolcu i lagano kimnuo, kao da želi potvrditi istinitost svojih riječi.

U srijedu u devetnaest sati donijeli su večeru Sebastianu i njegovoj majci. Jeli su u ćeliji. Daniela je deprimiralo gledati ih. Charlotte je malo jela. Daniel je pošao za njom kad je izašla zapaliti cigaretu. Opet je padala kiša. Podigao je ovratnik svoje jakne i stavio ruke u džepove. Od mirisa njezine cigarete okretao mu se želudac. »Upravo su rekli da će ga optužiti«, reče Daniel. »Nevin je, znate.« Njezine velike oči su ga zaklinjale. »Ipak će ga optužiti.« Charlotte se lagano okrenula od njega i vidio je kako joj drhte ramena. Tek kad je šmrcnula, shvatio je da plače. »Ajde«, reče Daniel, osjećajući se gotovo zaštitnički, »hoćemo li mu zajedno reći? Sad morate biti snažni radi njega.« Daniel nije bio siguran zašto je to rekao — uvijek se držao na distanci od klijenata — ali dio njega sjećao se kako je to biti dječak u nevolji, s majkom koja ga ne može zaštititi. Charlotte je još drhtala, no uspravila se i duboko udahnula. U V-izrezu njezina džempera Daniel joj je ugledao rebra. Okrenula se i nasmiješila mu se. Koža oko očiju još joj je bila mokra od suza. »Koliko vam je godina?« pitala ga je i odjednom ga svojim dugim noktima uhvatila za podlakticu. »Trideset i pet.« »Izgledate mlađe. Ne pokušavam vam laskati, ali mislila sam da još niste navršili tridesetu. Dobro izgledate. Zapitala sam se jeste li dovoljno stari za ovo... hoću reći, imate li dovoljno znanja i iskustva.« Daniel se nasmijao i slegnuo ramenima. Pogledao je svoja stopala. Kad je ponovno podigao pogled, vidio je da joj se cigareta smočila. Tople kišne kapi skupile su se na čvrsto polakiranim uvojcima njezine kose. »Volim kad se muškarac brine za sebe.« Ljutito je nabrala svoj nos zbog kiše. »Znači, optužit će ga. Što će se onda dogoditi?« Povukla je dug dim iz svoje cigarete; obrazi su ju joj se udubili. Riječi su joj bile oštre, ali Daniel je vidio da još uvijek drhti. Pitao se što je s tim mužem u Hong Kongu i kako je može pustiti da se sama nosi sa situacijom. »Sutra ujutro privest će ga pred suca za maloljetnike. Slučaj će vjerojatno završiti na Kaznenom sudu pa će za otprilike dva tjedna biti ročište na kojem će se odlučiti o nagodbi i tijeku postupka...« »Nagodba? Ali on, naravno, nije kriv.« »Sud će samo tražiti da se Sebastiana za cijeloga postupka zadrži u pritvoru, vjerojatno na zaštićenom odjelu. Suđenje će biti tek za nekoliko mjeseci. Naravno, mi ćemo tražiti da sud odobri jamčevinu, ali u slučajevima ubojstva sudac obično odredi pritvor, čak i ako je riječ o djetetu.« »Ubojstvo. Slučajevi. Ubojstvo. Mi možemo platiti, znate? Koliko god trebalo.«

»Kao što rekoh, potražit ću vam dobrog višeg odvjetnika i on će podnijeti zahtjev, ali moramo se pripremiti na to da će Sebastian neko vrijeme prije suđenja ostati u pritvoru.« »Kad će biti suđenje?« »Ovisi. Rekao bih negdje oko studenog...« Charlotte je prekrila usta i progutala knedlu. »A njegova obrana?« »Pozvat ćemo potencijalne svjedoke obrane, a sa slučajem ćemo upoznati i stručne svjedoke — psihijatre, psihologe...« »Zašto, pobogu?« »Pa, oni će procijeniti je li Sebastian dovoljno psihički zdrav da podnese suđenje.« »Ne budite smiješni. Potpuno je zdrav.« »Ali oni će s njime razgovarati i o samome ubojstvu te procijeniti je li Sebastian dovoljno zreo da shvati za kakav ga zločin terete.« Snažno je povukla posljednji dim iz svoje cigarete. Bio je to sad tek kratki opušak koji je držala svojim manikiranim noktima kao pincetom, ali ipak je još povlačila iz njega. Daniel je vidio mrlje od ruža za usne na opušku i mrlje od cigareta na vrhovima njezinim prstiju. Sjetio se žutih prstiju svoje majke i obrisa lubanje ispod kože kad bi povukla dim. Sjetio se kruljenja u želucu dok bi gledao majku kako zadnji cener daje za drogu. Sjetio se lizalica za večeru: kako ih je prebrzo žvakao. Zatvorio je oči i duboko udahnuo. Znao je: pismo je, a ne Charlotte, izazvalo ta sjećanja. Odmahnuo je glavom kao da ih se želi otarasiti.

Bilo je sedam navečer. Prostorija za ispitivanja bila je uljuljana od slatkoga mirisa Sebastianove vruće čokolade. Narednik Turner se nakašljao. Pisana optužba već je bila uručena Charlotte i Danielu, Sebastianovim opunomoćenicima. »Sebastiane Crolle, optužen si za ubojstvo Benjamina Tylera Stokesa u nedjelju osmoga kolovoza 2010.« »Dobro«, odgovori Sebastian. Zadržao je dah kao da se sprema zaroniti. Daniel je osjetio kako mu se steže grlo dok je promatrao dječaka. Dio njega divio se dječakovoj drskosti, no drugi dio pitao se što se skriva iza nje. Bacio je pogled na Charlotte, koja se lagano ljuljala držeći se za laktove. Činilo se kao da je optužena ona, a ne njezin sin. Turnera je na trenutak smeo dječakov odgovor. Sebastian se okrenuo prema majci. »Nisam to učinio, mama!« Charlotte je spustila dlan na njegovu nogu da ga umiri. Počeo si je prčkati po noktima, isturene donje usne. »Ne moraš ništa reći, no može naštetiti tvojoj obrani ne spomeneš li odmah nešto na što se kasnije misliš pozvati na sudu. Sve što kažeš može poslužiti kao dokaz.«

»Nisam to učinio, znaš, mama. Nisam«, reče Sebastian. Zaplakao je.

Daniel je bio ondje idućega jutra u osam sati i pedeset pet minuta, kad se policijski kombi zaustavio uz rub kolnika i otvorio vrata da Sebastian uđe. Daniel je stajao sklopljenih ruku dok su dječaka — s lisičinama oko tankih zapešća — iz ćelije vodili u kavez u stražnjem dijelu kombija. Charlotte je plakala sa sunčanim naočalama preko očiju. Ščepala je Daniela za ruku kad su policajci zatvorili i zaključali stražnja vrata kombija. »Mama«, iznutra je dozivao Sebastian. »Mama!« Njegovi su krici zvučali kao da netko noktima grebe po metalnoj unutrašnjosti kombija. Daniel je zadržao dah. Već je mnogo puta vidio kako se njegovim klijentima događa isto: ljudima za koje je bio spreman boriti se, ljudima kojima se divio, ljudima koje je prezirao. Za njega je to uvijek bio trenutak mira. Signalizirao je početak. Početak njegova slučaja, početak obrane. Dok je gledao kako se za Sebastianom zatvaraju vrata, Daniel je u dječakovim očajničkim molbama čuo vlastite djetinje jecaje. Sjećao se kako je to bilo kad je bio Sebastianovih godina. Bio je problematičan. Bio je sposoban za nasilje. Što ga je spasilo od ovakve sudbine? Kad su vrata bila zaključana, Daniel i Charlotte još su čuli kako Sebastian unutra plače. Daniel nije znao je li dječak nevin ili kriv. Dio njega vjerovao je da mu je Sebastian rekao istinu, no drugi dio bio je zabrinut zbog dječakova čudna zanimanja za krv i histeričnih ispada koji su bili uobičajeni za manju djecu. Međutim, Sebastianova nevinost ili krivica bile su nebitne. Daniel nije sudio svojim klijentima. Svi su imali pravo na obranu. Jednako se marljivo posvećivao onima koji mu se nisu sviđali kao i onima kojima se divio. No maloljetnici su uvijek bili teški. Čak i kad su bili krivi, poput Tyrela, želio je spriječiti da uđu u zatvorski sustav. Vidio je što se ondje događa maloljetnicima — počinju se drogirati i postaju okorjeli zločinci. Daniel je smatrao da im treba pomoć, ali nju je društvo smatralo preskupom: političari su se služili kaznenim sustavom da skupe političke bodove.

Daniel je sjedio u svome uredu s pogledom na ulicu Liverpool. Radio je tiho svirao dok je on bilježio pojedinosti iz Sebastianova slučaja. Stavio je pismo u prednji džep svoje aktovke. Papir je sad bio zgužvan od stalnoga iščitavanja. Izvadio ga je i ponovno pročitao. Još uvijek nije nazvao bolnicu. Odbijao je povjerovati u to da je Minnie mrtva, već je ponovno pročitao pismo kao da mu je nešto promaklo. Bila je to tek okrutna varka, odlučio je. Godinama ga je nazivala i molila da joj oprosti, no onda joj je dojadilo pa ga sad moli da ga još jednom vidi. Daniel se pitao je li pismo samo novi pokušaj da ga vrati u svoj život. Možda i jest bolesna, ali ipak pokušava manipulirati. Preklopio je pismo i odgurnuo ga od sebe. Sama pomisao na nju bila je dovoljna da mu se želudac stegne od bijesa. U uredu je bilo toplo. Nježne sunčeve zrake prodirale su kroz višestruke prozore i osvjetljavale prašinu. Podigao je telefon. Nakon svega što joj je izgovorio, i dalje ga je svake godina zvala za rođendan, a ponekad i za Božić. Izbjegavao je njezine pozive, no onda bi budan ležao noću i u glavi se svađao s njome.

Činilo se da sve te godine nisu nimalo stišale srdžbu koju je osjećao prema njoj. Onih nekoliko puta koliko su razgovarali, Daniel je bio odsječan i rezerviran. Nije dopustio da ga uvuče u razgovor kad ga je pitala sviđa li mu se njegov posao i ima li curu. Odavno je ovladao umijećem emocionalne udaljenosti, no Minnie mu je pomogla da ga usavrši. Upravo zbog nje nikome nije dopuštao da mu se približi. Pričala bi mu o imanju i životinjama, kao da ga želi podsjetiti na dom. Podsjetila bi ga samo na to kako ga je iznevjerila. Katkad bi ponovno rekla da joj je žao, a on bi je prekinuo. Spustio bi slušalicu. Njezina je opravdanja mrzio još više od onoga što je učinila. Rekla je da je to za njegovo dobro. Nije se volio prisjećati, i uglavnom se nije sjećao, ali bol ga je i dalje ostavljala bez daha. On nju nije nazvao više od petnaest godina. Još od one razmirice kad joj je rekao da bi najradije da je mrtva. Činilo mu se da to nije dovoljno. Sjećao se da ju je želio još više povrijediti. Unatoč tome, birao je broj bez provjeravanja, bez muke da ga se prisjeti. Telefon je zazvonio i Daniel je duboko udahnuo. Nakašljao se i naslonio na radni stol, budno motreći vrata svoga ureda. Zamišljao je kako se teškom mukom diže sa stolca u dnevnome boravku, dok je njezin najnoviji mješanac spašen iz živodernice upitno gleda. Gotovo je osjećao miris njezina džina i čuo njezine uzdahe. Strp' se malo, evo me, evo me, rekla bi. Uključila se automatska sekretarica. Daniel je na trenutak prislonio slušalicu na bradu da razmisli. Nema vremena za to. Spustio je slušalicu. Kroz prozor je vidio trkača, mršavog i žilavog. Gledao ga je kako spretno prolazi kroz gust promet i mnoštvo pješaka. Po stilu i duljini koraka znao je da drži dobar ritam, premda mu se s te udaljenosti činilo da čovjek sporo trči. Stabla su blistala s druge strane stakla. Daniel je bio u uredu od ranoga jutra i otad nije kročio van da osjeti blagost sunca na koži. »Zauzet si?« pitala je Veronica Steele, Danielova starija partnerica, provirujući iza vrata. »Što ima?« Veronica je sjela na naslon kauča i okrenula se prema Danielu. »Samo sam se pitala kako se držiš.« Daniel je bacio olovku na blok prekriven črčkarijama. Brzo se na stolcu okrenuo da je pogleda, ruku sklopljenih iza glave. »Dobro sam.« Zavalio se u stolac. »Odlučio si ostati na slučaju?« »Da.« Rukom je prošao kroz kosu. »Siguran sam da to nije najbolji poslovni potez. Znam da će biti gadno. Polovica mene osjeća da nisam tome dorastao, dok druga polovica želi da pokušam i... spasim ga?« »Izjavio je da se ne osjeća krivim?« »Da, čvrsto se drži svoje priče. Majka ga podupire.« »Bio si na sudu u četvrtak?« »Aha, jamčevina odbijena, kao što sam i predviđao. Poslali su ga na zaštićeni odjel u zatvoru Parklands House.« »Bože, užas. Bit će najmlađi ondje.«

Daniel je kimnuo glavom i protrljao si bradu. »Tko ti je viši odvjetnik? Irene je ušla u komoru, zar ne?« »Da, odobrili su joj ulaz. Upisana je u ožujku.« »Sjećam se da sam joj poslala čestitku.« »Iznenadio sam se što je ovo prihvatila, no bila je već na sudu za maloljetnike. Drago mi je da je pristala. Imamo izgleda.« Telefon je zazvonio i Daniel je podigao slušalicu, rukom pokrivajući mikrofon i ispričavajući se Veroniki. »Steph«, rekao je, »zamolio sam te da mi ne spajaš pozive.« »Znam, Danny, žao mi je. Ali netko te privatno zove. Kaže da je hitno. Htjela sam te pitati želiš li da ga spojim.« »Tko je to?« »Neki odvjetnik sa sjevera. Rekao je da je riječ o članu obitelji.« »Spoji ga.« Daniel je uzdahnuo i slegnuo ramenima Veroniki, koja se nasmiješila i izašla iz sobe. Daniel se ponovno nakašljao. Odjednom su mu se napeli svi mišići u tijelu. »Halo, jesam li dobio Daniela Huntera? Moje ime je John Cunningham, odvjetnik sam gospođe Flynn. Daniele, žao mi je, ali imam loše vijesti. Majka vam je preminula. Ne znam jeste li već čuli... no ostavila je upute...« »Ona mi nije majka.« Daniel nije mogao odagnati bijes iz svoga glasa. Na trenutak je na vezi zavladala tišina. Daniel je čuo samo udaranje svoga srca. »Koliko sam upoznat, Minnie vas je... posvojila 1988.« »Slušajte, što trebate? Upravo se spremam na sastanak.« »Oprostite što vam smetam. Bih li vas mogao nazvati u neko drugo vrijeme? Samo sam htio razgovarati s vama o pogrebu, a tu je i pitanje oporuke.« »Ne želim ništa njezino.« »Ostavila vam je cijeli svoj imetak.« »Svoj imetak.« Daniel je ustao. Pokušao se nasmijati, no uspio je samo otvoriti usta. »Bit će to jednostavan pogreb, u utorak, sedamnaestoga. Ako želite prisustvovati.« Jedva čujno rekao je: »Nemam vremena.« »Shvaćam, ali nasljeđe...« »Kao što rekoh, ne želim ništa.« »U redu, nema žurbe. Pretpostavljam da će potrajati neko vrijeme dok se ne riješi pitanje kuće. Ponovno ću vam se javiti kad...«

»Slušajte, sad zaista nemam vremena.« »Dobro. Da vas ponovno nazovem u srijedu, nakon pogreba? Svoje sam podatke ostavio vašoj kolegici, za slučaj da se vi poželite javiti meni.« »U redu. Doviđenja.« Daniel je spustio slušalicu. Protrljao je oči kažiprstom i palcem, a onda duboko udahnuo.

Daniel je u Whitechapelu morao presjesti na nadzemnu željeznicu do zatvora Parklands House. Kad je izašao iz željezničke postaje u Anerleyju, ulica je smrdjela po ispušnim plinovima i isparjeloj kiši. Daniel je osjećao kako mu se uz rub kose i između lopatica skuplja znoj. Nebo je visjelo nisko i pritiskalo ga. Bio je petak ujutro, samo jedan dan nakon prvog saslušanja pred sucem. Išao je posjetiti Sebastiana i njegove roditelje. Sebastianov se otac vratio iz Hong Konga pa ga je Daniel tek trebao upoznati. Bio je neobično zabrinut zbog ponovnog susreta s dječakom i njegovom obitelji. Nije dobro spavao. Ujutro je sporo trčao jer je bio umoran prije no što je uopće krenuo. Dvije noći zaredom budio se iz snova o Bramptonu, o njezinoj kući prljavih podova i kokošima u oboru. Za nekoliko će dana biti pokopana, ali on još nije osjećao da ju je izgubio.

Kad je stigao na zaštićeni odjel, Crollovi su ga već čekali. Daniel ih je zamolio da se najprije nađe nasamo s njima, a tek onda i sa Sebastianom. Sjeli su za stol u svijetloj sobi s malenim prozorima visoko ispod stropa. »Drago mi je, Daniele«, reče Sebastianov otac, velikim koracima mu prilazeći ispružene ruke. Bio je nešto stariji, ali i dva-tri centimetra viši od Daniela, pa se on uspravio dok je prihvaćao Crollovu ruku. Bila je suha i topla, no tako snažna da je Daniel lagano dahnuo. Kenneth King Croll bio je snažan čovjek. Bio je krupan: imao je debeo trbuh i podbradak, crvenkastu opaljenu kožu i gustu tamnu kosu. Stajao je s rukama na bokovima, namjerno nakrivljene zdjelice, kao da želi ustvrditi kako je bolji od Daniela. Obrazi su mu bili protkani mrežom tankih kapilara — zasluga najboljih vina i viskija. Posjedovao je tektonsku aroganciju i bogatstvo. Poput vrtloga je usisavao svu energiju u prostoriji. Charlotte je sjedila pokraj njega; čim bi progovorio ili podigao ruke, dizala bi pogled prema njemu. Daniel je skinuo čep sa svoga nalivpera i gurnuo svoju posjetnicu preko stola. Kenneth ju je proučio s laganim prijezirom na punim usnama. Charlotte je donijela vodenastu kavu iz automata. I dalje je bila besprijekorno dotjerana: njezini su dugi nokti bili druge boje svaki put kad bi je Daniel vidio. Ruke su joj se malčice tresle dok je spuštala šalice na stol. »Grozno mi je što je on ovdje«, rekla je. »Ovo je mjesto užasno. Jedan se klinac ubio prošli tjedan, jeste li čuli? Objesio se. Ne smijem se ni sjetiti. Jeste li to znali, Daniele?« Daniel je kimnuo glavom. I njegov vlastiti klijent, Tyrel, pokušao se ubiti nedugo nakon presude. Imao je sedamnaest godina i upravo su ga bili premjestili u novi maloljetnički zatvor. Daniel se bojao da će pokušati ponovno. Čak ni zaštićeni odjeli nisu maloljetnicima pružali skrb kakva im je trebala. Charlotte je drhtavima prstima dotaknula usne kad je pomislila na to.

»Preživjet će«, reče Kenneth. »Daniele, nastavite. Kakvo je stanje sada?« »Jednostavno ne želim da bude ovdje«, prošaptala je Charlotte dok je Daniel vrtio svoje bilješke. Kenneth ju je ušutkao. Pred Crollovima Danielovi su se mišići ponovno napeli. Osjetio je da ispod sveg tog laka za nokte, svile i fine talijanske vune nešto nije u redu s tom obitelji. »Samo sam htio da porazgovaramo o nekim stvarima prije no što nam se pridruži Sebastian. Htio sam vas... upozoriti da će, pretpostavljam, slučaj biti praćen velikom pozornošću medija. U tom pogledu moramo biti oprezni, smisliti strategiju i pokušati je se držati kako bismo njihova zabadanja sveli na minimum. Naravno, njegov identitet neće biti otkriven... Još uvijek čekamo da nam Kazneni sud pošalje službenu optužnicu. Kad je primimo, vjerojatno za dan-dva, možemo Sebastianovu sudsku braniteljicu upoznati s detaljima slučaja. Upoznat ćete je — zove se Irene Clarke. Došla je na saslušanje pred sucem za maloljetnike, ali mislim da je niste vidjeli.« »Sinko, koliko vam je godina?« upita Kenneth Croll. Držao je Danielovu posjetnicu između palca i kažiprsta i lupkao njome po stolu. »Je li to bitno?« »Oprostite, ali izgledate kao da ste upravo došli s fakulteta.« »Partner sam u svojoj tvrtki. Kaznenim se pravom bavim gotovo petnaest godina.« Croll je žmirnuo u znak shvaćanja. Opet je počeo lupkati posjetnicom po stolu. »Kao što rekoh, idućih dana očekujemo papire s Kaznenoga suda. Koliko zasad znamo, slučaj se temelji na krvi pronađenoj na Sebastianovoj odjeći te svjedoku koji tvrdi da je vidio dječake kako se tuku, i to i prije i nakon Sebastianova navodnog povratka kući. Znamo da imaju svjedoke i iz redova susjeda te učitelja... Oni su manje važni. Tu je i činjenica da je tijelo pronađeno na igralištu, na kojem je Sebastian, prema vlastitom priznanju, bio s Benom na dan ubojstva.« »Jedanaest mu je godina«, zagrmio je Croll. »Kamo bi išao, nego na vražje igralište? Ovo je sprdnja.« »Mislim da obrana može izgraditi čvrst slučaj. Većina dokaza su indicije. Počivaju na forenzičkim nalazima, ali Sebastian ima valjani razlog zašto mu je žrtvina krv dospjela na odjeću. Znat ćemo više nakon razgovora s patolozima i forenzičarima, no trenutno se čini da su se klinci tukli i žrtvi je iz nosa potekla krv, koja je zatim prenesena na Sebastianovu odjeću. Sebastian ima alibi — vas, Charlotte — od petnaest sati nadalje pa je iskaz svjedoka o navodnom kasnijem viđanju upitan. Policija nije pronašla nikakve snimke nadzornih kamera koje bi potkrijepile njihovu optužnicu. To je bilo krvavo ubojstvo, no Sebastian nije došao kući obliven krvlju. On to nije učinio.« »Sve je to obična pogreška, vidite«, ubacila se Charlotte dok joj je glas pucao. »Unatoč tim forenzičarima, policija često griješi.« »Vidiš ti to?« gotovo šaptom reče Croll. »Odem iz zemlje na dva tjedna i ti dopustiš da ga uhite. Mislim da je bolje da se ti držiš podalje, što kažeš?« Charlotte je iznenada glasno izdahnula, a njezina su joj se krhka ramena podigla gotovo do ušiju. Ispod smeđega pudera pocrvenjela je zbog Crollove kritike. Daniel je uhvatio njezin pogled.

»Daniele«, reče Croll, ovaj put tako glasno da je Daniel gotovo osjetio vibracije njegova glasa u stolu na koji su se naslanjali, »dobro ste obavili posao i zahvaljujemo vam što ste ovako na brzinu prihvatili slučaj. Hvala vam na pomoći na policiji i na svem dosadašnjem radu, ali imam neke poznanike. Mislim da bismo Sebastianovu obranu radije prepustili drugom odvjetničkom timu. Ne želimo riskirati. Ne bih htio biti grub, ali mislim da moramo prijeći na stvar. Čini mi se da vi nemate iskustvo kakvo nama treba... Razmijete?« Daniel je zaustio da nešto kaže. Mislio je reći Crollu da je Harvey, Hunter i Steele jedan od vodećih odvjetničkih ureda u Londonu. Ipak, nije rekao ništa. Ustao je. »Ta odluka je na vama«, reče brzo, pokušavajući se nasmiješiti. »Imate pravo odabrati odvjetnički tim koji vam najbolje odgovara. Sretno. Zatrebate li išta, znate gdje sam.«

Kad se ponovno našao na ulici, Daniel je skinuo jaknu i zasukao rukave žmirkajući na suncu. Godinama ga nitko nije otpustio; pokušavao se sjetiti je li ikad bio otpušten tako brzo. Povrijedilo ga je nepovjerenje Kennetha Crolla, ali nije znao boli li ga ponos ili izgubljena prilika da brani dječaka. Daniel je zastao na ulici i pogledao Parklands House. Bilo je to okrutno ime za zatvor. Krenuo je prema vlaku govoreći si da bi slučaj bio težak, pogotovo s obzirom na medijsku pozornost koju bi, nesumnjivo, izazvao. Međutim, u sebi je divljao. Bilo je teško otići. Dan je bio miran i topao, a ipak se činilo kao da hoda prema vjetru. Opet je osjetio da ga nešto poteže i skreće s puta. Već se dulje vrijeme nije tako osjećao, no osjećaj je bio poznat: bio je to osjećaj odlaska, osjećaj gubitka.

6 akon škole krenuo je nazad prema Minnienoj kući. Hodao je polako; školska torba visjela mu je N preko ramena, a kravata mu je bila olabavljena. Podigao je štap i njime mlatio po travi s obje strane puteljka. Bio je umoran i razmišljao je o mami. Sjećao se kako sjedi pred zrcalom u svojoj spavaćoj sobi, nanosi tuš za oči i pita ga misli li da sliči Debbie Harry. Bila je zgodna sa šminkom na licu. Dvaput je žmirnuo kad se sjetio kako joj se tuš za oči razlijeva niz obraz, a osmijeh iskrivljuje nakon što bi ubrizgala. Tada nije bila zgodna. Podigao je pogled i ponovno ugledao vjetrušu kako lebdi nad vrištinom. Zastao je; vidio je kako je ugrabila poljskoga miša iz trave. Nije ih čuo kako su mu prišli s leđa. Netko ga je snažno gurnuo u desno rame i on je posrnuo. Okrenuo se i ugledao tri dječaka. »Hej, ti, novi!« »Odjebite i ostav’te me na miru.« Okrenuo se, ali ponovno su ga gurnuli. Stegnuo je šaku, no znao je da će nastradati ako ih napadne. Bilo ih je previše. Ukipio se i pustio da mu torba padne na tlo. »Lijepo ti je živjet’ sa starom vješticom, ha?« Slegnuo je ramenima. »Zaš’ to radiš? Jesi l’ pederko? Uuuu!« Najkrupniji klinac zanjihao je bokovima i dlanovima si protrljao prsa. Danielu je nož bio u torbi pa nije imao vremena da ga izvuče. Umjesto toga, zaletio se prema velikome i glavom ga udario u trbuh. Ozlijedio ga je. Izgledalo je kao da će se klinac ispovraćati, ali druga dvojica povukla su Daniela na zemlju. Šutali su ga u tijelo, noge, ruke i lice. Daniel je lice prekrio laktovima, no dječak koji ga je nazvao pederkom zgrabio ga je za kosu i glavu mu povukao unazad. Daniel je osjetio kako mu se podiže brada i isteže vrat. A onda ga je dječak šakom odvalio u nos. Daniel je čuo krcaj i osjetio okus krvi. Ostavili su ga da krvari u travi. Daniel je ostao sklupčan dok nije čuo da su im se glasovi udaljili. U ustima je imao krvi, a cijelo ga je tijelo boljelo. Ruke su ga počele peckati i svrbjeti. Kad je zaškiljio prema svojoj podlaktici, vidio je da je prekrivena bijelim točkicama. Ležao je u koprivama. Prevrnuo se i podigao na koljena. Nije plakao, ali oči su mu suzile pa ih je obrisao rukom osipanom od kopriva. Na trenutak se učinilo da suze ublažavaju peckanje, ali onda se svrbež vratio. Neki stariji čovjek prolazio je sa svojim psom. Bio je to rotvajler koji je zarežao na njega, slineći i keseći zube. Daniel je poskočio od laveža i zveckanja njegova lanca. Uspravio se na noge. »Jesi l’ dobro, momče?« pitao je čovjek okrećući se prema Danielu dok je nastavljao svojim putem.

Daniel se okrenuo i potrčao. Otrčao je preko lokalne željezničke pruge, sve do bramptonskog kolodvora. Nije imao novca za autobus ni vlak, ali znao je kojim se putem dolazi do Newcastlea. Trčao je držeći se za slabine, gdje su ga izudarali, zatim neko vrijeme hodao dugim koracima, prije no što je ponovno potrčao. Automobili su pored njega jurili takvom brzinom da je gubio ravnotežu. Glava mu je bila prazna: mislio je samo na bol u nosu i slabinama, na krv u grlu, žestoko peckanje po ruci i neobičan osjećaj lakoće. Osjećao se izgorjelo i poletno poput papira u dimnjaku. Krv iz nosa skorila mu se po bradi pa ju je istrljao. Nije mogao disati kroz nos, ali nije ga želio dodirivati da ne bi opet prokrvario. Bilo mu je hladno. Spustio je rukave svoje košulje i zakopčao manšete. Njegova nadražena koža bila je natekla i sad mu je strugala o pamuk košulje. Kući. Želio je biti s njom, gdje god bila. Socijalna radnica rekla mu je da je izišla iz bolnice. Kad mu zaželi dobrodošlicu, kad ga zagrli, znat će da je kod kuće. Gotovo se okrenuo da se vrati, ali onda ju je ponovno zamislio. Zaboravio je automobile, napornu cestu i krv u grlu. Sjetio se mame, kako nanosi šminku, kako miriši po talku nakon kupke. Od te je pomisli zaboravio na hladnoću. Bio je žedan. Jezik mu se zalijepio za nepce. Pokušao je zaboraviti žeđ i umjesto toga sjetiti se kako škaklja kad mu svojim prstima prolazi kroz kosu. Koliko već ima otkako je to zadnji put učinila? Već se nekoliko puta ošišao. Je li uopće dotaknula ove vlasi koje mu sad rastu na glavi? Hodao je dalje, na prste brojeći mjesece, kad se neki kombi zaustavio pored njega. Daniel se odmaknuo. Vozač je bio muškarac duge kose, s tetovažama na ruci. Spustio je prozor i nagnuo se te mu povikao: »Kam’ ćeš, momče?« »U Newcastle.« »Uskači.« Daniel je znao da je taj čovjek možda luđak, no svejedno se popeo kraj njega. Htio je ponovno vidjeti mamu. Čovjek je slušao radio, i to tako glasno da Daniel nije osjetio potrebu za razgovorom. Vozio je ruku sklopljenih nad volanom. Mišići u njegovim rukama napeli bi se kad bi okrenuo volan. Smrdio je po ustajalom znoju, a kombi mu je bio prljav, pun zdrobljenih limenki i praznih kutija cigareta. »Ej, stari, radije se veži, ne?« Daniel je poslušao. Čovjek je zubima izvukao cigaretu iz kutije na komandnoj ploči i zamolio Daniela da mu doda upaljač, koji mu je ležao pod nogama. Daniel ga je gledao kako pali cigaretu. Na ruci je imao tetovažu gole žene, a na vratu ožiljak nalik na opekotinu. Čovjek je spustio prozor i ispuhnuo dim u zrak koji je jurio pored njih. »’Oćeš i ti jednu?« Ugrizavši se za usnu, Daniel je uzeo cigaretu. Zapalio ju je i spustio svoj prozor onako kako je to maločas učinio vozač. Jednu je nogu podigao na sjedalo, a lijevu ruku oslonio na otvoreni prozor. Tako je pušio, osjećajući se slobodno, ogorčeno, divlje, osamljeno. Od cigarete su mu suzile oči. Naslonio je glavu na sjedalo kad je osjetio učinak cigarete. Bilo mu je zlo, kao i uvijek kad bi pušio, no znao je da neće povratiti.

»A što s u Newcastleu?« »Sam’ idem vidjet’ mamu.« »Upao s’ u nevolju, ha?« Daniel je slegnuo ramenima i ponovno povukao. »Al' doma ćeš se moć’ oprat’.« »Da.« »A što b’ da nis’ ja stao?« »Hodao dalje.« »Uf, dalek je to put, momče. Hodao b’ cijelu noć.« »Men’ to ne smeta, al’ svejedno hvala na vožnji.« Čovjek se nasmijao, ali Daniel nije znao zašto se smije. Prednji su mu zubi bili razbijeni. Popušio je do kraja, a onda bacio cigaretu kroz prozor. Daniel je gledao kako njezin crveni žar ostaje za njima. I on je želio baciti svoju, ali tek ju je dopola popušio. Bojao se da bi mogao imati problema protrati li je uludo. Uvukao je još nekoliko dimova, a onda je kvrcnuo kroz prozor kad se čovjek nagnuo iz vozila da hračne. »’Oće l’ ti mama pripremit’ užinu?« »Hoće.« »Što ti obično spravi?« »Spravi mi... goveđu pečenku i jorkširski puding.« Majka mu je spravljala samo tost. Pripremala je dobar tost sa sirom. »Goveđa pečenka u utorak? Bogme bi’ mog’o doć’ živjet’ s vama. Nije to loše. Gdje ću te ostavit’?« »U centru. Gdje god vam je najjednostavnije.« »Mogu te odvest’ kući, ha, stari? Ostajem u Newcastleu prek’ noći. Želim te dovest’ kući da ne zakasniš na svoju pečenku, zar ne? Gdje živiš?« »U Cowgateu. To je...« Čovjek se ponovno nasmijao. Daniel se namrštio. »Sve u redu, stari. Znam ja gdje je Cowgate. Odvest ću te tamo.«

Danielu je bilo hladno kad ga je čovjek iskrcao. Ostavio ga je na kružnom toku i potrubio mu dok je odlazio. Daniel je podigao ramena da se zaštiti od hladnoće i otrčao ostatak puta: niz ulicu Ponteland i aveniju Chestnut pa sve do Whitethorn Crescenta. Mama mu je ondje živjela zadnje dvije godine. Socijalna služba prije nekoliko mu je mjeseci dopustila da prenoći kod nje ondje. Bila je to bijela kuća na kraju niza, odmah pored dvije kuće od cigle s prozorima zakucanim daskama. Potrčao je prema kući.

Opet mu je počela teći krv iz nosa i boljelo ga je dok je trčao pa je usporio. Podigao je ruku da si dodirne nos. Bio je nekako prevelik na dodir, kao je riječ o nečijem tuđem nosu. Unatoč tome što mu je nos bio začepljen od krvi, osjetio je smrad cigarete na svojim prstima. Školska torba mu je poskakivala na ramenima; pustio ju je da padne i potrčao noseći je u ruci. Zaustavio se na puteljku koji je vodio do kuće. Svi su prozori bili razbijeni, a na katu uopće nije bilo prozora. Unutra je bio mrak. Namrštio se gledajući prema njezinu prozoru. Padala je noć, ali njezin se prozor doimao mračniji od svih drugih neosvijetljenih prozora. Trava u vrtu sezala mu je do koljena; obrasla je puteljak. Divovskim je koracima krenuo kroz travu prema bočnim vratima. Trava je bila puna raznog smeća; bio je tu spljošteni prometni čunj, prevrnuta dječja kolica, stara cipela. Čuo je psa kako laje. Teško je disao. Zastao je pred vratima prije no što je okrenuo kvaku. Srce mu je divljalo; ugrizao se za usnu. Neće biti goveđe pečenke. Ipak je zamišljao kako će ona brzo otvoriti vrata i zagrliti ga. Možda trenutno nema dečka. Možda joj prijatelji nisu ovdje. Možda je čista. Možda će mu spraviti tost pa će zajedno sjesti na kauč i gledati seriju Crown Court. Osjetio je neobičnu vrelinu u prsima. Zadržao je dah. Kad je otvorio vrata i ušao u predsoblje, osjetio je smrad vlage i čađi. Zavirio je u dnevni boravak, no sve je bilo crno. Nije plakao. Ušao je dublje u kuću. Kuhinje više nije bilo. Spustio je jednu ruku na zid, a onda pogledao svoj crni dlan. Zrak je još bio vlažan i pun dima; stegnulo ga je u dnu grla. U dnevnome boravku kauč je bio spaljen i od njega je ostao samo kostur od opruga. Popeo se na kat. Sag je šljapkao pod njegovim nogama, dok je rukohvat bio pougljenio. Kada i umivaonik bili su crni od čađi. U jednoj od spavaćih soba zrcalo na ormaru bilo je razbijeno, no uspio je malo pogurnuti vrata. Odjeća joj je još uvijek bila ondje, nije izgorjela. Daniel se uvukao u ormar i pritisnuo njezine haljine na svoje lice. Čučnuo je među njezine cipele i sandale. Čelo je prislonio na koljena.

Nije znao koliko dugo čuči u ormaru, ali nakon nekog vremena začuo je nekoga na stubama. Išao je od sobe do sobe i vikao: »Ima li koga?« Daniel je htio saznati kamo mu je majka otišla, no kad je izašao na hodnik, neki ga je čovjek zgrabio za ovratnik i pritisnuo na zid. Bio je tek nešto viši od Daniela i odjeven u bijelu potkošulju. Daniel je osjetio njegov slankasti znoj usred mirisa paljevine. Muškarčev trbuh pritisnuo je Daniela dok ga je držao uza zid. »Kog vraga radiš ovdje?« reče muškarac. »Gubi se, ’ajde.« »Kam’ mi je otišla mama?« »Mama? Tko ti je mama?« »Živjela je ovdje, odjeća joj je još tu.« »Narkići su spalili kuću, ne? Nafiksani, svi do jednog. Uopće nisu primijetili da kuća gori. Morao sam pozvat’ vatrogasce. Mogle su izgorjet’ sve kuće u prokletom nizu.« »A što je s mojom mamom?« »Nemam pojma o tvojoj mami. Sve su ih iznijeli na nosilima — vjerojatno još nisu došli k sebi. Jedan od njih bio je skroz opečen. Upravo odvratno. Nisam mog’o razaznat’ je li to muškarac ili žena.« Daniel se otrgnuo iz njegovih ruku i otrčao niza stube. Čuo je kako ga muškarac doziva. Zaplakao

je spuštajući se, a onda se poskliznuo i pao niz nekoliko stuba. Ogulio je ruku, ali zapravo nije ni osjetio. Ustao je i otrčao iz kuće. Potrčao je preko trave, ponovno se spotaknuvši preko prometnog čunja. Stopala su mu udarala po pločniku. Nije znao kamo trči, ali trčao je najbrže što je mogao. Školska torba zacijelo mu je negdje pala, u ormaru ili na stubištu. Osjećao se lagano i brzo bez njezine neravnomjerne težine. Otrčao je niz ulicu Ponteland.

Bio je mrak i Daniel je sjedio na rubniku u ulici West kad mu je prišla policajka. Nije ju pogledao, ali kad ga je zamolila da pođe s njom, poslušao ju je jer je bio premoren. U policijskoj postaji nazvali su njegovu socijalnu radnicu i ona ga je odvezla natrag u Minnienu kuću.

Već su prošla dvadeset dva sata kad su stigli u Brampton. Gradić se doimao tako mračan, a zelena polja crna pod noćnim nebom. Danielove su vjeđe bile teške i trudio se držati ih otvorenim dok je gledao kroz prozor automobila. Tricia mu je govorila o bježanju, o popravnom domu i tome kako će ondje završiti ne prestane li bježati. Nije se okrenuo da je pogleda dok je govorila. Od mirisa njezina parfema boljeli su ga nos i glava. Minnie je stajala pred glavnim ulazom, u svojoj velikoj vesti koju je omotala oko sebe. Blitz je pritrčao Danielu kad je izašao iz automobila. Minnie je pružila ruku prema njemu, no on se istrgnuo i otišao u kuću. Pas ga je slijedio. Daniel je sjeo u podnožje stubišta i čekao ih da uđu. Igrao se psećim ušima, koje su bile poput baršunastih kvadrata. Blitz je legao na leđa da bi ga Daniel mogao češkati po trbuhu. Premda je bio umoran, spustio se na koljena i češkao ga. Bijela dlaka ne psećem trbuhu bila je prljava od blata u dvorištu. Čuo je Minnie i Triciu pred vratima. Šaptale su. Škola. Majka. Policija. Požar. Odluka. Premda je naćulio uši, jedino je te riječi jasno čuo. Pitao je i policajce i socijalnu radnicu što mu je s majkom. Policija se nije ni trudila doznati, ali Tricia mu je u automobilu obećala da će istražiti i reći Minnie ako što čuje. »Zaš’ ćeš reć’ Minnie? Jednostavno reci meni!« izvikao se Daniel. »Ne budeš li se dobro vladao, iduće ćeš godine završit’ u popravnom domu i ondje ostat’ do osamnaeste godine.«

Minnie je zatvorila vrata i gledala ga s rukama na bokovima. »Što je?« »Izgledaš kao da si imao težak dan. Napunit ću ti kadu.« Mislio je da će reći nešto drugo. Pripremio se na oštre riječi. Ušao je u kupaonicu i sjeo na zahodsku dasku dok je ona brčkala mjehuriće u kadi. Zrcalo se zamaglilo, a zrak je mirisao po čistome. Uzela je krpicu za umivanje i namočila je u vrućoj vodi. »Nos ti prilično gadno izgleda. Daj da ti operem tu krv prije no što uđeš u kadu. Malo je kasno, ali stavit ćemo leda na to. Ne želimo da imaš zgnječeni boksački nos, zar ne? Ne zgodan momak poput tebe, to ne bi bilo u redu.«

Pustio ju je da se pobrine za njegov nos. Bila je nježna, a krpica topla. Obrisala je skorenu krv, a zatim ga oprala oko nosa. »Boli li te, srce?« »Ne baš.« »Junak si ti.« Osjetio je džin u njezinu dahu kad se nagnula blizu. Kad je završila, prošla mu je rukom kroz kosu i pomilovala ga po obrazu. »Želiš li razgovarat’ o tome?« Slegnuo je ramenima. »Iš’o si pronać’ majku?« »Nije bila ondje.« Glas mu se stisnuo. Nježno ga je privukla sebi i osjetio je grubu vunu njezine veste na svome obrazu. Ponovno je zaplakao, ali nije znao zašto. »No, no«, rekla je gladeći ga po leđima, »najbolje se isplakat’. Tricia će mi javit’ što doznaju o tvojoj mami. Bit ćeš dobro. Znam da ti se ne čini tako, ali od prvog trenutka kad sam te upoznala, znala sam da si ti vrlo poseban dječak. Snažan si i bistar. Nećeš zauvijek ostat’ dijete. Što god ti bilo tko rekao, mnogo je bolje bit’ odrasla osoba. Možeš donosit’ vlastite odluke i živjet’ gdje hoćeš i s kim hoćeš. Bit će ti sjajno.« Kupaonica je bila vlažna od pare. Daniel se osjećao strašno umorno. Naslonio je glavu na njezin trbuh i zaplakao. Zagrlio ju je oko bokova. Nije mogao spojiti ruke, ali bilo je ugodno nasloniti se na njezin trbuh i osjećati ga kako se diže i spušta u ritmu njezina disanja. Sjeo je uspravno i rukavom otro oči. »Hajde, uđi u kadu i ugrij se dok ti pripremim večeru. Prljavu odjeću sam’ ostavi na podu. Donijet ću ti pidžamu.« Kad je otišla, svukao se i ušao u kadu. Voda je bila prevruća i trebalo mu je neko vrijeme da se posve spusti u nju. Mjehurići su mu šaputali oko glave. Ruke su mu bile u komi: prekrivene ogrebotinama od pada po stubama i modricama zarađenima u tučnjavi. Modrice je imao i po slabinama i rebrima. Kad je konačno uronio u vodu, osjećao se bolje. Zavalio se i pustio da mu glava sklizne ispod površine. Pitao se je li tako kad si mrtav: toplina i tišina i zapljuskivanje vode. Osjetio je pritisak u plućima i izronio. Brisao si je mjehuriće s lica kad je Minnie ponovno ušla. Stavila je pidžamu na zahodsku dasku, a preko nje ručnik. Pored kade bio je niski stolčić. Minnie se naslonila na umivaonik i polako spustila na njega. »Kakva ti je kupka? Jesi l’ bolje?« Kimnuo je glavom. »Izgledaš bolje, moram priznat’. Kak’ si me samo uplašio sa svom onom krvi! Što ti se dogodilo? Pogledaj si ruke. Prekriven si modricama.« »Potukao sam se u školi.«

»S kim? Poznajem sve u Bramptonu. Kupuju jaja od mene. Mogu razgovarat’ s njihovim majkama.« Duboko je udahnuo. Skoro joj je rekao da su ga prebili zbog nje, ali se predomislio. Bio je preumoran da se svađa s njom, a bila mu je pomalo i draga — u tom trenutku, jer mu se pobrinula za nos i napunila mu kadu. »Zacijelo si gladan.« Kimnuo je. »Ja sam večerala gulaš. Tvoj je još uvijek u hladnjaku. Ako želiš, podgrijat ću ti ga.« Ponovno je kimnuo dodirujući si nos da provjeri krvari li opet. »Ili želiš samo tost sa sirom, s obzirom na to kako je kasno? I šalicu kakaa?« »Tost sa sirom.« »Može. Idem ga pripremit’. Ti bi trebao uskoro izać’ iz kade. Ostaneš li predugo, nazepst ćeš.« »Minnie?« Spustio je jednu ruku na rub kade dok je prolazila. »Znaš onog leptira — zašto ga tol’ko voliš? Je li jako vrijedan?« Omotala se vestom. Nije mislio biti drzak. Zanimalo ga je, ali osjetio je kako se ona povlači. »Meni je jako vrijedan«, rekla je. Krenula je van, ali onda se na vratima okrenula. »Kći mi ga je dala.« Daniel se naslonio na rub kade da joj vidi lice. Na trenutak je izgledala tužno, ali onda je otišla i čuo ju je kako uzdiše dok se spuštala niza stube. Kasnije, dok je u svojoj sobi osluškivao škripu kuće koja tone u san, provjerio je stoji li mamin lančić još uvijek na svome mjestu, a njegov nož pod jastukom.

7 aniel se uspravio i zabio lopatice u naslon vozačkoga sjedala dok je vozio po autocesti M6. Vozio je D sa spuštenim prozorom i isturenim laktom. Šibanje vjetra gotovo je zaglušilo radio, ali trebalo mu je zraka. Dok se vozio prema sjeveru, osjećao je kako ga vuče gotovo magnetna privlačnost. Nije planirao ići gore na pogreb, ali cijeli vikend nije imao mira, naizmjence su ga mučile pomisli na Sebastiana i Minnie. Probudio se s glavoboljom u šest ujutro, istuširao, odjenuo i otišao ravno u auto. Bio je na putu već gotovo četiri sata. Vozio je bezglavo, gledao preda se i prisjećao se dok je gazio po gasu.

Zamišljao je kako ulazi u Brampton, kako ga usporava nesmiljeno zelenilo dok miris gnoja prožima zrak. Zamišljao je kako se parkira pred njezinom kućom i sluša lavež najnovijega psa spašenog iz živodernice. Dotrčat će do njega: bokser, mješanac ili škotski ovčar. Kakvu god traumu pas nosio iz ranijih dana, uvijek bi se ukopao na mjestu i poslušao je kad bi mu rekla da prestane lajati. Rekla bi psu da je Daniel dio obitelji pa nema potrebe za galamom. Obitelj. Kuhinjski bi pod bio neopran, a kit oko stakla na prozorima oštećen kljucanjem kokoši. Ona bi bila polupijana i ponudila mu piće. On bi prihvatio pa bi pili džin usred dana, dok ona ne bi zaplakala gledajući ga i počela jecati zbog toga što ga je izgubila. Poljubila bi ga svojim usnama s mirisom limuna i rekla mu da ga voli. Da ga voli. Što bi on na to osjetio? Prošlo je toliko godina otkako su bili bliski, no njezin bi miris ipak bio poznat. Premda je bio toliko ljutit na nju da ju je mogao udariti, njezin miris bi ga utješio pa bi zajedno sjeli u dnevni boravak. Uživao bi u njezinu društvu i pogledu na njezino lice, koje bi se zajapurilo dok bi govorila. Slušajući njezin pjevajući irski naglasak, osjećao bi olakšanje što je u njezinoj blizini. Bilo bi to iskustvo nalik na krštenje: preplavio bi ga osjećaj da su mu svi grijesi oprošteni, natopio ga poput sjeverne kiše i ostavio ga čistog pred njom, spremnog da prihvati sve što je učinio, i sve što je ona učinila. Oprostio bi i njoj i sebi. Skrenuo je na odmorište. »Nikad ti neću oprostiti«, jednom davno joj se izderao u lice. »Nikad nisam uspjela oprostiti samoj sebi, momče. Kako bih onda mogla očekivati da mi ti oprostiš?« rekla mu je mnogo godina kasnije, preko telefona. Pokušala mu je objasniti. Cesto ga je nazivala kad se odselio u London, ali s godinama sve manje, kao da je izgubila nadu da joj može oprostiti. »Samo sam te htjela zaštititi«, pokušala bi mu objasniti. No on nije htio ni čuti. Nikad joj nije dopustio da objasni, koliko god se trudila. Neke se stvari nikad ne mogu oprostiti.

Daniel je popio kavu i protegnuo noge. Sad je bio samo trideset kilometara udaljen od Bramptona. Zrak je bio hladniji i učinilo mu se da već može osjetiti miris seoskih imanja. Odložio je šalicu na krov automobila i stavio ruke u džepove podižući ramena sve do ušiju. Oči su mu bile vruće od koncentriranog zurenja u cestu. Bilo je gotovo vrijeme ručka, a kava mu je sjela na želudac poput žive. Prešao je pola zemlje i odjednom nije mogao shvatiti zašto je to učinio. Da nije došao već tako daleko, bio bi se okrenuo.

Posljednjih trideset kilometara vozio je polako, držeći se srednje trake i slušajući šištanje zraka uz njegov otvoreni prozor. Na rotoru u Rosehillu sišao je na trećem izlazu. Lecnuo se kad je vidio skretanje s oznakom »Hexham, Newcastle«. Pošto je prošao ribnjak za uzgoj pastrva, ugledao je Brampton pred sobom, smješten među obrađenim poljima poput nebrušenog dragulja. Vjetruša je letjela uz rub ceste, a onda nestala s vidika. Osjetio je topli miris gnojiva, baš kao što je i očekivao, i to ga je smjesta umirilo. U usporedbi s Londonom, zrak je mirisao tako čisto. Općinske kuće od crvene cigle i uredni vrtovi doimali su se manjima nego što je pamtio. Gradić se činio primitivnim i tihim. Daniel je usporio i prošao kroz njega, sve do imanja na kojem je odrastao, smještenog visoko na ulici Carlisle.

Parkirao se pred Minnienim imanjem i nekoliko minuta sjedio u autu, s rukama na volanu, slušajući svoje disanje. Mogao se odvesti natrag u London, no umjesto toga je izašao iz automobila. Vrlo polako prišao je Minnienim vratima. Prsti su mu drhtali, a grlo mu je bilo suho. Nije se čuo lavež mješanca, promuklo kukurikanje pjetlića ni kvocanje kokosi. Imanje je bilo zaključano, premda se Danielu činilo da još uvijek vidi otiske njezinih muških čizama po dvorištu. Pogledao je prema prozoru svoje nekadašnje sobe. U džepovima je stegnuo pesti. Otišao je iza kuće. Obor za kokoši još je uvijek bio ondje, ali prazan. Vrata šupe njihala su se na vjetru; nekoliko se bijelih pera držalo za žicu kojom su bila pokrivena. Koza nije bilo, no Daniel je u blatu vidio otiske njihovih papaka. Je li moguće da su je stare koze nadživjele? Daniel je uzdahnuo pri pomisli na to koliko je životinja otišlo odande i bilo zamijenjeno novima, poput sve one udomljene djece koju je odgajala, a zatim puštala da odu. Daniel je izvadio ključeve kuće. Uz ključ svoga londonskog stana još je uvijek držao ključ Minniene kuće. Bio je to isti onaj mjedeni ključ koji mu je dala kad je bio dječak. Kuća je smrdjela po vlazi i bila posve tiha. Iz njezinih dubina dodirnula ga je hladnoća, poput ruku starca. Kliznuo je unutra, prevlačeći rukave svoga džempera preko ruku da ih ugrije. Kuća je još uvijek mirisala po njoj. Daniel je stajao u kuhinji i prelazio prstima preko pretrpane radne plohe, pribora za šivanje, kutija hrane za životinje i staklenki punih novčića, gumba i špageta. Na kuhinjskom stolu stajale su hrpe novina. Pauci su oprezno izvirivali iz dasaka na podu. Otvorio je hladnjak. U njemu nije bilo mnogo hrane, ali nitko ga nije ispraznio. Rajčice su se smežurale i prekrile čupavim sivim šeširićima. Mlijeko u maloj boci bilo je žuto i kiselo. Zelena salata je uvenula i nalikovala morskoj travi. Daniel je zatvorio vrata. Otišao je u dnevni boravak, gdje su na kauču otvorene ležale posljednje novine koje je čitala. Bio je utorak kad je posljednji put bila u kući. Mogao ju je zamisliti kako podignutih nogu čita Guardian. Dodirnuo je novine; prošli su ga srsi. Osjećao joj se istovremeno blizak i dalek, kao da je ona odraz koji vidi u prozoru ili jezeru. Pored prozora stajao je njezin glasovir, otvoren. Daniel je izvukao stolčić i sjeo. Čuo je kako se drvo napinje pod njegovom težinom. Jednom je nogom nježno pritisnuo pedalu i pustio da mu prsti teško padnu na tipke. Začuli su se neskladni tonovi. Sjećao se kako bi se kao dijete katkad noću došuljao dolje i sjeo na stube, pokušavajući priljubljenim stopalima ugrijati nožne prste, te je slušao kako svira. Svirala je spore, tužne, klasične komade koje on u to vrijeme nije prepoznavao, ali je s vremenom saznao što su: Rahmanjinov, Elgar, Beethoven, Ravel, Šostakovič. Što je bila pijanija, to bi

glasnije svirala i više griješila. Sjećao se kako bi stajao u hladnome predsoblju i gledao je kroz poluotvorena vrata dnevnoga boravka. Žestoko je lupala po tipkama pa se činilo da i sam glasovir prosvjeduje. Svojim je golim stopalima prekrivenim žuljevima snažno pritiskala pedale dok su joj sijedi uvojci padali preko lica. Daniel se nasmiješio dok je prebirao po tipkama. Nije znao svirati. Jednom ili dvaput pokušala ga je naučiti. Kažiprstom je pronalazio tipke, a zatim slušao zvukove koje je proizveo: hladne, drhtave, usamljene. Zatvorio je oči prisjećajući se. U sobi se i dalje osjetio težak miris psa. Što li se dogodilo sa psom kad je Minnie umrla, pitao se. Svake godine otkad ju je poznavao, osmoga kolovoza napila bi se do besvijesti i neprekidno slušala jednu te istu ploču. Bila je to ploča koju mu nije dopuštala da dira. Držala ju je spremljenu u košuljici, osim tog jednog dana u godini kad bi je pustila da se vrti dok joj tanka igla gramofona prolazi kroz tanašne žljebove. Sjedila bi u polumraku dnevne sobe, osvijetljene jedino vatrom, i slušala Ravelov Koncert za glasovir u G-duru. Daniel je tek na fakultetu naučio kako se skladba zove, no već mnogo ranije dobro je upamtio svaku njezinu notu. Jednom mu je dopustila da sjedi s njom. Bilo mu je trinaest ili četrnaest godina i još uvijek ju je pokušavao shvatiti. Prisilila ga je da sjedne u tišini, okrenut prema gramofonu, na kojem je krckanje preraslo u glazbu, dok je ona čekala, lagano kimajući glavom u iščekivanju nota i patosa koji će je zahvatiti. Kad je glazba počela, okrenuo se da joj vidi lice. Iznenadio ga je učinak koji je glazba imala na nju. Podsjetio ga je na trenutke kad bi si njegova majka uštrcala heroin. Isti ushit, ista predana pozornost, ista smetenost, premda bi je ona stalno iznova tražila. Isprva se činilo da Minnie očima slijedi note, dok je disala sve dublje i prsa su joj se nadimala. Oči su joj zasuzile; Daniel je s drugog kraja sobe vidio kako blistaju. Bila je poput Rembrandtove slike: puna svjetlosti, rustikalna, prisutna. Prstima je na naslonjaču pratila note, premda je nikad nije čuo kako svira tu skladbu. Slušala bi je, ali je nikad, ni jedan jedini put, nije odsvirala. A onda disonantni tonovi, Ais i B. Dok su neprekidno odjekivali, tu i tamo bi se javila suza i kliznula joj niz obraz. Disonantna, ali nekako prikladna: izražavala je ono što je Minnie osjećala. Činilo se da traži tu disonancu, kao što prst traži ranu. Kolikih se kolovoskih noći probudio od zvuka glasovira i odšuljao dolje da bi je zatekao kako plače. Nije jecala. Izgledalo je kao da je netko udara u trbuh, pa opet i opet. Daniel se sjećao kako bi se skutrio dok je slušao. Bojao se za nju, nije shvaćao što nije u redu, osjećao je da je ne može utješiti. Bojao se ući u sobu i suočiti se s njom u takvom stanju. Već ju je počeo smatrati snažnom, nepokolebljivom — hrabrijom i čvršćom od vlastite majke. Kao dijete, nije mogao pojmiti njezinu tugu. Nikad nije posve shvatio zašto. Zavolio je njezine snažne listove, mišićave ruke i glasan, prodoran smijeh. Nije mogao podnijeti da je vidi slomljenu, izgubljenu. No ujutro, da ne bi bilo zabune, opet bi bila dobro. Dva aspirina i omlet nakon hranjenja kokoši — i sve je bilo gotovo do iduće godine. Idućeg ljeta bilo bi isto. Njezina bol kao da nije blijedjela. Svake bi se godine vratila s istom žestinom, poput vječnoga mraza. Daniel je pomislio na to. Minnie je zacijelo umrla devetog ili desetog kolovoza. Je li je žalost naposljetku ubila?

Osvrnuo se po sobi. Iznenadilo ga je što osjeća težinu te kuće. Sjećanja koja je krila pritisnula su ga, okrznula. Sjećao se njezinih suza, ali i smijeha, punog ležernog pjevušenja koje ga je nekoć oduševljavalo. A onda se opet sjetio onoga što mu je učinila. Umrla je, ali još joj uvijek nije mogao oprostiti. Možda ju je mogao shvatiti, ali to nije bilo dovoljno. Daniel je spustio poklopac glasovira. Pogledao je Minnien naslonjač sjećajući se kako je izgledala, podignutih nogu, dok mu je pričala priče s odsjajem vatre u očima, obraza ružičastih od radosti. Pored naslonjača stajao je otvoren fascikl. Daniel ga je podignuo i spustio se u Minnien naslonjač da ga prolista. Izresci iz novina Brampton News i Newcastle Evening Times odlepršali su mu u krilo poput prestrašenih moljaca.

TRAGIČNA SMRT ŠESTOGODIŠNJEG DJETETA Došlo je do prometne nesreće u kojoj je sudjelovao jedan automobil. U njemu su se u trenutku nesreće nalazili žena i dvoje djece. Šestogodišnja Delia Flynn iz Bramptona u Cumbriji preminula je od posljedica nesreće. Drugo dijete zadobilo je lakše ozljede, ali je u četvrtak navečer pušteno iz bolnice. Delia je prebačena u Opću bolnicu u Carlisleu, gdje je dva dana kasnije umrla od teških unutarnjih ozljeda. Djetetova majka, koja je vozila automobil i prošla s lakšim ozljedama, odbila je komentirati. Bila su ondje još dva članka o nesreći, a onda je Danielovu pozornost privukao drugi izrezak. Bio je djelomično podrapan, istrgnut iz sredine novina.

SELJAK PRONAĐEN MRTAV MOGUĆE SAMOUBOJSTVO Lokalni farmer u utorak navečer pronađen je mrtav s prostrijelnom ranom. Istraga traje, no policija ne sumnja u ubojstvo. Daniel je sjedio u tišini hladnoga dnevnog boravka. Kao dijete pokušao ju je pitati za njezinu obitelj, no ona bi uvijek promijenila temu. Ostatak fascikla bio je ispunjen Delijinim crtežima: slikama naslikanima prstima, preslikama lišća i mozaicima od leće i makarona. Ne znajući zašto, Daniel je preklopio ona dva izreska iz novina i spremio ih u stražnji džep. Bilo je hladno pa je snažno stupao po kući. Podigao je telefon. Linija je bila mrtva. Lampica na automatskoj sekretarici je žmirkala; pustio je poruke. Začuo se zadihani ženski glas koji je prošaputao: »Minnie, Agnes ovdje. Čujem da nećeš moć’ doć’ u nedjelju. Sam’ sam ti htjela reć’ da ću drage volje preuzet’ štand. Nadam se da ti nije jako loše. Čujemo se, mislim...« Stroj je prešao na sljedeću poruku. »Gospođo Flynn, ovdje doktor Hargreaves. Molim vas da me nazovete. Dobio sam vaše nalaze. Niste došli na zadnji pregled. Vaši nalazi apsolutno iziskuju da o njima porazgovaramo. Nadam se da se možete naručiti za neki drugi termin. Hvala.«

Nema više poruka, obznanio je stroj. Na stolcu pored telefona bila je hrpa pisama. Daniel ih je prolistao. Opomene za struju i telefon, pisma od Društva za zaštitu životinja, primjerci Poljoprivrednog tjednika. Daniel ih je gurnuo na pod i sjeo. Usta je pokrio rukom. Ledena kost disonantnih nota odzvanjala mu je u glavi. Mrtva. Mrtva. Mrtva. Daniel nije mogao provesti noć u Minnienoj bolnoj kući. Uzeo je sobu u lokalnom hotelu, gdje je pojeo nedovoljno pečen odrezak i popio bocu crnog vina. Zaspao je odjeven, na najlonskom prekrivaču u vlažnoj sobi koja je smrdjela kao da je netko umro u njoj. Iz automobila je nazvao Cunninghama, Minniena odvjetnika. Kao što je i očekivao, pogreb će se održati u kapelici krematorija na Crawhallu.

Bio je utorak. U Bramptonu je bilo hladnije nego u Londonu, a sunce su zastirali oblaci. Daniel je osjetio miris drveća u zraku; njihovo nesmiljeno zelenilo ga je tištalo. Bilo je pretiho i ljudi kao da su se okretali prema njemu kad bi začuli njegove korake. Čeznuo je za anonimnošću, užurbanošću i bukom Londona. Kad je stigao, vrata kapelice bila su otvorena. Uveli su ga unutra. Prostor je bio ispunjen malo više od pola. Ožalošćeni su bili ljudi Minnienih godina. Daniel je sjeo na začelje, posred jedne od praznih klupa. Prišao mu je visok i mršav, ćelav čovjek u sivom. »Jeste li vi... Danny?« prošaptao je čovjek, premda obred još nije počeo. Daniel je kimnuo glavom. »John Cunningham, drago mi je.« Ruka mu je bila suha i čvrsta. Daniel je osjetio kako je njegova vlastita vlažna od znoja. »Jako mi je drago što se odlučili doći. Dođite naprijed. Bolje će izgledati.« Daniel se htio skriti u pozadini, ali ustao je i pošao s Cunninghamom naprijed. Žene koje je prepoznavao iz djetinjstva, seljaci koji su prodavali na štandovima s Minnie kimnuli su mu kad je sjeo. »Poslije nema pića ni bilo čega drugog«, Cunningham je prošaptao Danielu na uho. Dah mu je mirisao na kavu s mlijekom. »Ali imate li vremena za kratak razgovor nakon...?« Daniel je kimnuo. »Reći ću nekoliko riječi o njoj. Biste li možda i vi željeli? Da pitam svećenika?« »Bit će dovoljno da vi govorite«, reče Daniel i okrene se.

Tijekom kratkoga obreda sjedio je tako snažno stisnutih zubi da su ga zaboljeli mišići u desnom obrazu. Pjevali su pjesme zahvalnosti Bogu, a onda je svećenik izgovorio rutinske, blage riječi svojim zaobljenim akcentom, tipičnim za Carlisle. Daniel se zatekao kako zuri u kovčeg. Još uvijek nije mogao povjerovati da je ona uistinu unutra. Progutao je slinu kad je svećenik pozvao Johna Cunninghama da održi govor. Za govornicom se Minnien odvjetnik glasno nakašljao, a onda počeo čitati s preklopljenog komada papira, formata A4.

»Ponosan sam što sam jedan od ljudi koji su se danas ovdje okupili da odaju počast divnoj ženi koja je unosila vedrinu u živote svih nas, i još mnogih drugih koji nisu sada ovdje. Minnie je primjer svima nama i nadam se da je osjećala ponos zbog svega što je postigla u životu. Minnie sam upoznao kad sam postao njezin pravni zastupnik, nakon tragičnih smrti njezina muža i kćeri, Normana Flynna i Cordelije Rae Flynn — počivali u miru.« Daniel se uspravio na klupi i duboko udahnuo. Cordelia Rae. Nikad nije čuo njezino puno ime. Onih nekoliko puta što ju je Minnie spomenula, uvijek je bila samo Delia. »Tijekom godina sam počeo cijeniti njezino prijateljstvo i poštivati je kao nekoga tko je služio drugima onako kako bismo svi trebali stremiti. Minnie je... bila buntovnica.« Začuo se smijeh kroz suze. Daniel se namrštio. Plitko je disao. »Nije ju bilo briga tko što misli o njoj. Nosila je što je htjela, činila što je htjela i govorila što je htjela. Moglo vam se to sviđati — ili ste mogli samo progutati.« Ponovno smijeh kao da netko isprašuje sag. »Međutim, bila je iskrena i ljubazna, i upravo zbog tih osobina postala je udomiteljica desecima nesretne djece, da bi osamdesetih ponovno postala majka i usvojila svoga dragog sina Dannyja, koji nam se danas, na sreću, mogao pridružiti...« Dvije žene desno od Daniela okrenule su se prema njemu. Osjetio je kako se počinje crvenjeti. Nagnuo se naprijed i naslonio na laktove. »Većina nas koji smo se danas ovdje okupili poznavala je Minnie kao voditeljicu malog poljoprivrednog gospodarstva. Svi smo mi ili radili pored nje ili kupovali njezine proizvode. U načinu na koji se brinula za svoje životinje ponovno možemo vidjeti kako je bila brižna osoba. Njezino malo imanje nije joj bilo samo izvor prihoda; životinje su također bile njezina djeca i njegovala ih je kao i sve druge koji su je trebali. Kao prijatelju, to je moj posljednji dojam o njoj. Bila je neovisna, bila je buntovna, bila je na svoju ruku, ali više od svega toga, bila je brižna osoba i svijet je danas mnogo siromašniji. Bog te blagoslovio, Minnie Flynn, i počivala u miru.« Daniel je gledao kako su žene pored njega pognule glave. I on je to učinio, još uvijek osjećajući kako mu obrazi gore. Jedna od žena je zaplakala. Cunningham je sjeo; jedna od žena njemu zdesna potapšala ga je po ramenu. Svećenik se objema rukama naslonio na propovjedaonicu. »Prije posljednjega oproštaja, poslušajmo skladbu koju je Minnie odabrala. Njoj je mnogo značila. Minnien zemaljski život došao je svome koncu i sada njezino tijelo predajemo elementima. Prah si, u prah ćeš se i vratiti. U vjeri u beskonačno božansko milosrđe...«

Daniel je zadržao dah. Osvrnuo se, pitajući se odakle će se začuti zvuk. Znao je koju je skladbu odabrala i prije no što je čuo zvuke glasovira. Mimo svoje volje, kad je glazba počela, osjetio je kako popušta napetost u njegovu tijelu. Pjevni, ustrajni koraci glazbe povukli su ga naprijed dok je gledao kako se ispred njezina kovčega polako

zatvaraju zastori. Vrijeme kao da se vuklo. Sjedeći ondje usred svih tih neznanaca koji su slušali njoj i njemu tako osobnu skladbu, počeo se prisjećati. Trenuci iz njegova života na trenutak bi zaživjeli, a onda opet nestali, kao i zvuci glazbe. Ais, pa onda B: šokirano je otvorio usta osjećajući da su mu se obrazi zajapurili. Boljelo ga je u grlu. Koliko je samo vremena prošlo otkad je čuo cijeli Koncert. Zacijelo je bio tinejdžer kad ga je zadnji put slušao: u njegovu je sjećanju bio bolniji, a disonanca oštrija. Sad ga je iznenadila spokojnost skladbe, kao i činjenica da su u njezinome potpunom obliku i harmonija i disonanca imale smisla. Osjećaji koje je glazba probudila bili su mu neobični. Snažno je stisnuo zube i tako ostao do kraja, odbijajući priznati svoju žalost. Sjećao se njezinih toplih snažnih prstiju i mekih sijedih uvojaka. Njegova se koža sjećala njezinih hrapavih dlanova. Upravo su ta sjećanja izazvala napetost njegova tijela i zajapurenost njegovih obraza. Nije htio plakati; nije to zaslužila, ali neki mali dio njega je popuštao i tražio od njega da žaluje za njom.

Kad je izašao na parkiralište, pojavilo se sunce. Daniel je skinuo jaknu dok je išao prema automobilu. Odjednom se osjećao iscrpljeno; nije više imao snage za sedmosatnu vožnju natrag do Londona. Osjetio je nečiju ruku na svojoj nadlaktici i okrenuo se. Bila je to neka starica, suha i upala lica. Danielu je trebao trenutak da se sjeti, no onda ju je prepoznao. Bila je to Minniena sestra Harriet. »Znaš li tko sam ja?« pitala je dok su joj se usne spuštale i iskrivljavale joj cijelo lice. »Naravno. Kako si?« »A tko sam onda? Reci, kako se zovem?« Daniel je udahnuo, a onda rekao: »Ti si Harriet, teta Harriet.« »Uspio si se pojavit’, je li? Našao si vražjeg vremena sad kad je mrtva?« »Ja... nisam...« »Trebao bi se sramit’, momče. Nadam se da si zato došao. Nek’ ti Bog oprosti.« Harriet je otišla podupirući se štapom. Daniel se okrenuo prema autu i naslonio na krov. Od lišća, pogreba i mirnoga seoskog krajolika vrtjelo mu se u glavi. Duboko je izdahnuo, trljajući vlažne jagodice svojih prstiju. Čuo je kako ga Cunningham doziva i okrenuo se. »Danny, nismo imali prilike. Imate li onda vremena za ručak ili šalicu čaja?« Rado bi odbio Cunninghama, omeo ga u njegovim namjerama, ali samo je htio prileći pa je pristao.

U kafiću je Daniel pognuo glavu i prekrio lice. Cunningham je naručio pun čajnik za obojicu i zdjelu juhe za sebe. Daniel nije jeo. »Zacijelo vam je teško«, reče Cunningham sklapajući ruke. Daniel se nakašljao i odvratio pogled. Sramio se vlastitih zbrkanih osjećaja prema Minnie i Harrietina oštrog prijekora. Nije bio siguran zašto ga sve to toliko dotiče. Odavno se oprostio od Minnie.

»Bila je dragulj. Pravi dragulj. Taknula je tolike ljude.« »Bila je žilava stara cipela«, reče Daniel. »Mislim da je stekla jednak broj neprijatelja, kao prijatelja...« »Mi bismo bili održali klasični pogreb i misu zadušnicu, ali izričito je tražila svjetovni pogreb i kremaciju. Kremaciju, možete li vjerovati?« »Odustala je od Boga«, reče Daniel. »Znam da mnogo godina nije bila aktivna vjernica. Iskreno rečeno, ni sam baš nemam vremena za to, no oduvijek sam mislio da joj je vjera i dalje bitna.« »Jednom mi je rekla da se najteže oprostiti od obreda i relikvija. Nije vjerovala u njih, ali nije mogla stati. Jednom mi je rekla da je kršćanstvo samo još jedna od njezinih loših navika. Kad bi se napila, molila bi krunicu. Loše navike idu skupa... Govor vam je bio dobar. Bio je istinit. Zaista je bila buntovnica.« »Mislim da se nakon Normanove smrti trebala vratiti u Cork. I njezina je sestra to rekla. Jeste li razgovarali s njom? Sjedila je na kraju reda.« »Poznajem njezinu sestru. Običavala nas je posjećivati. Razmijenili smo nekoliko riječi.« Daniel je ponovno odvratio pogled, ali Cunningham to nije primijetio, nego je nastavio govoriti. »Bila je žena ispred svoga vremena, uistinu. Trebala je živjeti u gradu, na nekom kozmopolitskom mjestu...« »Ma ne, voljela je selo. Za to je živjela.« »Ali sve su njezine ideje bile gradske. Ondje bi joj bilo bolje.« »Možda. Bio je to njezin izbor. Kao što ste rekli, voljela je svoje životinje.« Stigla je Cunninghamova juha pa se nekoliko trenutaka posvetio slaganju ubrusa i mazanjem maslaca na pecivo. Daniel je pijuckao svoj čaj i gledao ga, i dalje ne znajući zašto ga je Cunningham tako hitno trebao. Tišina mu je odgovarala. »Trebat će neko vrijeme da se riješi pitanje imanja. Moram angažirati tvrtku da raščisti kuću i stavi je na tržište. S obzirom na stanje u kojem se nalazi, ne očekujem da će se brzo prodati, ali nikad ne znate. Samo želim da budete spremni na to da će proći nekoliko mjeseci dok sve ne riješimo.« »Kao što sam vam već rekao preko telefona, ne želim ništa.« Cunningham je oprezno kušao juhu. Obrisao je usta ubrusom, a onda rekao: »Pomislio sam da ste se možda predomislili, budući da ste došli na pogreb i sve to.« »Ne znam zašto sam došao. Pretpostavljam da sam morao...« Daniel si je protrljao lice. »Da sam se morao osobno uvjeriti da je zaista mrtva. Već dulje vrijeme nismo bili u kontaktu.« »Rekla mi je... Nema žurbe s imanjem. Kao što rekoh, proći će mjeseci dok sve ne bude gotovo. Javit ću vam se kad finalizacija bude blizu pa ćete vidjeti što mislite.« »Dobro, ali mogu vam odmah reći da se neću predomisliti. Možete sve donirati azilu za pse. Siguran sam da bi joj se to svidjelo.« »Pa, možemo to srediti kad bude vrijeme.«

Među njima protegnula se tišina, poput psa koji moli da ga se podraga. Cunningham je pogledao kroz prozor. »Minnie je bila dragulj, ne? S njom se čovjek mogao dobro nasmijati. Imala je sjajan smisao za humor, ne?« »Ne sjećam se.« Čovjek se namrštio Danielu, a onda se posvetio juhi. »Nego, je li bio rak?« pitao je Daniel duboko udahnuvši. Cunningham je progutao kimajući glavom. »Ali nije se liječila, znate. Mogla je ići na kemoterapiju, bilo je i mogućnosti kirurških zahvata, ali sve ih je odbila.« »Naravno, to joj je slično.« »Rekla mi je da je bila nesretna. Znam da ste se prije nekoliko godina porječkali.« »Bila je nesretna puno prije toga«, reče Daniel. Cunninghamova žlica zveckala je o zdjelu dok je izvlačio posljednje kapi juhe. »Isprva ste bili jedno od djece koju je udomila, zar ne?« Daniel je kimnuo glavom. Odjednom su mu se ukočila ramena i nadlaktice pa se pomaknuo da smanji napetost. »Bili ste joj posebni. Rekla mi je to. Bili ste joj poput vlastita djeteta«, reče Cunningham. Daniel ga je pogledao. Imao je malo juhe na brkovima, a oči su mu bile širom otvorene, znatiželjne. Daniela je iznenadio bijes koji je osjetio prema tome čovjeku. U kafiću mu je odjednom postalo prevruće. »Žao mi je«, reče Cunningham pozivajući konobaricu da donese račun, kao da je shvatio da je pretjerao. »Dala mi je kutiju stvari za vas. Uglavnom drangulije i fotografije — ništa vrijedno — ali htjela je da ih vi dobijete. Najbolje bi bilo da ih odmah uzmete. U autu su mi.« Cunningham je ispraznio svoju šalicu. »Znam da vam je zacijelo teško. Znam da ste imali razmirica, ali ipak...« Daniel je odmahnuo glavom. Nije znao što bi rekao. Opet je osjetio bol u grlu. Osjećao se kao na krematoriju: susprezao je suze i ljutio se na sebe zbog toga. »Jeste li se htjeli osobno pobrinuti za kuću? Kao član obitelji, imate pravo...« »Ne, angažirajte tvrtku, nema ničega... Ja za to zaista nemam vremena.« Činilo se da je bolje to reći. Riječi su bile poput svježeg zraka. Osjećao je kako ga podižu, čeliče. »Slobodno uzmite bilo što dok ste ovdje, ali kao što rekoh, neke vam je stvari posebno ostavila.« Ustali su; Cunningham je platio račun. Prije no što je otvorio vrata, Daniel je pitao: »Nije se mučila, zar ne?« Izašli su na toplo ranojesenje sunce. Od njegove je oštre bistrine Daniel morao zaškiljiti. »Mučila se, ali znala je da je to neizbježno. Mislim da joj je zaista bilo dosta svega i samo je htjela da sve završi.« Rukovali su se. Danielu se činilo da se Cunningham jedva prisilio na kratak, čvrst stisak ruke.

Njime mu je prenio sve neizgovoreno. Taj ga je stisak podsjetio na njegovo rukovanje s klijentima pošto bi ih sudac poslao u zatvor. Bila je to ljubaznost iskazana uz kratku grubost. Daniel se već gotovo okrenuo od njega — zaboravljen, izbačen — ali onda je Cunningham podigao ruke u zrak. »Vaša kutija! U autu mi je. Trenutak.« Daniel je čekao dok je Cunningham vadio kartonsku kutiju iz prtljažnika. Miris polja i seoskih imanja nije ga umirivao. »Evo«, reče Cunningham. »Ne vrijedi puno, ali ona je željela da vi to dobijete.« Ne bi li izbjegao rukovanje, Cunningham je salutirao Danielu na parkiralištu krematorija. Daniela je ta gesta zbunila, no kimnuo je u znak pozdrava. Kutija je bila lagana. Stavio ju je u prtljažnik, ne pogledavši unutra.

8 urnuo je noge u prevelike gumene čizme. Kroz čarape je osjećao njihovu hladnoću, poput G stvrdnutoga želea. Pred kokosi je rasuo ostatke iz kuhinje, baš kao što ga je zamolila. Pokušavao je ne dodirivati hladno povrće prstima, ali nekoliko zrna kukuruza zapelo mu je na noktima. Kvrcnuo ih je od sebe poput šmrklji. Minnie mu je rekla da misli kako mu je nos slomljen. Bilo mu je teško disati dok je hranio kokoši. To mu nije bilo toliko strašno, koliko njihov smrad amonijaka, gnjiloga povrća i vlažnoga perja. Bila je subota i ona mu je spravljala jaja sa slaninom. Vidio ju je kroz kuhinjski prozor. Ujutro je uvijek bila tiha. Znao je da je to posljedica džina. Bilo mu je jedanaest godina i znao je sve o mamurluku nakon drogiranja ili opijanja, premda ga nikad nije iskusio. Doduše, već je bio pijan. Jedne je noći sa sobom u krevet odnio dvije limenke piva i popio ih dok je gledao Dallas na majušnom crnobijelom televizoru u majčinoj sobi. Ispovraćao se po cijeloj pidžami. Dok je hranio kokoši, nosio je majčin lančić — nije ga bilo briga izgleda li zbog toga kao djevojčica. Htio je znati da je lančić na sigurnom. Htio je znati da je ona na sigurnom. Pitao se što je socijalna radnica rekla Minnie prethodne večeri. Kad mu je Tricia u automobilu rekla da ne zna ništa o njegovoj majci i požaru, osjetio je da nešto skriva. Daniel se sklonio u kuću dok ga je jarac Hector turobno gledao. Njegovo kozje lice Daniela je podsjećalo na socijalnu radnicu. U predsoblju je skinuo čizme. Blitz je ležao točno pred vratima. Podigao je glavu kad je Daniel ušao, ali nije se pomaknuo pa ga je morao prekoračiti. U kuhinji je mirisalo po masti, svinjetini i luku. Minnie je poslužila jelo. Kobasice su bile tako masne da su se sklizale po tanjuru. Uzeo je viljušku i nabo jednu. To je najviše volio: probiti im crijevo i gledati kako iz njih curi sok. »Jesi l’ jutros bolje?« pitala je. Slegnuo je ramenima, gledajući hranu. »Kak’ ti je nos? Jesi l’ mog’o dobro spavat’?« Kimnuo je glavom. »Moram razgovarat’ s tobom.« Podigao je pogled na njezino lice; viljuška mu je zastala na tanjuru. Oči su joj bile otvorene malo više nego inače. Daniel je osjetio kako gubi apetit. Osjećao je mast iz kobasica u grlu. »Kad ti se dogodi nešto ružno, katkad ti se vjerojatno čini da je najlakše pobjeć’. Ali ja želim da pokušaš ne bježat’ nego se suočiš sa stvarima koje ti nisu drage. To se čini težim, ali dugoročno se isplati. Vjeruj mi.« »Nisam bježao.« »A što si onda radio?« »Išao sam posjetit’ mamu.« Minnie je uzdahnula i odgurnula tanjur. Vidio je kako se ugrizla za usnu, a onda nagnula naprijed i

posegla za njegovom rukom. Polako ju je izvukao, no ona je ostala u istom položaju, ruke ispružene prema njemu preko stola. »Saznat ćemo što se dogodilo tvojoj mami. Želim da znaš da ih svaki dan zovem da čujem ima li što novo. Obećavam ti da ću doznat’...« »Bit će ona dobro. Uvijek je dobro.« »I ja mislim. Samo želim da mi vjeruješ. Na tvojoj sam strani, srce. Više ne moraš sve sam prolazit’.« Obećati. Vjerovati. Sam. Riječi su mu odzvanjale u grudima. Kao da je nije čuo ili kao da su ga riječi pogađale poput kamenja. Srce. Povjerenje. Sam. Daniel nije bio siguran zašto ga bole. »Zaveži o tome.« »Danny, znam da želiš vidjet’ mamu. Razumijem to. Pomoći ću ti da saznaš gdje je i možemo s tvojom socijalnom radnicom razgovarat’ o mogućim posjetima, u granicama razuma. Ali moraš pazit’, Danny. Ne mo’š mi stalno bježat’. Odvest će te od mene, znaš, a to je zadnje što želim.«

Daniel nije bio siguran je li ga preplašila pomisao na to da neće vidjeti mamu ili da će ga odvesti od Minnie. Bio je umoran od stalno novih mjesta i onda novih odlazaka, ali nije očekivao da će ostati ondje. Znao je da će uskoro otići. Bilo je najbolje da sam to inicira.

Prvo je postao svjestan da su mu prsti, još uvijek ljepljivi od kukuruza, slijepljeni kao da su spojeni plivaćim kožicama. Onda mu je srce počelo teško tući i nije mogao udahnuti. Ustao je od stola, a stolac mu se prevrnuo na pod. Njegov glasan udarac prestrašio je Blitza, koji je skočio na noge. Daniel je otrčao iz kuhinje, ravno gore u svoju sobu. »Danny!« čuo ju je kako ga doziva. Stajao je pored prozora svoje sobe i gledao u dvorište. Oči su ga pekle, a ruke mu drhtale. Čuo ju je na stubištu. Držala se za rukohvat dok se teško uspinjala. Okrenuo se. Ružini pupoljci na tapetama uzrokovali su mu vrtoglavicu, a onda ga napali poput roja. Zabio je ruke u kosu i povlačio je sve dok mu suze nisu došle na oči. Vrištao je dugo i glasno sve dok nije ostao bez daha. Čim je ušla u sobu, uzeo je kutijicu za nakit s komode u bacio je u zrcalo na ormaru. Kad je krenula prema njemu, prevrnuo je komodu pred nju. Vidio je kako se popela na krevet da dođe do njega. Počeo je udarati po prozoru šakom, a onda glavom. Htio je otići odande, od nje. Htio je mamu. Nije čuo što govori, ali usne su joj se micale, a oči je spustila od jada. Čim je osjetio njezine ruke na sebi, okrenuo se i tresnuo je po ustima. Zatim se odvratio od nje. Nije htio vidjeti prijekor u njezinim očima. Ponovno je počeo udarati po prozoru, prvo šakom pa glavom. Prozor je napuknuo, ali onda je osjetio njezine ruke na ramenu. Brzo se okrenuo stisnutih šaka, ali privukla ga je prema sebi, a zatim srušila na pod. Obgrlila ga je. Lice mu je bilo pritisnuto na njezina prsa. Osjećao je njezine ruke koje su ga stezale poput užeta, kao i njezinu težinu. Opirao se. Ritao se i pokušavao osloboditi, ali uzalud. Pokušao je ponovno zavrištati, no samo ga je još čvršće stisnula.

»To je to, momče, dobro si. Bit ćeš dobro. Ispuši se. Skroz se ispuši. Dobro si.« Nije htio plakati. Nije pokušao ni suspregnuti suze. Bio je samo strašno umoran. Suze i dahtanje jednostavno su navirali iz njega. Nije ih mogao zaustaviti. Sjela je uspravno i naslonila se na razbijeno zrcalo na ormaru, neprekidno ga držeći uza se. Više mu nije pritiskala ruke, ali ga je snažnije privukla sebi. Osjetio je njezine usne na svome čelu. Bio je svjestan zvukova koje je proizvodio — slomljenih uzdaha koji su mu se otkidali od usta — i njezina mirisa. Njezina vlažna vuna odjednom je djelovala utješno. Upijao ju je.

Daniel nije znao koliko su dugo tako ostali, ali bilo je dugo. Vani se vrijeme promijenilo: vlažno jutro zamijenilo je žarko sunce, koje je bacalo svoje zrake na zastrtu kuću. Prestao je plakati, ali uzdisao je i jedva uvlačio dah, kao da kuša nešto vrlo vruće. Bio je potpuno smlavljen. Nije znao što ga čeka. »’Ajde, ’ajde, ššš, mili«, šaptala mu je dok je pokušavao ujednačeno disati. »Dobro si. Ja ti nisam mama. Nikad neću moć’ bit’ tvoja mama, ali svejedno sam ovdje. Uvijek ću bit’ ovdje ako me budeš trebao.« Bio je preumoran da uspravno sjedne ili joj odgovori, ali dio njega bio je sretan što je ona ondje. Snažnije ju je obgrlio oko struka. Uzvratila mu je jačim stiskom. Nakon nekog vremena mogao je ponovno normalno disati. Polako ga je pustila. Kasnije, pošto je otišao rano u krevet, pokušao se sjetiti je li ga ikad itko tako grlio. Većina ljudi nije mu se toliko približila. Majka ga je ljubila. Da, prolazila mu je prstima kroz kosu. Utješila ga je jednom ili dvaput kad se ozlijedio. Daniel je pomogao Minnie da se osovi na noge, nakon čega su zajedno pokušali urediti sobu. Prozor je bio napuknut, a zrcalo razbijeno u komadiće. Minnie je uzdahnula dok je proučavala štetu. »Žao mi je. Nisam ih htio razbit’«, rekao je. »Popravit ću ti ih.« »Nisam znala da imaš tol’ko novca«, odvratila je smijući se. »Mogu nabavit’.« »Opet ti o svojoj džeparskoj karijeri? Neće ić’.« Sagnula se da s poda digne kutijicu za nakit. Stražnjica joj se digla u zrak, a suknja podigla pa su joj se vidjele bijele noge i muške čarape navučene do koljena. Vidio je da ju je izmorio. Obrazi su joj bili rumeni, a gornja usna znojna. »Raznosit ću novine.« »Novine, ma daj? Vikendom mi možeš pomagat’ na štandu. Pomozi mi da dostavim jaja. Za to ćeš dobivat’ džeparac.« »Onda dobro.« »Dobro, al’ pazi: trebam nekog opreznog. Možeš li bit’ oprezan s jajima?« »Bit ću oprezan. Obećavam.« »E, pa onda ćemo vidjet. Morat ćemo vidjet.«

9 aniel je vozio brže od dopuštenog, ponovno otvorenih prozora. Uživao je u svježem zraku i duboko D udisao napinjući ošit. Mrštio se na cestu pokušavajući shvatiti zašto se tako uzrujao na sprovodu, a onda tako razljutio na Cunninghama. Bilo je to djetinjasto i previše osjećajno. Korio se zbog toga i tiho psovao ispod glasa dok je vozio. Sad kad je opet bio na cesti, bolje se osjećao. Bio je opušten, premda umoran. Brampton ga je deprimirao. Posao će ga zaokupiti da to zaboravi, ali još je bio daleko. Ponovno je duboko udahnuo i pitao se je li moguće da ga miris gnoja drogira. Trebao je krenuti autocestom M6 ravno prema Londonu — želio je stići kući prije mraka — ali shvatio je da se samo vozika sa spuštenim prozorom, udiše miris polja, promatra kućice i prisjeća se mjesta koja je posjetio kao dijete. Našao se na cesti A69, gotovo slučajno, a onda zapeo u prometu. Pred njim je ležao Newcastle. Daniel nije planirao obilazak, ali želio je nešto ponovno vidjeti: nešto je morao obaviti, i to baš danas. Daniel je ušao u grad i prošao pored sveučilišta, pa sve do ulice Jesmond. Ovdje je mnogo sporije vozio, gotovo se bojeći dolaska na cilj. Kad je izašao iz automobila, sunce je bilo sakriveno iza oblaka. Znao je da ga još čeka duga vožnja, ali htio je ostati i još je jednom vidjeti. Ulaz u groblje bio je natkriven lukom od crvena pješčenjaka, koji je djelovao upravo majčinski. Daniel je osjetio kako ga uvlači u svoju dubinu. Znao je kamo treba ići; slijedio je put koracima tinejdžera tražeći mjesto njezina posljednjeg počinka. Daniel se iznenadio kako je brzo pronašao njezin nadgrobni spomenik. Njegov je bijeli mramor u međuvremenu izgubio boju, a bio je prekriven i mrljama. Crna slova njezina imena gotovo su se posve zgulila, tako da se iz daljine činilo da piše Sam Gerald Hunt, umjesto Samantha Geraldine Hunter. Daniel je uzdahnuo s rukama u džepovima. Bio je to jednostavan križ, sa šljunkom u podnožju, koji kao da je pokazivao da nema potrebe za cvijećem, održavanjem, iskazima ljubavi. Ljuljajući se na petama pred grobom, Daniel se sjetio riječi izgovorenih na Minnienu pogrebu. Predajemo. Tijelo. Elementima. Zemaljski. Prah. Milosrđe. Sjećao se kako je pred istim grobom stajao kao mlađi čovjek i osjećao se povrijeđeno jer i njegovo ime nije uklesano u jeftini mramor. Želio je da piše Brižna majka Daniela Huntera. Je li bila brižna majka? Je li je uopće bilo briga za njega? Dugo je bio ljutit zbog njezine smrti, ali sad ga uopće nije diralo što njegovo ime nije na spomeniku. Znao je da dijeli DNK s kostima pod svojim nogama, ali više nije trebao te kosti. Pomislio je na Minnie, spaljenu i rasutu u vjetar. U glavi je još uvijek osjećao njezin miris, grubu vunu njezine veste na svome obrazu, i vidio veselje u njezinim vodenastim plavim očima. Pokušat će je uloviti kao sadašnjost, prolaznu, kao uvijek neuhvatljivo sada. Godinama ju je izbjegavao, ali sad je više nije bilo: ni u staroj kući, ni na imanju, ni na groblju, ni u sestrinim očima. Minnie je nestala s ovoga svijeta bez i najobičnijega komada mramora koji bi nijemo svjedočio o njezinu odlasku. Daniel se sjećao kako je plakao na ovome grobu. Sad je stajao suhih očiju, s rukama u džepovima. Lakše se mogao sjetiti Minnie, nego vlastite majke. Bio je vrlo malen kad je posljednji put živio s

majkom. Njihovi su susreti godinama bili teški i kratki. Bježao je k njoj, samo da bi ga ponovno odvukli. Ostao je s Minnie. Bila je uz njega dok je bio dijete, tinejdžer i mladić. Sad kad je više nije bilo, osjećao se neobično mirno, ali usamljeno: usamljenije nego prije no što je saznao za njezinu smrt. To nije mogao pojmiti. Ona je za njega već godinama bila izgubljena, ali sad je osjećao da ju je izgubio. Gubitke ne bi trebalo vagati, pomislio je. A ipak, kad je uzeo u obzir smrt jedne i druge majke, Minniena smrt učinila mu se većim gubitkom.

Vozeći prema Londonu, stao je na odmorištu u Donnington Parku. Natočio je gorivo i naručio kavu, a onda pogledao mobitel prvi put otkako je otišao. Imao je tri propuštena poziva s posla. Dok je ispijao mlaku kavu i udisao ispušne plinove, nazvao je Veronicu. Sjedao je na vozačkom sjedalu uz otvorena vrata, slušajući grubo šaputanje autoceste iza sebe. »Jesi li dobro?« pitala je Veronica. »Pokušavali smo te dobiti. Nećeš vjerovati... Usput, kako je bilo na sprovodu? Nije nitko blizak, zar ne?« Daniel se nakašljao. »Ne... ne, što se dogodilo?« »Nisi se javljao na mobitel!« »Ma da, ja... isključio sam ga. Morao sam riješiti neke stvari.« »Možeš se vratiti na slučaj Sebastiana Crolla ako želiš. Hoćeš li ga uzeti?« »Kako to misliš?« »Kenneth King Croll zaista ima dobre veze.« Daniel si je protrljao čeljust. Nije se obrijao i na dlanu je osjetio kratke oštre dlačice. »Slučaj je završio u uredu McMann Walkers, ali... vjerovao ili ne, Sebastian nije htio surađivati s njima. Izveo je cijelu predstavu i rekao da neće nikog osim tebe!« »Zašto Seb nije htio surađivati s njima? Što su napravili?« »Pa, odvjetnik iz McMann Walkersa otišao je posjetiti Sebastiana dan pošto si ti otišao. Poznajem ga, Doug Brown, navodno Crollov prijatelj iz školskih dana... Kako god bilo, ne znam baš sve, ali Sebastian je bio vrlo bezobrazan prema njemu. Roditelji su ga pokušali obuzdati, ali on je počeo vrištati i vikati da želi da se ti vratiš. Tražio je da mu budeš odvjetnik, Daniele.« Veronica je cvrkutala od smijeha. »Na kraju je bilo tako gadno da su iz McMann Walkersa odbili slučaj. I sad me taj King Kong, kako se već zove, zove non-stop. Žele da se vratiš kako bi Sebastian bio sretan.« Daniel je do kraja popio kavu i ugrizao se za usnu. Doista je bio osjetio potrebu da zaštiti toga dječaka, da ga spasi. Sebastian je bio iste dobi kao Daniel kad je prvi put stajao u Minnienoj kuhinji. Ali sada Minnie više nije bilo i Daniel se osjećao iscijeđeno. Nije bio siguran da je spreman za taj slučaj. »Onda? Hoćeš li ga ponovno uzeti?« pitala je Veronica. Njezin zvonki glas bio je ustrajan. »Pogledala sam predmet, čini se da je slučaj čvrst.«

»Naravno da ću ga uzeti«, reče Daniel, ali riječi su mu se same otele s usana. Autocesta je režala iza njega pa se okrenuo od njezine bešćutne, devijantne buke. »Odlično. Hoćeš li sutra nazvati Irene? Da provjeriš jesu li ona i njezin pomoćnik još slobodni? Ja bih joj se bila javila, ali htjela sam prvo provjeriti kod tebe.«

Daniel je vozio brzo, ostavljajući sjever za sobom. Svratio je do ureda po bilješke o Sebastianovu slučaju. Bilo je kasno; dok je prolazio kroz nadrealno tihe prostorije, osjećao je olakšanje što nitko od njegovih kolega nije ondje. Dan je blijedio kad se konačno vratio u Bow. Uzeo je obrok u ekspres-restoranu u South Hackneyju, a onda pronašao parkirno mjesto nedaleko od svoga stana u ulici Old Ford. Sunce je zalazilo iza parka Victoria, a jezerce s vodoskokom odražavalo krvavo nebo poput sunčevog sata od vode. U zraku je osjećao natruhu mirisa roštilja. Otvorivši prtljažnik, izvadio je kutiju koju mu je dao Cunningham i otišao u stan spuštene glave, s kutijom u jednoj, a hranom i ključevima u drugoj ruci. Osjećao se čudno ispuhano: prazna kuća još je uvijek bila u njemu i škripala jer ju je izgubila. Ponovno je začuo tonove, bolne poput ogoljene kosti. Odzvanjali su hladno i tvrdo. Kutiju je odložio na kuhinjski stol, ali ipak je nije otvorio da vidi što je u njoj. Umjesto toga, na brzinu je pojeo svoj curry, zgrbljen nad stolom u sjeni kutije, a onda se istuširao. Pustio je prevruću vodu i stao pod mlaz, držeći glavu tuša objema rukama. Koža ga je pekla dok se brisao ručnikom. Stajao je nag u kupaonici, gledao svoje lice u zrcalu dok mu se koža hladila i mislio na vjetrušu koju je vidio iznad bramptonskih vriština. I sam se osjećao usamljeno i nepopustljivo; kruto je širio krila i lebdio na zračnim strujanjima. Zadnja se dva dana osjećao zastrašeno, ali nije znao je li riječ o strahu od dječakova slučaja i svega što on nosi sa sobom ili strahu od gubitka Minnie — strahu od života u kojemu je svjestan da je više nema. Više je nije morao ignorirati. Gubitak. Daniel je razmišljao dok si je rukom trljao bradu i odlučio da se neće obrijati. Gubitak. Omotao si je ručnik oko struka i duboko izdahnuo. Gubitak. Bio je poput svega drugog. Može se uvježbati. Gotovo ga više nije ni osjećao. Mama mu je umrla, a sad i Minnie. Bit će on dobro.

Odjenuo se i počeo listati po bilješkama o Sebastianovu slučaju. Nadao se da je Irene i dalje slobodna i da će pristati na slučaj. Ujutro će odmah nazvati njezina vježbenika. S Irene je prisno surađivao na nekoliko slučajeva, ali naročito na slučaju Tyrelova ubojstva drugog člana bande prethodne godine. Oboje su bili shrvani kad je Tyrel osuđen. Zadnji put ju je vidio u ožujku, na proslavi njezina promaknuća u višu odvjetnicu, premda joj je jedva uspio uputiti dvije riječi. Bila je Londončanka, rođena u Barnesu, nekoliko godina starija od Daniela, ali pravo je studirala u Newcastleu. Rado ga je pokušavala zadiviti svojim sjevernjačkim naglaskom. Daniel nije mogao ni pomisliti na to da bi Sebastiana branio netko drugi.

Sam u stanu, Daniel je shvatio da ne može spavati pa je odlučio raditi. Njegov vježbenik već je pogledao snimke nadzornih kamera koje je policija dala obrani. Daniel ih je još jednom pogledao, za

slučaj da su nešto previdjeli. Tijekom dana kamere su uglavnom bile okrenute prema ulicama Copenhagen i Barnsbury, dok su se na park usredotočile tek iza devetnaest sati. Daniel je premotao do snimaka parka, no na njima nije bilo djece bez pratnje, niti bilo koga tko bi djelovao sumnjivo. Već je prošlo jedan u noći kad je završio s pisanjem bilježaka za Sebastianovu obranu. Tek je tad podigao poklopac s kartonske kutije koju mu je Minnie ostavila. Sadržavala je ono što je i očekivao: njegove školske fotografije, slike piknika na plaži na ušću rijeke Tyne. Ondje su bile njegove medalje iz osnovne škole i nagrade iz srednje, crteži i slike koje je izradio za nju kad je bio dijete, Minnien stari adresar. Bila je ondje i uokvirena fotografija koju je Minnie držala na kaminu. Prikazivala je nju s kćeri i mužem. Muž je djevojčicu držao u naručju, dok je ona puhala balone od sapunice koji su lebdjeli preko Minniena lica. Daniel se kao dijete divio toj slici zbog Minniene mladosti. Bila je vitkija, kratke tamne kose i širokoga osmijeha koji je otkrivao bijele zube. Morao je pozorno gledati fotografiju da bi prepoznao crte lica koje je on poznavao. Na dnu kutije Danielovi su prsti pronašli nešto hladno i tvrdo. Ispio je pivo do kraja dok je taj predmet oslobađao iz dubina kartonske kutije. Bio je to porculanski leptir, modriji i žući no što ga je on pamtio. Doimao se jeftino. Krilo mu je bilo okrhnuto, ali inače je bio neoštećen. Daniel je ovio prste oko njega. Mislio je na to kako je ona skupljala te stvari i spremala ih za njega, na njezinu bolest i to kako se očitovala. Zamišljao ju je kako moli sestru da joj pomogne sjesti na bolničkom krevetu kako bi mu mogla pisati. Gotovo ju je mogao vidjeti: sitne uzdahe od napora, sjaj njezinih plavih očiju kad je pismo potpisala s »mama«. Tad je znala da umire. Znala je da ga više nikad neće vidjeti. S mukom se pokušavao sjetiti posljednjeg puta kad je s njom razgovarao. Prošlo je toliko godina, ali nije prošao ni jedan rođendan ni Božić bez njezine čestitke i telefonskog poziva. Prošloga je Božića otišao na skijanje u Francusku. Ostavila je dvije poruke i poslala čestitku s priloženim čekom na dvadeset funti. Kao i uvijek, obrisao je poruke, podrapao ček, a čestitku bacio ravno u smeće. Osjećao je grižnju savjesti zbog agresivnosti toga čina. Posljednji je put s njom zacijelo razgovarao na svoj rođendan, u travnju. Bio je u žurbi, inače bi bio provjerio tko ga zove i vidio njezin broj prije no što se javio. Kasno je stigao kući s posla, a sad je kasnio i na večeru. »Ja sam, srce«, rekla je. Uvijek mu se obraćala jednako prisno, kao da su se vidjeli još prošloga tjedna. »Sam’ sam ti htjela zaželjet’ sretan rođendan.« »Hvala«, rekao je dok mu je mišić u čeljusti pulsirao. »Ne mogu sad razgovarat’, upravo sam na izlazu.« »Naravno. Nadam se da ideš na neko lijepo okupljanje.« »Ne, riječ je o poslu.« »Ah, tako. A kak’ ti je na poslu? Uživaš li i dalje?« »Čuj, kad ćeš prestat’?« izderao se. Ona ništa nije rekla. »Ne želim razgovarat’ s tobom.« Daniel se sjetio kako je čekao da čuje što će ona na to reći prije no što je spustio slušalicu. Tad je već možda znala da ima rak. Spustio je slušalicu, ali onda je cijelu noć mislio na nju, želuca zgrčena od

gnjeva. Ili je bila riječ o grizodušju?

Glazba s pogreba još mu je uvijek odzvanjala u glavi. Sjetio se Harrietinih optužujućih riječi, kao da je sve njegova krivica, kao da je Minnie bila nedužna. Daniel je sumnjao da bi rekla Harriet što je učinila. Harriet je mislila da je nezahvalan; međutim, on je bio taj kome je nanesena nepravda. Sad je podigao leptira da ga bolje pogleda. Sjetio se kako je prvi put stajao u Minnienoj kuhinji i prinio nož njezinu licu. Sjećao se njezina čvrstog, nepokolebljivog pogleda. Upravo je to na njoj prvo zavolio: njezinu neustrašivost. Danielove misli svrnule su se na Sebastiana. Pitao se što dječak vidi u njemu, zašto je ustrajao na tome da želi njega za odvjetnika. Još je jednom palcem pogladio leptira, a onda ga nježno spustio na stolić.

10 idi«, reče Daniel mašući Minnie iz dvorišta. »Hranim ga!« Stajao je skupljenih stopala i mrkvom V hranio jarca Hectora. Sad je već gotovo jednu godinu živio kod Minnie. Blatnjavo dvorište i pretrpana kuhinja na neki su ga neobičan način tješili. Volio je svoje zadatke i životinje, premda ga je Hector tek odnedavno počeo prihvaćati. Pokucala je na prozor. »Pazi! On zna biti lukav.« I u malenoj bramptonskoj školi bilo mu je bolje. Nekoliko je puta za kaznu morao stotinu puta prepisati jednu te istu rečenicu, a jednom je dobio i remenom — jer je prevrnuo klupu — ali dobio je i zlatnu medalju za uspjeh na satu engleskog i srebrnu za matematiku. Minnie je dobro išla matematika pa mu je rado pomagala oko zadaće. Zgodna gospođica Pringle, njegova učiteljica, voljela ga je, a bio je i u nogometnoj momčadi. Minnie je ponovno zalupala po staklu. »Pazi na prste.« Daniel je čuo da zvoni telefon i Minnie je nestala s prozora. Bio je svibanj: zlatice i tratinčice provirivale su među dugom travom uz kuću. Nemirni leptiri lepršali su s cvijeta na cvijet i Danny ih je promatrao dok je mrkva postajala sve kraća. Poslušao je Minnien savjet i povukao raku kad je ostao tek mali komadić. Hector je spustio glavu i dovršio mrkvu, zajedno s lišćem. Danny je jarca nježno pogladio po toploj kratkoj dlaci, povlačeći ruku i uzmičući svaki put kad bi ovaj pognuo glavu. »Kasnije ću ti donijeti još jednu«, rekao je. Sad se dobro slagao s Minnie. Vikendima bi se zajedno smijali. Jednog dana nakon rada na štandu u dnevnome su boravku od sklopivoga stolića i nekoliko plahti napravili šator. Ona je odozgo donijela svoju staru kutijicu za nakit da glumi blago, a zatim se zajedno s njime zavukla unutra pa su se pretvarali da su bogati beduini. Za užinu mu je spržila riblje štapiće i sad su ih u šatoru jeli rukama, umačući ih u kečap. Drugi su se put igrali gusara i prisilila ga je da s povezom na očima hoda po dasci — zapravo klupici za noge u dnevnome boravku. Volio je njezin smijeh, koji je uvijek započinjao s tri glasna tutnja, a zatim se pretvorio u praskavi smijeh i smijuljenje. Trajao bi nekoliko minuta. Sad je bilo dovoljno da je vidi kako se smije pa da se i sam nasmiješi. Prošli su vikend uredili njegovu sobu i Minnie mu je dopustila da odabere boju. Odabrao je svijetloplavu za zidove i žarkoplavu za vrata i drvenariju. Smio je ličiti zajedno s njom pa su cijeli vikend proveli uz upaljeni radio, guleći tapete s pupoljcima i boju sa zidova.

Vrata kuće su se zalupila. Minnie je stajala pred njim s rukom na čelu. »Što je?« upita Daniel. Već je dobro poznavao Minnieno lice. Cesto bi se namrštila kad je radila i bila posve dobre volje. Kad je bila zabrinuta ili ljutita, prestala bi se mrštiti, a usne bi joj se lagano izvinule nadolje. »Uđi, momče, uđi. Tricia je upravo zvala. Dolazi po tebe.«

Unatoč toplom ljetnom povjetarcu i činjenici da se oznojio dok je obavljao svoje poslijepodnevne dužnosti, Daniel je odjednom osjetio studen. Sunce je još uvijek bilo visoko na bolno plavom nebu, no njemu se činilo da se sjenke vuku kao da ih njegov vlastiti um baca po dvorištu i potamnjuju nijanse leptira koji su se igrali među laticama i pupoljcima. Daniel je jednu ruku ponovno spustio na Hectora. Stari se jarac preplašio i odskakutao po dvorištu prekrivenom osušenim blatom koliko mu je to njegovo uže dopuštalo. »Ne, ja ne idem. Neću... Ja...« »Ne brzaj. Mislim da ne dolazi da te preseli, nego je dogovoren sastanak s tvojom mamom.« Minnie je stala u dovratak i sklopila ruke. Pogledala je Daniela čvrsto stisnutih usana. Danielu se odjednom činilo da je zrak postao bučan. Pčele su tutnjale, a kokoši vrištale. Pritisnuo je uši rukama. Minnie mu je prišla, no istrgnuo joj se i ušao u kuću. Našla ga je skutrenog iza glasovira u dnevnome boravku, kamo je odlazio kad bi se ovako osjećao. Sad se rijetko ovako osjećao. Promatrao je njezina stopala dok mu je prilazila — debela u prljavim papučama — a onda vidio kako su joj se pojavili gležnjevi kad je sjela u naslonjač najbliži glasoviru. »Ne moraš ić’, srce, to je tvoj izbor, al' mislim da je možda tak’ najbolje. Znam da te uznemiruje. Odavno je nisi vidio, zar ne?« Daniel se malčice pomaknuo i lagano šutnuo glasovir. Odjeknuo je; bilo je to šuplje stenjanje kao da ga je ranio. Daniel je šmrcnuo. Ondje gdje je sjedio, osjećao je miris nelakiranog drva. Duboko ga je udisao; miris ga je umirivao. »Dođ'.« Inače Daniel ne bi otišao do nje. Ostao bi gdje jest, a ona bi ga čekala u blizini ako bi bio uzrujan, ili otišla u susjednu sobu ako bi šutio. Danas, budući da nije želio da ona ode, ustao je i sjeo na naslon naslonjača. Čvrsto ga je zagrlila. Sviđalo mu se što je tako krupna. Čak i kad je bio malen, vlastita mu se majka doimala tako krhko. Kad bi ga zagrlila, njezine bi ga kosti katkad bolno ubole. Daniel je osjećao okrugli rub Minniene brade na svome potiljku. »Mislim da sam’ žele razgovarat’ s tobom, u redu? Onda se možeš vratit’, a ja ću ti pripremit’ goveđu pečenku za užinu. Dok te ne bude, kupit ću je posebno za tebe. Jest ćemo nedjeljnu pečenku u subotu, sam’ zbog tebe.« »S jorkširskim pudingom?« »Pa naravno, i umakom, i nekoliko mrkvi koje si sam uzgojio. Ukusnijih na svijetu nije bilo. Imaš dar za vrt, bogme imaš.« Lagano ga je povukla sa stolca. »Dobro sad, idi se uredit’. Tricia će uskoro doć’.«

Daniel je gledao preko ramena u Minnie dok ga je Tricia vodila prema autu. Bio je odjeven u kariranu košulju kratkih rukava i plave traperice. U želucu je imao poznat osjećaj, kao da mu je netko izvadio iznutrice i zamijenio ih komadićima zgužvanog papira ili suhim lišćem. Osjećao se natrpano, a opet prazno i lagano. Stavio je majčin lančić i sad ga je trljao između palca i kažiprsta dok je sjedao pored Tricie u automobil. »U zadnje ti vrijeme mnogo bolje ide, Danny. Trudi se da tako i ostane.«

»’Oću li živjet’ s mamom?« pitao je gledajući kroz prozor, kao da bi mu neki prolaznik mogao na to odgovoriti. »Nećeš.« »’Oćete li me smjestit’ nekam’ drugam’?« »Zasad ne, večeras ću te vratit’ Minnie.« I dalje gledajući kroz prozor, Daniel se ugrizao za usnu. »’Oću li moć’ s njom nasamo razgovarat’?« »S mamom? Ne, Danny, bojim se da je to sastanak pod nadzorom. Želiš li slušat’ radio?« Daniel je slegnuo ramenima, a Tricia počela petljati po skali dok nije pronašla pjesmu koju je voljela. Daniel je pokušavao misliti na skupljanje jaja, sadnju mrkve ili nogomet, ali glava mu je bila mračna i prazna. Sjećao se kako je sjedio u ormaru u majčinom stanu pocrnjelom od dima. »Zaš’ plaziš jezik?« odjednom upita Tricia. Daniel je uvukao jezik. Osjećao je okus čađi. »Ideš, čovječe, pogledaj se kol’ki si.« Njezine su ga kosti još uvijek bolno bole. Napeo se u iščekivanju njezinih rebara i laktova čak i prije no što ga je zagrlila. Izgledala je isto, no imala je crne podočnjake. Daniela je šokiralo to što je nije želio dodirnuti. Tricia je stajala držeći svoju torbicu objema rukama. »Idem nam donijet’ neš’ za piće. Tak’ ćete imat’ nekoliko minuta da nadoknadite propušteno, a onda se vraćam pa ću vam pomoć’ da ovaj sastanak prođe što uspješnije.« Daniel nije bio siguran kome ona govori. Nije znao oko čega im treba pomoći. Vidio je da mu je majka na rubu suza. Ustao je i pogladio je po kosi onako kako je voljela. »Sve je u redu, mama, ne plači.« »Ti si oduvijek moj junak, zar ne ? Kak’ si? Živiš li na nekom lijepom mjestu?« »Dobro je.« »Igraš nogomet?« »Malo.« Daniel ju je promatrao dok je otirala oči prstima s izgriženim noktima. Imala je modrice na podlakticama, koje je pokušavao ne gledati. Tricia se vratila s dvije šalice kave i limenkom soka za njega. Sjela je na kauč te jednu šalicu kave spustila ispred njegove majke. »Izvoli. Kak’ napredujete, ha?« »Ne mogu ja to. Prvo mi treba pljuga. Imaš koju?« Ustala je i s rukama u kosi spustila pogled na Triciu. Mrzio je kad bi to činila, lice joj je tada izgledalo još mršavije. »Imaš ti koju, Danny? Treba mi pljuga.« »Idem ti po jednu«, reče Daniel, ali Tricia je ustala. »Ne, ostani ovdje. Ja... Idem ja po cigarete.«

Bili su u uredu Centra za socijalnu skrb u Newcastleu. Daniel je već bio ondje. Mrzio je izvijene naslone narančastih i zelenih stolaca i pod prekriven sivim linoleumom. Sad se strovalio na jedan od stolaca i gledao majku kako korača amo-tamo. Bila je odjevena u traperice i usku bijelu majicu kratkih rukava, kroz koju joj je vidio kralježnicu i oštre kutove njezinih kukova. Okrenuta leđima rekla mu je: »Neću ovo reći pred njom, al’ žao mi je, Danny. Oprosti što sam bila tak’ očajna majka. Tebi će bit’ bolje ovako, znam to, al’ jednostavno se osjećam usrano...« »Ti nisi očajna...«, počeo je Daniel. Tricia je ušla i dala njegovoj majci cigarete i upaljač. »Uspjela sam se od kolege ogrepst’ za pol’ kutije Silk Cuta. Kaže da ih možeš zadržat’.« Danielova majka nagnula se preko stola i zapalila cigaretu štiteći je dlanom, kao da je vani na vjetru. Duboko je povukla dim. Daniel je gledao kako joj se koža lica zalijepila za lubanju. »Tvoja mama i ja ovaj smo tjedan bile na sudu, Danny«, počela je Tricia. Daniel je promatrao Tricijino lice. Širom otvorenih očiju gledala je njegovu majku, dok je ona buljila u stol i lagano se zibala. Dlačice na rukama su joj stršale. »To mi je bila posljednja prilika, Danny. Ovo je posljednji put da te mogu vidjet’. Više neće biti posjeta, daju te na posvajanje.« Daniel njezine riječi nije čuo pravim redoslijedom. Okomile su se na njega u rojevima, poput pčela. Majka ga nije gledala. Gledala je u stol, s laktovima na koljenima. Povukla je dva dima prije no što je rekla sve što je imala. Daniel je i dalje klonulo sjedio. Suho lišće u njemu se pomaklo. Tricia se nakašljala. »Kad ti bude osamnaest godina, imat ćeš pravo ponovno uspostavit’ kontakt s majkom, budeš li to htio...« Činilo mu se da se lišće odjednom zapalilo od iskri s majčine cigarete. Napeo je trbušne mišiće. Skočio je na noge, zgrabio cigarete i bacio ih Triciji u lice. Pokušao ju je udariti šakom, ali zgrabila ga je za zapešća. Uspio ju je šutnuti u cjevanicu prije no što ga je cijelom svojom težinom pritisnula na stolac. »Nemoj, Danny«, čuo je kako mu majka kaže. »Tak’ je sam’ svima još teže. Ovak’ je najbolje, vidjet ćeš.« »Ne«, vrištao je osjećajući vrelinu u obrazima i korijenu kose. »Ne.« »Prestani, prestani«, vikala je Tricia. Daniel je osjećao miris kave s mlijekom u njezinu dahu. Osjetio je majčine prste u svojoj kosi, nježno škakljanje njezinih noktiju na tjemenu. Opustio se pod Tricijinom težinom, a ona je ustala i podigla ga da sjedne na stolac. »Tak’ treba«, reče Tricia. »Sam’ se ponašaj pristojno. Zapamti da je ovo i tvoja posljednja prilika.« Danielova je majka ugasila cigaretu u aluminijskoj pepeljari na stolu. »Dođ’«, rekla je, a on joj se bacio u zagrljaj. Osjetio je miris cigareta na prstima koji su mu dodirivali lice. Njezine su se kosti opet pomakle pod njegovim pritiskom, ali su mu ipak nanijele bol.

Daniel je pustio da mu glava pada amo-tamo dok ga je Tricia vozila natrag Minnie. Osjećao je vibriranje automobilskih guma po cesti. Tricia nije palila radio i svako malo bi mu se obraćala, kao da ju je uopće pitao za objašnjenje. »Dakle, zasad ostaješ kod Minnie, ali prijavljujemo te na popis za posvajanje. To je zaista odlična prilika. Nećeš se više seljakat’ naokolo — imat ćeš vlastiti dom, nove roditelje, možda čak i braću i sestre, zamisli to... Naravno, morat ćeš se i dalje dobro vladat’. Ni’ko ne želi posvojit’ dječaka s problemima u ponašanju, ne? Nema tih roditelja koji bi htjeli da ih šutaš ili udaraš šakom... K’o što je tvoja mama rekla, ovak’ je najbolje. Starije dečke je teško smjestit’, al’ budeš li dobar, možda ćemo imat’ sreće.« Šutjela je dok su se vozili niz ulicu Carlisle pa je Daniel zatvorio oči. Otvorio ih je kad je auto naglo stao. Vidio je kako im prilazi Blitz, mašući repom i isplažena jezika. Daniel je progutao knedlu. »Ak’ me ni’ko drugi ne bude želio, smijem li ostat’ ovdje?« »Ne, srce... Minnie je udomiteljica. Nju će kad-tad zatrebat’ neki drugi dječak ili djevojčica. Al’ niš’ ti ne brini. Pronaći ću ti sjajan novi...« Daniel je zalupio vratima prije no što je čuo da je Tricia izgovorila riječ »dom«.

11 im je ušao u Parklands House, Daniela su pretražili i skenirali. Pas mu je ponjušio odjeću i aktovku Č tražeći tragove droge. Stražar mu je donio kavu i rekao mu da će Sebastian uskoro doći. Charlotte je nazvala Daniela da mu kaže kako malo kasni, ali neka počnu bez nje. U toj se maloj prostoriji osjećao zabrinuto. Morala je neprekidno biti zaključana, rekli su mu, ali postojao je alarm za nuždu ako mu bilo što zatreba. Opet ga je pratio poznati osjećaj zgužvanih papira i suhog lišća u želucu; kao da su se pomicali. Osjetio je nelagodu.

Sebastiana je uveo stražar. »Drago mi je da te ponovno vidim, Sebe«, reče Daniel. »Jesi li dobro?« »I nisam baš. Grozno mi je ovdje.« »Želiš li nešto popiti?« »Ne treba, hvala. Upravo sam popio sok od naranče. Možete li me izvući odavde? Grozno mi je. Užasno. Želim ići kući.« »Dolaze li ti mama i tata često u posjet?« »Mama je bila nekoliko puta, ali želim ići kući... Zar ne možete to srediti? Samo želim ići kući.« Sebastianu je glava odjednom pala u pregib lakta. Drugu je ruku ovio oko sebe. Daniel je ustao i nadvio se nad Sebastianom te spustio ruku na dječakovo rame, koje je protrljao i pogladio. »Hajde, sve je u redu. Ja sam na tvojoj strani, sjećaš se? Znam da želiš ići kući, ali moramo surađivati s predstavnicima zakona. Trenutno te ne mogu izvući odavde. Sudac želi da budeš ovdje i zato da bi te zaštitio.« »Ne želim da me zaštiti. Samo želim ići kući.« Daniel je ponovno, poput oštrog uboda, osjetio razumijevanje prema dječaku. Bilo je to kao da ga je opekla kopriva: vrelina i svrbež, koji su ga gurnuli u sjećanje. Sjetio se kako je prvi put došao k Minnie i kako mu je socijalna radnica rekla da za vlastito dobro ne smije biti s majkom. »Ono što mogu učiniti jest raditi na tome da te nakon suđenja puste kući. Što kažeš? Jesi li spremam pomoći mi u tome? Treba mi tvoja pomoć. Ne mogu sam.« Sebastian je šmrcnuo i rukavom obrisao oči. Kad je podigao pogled, trepavice su mu bile mokre i slijepljene. »Mama kasni«, reče Sebastian. »Zacijelo je u krevetu. Tata je sinoć odletio. Bilo bi bolje da sam ondje. Zato me morate izvući.« »Zašto bi bilo bolje da si ondje?« pitao je Daniel. Premda je bio siguran da zna što će Sebastian odgovoriti, pitao se ne projicira li vlastite predodžbe na dječaka. »Volite li vi svog oca?« pitao je Sebastian kao da nije čuo Danielovo pitanje.

»Nemam oca.« »Svatko ima oca, ludice. Zar to ne znate?« Daniel se nasmiješio dječaku. »Pa, ja svog nikad nisam upoznao. To sam htio reći. Otišao je prije no što sam se rodio.« »Je li bio dobar prema vašoj mami?« Daniel je Sebastianu uzvratio pogled. Znao je što dječak pokušava reći. Dobro je promotrio njegove roditelje i svjedočio Kennethovoj agresiji prema ženi. Daniel je žmirnuo sjetivši se kako je njegova majka poletjela preko sobe tako žestoko da je slomila naslon naslonjača na koji je pala. Sjećao se kako je stao između nje i muškarca koji joj je ponovno želio nauditi. Sjećao se drhtavih nogu i mirisa urina. »Slušaj, moramo se baciti na posao. Sad kad ponovno radimo zajedno, jesi li se sjetio nečega što mi moraš reći?« Sebastian je pogledao Daniela i odmahnuo glavom. »Sad smo sami. Ja sam tvoj odvjetnik, a ti moj klijent. Sve mi možeš reći. Neću te osuđivati. Moram djelovati za tvoje dobro. Želiš li mi reći išta o nedjelji kad si se igrao s Benom? Ako želiš, sad je pravi trenutak. Ne volimo iznenađenja tijekom procesa.« »Sve sam vam rekao, ama baš sve.« »Fino. Dat ću sve od sebe da te izvučem odavde.«

Začuo se magnetni zvuk oštrog sudara metalnih dijelova dok su se elektronička vrata otključavala. Charlotte je ušla u prostoriju uz stotinu isprika i zveckanje narukvica. Sebastianovo je lice nježno zakrenula prema sebi i poljubila ga uz rub čela. »Strašno mi je žao, promet je noćna mora!« uzviknula je otpuštajući svoj ljubičasti svileni rubac i skidajući jaknu. »A tek oni vražji psi na sigurnosnom pregledu. Užasno ih se bojim. Kao da je trajalo cijelu vječnost dok konačno nisam ušla.« »Mama ne voli pse«, reče Sebastian. »Sve je u redu«, reče Daniel. »Samo sam sa Sebastianom htio proći kroz događaje koji nam predstoje.« »Sjajno, pucajte«, reče Charlotte s čudnim, opterećenim entuzijazmom. Nosila je dolčevitu i neprekidno potezala rukave preko šaka. »Ovako, idućih nekoliko mjeseci imamo mnogo posla da te pripremimo za suđenje. Uz to, morat ćeš razgovarati s mnogo drugih ljudi... Dogovorit ćemo sastanak sa psihologom, a za otprilike tjedan dana možeš se ponovno sastati s višom odvjetnicom koja će te zastupati na sudu. Zvuči li ti to smisleno?« »Mislim da da. Ali što će psiholog učiniti?« »Za to se ne moraš brinuti. Samo moramo provjeriti kako ćeš se nositi sa suđenjem. Zapamti da je on svjedok obrane, pa ne moraš biti zabrinut, dobro?

Danas sam ti htio pokušati objasniti parnicu koju tužiteljstvo diže protiv tebe — argumente koje će istaknuti ne bi li dokazali da si ubio Bena. Mi smo tek nedavno dobili dokumente o dokazima. Tvoju obranu temeljim na onome što tužiteljstvo ima protiv tebe... Ako nešto ne razumiješ, reci.« »Sve je jasno kao dan«, reče Sebastian. Daniel je zastao gledajući dječaka. Kao dijete zamalo se našao u Sebastianovoj koži — ali nikad nije bio samopouzdan poput njega. »Glavni dokaz protiv tebe jest činjenica da ti tvrdiš kako si se samo igrao s Benom te da je pao i ozlijedio se dok je bio s tobom, ali na tvojoj odjeći i cipelama pronađena je njegova krv.« »To nije naročit problem«, reče Sebastian. Oči su mu odjednom budno zasjale. »Zašto?« »Pa, možete reći da je krv i sve to prešlo na mene jer se on ozlijedio...« Zavladala je tišina. Sebastian je susreo Danielov pogled, a onda kimnuo glavom. »Tvrdit ćemo da je Ben pao i ozlijedio se, a mama ti pruža alibi od petnaest sati nadalje, što baca sumnju na izjavu svjedoka koji kaže da te vidio kako se tučeš s Benom kasnije toga dana. Međutim, tužiteljstvo će tvrditi da su njegova krv i DNK na tvojoj odjeći dokaz da si ga ti ubio.« Daniel je bacio pogled na Charlotte. Prstenjaci na obje ruke su joj drhtali. Činilo se da joj pozornost popušta pa se Daniel pitao je li čula. »Nisam tako ozlijedio Bena, samo sam se igrao s njim...« »Znam, ali netko ga je ipak ozlijedio, znaš — strašno ga ozlijedio. Netko ga je ubio.« »Ubojstvo nije tako strašno.« U tišini koja je ispunjala prostoriju, Daniel je čuo kako je Charlotte progutala slinu. »Svi umiremo, znate«, reče Sebastian jedva vidljivo se smiješeći. »Hoćeš reći da znaš kako je Ben umro? Možeš mi sada reći ako želiš.« Daniel se stisnuo u iščekivanju dječakova odgovora. Sebastian je nakosio glavu i ponovno se nasmiješio. Daniel je podigao obrve ne bi li ga naveo da odgovori. Nakon nekoliko trenutaka dječak je odmahnuo glavom.

Daniel je u svoj blok Sebastianu zapisao slijed događaja koji ga čekaju: od prvoga službenog sastanka s višom odvjetnicom do priprema za suđenje. »Nakon preliminarnog saslušanja jedno ćemo vrijeme čekati suđenje. Želim da znaš da tijekom toga razdoblja ti i tvoji roditelji i dalje možete razgovarati sa mnom budete li imali kakvih pitanja.« »Fino«, reče Sebastian. »Ali... kad će biti suđenje?« »Neće još nekoliko mjeseci, Sebe. Dotad imamo puno posla, ali obećavam da ćemo te odvesti da vidiš sudnicu prije suđenja.«

»Neeee«, zacvilio je Sebastian i lupio dlanom po stolu. »Želim ići ranije. Ne želim ostati ovdje.« Charlotte se uspravila na stolcu i dahnula, kao da joj je netko izlio čašu vode u lice. »No, mili, no«, rekla je dok su joj prsti odlepršali prema Sebastianovoj kosi. Sebastianove su oči blistale kao da će zaplakati. »Čuj, Sebe, imam ideju«, reče Daniel. »Što kažeš, da ja odem po sendviče? Kako ti se to čini?« »Idem ja«, reče Charlotte već ustavši. Daniel je primijetio ljubičastu modricu na njezinu zapešću kad je posegnula za torbom. »Ionako mi treba zraka. Odmah se vraćam.« Kad su se teška vrata zatvorila uz škljocaj, Sebastian je ustao i počeo hodati po prostoriji. Dječak je bio mršav, tanašnih zapešća i laktova iz kojih su stršale kosti. Daniel je pomislio da je, uz sve ostalo, Sebastian presitan da bi bio sposoban brutalno ubiti Bena. »Sebe, je li vam se onoga dana u parku itko obratio, osim čovjeka koji vam je doviknuo da se prestanete tući?« Stolci su bili vijcima učvršćeni za pod pa je Daniel morao ustati da bi Sebastiana pogledao u lice. Dječak mu je dosezao jedva iznad pojasa. Ben Stokes bio je tri godine mlađi od Sebastiana, ali samo pet centimetara niži. Sebastian je slegnuo ramenima. Odmahnuo je glavom ne gledajući Daniela. Naslonio se na zid i počeo si proučavati nokte. Zatim je priljubio palce i kažiprste kao da glumi dječju pjesmicu o pauku. »Jesi li primijetio da se netko u parku čudno ponaša — jesi li vidio koga da vas gleda kako se igrate?« Sebastian je opet slegnuo ramenima. »Znate li zašto je ona u toj dolčeviti?« upita Sebastian. Prinio je ruke licu, priljubljenih palčeva i kažiprsta, te pogledao Daniela kroz četverokut koji je tako napravio. »Misliš na svoju mamu?« »Da. Kad nosi tu dolčevitu, znači da na vratu ima tragove davljenja.« Sebastian je i dalje kroz prste gledao Daniela. »Tragove davljenja?« Sebastian je obje ruke prinio vratu i pritiskao sve dok nije pocrvenio u licu. »Prestani, Sebe«, reče Daniel. Ispružio je ruku i dječaka nježno povukao za lakat. Sebastian je posrnuo i udario u zid smijući se. »Jeste li se prepali?« pitao je. Smiješio se tako široko da je Daniel vidio kako mu nedostaje jedan zub. »Ne bih volio da se ozlijediš«, reče Daniel. »Samo sam vam pokušao pokazati«, reče Sebastian. Okrenuo se i sjeo za stol. Doimao se umorno, zamišljeno. »Katkad kad se naljuti, uhvati je za vrat. Tako možete i umrijeti, znate? Ako vas prejako stisnu.« »Govoriš o svojim roditeljima?« Začuo se zvuk otključavanja vrata. Sebastian se nagnuo preko stola, jednom rukom zaklonio usta i

šapnuo: »Povučete li joj ovratnik, vidjet ćete tragove.«

Charlotte je ušla sa sendvičima. Daniel je primijetio da je pozornije gleda dok je vadila hranu i sokove iz vrećice. Pogledao je Sebastiana, koji je birao sendvič. Bilo bi bolje da sam ondje. Sjetio se kako mu je dječak to rekao. Daniel je osjetio novi nalet suosjećanja prema dječaku. Sjetio se vlastite majke s rukama nekog muškarca oko grla. Sjetio se kako se očajno osjećao kao dijete, kad su ga odvojili od nje, kad je nije mogao zaštititi. To ga je nagnalo na strašne stvari.

12

Bila je rana zora. Daniel je bio u kokošinjcu. Prvi jesenski mraz prekrio je tlo, a Danielovi su prsti bili ukočeni od studeni. Dan je lijeno započinjao dok je udisao miris kokošinjca, hladan od mraza, ali zagrijan od perja i slame. Minnie je spavala. Čuo ju je kako hrče glasnije od zvonjave budilice dok se spuštao niz stube. U dnevnome boravku piće se prolilo po poklopcu glasovira. Osušilo se i ostavilo bijelu mrlju, poput velikoga žulja na drvu. Izašao je van dok je ona ležala bez svijesti. Pažljivo je obavljao svoje dužnosti. Osjećao se čudno, ožalošćeno, osamljeno, okrutno — poput sokola kojeg je jednog dana vidio na putu u školu: sjedio je na stupu, koncentriran, i komadao poljskog miša. Nije znao gdje mu je majka. Osjećao se kao da mu ju je netko ukrao. Daniel je podigao toplo smeđe jaje. Namjeravao ga je staviti u kartonsku kutijicu koju mu je, kao i uvijek, ostavila na kuhinjskoj plohi. Osjetio je njegovu tvrdoću na svome dlanu, ali i krhkost jajeta. Njegov je dlan poznavao ljusku i tekući žumanjak ispod nje, odgođeno obećanje novoga pileta. Bez prave želje, gotovo samo da bi na dlanu osjetio oštrinu razbijene ljuske i ljigavo curenje bjelanjka, Daniel je stisnuo jaje i zdrobio ga. Žumanjak mu je curio kroz prste poput krvi. Odjednom je osjetio nalet vrućine po vratu i križima. Podizao je jaje za jajetom i redom ih drobio. S vrhova prstiju na slamu su se cijedile bistre kapi toga malog zločina. Kao u znak prosvjeda, kokoši su se razbježale od njega nezadovoljno kokodačući. Daniel je šutnuo jednu kokoš, no poletjela mu je u lice, poput ljutitog crvenog oblaka. Bacio se na nju, prstiju još skliskih od jaja. Pritisnuo ju je na tlo i nasmiješio se kad je osjetio kako joj je krilo puklo pod njegovom težinom. Osovio se na koljena. Kokoš je spustila glavu i posrtala trčeći u krug za svojim slomljenim krilom. Kljun joj se otvarao i zatvarao, bez glasa. Daniel je na trenutak pričekao, teško dišući. Od vriskanja kokoši iza njega ježile su mu se dlačice na rukama. Polako, sustavno, kao da slaže čarape, Daniel je kokoši pokušao otrgnuti krilo. Njezin otvoreni kljun i izbezumljeni jezik su ga prestravili pa joj je slomio vrat. Naslonio se na kokoš i otrgnuo joj glavu. Kokoš je nepomično ležala, s krvlju u svome okruglom crnom oku.

Daniel je posrnuo dok je izlazio iz obora za kokoši. Pao je na koljena pa mu je kokošja krv na rukama dotaknula lice. Ustao je i ušao u kuću zakrvavljenoga obraza i s perjem ptice koju je ubio na tenisicama i prstima. Bila je budna i upravo punila čajnik kad je ušao. Bila mu je okrenuta leđima; njezin prljavi kućni ogrtač padao joj je do listova. Imala je upaljen radio i pjevušila uz neku pop pjesmu. Najprije je htio krenuti po stubama do kupaonice, no shvatio je da se ukopao na mjestu. Želio je da se okrene i vidi ga umrljanog posljedicama vlastita nasilnog čina. »Koji vrag?« rekla je sa smiješkom kad se okrenula.

Možda zbog pera zalijepljenog za njegovu tenisicu ili žarkog žutila žumanjka razmazanog mu po obrazu zajedno s kokošjom krvlju, Minnie je stisnula usne i progurala se pored njega u dvorište. Promatrao ju je sa stražnjih vrata dok je s jednom rukom na ustima stajala na ulazu u kokošinjac. Vratila se u kuću. Promatrao joj je lice u potrazi za bijesom, užasom, razočaranjem. Nije ga htjela pogledati. Teškim je korakom otišla na kat i nekoliko trenutaka kasnije pojavila se u svojoj sivoj suknji, muškim čizmama i staroj majici koju je nosila kad bi čistila. On je stajao u samom podnožju stuba. Jaja i krv sušili su mu se na rukama, od čega mu je koža postala suha i počela ga zatezati. Stajao joj je na putu, očekujući kaznu, priželjkujući kaznu. Zastala je u podnožju i prvi put ga pogledala. »Operi se«, bilo je sve što je rekla. Opet se progurala pored njega i otišla u dvorište. S prozora kupaonice gledao ju je kako skuplja razbijene ljuske jajeta i uprljanu slamu. Izribao si je ruke i lice i sad je stajao gledajući je kako radi. Skinuo je pero s tenisice i držao ga između palca i kažiprsta dok je gledao kroz prozor. Pustio ga je da padne — vrtoglavo, ali sigurno — u vjetar, a onda je vidio da je krenula prema kući. Mrtvu je kokoš držala za noge. Kokošji se vrat mlohavo njihao sa svakim novim korakom.

Ostao je gore, ispod pokrivača, a zatim u ormariću dok je ona dolje radila. Kad su jutarnja vrućina i energija isparile iz njega, počelo mu je kruliti u želucu. Bilo mu je hladno i prevlačio je manšete preko ruku. Izašao je iz ormarića i zastao gledajući se u zrcalu koje je razbio samo tjedan ranije. Zao mali gad, ponovno se sjetio. Pogledao je u svoje lice, rastavljeno na komadiće koji se nisu slagali. Srce mu je počelo jače tući. Zastao je na vrhu stubišta, a onda sjeo ondje i slušao zvukove koje je ona proizvodila u kuhinji. Blitz je krenuo gore, a onda stao i dahtao gledajući ga. Daniel je pružio ruku da pogladi psa po njegovim baršunastim ušima. Blitz mu je to na trenutak dopustio, a onda se okrenuo i pošao natrag dolje. Daniel je polako krenuo naprijed, prvo do jedne od stuba u sredini, a onda do najniže. Ondje je zastao držeći se za stup rukohvata. Trebalo mu je deset minuta da skupi hrabrost i stane na vrata kuhinje. »Ne želim te ni pogledat’«, rekla je, i dalje mu okrenuta leđima. »Jesi l’ ljuta?« »Ne, Danny«, rekla je okrećući se da ga pogleda u lice. Stajala je stisnutih usana i isturenih prsa. »Al’ osjećam se vrlo tužno. Zaista vrlo tužno.« Oči su joj bile žestoke, intenzivno plave, vodenaste i preširoko otvorene. Njezino lice kao da mu se približavalo, premda je stajala na drugoj strani kuhinje. Daniel je uzdahnuo i objesio glavu. Izvukla je stolac za njega. »Sjedni ovamo. Imam zadatak za tebe.« Sjeo je gdje mu je rekla. Donijela je veliku dasku na kojoj je ležala mrtva kokoš i stavila je pred njega. »Evo što trebaš radit’«, rekla je čvrsto držeći kokoš i čupajući joj perje. Čupala je i čupala i uskoro

se ukazao komad gole kože, bubuljičav i bijel. »Ova ubijena ptica je naša večera«, rekla je. »Moramo je očerupat’ prije no što joj izvadimo utrobu i ispečemo je.« Minnie je stajala iznad njega i gledala dok je hvatao meko perje, crveno pri vrhu, a sivo kod korijena. »Čupaj«, rekla je. »Čupaj snažno.« Daniel je povukao prejako i otkinuo komad kože zajedno s perjem, tako da je na mesu ostao trag nalik opekotini. »Ovak’«, rekla je odmičući njegovu ruku i ponovno čupajući prstohvat perja, ispod kojeg je ostala meka, bijela, bubuljičava koža. »Možeš li to?« Daniel se sramio što mu se grlo stisnulo, a oči ovlažile. Kimnuo je i otvorio usta da joj se obrati. »Ne želim«, rekao je šaptom. »Ni ona nije željela umrijet’, ali ti si je obogaljio, a onda ubio. ’Ajde, smjesta.« Okrenula mu je leđa i, dok je govorila, udarila je čašom po drvenoj radnoj plohi. Daniel je čuo zveckanje kockica leda i slabašan zvuk nalik pišanju dok je točila tonik, koji je dodavala kad nije imala novaca ili volje za prave limune. Od trezvenog, teškog zvuka otvaranja boce džina Daniel je zadrhtao i učinio što mu je rekla. Ovaj put je nježnije zgrabio perje i povukao. Iznenadna ćelavost ptice bila je zastrašujuća.

Kad je ptica bila očerupana, Daniel je sjedio s perjem zalijepljenim za prste i bubuljičavom kokoši ispred sebe. Htio je otići, otrčati van, preko pruge, i oteti ljuljačke maloj djeci. Htio se vratiti u ormar, osjetiti njegov bliski, mračni zagrljaj. Od mirisa očerupane mrtve kokoši dizao mu se želudac. Minnie je uzela kokoš i zarezala je između bataka. Bio je to težak zadatak i Daniel je osjećao snagu koju je uložila u njega. Posegnula je unutra; Daniel je gledao kako njezina krupna crvena ruka nestaje u kokoši. »Moraš posegnut’ unutra dokle god možeš dok ne osjetiš tvrdu kvržicu — putaču. Čvrsto je primi i povuci, nježno i polako. Zapamti da sve mora izać’ zajedno. Evo! Pokušaj, ne želim to učinit’ umjesto tebe.« »Ne želim.« Danielu se vlastiti glas učinio poput jecanja. »Ne budi cmizdravac.« Nikad ga prije nije korila, ali sad joj je to čuo u glasu. Daniel se naslonio na sudoper, koji je drhtao pod njime, i gurnuo ruku u krvavu utrobu kokoši. »Ne brini za pluća«, reče Minnie. »Često se ostanu držat’ za lešinu.« Danielu se digao želudac, ali pokušao je uhvatiti i izvući toplu utrobu. Sa svakim novim potezanjem želudac mu se sve više stiskao, a u grlu je osjećao žuč. Kad je naposljetku uspio izvući tamnocrvenu ljigavu masu, ustuknuo je jer se i sadržaj njegove utrobe prosuo po podu zajedno s ptičjim. Daniel se presavio i povratio po kuhinjskom podu. Ništa nije jeo pa mu je bljuvotina bila rijetka žuta tekućina koja se razlila po ptičjoj utrobi.

»U redu je«, reče Minnie. »Ja ću to sredit’. Ti se idi oprat’.« U kupaonici se Daniel još mučio nad umivaonikom, ali više nije imao što povratiti. Zatim se skljokao uza zid. Leptir mu se smiješio s police. Osjećao se bijedno, poput puža kojeg su otrgnuli iz kućice. Umio se u hladnoj vodi i obrisao lice ručnikom, a onda prao zube sve dok okus bljuvotine nije nestao. Pričekao je nekoliko minuta prije no što se vratio u kuhinju. Osjećao se čudno, kao da ne želi otići iz kupaonice. Osjećao se kao nekoć kod kuće, kad bi čekao u kupaonici dok bi jedan od muškaraca nanosio bol njegovoj mami. U želucu mu je titrao isti mračni užas, a u mišićima ga bockali isti trnci. Daniel je oprezno otključao vrata i stao na vrh stubišta. Otišao je u krevet odjeven, ali nije spavao. Napeto je slušao njezine zvukove iz kuhinje. Otvaranje i zatvaranje pećnice, njezine korake po podu, riječi upućene Blitzu, a onda i zvuk slijevanja Blitzeve hrane u posudicu.

»Cijelu si vječnost ostao gore«, reče Minnie kad ga je vidjela. »Skoro sam otišla po tebe. Već je prošlo dva, a ti nisi niš’ doručkovao. Jesi sad gladan?« Daniel je odmahnuo glavom. »Ipak ćeš jest’. Sjedni.« Daniel je sjeo za stol i pogledao glupi podmetač s naslikanim ponijem. Ispekla je kokoš i sad ju je rezala. Kriške bijeloga mesa na njegovu su se tanjuru našle pored kukuruza iz limenke i kuhanih krumpira. »Jedi.« »Ne želim.« »Pojest ćeš to.« »Ne želim.« Odgurnuo je tanjur. »Ak’ možeš ubit’ kokoš, možeš i preuzet’ odgovornost. Pojest ćeš je. Shvatit ćeš da je mrtva i da je sve ono dobro u njoj sad u tebi.« »Neću je jest’.« »Sjedit ćeš ovdje dok je ne pojedeš.« Minnie je čašom udarila o stol. Led je zadrhtao u znak prosvjeda.

Sjedili su dok nije popila piće. Mislio je da će ustati i natočiti si još jedno. Bio bi to znak njemu da ode, ali samo je pustila praznu čašu da stoji pred njom. Gledala ga je i polako žmirkala. Vrijeme se počelo taložiti na njima, poput mahovine na kamenju u dvorištu. Daniel je gledao hladnu kokoš i povrće na tanjuru i pitao se bi li ih mogao progutati kao tablete. »A ako pojedem povrće?« »Bistar si momak, zašto me to onda pitaš? Znaš da me baš briga oćeš li okusit’ povrće, al’ natjerat ću te da pojedeš i zadnju mrvu kokoši koju si ubio. Od tih kokoši živim, al’ nisam zato ljuta. Znaš da ih

jedem kad im dođe vrijeme. Brinem se za njih i volim ih, i da, mi ih jedemo, al’ ubijam ih na ispravan način, ne zbog agresije, mržnje ili ljutnje. Ova je mrtva i nećemo je protratit’, no želim da znaš da je mrtva zbog tebe, zbog onoga što si ti učinio. Da nije mrtva, sutra bismo imali jaja koja bi snijela. Znam da ti nije lako, Danny, i možemo o tome razgovarat’ kad god želiš. Znam da si ljutit i imaš pravo bit’. Učinit ću sve što mogu da ti pomognem, al’ ne mogu ti dopustit’ da mi ubijaš kokoši svaki put kad se osjećaš loše.« Daniel je zaplakao. Plakao je poput maloga djeteta, potonuo u stolac. Kroz vlažne je usne mrmljao o svojoj tuzi. Prekrio je oči rukom da je ne mora gledati. Kad je prestao plakati, otvorio je oči i teško disao. Još je uvijek sjedila pred njime s praznom čašom i ustrajnim pogledom svojih čelično plavih očiju. »Smiri se, tak’. Dođi do daha i pojedi.« Poražen, Daniel se uspravio na stolcu i počeo rezati kokoš. Odrezao je vrlo mali komadičak i nabo ga na viljušku. Meso je najprije dodirnuo jezikom, a onda ga stavio u usta.

Krivnja 13 aniel je pogledao na sat i vidio da je već gotovo tri ujutro. Hladna plava svjetlost slijevala se u sobu. D Nije mogao razaznati jesu li Mjesec ili ulične svjetiljke izvor toga studenog, šturog sjaja. Radio je do dvadeset dva sata, večerao za radnim stolom, a zatim svratio u pivnicu na putu kući. Šibali su ga povremeni naleti žudnje, ali naporan dan ostavio ga je praznog i osjećao se lagano dok se cijelu noć okretao u krevetu. U gotovo potpunom mraku ležao je na leđima s rukama iza glave. Razmišljao je o godinama ljutnje prema Minnie, koje su se pretvorile u godine ignoriranja. Shvatio je da je to bio njegov obrambeni mehanizam pred njom: ljutnja i ignoriranje. Sad kad je umrla, njegova je ljutnja i dalje bila prisutna, ali nekako oslobođena. U polusnu ju je gledao kako lebdi i prevrće se. Prije mnogo godina odlučio ju je ostaviti i sad mu je bilo teško žalovati za njom. Da bi žalovao, morao se sjetiti, a prisjećanje je bila žalost. Žmirkao je u polumraku prisjećajući se diplome i svojih prvih nekoliko godina kao mladog odvjetnika u Londonu. Sve je to prošlo bez nje. Ponosio se svojom samodostatnošću. Pošto ju je izbacio iz života, sam se financirao tijekom studija, a onda dobio posao u odvjetničkom uredu u Londonu, samo tri mjeseca nakon diplome. Sebi je pripisivao zasluge za sve to, ali sada, u polumraku, bio je dovoljno iskren da se zapita bi li uopće išao na fakultet da nije bilo Minnie. Osjećao je kako tama kruži oko njega i slijeće mu na prsa, s kukuljicom na glavi, zla, blistavo crna poput gavrana. Daniel je spustio dlan na svoja gola prsa, kao da se želi osloboditi uboda njezinih kandži.

On je napustio nju, no njezin se odlazak ipak činio značajniji. Dok se prevrtao po krevetu, shvatio je da je njezina smrt gora od praznine koju je sam stvorio. Bila je teža, mračnija, poput ptice grabežljivice na noćnome nebu. Tri i deset. Otvorenih usta i očiju, Daniel se prisjećao kako je ubio kokoš. Sjećao se kako su njegove dječje ruke gušile pticu koja je njoj bila draga. Sjeo je i prebacio noge preko ruba kreveta. Sjedio je tako u polumraku, nadvijen nad koljenima. Budući da ništa drugo ne bi moglo zaustaviti ta sjećanja, navukao je kratke hlače, uskočio u tenisice i otišao trčati.

Bilo je četiri kad je pogledao na sat. Ranojesenje jutro bilo je toplo i svježe na njegovu licu. Osjećao je miris vode iz vodoskoka dok je prolazio, a zatim i lišća prekrivenog rosom. Udaranje nogu po stazi i zagrijavanje mišića ulilo mu je energiju pa je trčao brže nego inače, produžavajući korak i puštajući da ga torzo vuče naprijed. Unatoč brzini, slike su mu se vraćale te je gubio koncentraciju: ponovno je vidio njezin lijes; Minnie u gumenim čizmama, ruku na bokovima i obraza zajapurenih od vjetra; Blitza kako ponizno spušta glavu kad bi ušla u sobu; štand pretrpan svježim jajima; svoju dječju

sobu oblijepljenu tapetama s uzorkom ružinih pupoljaka. Bio je divlji. Tko bi osim Minnie prihvatio takvo dijete? Socijalna radnica ga je upozorila. Minnie je bilo stalo do njega kad nikome drugom nije bilo. Premda je već teško disao, Daniel je potrčao brže. Osjećao je vrućinu u trbušnim mišićima i bedrima. Počelo ga je probadati u slabinama pa je usporio da ublaži nelagodu, ali nije stao. Disao je dublje, sporije, kako su ga naučili, no probadanje se nastavilo. U tmini parka beskućnici su se okretali na hladnim klupama dok su im novine lepršale oko lica. Bio je rastrgan između probadanja u slabinama i boli koju nije želio priznati, a koja bi se vratila svaki put kad bi se sjetio Minnie. Ona je bila krivac, ali pošto ga je na sprovodu Harriet optužila, zapitao se koja je bila njegova uloga u njezinoj smrti. Naposljetku, namjera mu je i bila da je povrijedi. Bio je svjestan da je kažnjava. Zaslužila je to. Zaslužila. Daniel je zateturao, a onda usporio i počeo hodati. Bio je kilometar i pol udaljen od kuće. Noć je nevoljko popuštala pred posramljenom svjetlosti koja se pomaljala s istoka. Praskozorje. Danielu se činilo prikladnim da je početak novoga dana zapravo mala agresija. Tamnoplavo nebo počelo je poprimati krvave nijanse. Hodao je s rukama na bokovima i teško disao dok mu se znoj cijedio između lopatica. Nije bio spreman suočiti se s danom. Bio je iscrpljen prije no što je dan uopće započeo.

Vrativši se u stan, jako se znojio. Popio je pola litre vode i istuširao se, ostajući pod mlazom duže nego inače, puštajući da mu se voda cijedi po licu. U venama je osjećao sporo pulsiranje od tjelovježbe, no taj ga put, za promjenu, nije umirilo. Cijeli je život trčao. Bježao je od majke i njezinih dečki. Bježao je iz udomiteljskih obitelji natrag majci; pobjegao je i od Minnie — na fakultet, u London. Sad je i dalje htio bježati — još je uvijek osjećao potrebu za bijegom, ljutitu glad u mišićima — ali više nije imao kamo. Osim toga, više nije imao od čega bježati. Majka mu je bila mrtva, a sad i Minnie. I ona koju je volio i ona koja je voljela njega su umrle, a s njima i njegova ljubav i dokaz da ga se može voljeti. Dok se odijevao, otvorio je kutiju koju mu je ostavila te izvadio fotografiju Minnie i njezine obitelji. Zašto mu je ostavila tu sliku, pitao se. Shvaćao je fotografije njega i Minnie na plaži, slike štanda i rada na imanju. Ta ga je fotografija oduvijek privlačila, ali samo zato što je prikazivala mlađahnu Minnie — dobru majku i njezinu savršenu obitelj. Savršene obitelji bile su Danielova opsesija kad je bio dijete. Običavao ih je promatrati u autobusu i parku, gladnim očima proučavajući odnose između roditelja i djece, ali i između samih roditelja. Volio je gledati što propušta. Namrštio se i stavio fotografiju na kamin, pored krigle s logom kluba Newcastle United. Zakopčao je košulju, doručkovao i u pola šest bio spreman za polazak. Na posao će stići u šest. Kao da mu je to nesvjesno palo na pamet dok je prao zube i ubacivao papire u aktovku, vratio se do kutije i izvadio leptira. Nije znao zašto, ali i njega je stavio u aktovku.

Kad je izašao iz stanice podzemne željeznice na ulici Liverpool, Daniel je kupio novine. Rijetko je tako rano dolazio na posao. Čak su i novine djelovale svježe: bile su tople poput kruha. Znao je za kafić pokraj stanice koji radi u to doba. Naručio je kavu, ali je nije odnio ravno u ured, već je odugovlačio i priuštio si luksuz da pročita novine dok je ispija. Na četvrtoj stranici Daily Maila ugledao je naslov »ANĐEO SMRTI« i uzdahnuo.

Jedanaestogodišnji dječak zadržan je u pritvoru zbog stravičnog ubojstva osmogodišnjega Bena Stokesa, koji je prije više od tjedan dana pronađen zatučen u parku Barnard u Islingtonu. Državno tužiteljstvo kaže da je naložilo policijskoj postaji u Islingtonu da podigne optužnicu protiv dječaka, navodno iz te četvrti, kojom ga se tereti za ubojstvo. Mrtvo tijelo Bena Stokesa pronađeno je skriveno na dječjem igralištu. Glavni tužitelj, Jim Smith, rekao je: »Policiji smo dali nalog da jedanaestogodišnjaka optuži za ubojstvo osmogodišnjega Bena Stokesa.« Dječak, čije ime ne smijemo otkriti zbog pravnih razloga, u petak ujutro pojavio se na sudu za maloljetnike i sjeo na optuženičku klupu u pratnji pravosudnog policajca. Na čitanju optužnice bio je odjeven u košulju s kravatom i zeleni pulover. Tijekom saslušanja nije pokazivao nikakve emocije. Vraćen je u istražni zatvor, a na sudu će se ponovno pojaviti dvadeset i trećega kolovoza. Dječak, koji sa svojim visokoobrazovanim roditeljima živi u imućnoj četvrti Angel, u svojoj je osnovnoj školi u Islingtonu otprije poznat po nasilnom ponašanju i ometanju nastave. Njegova je majka jučer odbila novinarima otvoriti vrata. Roditelji Bena Stokesa u dubokoj su žalosti pa nisu mogli razgovarati s novinarima, ali objavili su sljedeću izjavu: »Shrvani smo zbog smrti našega voljenog Bena. Nećemo biti mirni dok osoba odgovorna za nju ne bude dovedena pred lice pravde.« Zločin — sličan slučaju jednogodišnjega Jamesa Bulgera, kojega su 1993. ubila dvojica desetogodišnjaka — užasnuo je naciju. Premijer David Cameron i ministrica unutarnjih poslova Theresa May nazvali su ga »stravičnim«. Daniel je olabavio kravatu, a novine gurnuo ispod pazuha. Kava mu se sad već ohladila; pijuckao ju je dok je išao prema uredu. Već je bilo i drugih članaka: kratkih odlomaka u lokalnim tiskovinama, objavljenih u vrijeme saslušanja o jamčevini. Ovaj članak bio je drukčiji. Bila je to udarna vijest. Počinje, pomislio je. Već počinje. Sad se već posve razdanilo, no dan je još uvijek mirisao svježe. Želudac mu se stisnuo od umora; najradije bi bio legao na pločnik, spustio obraz na prljavi asfalt i zaspao.

Prvi je stigao na posao. Spremačice su još bile ondje, praznile kante za smeće i brisale stolove. Došavši u ured, Daniel je dovršio kavu čitajući Sebastianovu optužnicu. Sadržavala je nekoliko fotografija Benova premlaćena tijela. Prva je prikazivala mjesto zločina. Benovo je lice bilo prekriveno ciglom kojom je zatučen i granama, kao da je ubojica želio načiniti oltar od njegova malog tijela. Ostale slike, fotografirane tijekom obdukcije, pokazale su prave razmjere ozljeda po licu: slomljeni nos i smrskanu očnu duplju. Nije više ni izgledalo kao lice djeteta, već lutke koju je netko potrgao do neprepoznatljivosti. Daniel se mrštio dok je gledao fotografije. Malo prije devet telefon je zazvonio i Daniel se javio. »Irene Clarke te zove«, reče Stephanie. »Dobro, spoji je.« Daniel je čekao da joj čuje glas. Osim kratkog susreta na njezinoj proslavi u ožujku, prošla je gotovo cijela godina otkako ju je vidio. Izašli su zajedno one večeri kad je Tyrel osuđen. Sjećao se njezinih malih sarkastičnih usta i visokih obrva.

»Bok, Danny, kako si?« »Ma pusti to, kako si ti? Kako je biti viši odvjetnik? Čestitam na imenovanju.« Irene se nasmijala. »Ideš sutra sa mnom patoji?« upita Daniel. »Upravo pregledavam izvješća.« »Da, svakako. Zovem te da se dogovorimo: nađemo se u parku Green ili tamo negdje pa odemo zajedno.« »Naravno«, reče Daniel. »A poslije te možda čak počastim pićem — da nazdravimo tvom uspjehu.« Namjerno je dopustio da mu se riječi otegnu sa sjevernjačkim akcentom. Nasmiješio se očekujući da će ga ona sad zafrkavati vlastitom verzijom njegova dijalekta. »Ubijam se od posla«, rekla je. »Skoro sam posve zaboravila na to. Ali bit će mi drago vidjeti te. Nismo se dugo vidjeli.« »Ne mogu ti reći koliko mi je drago što si ovo prihvatila.« Od iskrenosti lice mu se na trenutak zažarilo. »Morala sam. Pogađa me u žicu...«, rekla je. »Znam. I mene.«

Bilo je kasno popodne kad su se našli u parku Green. Ona ga je već čekala. Izgledala je blijedo i umorno, kosa joj je bila spljoštena na vrhu glave i uz lice, kao da je upravo skinula sudsku vlasulju, no lice joj je zasjalo kad ga je ugledala. Poljubio ju je u oba obraza, a ona ga stisnula za nadlakticu, da bi mu zatim rukom kliznula sve do zapešća, koje je na trenutak držala, a tek onda pustila. »Danny, stari moj. Dobro izgledaš.« »I ti«, rekao je, iskreno to misleći. Unatoč spljoštenoj plavoj kosi i umornim očima, zastala je na ulici nakošene brade da bi mu se divila. Uz Irene je uvijek imao potrebu uspraviti se i izbaciti prsa. Krenuli su niz Piccadilly, pored Ritza pa sve do Carlton House Terracea, gdje su imali dogovor s patojom Jill Gault u njezinu uredu s pogledom na park St James. Daniel je osjećao miris Ireneinog parfema dok su hodali, čak i kad su autobusi u prolazu ispuštali tople oblake smoga u zrak. Koraci su im bili usklađeni; Daniela je na trenutak smeo neusiljeni ritam njihovoga hoda. Bilo je kasno poslijepodne, no sunce je nesmiljeno sjalo, visoko na nebu, poput kritičnoga oka. Ušavši u ured patoje, osjetili su olakšanje: nije bio klimatiziran, ali je bio svjež jer su debeli kameni zidovi sprečavali da uđe dnevna vrelina. Jill Gault sjedila je iza prostranog stola, s naočalama okvira od kornjačevine zabačenim u kovrčavu crvenu kosu. »Mogu li vas ponuditi čajem ili kavom?« pitala je doktorica Gault. Oboje su odbili. Doktorica Gault otvorila je smeđi fascikl i spustila naočale na vrh nosa kako bi pomno pregledala obdukcijski nalaz Bena Stokesa. »Vaš nalaz je vrlo zanimljiv, doktorice Gault«, reče Daniel. »Sigurni ste da je uzrok smrti bio

akutni subduralni hematom izazvan udarcem u prednji desni dio glave?« Doktorica Gault gurnula je rendgensku snimku na stol. Kemijskom je olovkom istaknula razmjere krvarenja. »Posve ste sigurni da je Ben Stokes ubijen ciglom pronađenom na mjestu zločina?« pitala je Irene. »Da, obrisi se savršeno poklapaju.« »Tako. Ispravite me ako griješim«, nastavila je Irene, »vi ste utvrdili da je vrijeme smrti otprilike osamnaest i četrdeset pet, ali niste mogli precizirati kad je Ben Stokes zapravo napadnut — to je uobičajeno s takvom vrstom ozljede?« »Tako je«, reče doktorica Gault. Pustila je da joj kemijska olovka padne na stol i zavalila se u stolac ruku sklopljenih na trbuhu. »Kod takve ozljede nemoguće je utvrditi kad je žrtva napadnuta. Krvarenje pritišće mozak, a smrt može nastupiti za deset minuta, ali i za deset ili više sati.« »Dakle, moguće je da se napad dogodio oko osamnaest sati?« upita Daniel podižući jednu obrvu. »Tako je, a mogao se dogoditi i nekoliko sati ranije.« Daniel i Irene su se pogledali. Daniel je već mogao zamisliti Irene kako predstavlja taj dokaz na sudu.

Kad su izašli iz ureda patoje, bilo je svježije, no londonske su ulice još uvijek djelovale prljavo, bučno i zagušljivo. Upravo je prošlo sedamnaest sati i grad je bio pun ljudi koji su mimoilazili jedni druge poput ribica; automobili su trubili biciklistima; prolaznici su razgovarali na nevidljive mobitele. Svako malo netko bi zalupio vratima taksija; autobusi su brundali s kraja na kraj ceste; mlažnjaci su nečujno krstarili modrim nebom iznad svega toga. »To je bilo korisno«, reče Irene stavljajući sunčane naočale i skidajući jaknu. Imaja je snažna, četvrtasta ramena poput tenisačice i Daniel im se divio. Skinuo je kravatu te je spremio u džep. »Smijem li onda višoj odvjetnici platiti piće?«

Stigli su dovoljno rano da uhvate stol na ulici. Sjeli su sučelice jedno drugom i pijuckali svijetlo pivo dok su sjene postajale sve dulje, a umorne ljetne ose lijeno letjele oko praznih čaša. »Živjela«, reče Daniel kad su se kucnuli čašama. »Dakle«, reče Irene zavaljujući se na stolac i promatrajući ga. »Misliš li da je Sebastian to učinio?« Daniel je slegnuo ramenima. Osjećao je sunce na svome čelu. »Odlučno tvrdi da nije on. Čudan je klinac, ali mislim da govori istinu. Samo je sav smućen.« »U meni izaziva nelagodu, ali ja sam... jedva progovorila riječ-dvije s njime.« »Bistar je. Jedinac. Mislim da je... vjerojatno vrlo izoliran. Rekao mi je da mu otac zna napasti majku. Imućni su, ali mislim da nije riječ o sretnoj obitelji.« »Vjerujem da nije. Čini se da je otac ženomrzac — nije želio da mi zastupamo Sebastiana jer sam ja žena.«

»Ne!« reče Daniel. »Nije nas htio zbog mene. Mislio je da sam premlad i neiskusan.« Irene je uzdahnula i slegnula ramenima, a onda se uozbiljila: »Znaš, s obzirom na ovo što nam je ispričala Gaultica, lako je moguće da postoji još jedan napadač. Sebastian ima alibi od...« »Petnaest sati nadalje. Što se tiče izjave svjedoka koji tvrdi da je kasnije vidio Sebastiana kako se tuče, to mi zvuči kao da ga je navukla policija ili je jednostavno zbunjen. Sebastiana nije uspio podrobnije opisati, a tu su i udaljenost i zaklonjenost vidika krošnjama drveća — bio sam u tom parku — siguran sam da možemo potkopati njegov iskaz. Kad bismo barem našli nešto korisno zabilježeno na snimci.« »Čak sam i sama pregledale snimku, za slučaj da nam je nešto promaklo. Naravno, policija je, po običaju, zatražila samo općinske snimke...« »Pronašla si i druge?« »Pa, dvije pivnice u toj četvrti imaju nadzorne kamere. Njihove snimke još uvijek pregledavamo tražeći dječake, ali to svjedočanstvo o Sebastianovom navodnom kasnijem pojavljivanju u parku...« »Znam, kad bismo barem na snimci imali dokaz da je netko drugi bio na igralištu u to vrijeme...« Oslonila je bradu na dlan i zagledala se u daljinu, u autobuse i bicikliste na drugoj strani ulice. Danielu se sviđalo njezino lice, oblika koštice dinje. Gledao je kako pramenove kose zabacuje iza ušiju. »Još sam traumatizirana od zadnjeg puta«, naposljetku je rekla. »Misliš li kad na to?« Daniel je uzdahnuo i kimnuo glavom te prošao rukom kroz kosu. Oboje je zaboljela presuda protiv tinejdžera i njegov povratak u kazneni sustav koji ga je takvog i stvorio. Zavoljeli su toga visokog dečka, napete kože, smeđe poput kestena, i spremnog vedrog osmijeha, koji je djelovao tako nevino. Majka ovisna o cracku rodila ga je u zatvoru, a odgojili udomitelji. Žestoko su se borili da ga spase, ali bio je kriv i sud ga je takvim i proglasio. »Iskreno, ovaj sam slučaj htjela i zato što me još kopka to što sam izgubila Tyrelov«, rekla je. »Otišao sam ga posjetiti prije kojih mjesec dana. Čeka da vidi što će biti s njegovom žalbom na presudu... Išao sam mu reći da neće biti žalbe na presudu. Vrlo je mršav.« Daniel je odvratio pogled. »A ovaj«, nastavila je Irene. »Znam da ima jedanaest godina, ali sićušan je... Ili svi jedanaestogodišnjaci tako izgledaju? Nemam doticaja s tom dobnom skupinom...Hoću reći, Tyrel je barem izgledao kao mladić.« Daniel je otpio dug gutljaj. »Moraš steći odmak«, rekao je. »Siguran sam da se od viših odvjetnika ne očekuje da se brinu o svemu tome.« Namignuo joj je i nasmiješio se, ali nije mu uzvratila osmijeh. Opet je odvratila pogled, prisjećajući se. »Bože, kako smo se te noći napili.« Pri kraju te večeri Irene je stavila čepove od piva na oči i glumila suca koji je osudio Tyrela. »Moja sestra nije mogla shvatiti zašto sam nakon toga bila tako potištena«, nastavila je. »Stalno mi je ponavljala, Ali stvarno je kriv, kao da je to važno, kao da to poništava ono što smo mi pokušavali učiniti. Sjećam se njegovog groznog pogleda punog straha kad su ga poslali u zatvor. Izgledao je tako mlado. Tada sam bila čvrsto uvjerena, a i sad sam, da mu je trebala pomoć, a ne kazna.« Daniel je objema rukama prošao kroz kosu. »Možda se bavimo pogrešnim poslom.« Vedro se

nasmijao. »Možda bismo se trebali baviti socijalnim radom.« »Ili politikom — da sve to riješimo.« Irene se nasmiješila i odmahnula glavom. »Sjajna si odvjetnica, ali bila bi očajna političarka. Nikad te ne bi uspjeli ušutkati. Možeš li se zamisliti na večernjim vijestima? Pjenila bi se bez kraja i konca. Nikad te više ne bi pozvali.« Nasmijala se, ali onda joj je smijeh zamro. »Neka Bog pomogne Sebastianu ako je nevin. Tri mjeseca do suđenja u pritvoru je teško podnijeti i odrasloj osobi.« »Čak i ako je kriv, teško je«, reče Daniel dok je ispijao pivo do kraja. »Ne smijem ni pomisliti na to«, reče Irene. »Uglavnom cijenim pravosudni sustav. U našem poslu čovjeku i nema druge, zar ne? Ali kad je riječ o klincima — čak i onima velikim i snalažljivim poput Tyrela — moraš pomisliti, Bože, zacijelo postoji neko drugo rješenje.« »I postoji. Engleska i Wales kaskaju za velikim dijelom Europe. U većini drugih europskih država djeca mlađa od četrnaest godina uopće ne izlaze pred kazneni sud.« Daniel je spustio dlanove na stol dok je govorio. »Protiv klinaca se podižu građanske parnice na obiteljskom sudu, uglavnom na zatvorenim suđenjima. Znam da je, kad je riječ o nasilnom zločinu, rezultat isti — dugoročna kazna zatvora — ali sve se odvija kao dio brige za djecu, a ne... zatvorskog sustava.« »U usporedbi s Europom, doimamo se srednjovjekovno...« »Znam. Dobna granica za izlazak pred kazneni sud je deset godina. Mislim, deset godina! Apsurdno. U Škotskoj je do početka ove godine granica bila osam godina. Zaboga, sjećam se kako je to imati osam, deset godina... zbunjenosti, činjenice da si tako malen i... još neoblikovan kao osoba. Kako te mogu smatrati kazneno odgovornim u toj dobi?« Irene je uzdahnula i kimnula glavom. »Znaš li koja je dobna granica za kaznenu odgovornost u Belgiji?« »Četrnaest godina?« »Osamnaest. Osamnaest godina. A u skandinavskim zemljama?« »Petnaest.« »Upravo tako, petnaest godina. A kod nas deset! Ali najviše me ljuti to što uopće nije riječ o novcu, resursima i takvim sranjima. Što bi rekla, koliko tvojih klijenata potječe iz problematičnog okruženja: droga, nasilje u obitelji...?« »Ne znam. Lako moguće osamdeset posto.« »Tako je i kod mene. Golema većina naših klijenata odrasla je u vrlo teškim uvjetima... Znaš li koliko će dijete na brizi Centra za socijalnu skrb stajati državu tijekom svoga života?« Irene je suzila oči razmišljajući, a onda slegnula ramenima. »Više od pola milijuna funti. Godina individualne terapije stajala bi barem deset puta manje. Zatvorske kazne su staromodne, ali i vraški skupe. Već bi ih sama računica trebala uvjeriti.« »Tko se sad pjeni? Mislim da bi me pozvali na večernje vijesti prije nego tebe.« Irene ga je toplo gledala i otpila gutljaj piva. »Voliš raditi u obrani, zar ne? To ti je prirodno.« »Da, volim biti na toj strani«, reče Daniel naslanjajući se na laktove. »Cak i ako mi se klijent ne

sviđa, prisilim se stvari sagledati iz njegova kuta. Moram pretpostaviti da je nevin. To mi se sviđa jer mi se čini pravednim...« »Znam, pravda je razlog zbog kojeg smo se i upustili u ovu branšu. Šteta što se pravda ponekad ne nazire.« Promatrali su promet i desetke ljudi koji su žurili kući s posla. Nekoliko su trenutaka šutjeli. »Mediji će podivljati oko ovoga, znaš. Bit će mnogo gore nego s Tyrelom. Znaš to, zar ne?« reče Irene. Daniel je kimnuo. »Jesu li te već gnjavili?« pitala je. »Ne, a tebe?« Irene je slegnula ramenima i odmahnula rukom, kao da su je zaista gnjavili, ali ne želi razgovarati o tome. »Za njega sam zabrinuta. Dječaka demoniziraju u medijima, bez obzira na to što mu ne objavljuju ime. Gdje je tu pravda? Još mu nisu počeli ni suditi.« »Ali ti ćeš to otkloniti, zar ne?« Irene je uzdahnula. »Da, možemo podnijeti zahtjev za odgodom suđenja i reći da je porota već unaprijed bila izložena utjecaju medija, ali oboje znamo da je besmisleno. Publicitet je opterećen predrasudama, ali tako će uvijek biti. Osim toga, Bog zna kakva nam korist od odgode suđenja kad je dječak ionako u zatvoru...« Zagledala se u daljinu, kao da zamišlja kako izlaže argumente pred sudom. Promatrao je hladan pogled njezinih plavih očiju. »Zacijelo si jedna od najmlađih viših odvjetnica?« »Ne budi smiješan, barunica Scotland imala je samo trideset i pet godina kad je imenovana.« »Ti ćeš ove godine navršiti četrdeset?« »Ne, nego trideset i devet, seronjo!« Daniel se zarumenio i odvratio pogled. Pogledala ga je suženih očiju. »Irene«, rekao je pogleda uperena prema prolazećim vozilima. »Irene. Zvuči previše staromodno za tebe.« »Otac mi je nadjenuo ime«, uzvratila je spuštene glave. »Po svetoj Ireni, možeš li vjerovati?« »Mogu vjerovati.« »Većina obitelji zove me Rene. Samo ljudi s posla zovu me Irene.« »Jesam li ja onda jedan od njih? Ljudi s posla?« Nasmijala se i ispila pivo do kraja. »Ne«, rekla je blistavog, ali čednog pogleda, »ti si onaj krasni sjevernjački odvjetnik.« Nadao se da se ona to zarumenjela, ali možda je to bilo od piva. »Kako tvoj sjevernjački naglasak ovih dana?« pitao je.

»Čist’ dobro«, uspjela je izgovoriti kroz smiješak. Smijao se dok se njezin londonski jezik mučio sa sjevernjačkim suglasnicima. Zvučala je kao da dolazi iz Liverpoola. »Drago mi je što ponovno radim s tobom«, tiho je rekao, ovaj put bez smiješka. »I meni«, odvratila je.

14

Ajme meni, pravi si šarmer. Dobro, uzet ću tucet.« Daniel je osjetio da mu se Minnie smješka dok je brojao sitno Jean Wilkes, koja je radila u trgovini slatkiša. Gospođa Wilkes nekoliko je tjedana ranije izgrdila Daniela jer je psovao u njezinoj trgovini. Uzela je jaja i otišla dok je on brojao zaradu u plastičnoj posudici od sladoleda. Trideset tri funte i pedeset. Minnie mu se ponovno nasmiješila; osjetio se počašćeno. Još je uvijek skupljao znakove njezina oprosta. »Dobro ti ide na ovom štandu, bogme ide«, reče Minnie. »Znaš namamit’ kupce. Tek smo tri sada ovdje, a već ostvarujemo fini profit. Znaš što, ak’ na kraju dana srušimo rekord, dat ću ti proviziju.« »Kak’ to misliš?« »Pa, ak’ zaradimo više od, recimo, sto dvadeset pet funti, dat ću ti postotak.« Daniel je udahnuo i nasmiješio se. »Čini se da te kupci vole pa se isplati imat’ te na štandu. To je zato što si zgodan. Samo pogledaj Jean. Topi se pred tobom. Inače iz nje ne mogu izvuć’ ni smiješak.« Vjetar je prevrnuo znak na kojem je pisalo Imanje Flynn — Svježi poljoprivredni proizvodi. Daniel ga je uspravio, a onda se okrenuo prema Minnie prevlačeći manšete preko dlanova. »Ne sviđa mi se ona.« »A zaš’ ne?« upita Minnie. Bila je zauzeta bilježenjem transakcija u svoju bilježnicu. »Dobra stara Jean ni mrava ne bi zgazila.« »Ružno govori o tebi«, reče Daniel s jednom rukom u džepu, podižući pogled prema Minnie. »Da je sam’ čuješ. Ljudima u trgovini govori o tebi.« »Ah, pusti je nek’ govori ak’ baš hoće.« »Svi govore. Svi ljudi u trgovinama i sva djeca u školi. Svi kažu da si vještica i da si ubila muža i kćer...« Daniel je gledao kako se Minnieno lice spušta, kako postaje mlitavo i blijedo poput krpe. Obrazi su joj se objesili više nego inače. Izgledala je starije. »Jean kaže da imaš metlu i sve to i da ti je Blitz nadnaravni pratilac.« Minnie se tad nasmijala, snažno i iz dubine trbuha, tako da se zaljuljala na petama. Spustila je jednu ruku na trbušinu, a drugu na stol da zadrži ravnotežu. »Sam’ te zafrkavaju. Zar ne znaš?« Daniel je slegnuo ramenima i rukavom obrisao nos. »Ne znam. Znači, nisi ubila muža žaračem?« »Ne, zlato, nisam. Neki ljudi toliko vole predstave da počnu izmišljat’ jer im stvarnost nije

dovoljno uzbudljiva.« Daniel je podigao pogled prema Minnie. Puhala si je u dlanove i nogama udarala o zemlju. Njezin je miris na njega sada djelovao umirujuće, iako nije znao zašto. Kao da su joj nekakve spore u njemu vjerovale, no onda bi opet puhnuo vjetar, odnio spore i on bi ponovno posumnjao. Socijalna radnica potvrdila mu je da više neće imati doticaja s majkom. Nakon ubijanja kokoši još je dvaput pobjegao u Newcastle ne bi li je pronašao, no u majčinoj staroj kući živjeli su novi stanari. Raspitivao se kod susjeda, no nitko nije znao kamo je otišla. Čovjek s kojim je razgovarao nakon požara rekao mu je da mu je majka vjerojatno mrtva. Socijalna radnica Tricia rekla je Minnie da je Daniel na popisu djece za posvajanje te da »u svakom trenu može otići«. Sad kad se ukazala opasnost da će opet morati promijeniti dom, Daniel je zavolio imanje i pokušavao se dobro vladati. Tricia je potvrdila da će s osamnaest godina moći ponovno uspostaviti kontakt s majkom, bude li to želio, ali dotad nije imao pravo ni na kakvu informaciju o njoj. »Kak’ su ti na kraju umrli muž i kći?« pitao je podižući pogled prema njoj i oblizujući usne isušene od studeni. Najprije ga nije htjela pogledati; bila je previše zaokupljena uređivanjem štanda i povlačenjem kaputa oko sebe. No onda ga je pogledala u oči. Daniel je smatrao da su njezine oči ono najgrublje na njoj. Njihovo vodenasto plavetnilo posve se razlikovalo od njegovih tamnih očiju. Katkad bi ga zaboljelo kad bi je pogledao. »U nesreći.« »Oboje?« Minnie je kimnula. »Što se dogodilo?« »Kol’ko imaš godina, Danny?« »Dvanaest.« »Znam da si proživio dvanaest teških godina. Ne želim ni pomišljat’ na sve grozne stvari koje si vidio, doživio i učinio. Želim da znaš da sa mnom možeš razgovarat’ o svemu što ti se dogodilo. Neću te osuđivat’. Možeš mi reć’ sve što hoćeš. Al’ kad jednom odrasteš, možda ćeš shvatit’ da ima stvari o kojima čovjeku nije lako govorit’. Možda je dobro govorit’ o njima, ali to ih ne čini niš’ lakšim. Možda ima stvari o kojima trenutno ne želiš razgovarat’... o tome što se dogodilo tvojoj mami il’ drugim ljudima. Možeš sa mnom o njima razgovarat, ali ako nećeš, želim da znaš da to poštujem. Znam da si tek dječak, al’ već znaš što znači izgubit’ nekoga. Sigurna sam da o tome znaš više od većine. Znam da ti nedostaje mama. Gubitak je dio života, no nije ga uvijek lako podnijet’. Sam’ znaj da, kad ti mama najviše nedostaje i kad si najtužniji, ja znam kakva je to bol. Katkad kad izgubimo ljude koje volimo, svijet postaje mračniji. K’o da je voljena osoba bila maleno svjetlo i, sad kad je više nema, zavladao je mrak. Sam’ zapamti da svi imamo to svjetlo u sebi, tu dobrotu, i da to što smo tužni ne znači da ne možemo unosit’ radost u tuđe živote, a unosit’ radost znači bit’ sretan...« Udahnula je tako duboko da su joj se podigle grudi. »Kak’ god bilo, to sam naučila nakon Normanove i Delijine smrti, al’ još uvijek ne mogu govorit’ o njima. Nadam se da shvaćaš, srce, i znaš da to nema veze s tobom. Ja se jednostavno tak’ osjećam.«

Norman i Delia. Daniel je u sebi ponovio njihova imena. Baš poput kokoši koju je ubio, njihovi su se životi odjednom ukazali pred njegovim očima, stvarni i posebni. Delia je bila blijeda poput porculanskoga leptira, a Norman taman poput žarača koji mu je navodno okončao život. Daniel je kimnuo Minnie i počeo slagati novu hrpu jaja. »Je l’ bio zao prema tebi?« pitao je. Curilo mu je iz nosa; isplazio je jezik i okusio slanu, bistru tekućinu. Zatim ga je brzo povukao, ali uhvatila ga je na djelu i grubo mu obrisala nos rabljenim rupčićem koji je držala u rukavu veste. »Norman?« »Da.« »Ne, zaboga. Bio je najbolji čovjek na svijetu. Pravi gospodin. Bio je ljubav moga života.« Daniel se namrštio i ponovno rukavom obrisao nos. »Sad je dosta. Razgovor o prošlosti nikome ne koristi.«

Na kraju dana Daniel je pomogao Minnie da ono malo proizvoda koje nisu prodali utovari u automobil, zajedno s natpisima i kutijicom za novac. Sjeo je na suvozačko mjesto dok je ona dašćući sjela za volan i upalila motor. Teško je disala i njezine su grudi ispod veste pritiskale volan. Motor se upalio tek iz trećeg pokušaja, a Daniel je vrtio radijsku skalu dok nije pronašao pjesmu. Prijam je bio slab i isprekidan. »Veži se«, reče Minnie. »Dobro«, odgovori Daniel. »Možeš li popravit’ antenu k’o prošli put, da na putu kući možemo slušat’ radio?« Volio je biti u autu s Minnie, ali nije znao zašto. Bila je nervozna, nagla vozačica, a njezin se automobil doimao starijim od nje. Bilo je uzbudljivo kad bi prstima čvrsto ovila volan i neustrašivo ubrzala. U tome se nazirao element opasnosti. Izašla je iz automobila i poravnala antenu, izrađenu od stare žičane vješalice. Daniel je digao palac kad je prijam postao čist. Krenuli su kroz grad. U auspuhu je bila rupa i Daniel je gledao kako pješaci bulje u njihov bučni auto. Dok je razmišljao o proviziji koju će dobiti kad navečer prebroje novac, počeo je pjevati uz pjesmu na radiju. Bila je to pjesma grupe Frankie Goes to Hollywood. Daniel se nagnuo da kažiprstima bubnja ritam po pretincu za rukavice. Minnie je bacila pogled na njega, a onda odjednom počela krivudati po cesti. »Što radiš? Što to... Što sam ti rekla?« vrištala je, a Daniel se brzo naslonio na svoje sjedalo. Vozila je po glavnoj cesti prema ulici Carlisle, duž niza parkiranih automobila. Ponovno je zakrivudala kad se dostavni kombi uključio u promet ispred restorana brze hrane. Začulo se glasno trubljenje. Minnie je poskočila od toga zvuka, a auto je neočekivano skrenuo na drugu stranu ceste, pored čvora za ulicu Longtown. Daniel se uhvatio za komandnu ploču kad je Minnie naglo zakrenula volan, a auto proklizao izbjegavajući dostavni kombi, da bi se zatim zabio u metalnu ogradu na drugoj strani križanja. Daniel je poletio naprijed i udario glavom o komandnu ploču. Držeći se za čvorugu na glavi, čučao je na podu automobila, pored mjenjača. Ona je zurila ravno

pred sebe i teško disala, tako da su joj se grudi nadimale; rukama je i dalje stezala volan. Daniel se počeo smijati. Boljela ga je glava, ali činilo mu se smiješnim što je zbačen pod komandnu ploču, kao i to što se auto nalazi na pogrešnoj strani ceste, nabijen na metalnu ogradu. Dečki iz grupe Frankie Goes to Hollywood i dalje su veselo pjevali, ali njihov je brzi ritam sad zvučao preglasno u malome autu. Počela je ujednačenije disati i spustila ruku prema njemu. Daniel je pomislio da če ga pogladiti po glavi i pitati je li dobro. Umjesto toga, grubo ga je zgrabila za ruku i povukla natrag na sjedalo. »Kog si bijesa radio?« povikala je tresući ga. Zajedno su već prošli toliko toga, ali nikad prije nije podigla glas. Daniel je uvukao glavu i okrenuo se tako da ju je mogao vidjeti jedino krajičkom oka. Njezine su oči bile razrogačene i vidio joj je zube. »Što sam ti rekla? Zamolila sam te da se vežeš. Moraš se vezat’. Što se sve moglo dogodit’...?« »Zaboravio sam«, prošaptao je Daniel. Ponovno ga je uhvatila za ramena. Daniel je kroz jaknu osjećao pritisak njezinih prstiju. »E pa, ne smiješ zaboravit’. Moraš činit’ što ti kažem. Moraš se vezat’.« »Dobro«, reče Daniel, a onda glasnije, »u redu.« Minnie se opustila. Još ga je uvijek držala za ramena, ali ga više nije tako pritiskala. Bila je bez daha, očiju oborenih u očaju. »Sam’ ne želim da ti se neš’ desi«, prošaptala je, a onda ga povukla u zagrljaj. »Ne želim da ti se išta desi.« Daniel je osjećao toplinu njezina daha u svojoj kosi. Minnie je ugasila radio. Nekoliko su trenutaka sjedili u tišini. Daniel je progutao knedlu. »U redu, a sad se veži«, rekla je. Poslušao ju je i vezao pojas. Izašla je i pogledala odbojnik i haubu, a zatim se vratila u automobil. Nakašljala se i upalila motor. Vidio je kako joj prsti dršću na volanu. Daniel si je trljao ruke ondje gdje ga je pritiskala. U tišini su se odvezli natrag na imanje.

Daniel je hranio životinje dok je Minnie pristavljala večeru. Kad se vratio unutra i u prljavim čarapama stao na kuhinjski pod, točila si je džin. Odnedavno je običavala pričekati da večeraju, ali sad je Daniel češkao Blitza po ispruženom trbuhu dok si je ona točila piće u veliku čašu. Čuo je šum i pucketanje kockica leda u čaši i podigao pogled. Vidio je da joj se ruke još uvijek tresu. »Oprosti«, rekao je gledajući psa. Otpila je piće, a onda duboko izdahnula. »Nije niš’, momče. Oprosti i ti meni. Pukla sam, bogme jesam.« »Zaš’ voziš kad to tol’ko mrziš?« »Znaš, kad se nečega bojiš, često je najbolje činit’ upravo to čega se bojiš!« »Zaš’ se uopće bojiš vožnje?« »Hm, sigurna sam da zapravo nije istina da se bojim vožnje. U životu nas uglavnom plaši ono što je povezano s našim vlastitim srcem i njegovim manama. Nekih ćeš se stvari uvijek bojat’ — samoga se

straha nikad nećeš oslobodit. Al’ to je u redu. Strah je poput boli: postoji zato da nas nauči nešto o nama samima.« »Kak’ to misliš?« »Jednog ćeš me dana razumjet’.«

Za večeru su imali goveđu pečenku, mrkvu, grašak i pečene krumpire. Daniel je raščistio dio stola te postavio podmetače i pribor za jelo. Kokoši su lepršale uz prozor dok je dan blijedio. Kad je večera posložena, Minnie je već pila drugi džin i ruke su joj se umirile. Daniel je osjetio kako se na njega spušta poznata, prolazna tuga, lagana poput leptira. Osjetio je kako se naježio. Podigao je viljušku. »Minnie?« »Hm?« Podigla je pogled. Lice joj je opet bilo opušteno, a obrazi ružičasti. »Je li te Tricia nazvala ovaj tjedan?« »Nije, mili. Zaš’? Želiš li razgovarat’ s njom?« »Ma, sam’ sam je htio pitat’ što će se dogodit’ ako me ni’ko ne posvoji... Kad će me dat’ u dom? Samo ocu znat’ kad će to bit’.« Daniel je osjetio toplinu njezinih prstiju na svojoj ruci. »Ne’ko će te posvojiti Sad jedi.« »Al’ ak’ me ne posvoji, mogu ostat’ ovdje?« »Ak’ ti dopuste, možeš. Al’ posvojit će te. Želiš to, ne? Novu obitelj, svoju vlastitu.« »Ne znam. Ne bi mi bilo mrsko ostat’ ovdje s tobom.« Spustio je pogled na večeru. »Gledaj, i meni je drago što si ovdje sa mnom, ali ne zavaravam se da ti negdje ne bi moglo bit’ bolje. Mladi roditelji, možda čak braća i sestre — to je ono što trebaš — pravi novi dom.« »Sit sam novih domova.« »Idući će bit’ posljednji, Danny. Sigurna sam.« »Zaš’ ovo ne može bit’ posljednji?« »Sad jedi, večera ti se hladi.«

Zajedno su raspremili stol i oprali suđe. Daniel je brisao tanjure dok si je Minnie točila novo piće. Promatrao ju je krajičkom oka i primijetio da su joj pokreti sporiji, teži. Odnijela je kutijicu sa zaradom u dnevni boravak, otvorila je i spustila na stolić pored svoje čaše džina. Saginjući se u struku i teško dišući, zapalila je vatru i šištava, čađava žeravica polako je počela grijati sobu. Pustila je neku ploču klasične glazbe, a onda se strovalila u naslonjač i otpila novi gutljaj pića. »’Oću li sad dobit’ proviziju?« pitao je Danny kleknuvši na pod pored stolića. »Vidjet ćemo. Prvo želim da prebrojimo novac. Možeš ti?« Daniel je kimnuo glavom. Odvojio je kovanice od novčanica i počeo ih prebrojavati šapućući brojeve. Pucketanje vatre nadglasavalo je sporu melodiju simfonije koju je odabrala. Blitz je uspravno

sjeo, kao i uvijek kad bi svirala ploča. Naćulio je uši i triput se okrenuo oko svoje osi, a onda se smjestio pod njezinim nogama, njuške spuštene na šape. »Kol’ko ima?« pitala je Minnie kad je Daniel prebrajao do kraja. »Sto trideset sedam funti i šezdeset tri penija«, odgovorio je. »Dobro onda. Vrati novac u kutijicu, a sebi uzmi petaka. Zahvaljujem ti na trudu.« Daniel ju je poslušao. Sjedio je prekrštenih nogu i zurio u novčanicu od pet funti. »Bogme si brzo prebrajao taj novac. Jesi siguran da si dobro brojao?« »Siguran sam. ’Oćeš provjerit’?« »Kasnije ću, al’ vjerujem ti. Bistar si ti momak, zar ne? Trebalo bi ti bolje ić’ u školi.« Daniel je slegnuo ramenima i popeo se na kauč te legao na leđa s rukama iza glave. Okrenuo se prema njoj. »I tvoja učiteljica to misli. Kaže da znaš sve odgovore kad te pita, al’ ispit nikad ne dovršiš. Ne pišeš zadaću, nit’ rješavaš zadatke koje ti zadaje. Zaš’?« »Ne da mi se.« Minnie se zamislila. Daniel je gledao kako diže bradu. Zagledala se u vatru. »Sjeti se svoje majke, i oca ako ga pamtiš«, tiho je rekla. »Bi l’ rekao da žive dobrim životom?« Daniel je pričekao da se okrene i pogleda ga, a onda slegnuo ramenima. »Kad pomisliš na sebe k’o odraslu osobu jednog dana, u čemu se vidiš?« »Želim živjet’ u Londonu.« »Što ćeš ondje radit’? Kojim bi se zanimanjem volio bavit’? I pritom ne mislim na džeparenje.« »Ne znam.« »Pa, želiš li zarađivat’ mnogo novca, pomagat’ ljudima, radit’ na otvorenom...?« »Želim zarađivat’.« »Onda bi mog’o bit’ bankar. Radit’ u londonskom Cityju, u ulici Fleet...« »Ne znam.« Zašutjela je i opet se okrenula prema vatri. Vani se sad posve smračilo; Daniel je vidio odraz vatre i njezina lica u prozoru. »Ak’ pogledamo tvoj život sad, vidimo da njime upravljaju zakoni, zar ne? Vjerojatno si na sudu bio više puta od mene i predstavnici zakona odlučili su da te zbog vlastite sigurnosti valja odvojit’ od obitelji. Pitam se bi l’ bio dobar odvjetnik? Onda bi sudjelovao u odlučivanju o takvim stvarima, a uz to bi i zarađivao lijep novac.« Daniel je uhvatio njezin pogled, ali ništa nije rekao. Nikad nitko s njime nije ovako razgovarao. Nitko mu nije rekao da može sam birati svoju sudbinu. »Sljedećih nekoliko godina vjerojatno će bit’ najvažnije u tvom životu, Danny. Nagodinu krećeš u

srednju školu. Iskažeš li se na maturi, svijet može bit’ tvoj. Tvoj, čuješ li me! Možeš radit’ u Londonu, bavit’ se čime god želiš, vjeruj mi. Moja malena, Delia, bila je poput tebe. Bistra. U svim je predmetima — matematici, engleskom, povijesti — uvijek bila odlična. Željela je postat’ doktorica. I uspjela bi u tome...« Minnie se opet okrenula prema vatri. Njezina je toplina zagrijala sobu pa su Minnieni obrazi sad bili crveni i sjajni. »A što trebam napravit’ da postanem odvjetnik?« »Sam’ dobro učit’, mili, a nakon škole otić’ na fakultet. Sjeti se svih ljudi koji su te ikad kinjili. To bi im pokazalo, zar ne? Da završiš fakultet i postaneš odvjetnik.« Nasmijala se sebi u bradu zureći u vatru, a onda se teško podigla iz naslonjača da si natoči još jedno piće. »Pomisli sam’ kak’ bi se tvoja mama ponosila.« Daniel je ležao na kauču i slušao Blitza kako se rasteže: njušku je spustio na sag i isturio stražnje noge. Sjetio se svog zadnjeg udomitelja, koji ga je uhvatio za ramena i prošaptao riječi »zao mali gad«, a onda i jednog od majčinih dečki, koji ga je ošamario i nazvao beskorisnom ništarijom jer, pošto mu je otišao kupiti rizle, nije natrag donio dovoljno sitnog. Duboko je udahnuo. »Znači, sam’ trebam dobro učit’?« »Pa da, to je dovoljno za početak. I ne bi’ ti se trudila ovo govorit’ da ne mislim kak’ će ti se isplatit’. Znam da si bistar. Mogao bi im pokazat’, znam da bi.« Otišla je iz sobe i Daniel je čuo kako si u kuhinji spravlja piće. Na koži je osjećao toplinu vatre, a njezine riječi kao da su ga grijale iznutra. Osjećao se moćno, ali dobro. Taj ga je osjećaj podsjetio na onaj koji bi imao kad bi se brinuo za životinje. Minnie se ponovno strovalila u naslonjač. Prolila si je malo pića po vesti, ali ga je dlanom utrljala u vunu. »Da sam odvjetnik, bi’ li mog’o pomoć’ dečkima da ostanu sa svojim mamama?« »Postoje razni odvjetnici, mili. Neki se bave obiteljskim pravom i, ak’ je to ono što te zanima, mog’o bi pomoć’ takvim dečkima. Međutim, neki odvjetnici rade za vel’ke tvrtke, neki se bave zločincima ili tržištem nekretnina — znaš već, pomažu ljudima oko kupnje kuće.« »To bi onda bilo k’o na TV sudnici. Ja bi’ stajao pred sucem?« »Mog’o bi to, da. I bio bi sjajan.« Daniel je na trenutak razmislio, slušajući kako led kucka o njezinu čašu. »Smijem li upalit’ telku?« pitao je. »Smiješ. Ugasi gramofon, al’ pazi da ne ogrebeš ploču. Onak’ kak’ sam ti pokazala.« Daniel je skočio na noge i nježno podigao iglu s ploče. Zatim je digao ploču, onako kako mu je pokazala, držeći je objema rukama uz rub kako ne bi ostavio otiske prstiju, i pažljivo je ubacio u njezinu košuljicu. Minnie je imala stari crno-bijeli televizor sa skalom za traženje programa. Daniel je vrtio skalu dok nije pronašao neku komediju, a onda je skočio natrag na kauč.

»Trebala bi kupit’ telku u boji.« »Stvarno? Ima pametnijih stvari na koje mogu potrošit’ novac. Možda bi nam je ti mog’o kupit’ kad postaneš bogati odvjetnik.« Namignula mu je i Daniel se nasmiješio. Osjećao je toplinu u sebi. Bilo je to zbog pomisli na to da će još godinama ostati ondje i tu kuću zvati domom. Sklupčao se na kauču gledajući humorističnu seriju Are You Being Served? Smiješio se gegovima, ali ne i smijao jer je samo neke razumio. I dalje je bio svjestan pucketanja vatre i zveckanja leda u pozadini. Osjećao se sigurno; zaključio je da je to taj osjećaj. Osjećao se sigurno s njom, iako je bila pijanica i loša vozačica, a čudno je i mirisala. Nije želio otići. Kad je serija završila, Blitz je tražio da ga se pusti van pa mu je Daniel otvorio stražnja vrata. Pošto se pas vratio, Daniel je zakračunao vrata i uzeo keks iz limene kutije. Minnie je sjedila u dnevnom boravku s praznom čašom i suzama na licu. Osjećaj topline izblijedio je dok ju je promatrao. Zurila je u televizor, ali Danielu je bilo jasno da ništa ne vidi. Siva svjetlost održavala joj se na licu. Daniel je prišao kaminu i okrenuo leđa vatri. Osjećao je kako mu grije stražnju stranu nogu. »Jesi dobro?« pitao je. Minnie je dlanom obrisala obraze, prvo lijevi pa desni, ali nove su ih suze ponovno smočile. »Oprosti, mili. Ne obraćaj pozornost na mene«, rekla je. »Razmišljala sam o onome danas. Strašno si me preplašio, bogme jesi. Obećaj mi da ćeš se uvijek vezat’, čak i ak’ se voziš u nekom drugom autu. Obećaj mi...« Nagnula se naprijed, prstima tako grčevito stežući rub naslonjača da su joj zglobovi pobijelili. Usne su joj bile vlažne od suza ili sline. »Obećavam«, tiho reče Danny. »Idem sad u krevet.« »U redu, mili. Laku noć.« Obrisala je lice desnim rukavom: jednom, dvaput pa još jednom. »Ne zaboravi ubacit’ novac u kašicu prasicu. Nemoj ga nosit’ u školu i trošit’ na gluposti. Dođi...« Ispružila je ruku prema njemu i Daniel joj je polako prišao. Uhvatila ga je za zapešće i nježno privukla da bi mu na obraz utisnula poljubac. Ležao je na njoj trenutak duže no što je trebao, osjećajući grubu vunu na svom desnom obrazu, a vlažnu na lijevom.

15 rošlo je dvadeset jedan i Daniel je u svome stanu jeo tajlandski curry iz ekspres-restorana. Još je P imao posla pa je sjedio za kuhinjskim stolom s otvorenim prijenosnim računalom pred sobom. Pio je pivo i pokušavao da mu tajlandski umak ne kaplje po tipkovnici. Radio je tiho svirao. Idućeg je jutra imao ročište na suđenju zbog krađe u trgovini. Rekao je klijentici — majci četvero djece — da se nada kako je neće osuditi na zatvorsku kaznu. Sad je ponovno prolazio kroz dosje i bilježio pojedinosti. Činilo se da mu Sebastian oduzima više vremena no što je bilo potrebno. Daniel se uvijek dobro pripremao za svoje slučajeve i sad je pomno pregledavao bilješke za sutra, ali Sebastianov slučaj ipak mu je razbijao koncentraciju. Pozornost je svratio na dosjee, ali misli su mu se stalno vraćale na prazninu koju je osjećao u sebi. Otkako je kao tinejdžer otišao od Minnie, navikao je biti sam. Na fakultetu, a i kasnije, smatrali su ga vukom samotnjakom, slamateljem srdaca. Nije bio popularan ni u muškom, ni u ženskom društvu. Bio je samo svoj. Usamljenik. Držao se za sebe. Daniel se sjetio kako je Minniena sestra Harriet stala na prste da mu šapne, Trebao bi se sramiti, momče, a onda se poduprta štapom udaljila po šuškavom šljunku ispred mrtvačnice. Harriet. Daniel se sjećao kako je dolazila u posjete. Minnie bi napeto vozila dok bi išli po nju u Carlisle: zglobovi na prstima bili bi joj bijeli od stezanja volana, a renault je tutnjao dok bi u trećoj brzini jurila autocestom. Harriet je bila Minniena mlađa sestra. Također je bila medicinska sestra, jednako duhovita i jednako sklona piću. Daniel se sjećao njezinih poljubaca s okusom đumbirova soka kad bi jednom u godini — ili jednom u dvije — došla u posjet i donijela rukom pletene džempere i staklenke tvrdih bombona. Pojeo je curry i odgurnuo tanjur. Obrisavši usta, pronašao je Minnienu kutiju u dnevnom boravku te izvukao adresar. Bio je pun imena bramptonskih poljoprivrednika, ali onda je pronašao Harriet — Harriet MacBryde. Bila je navedena pod djevojačkim prezimenom, premda se bila udala i s obitelji živjela u Corku; vidio je slike. Daniel je nastavio listati po adresaru. Zastao je na kraju, kad je prepoznao još jedno ime: Tricia Stern. Tricia. Daniel se još uvijek sjećao kako se prvi put vozio s njom na Minnieno imanje. Bio je naveden broj i adresa Centra za socijalnu skrb u Newcastleu te u Carlisleu. Daniel je krenuo od početka, ali je ovaj put sporije listao. Jane Flynn — londonski broj telefona, adresa negdje u predgrađu Hounslow. Flynn je bilo Minnieno udano prezime: Minnie Flynn, Norman Flynn i Delia Flynn — Flynnovi sa seoskog imanja Flynn. Norman je zacijelo imao rođake, zaključio je Daniel, premda ih Minnie nikad nije spominjala. Naravno da nije — jedva bi izgovorila muževo ime, a oči bi joj se već zamutile od suza. Bilo je kasno, Daniel nije imao vremena. Imao je previše posla i, po svemu sudeći, neće leći prije dva, ali toliko mu je pitanja strujalo glavom. Godinama je pokušavao ne misliti na nju, ali sad kad je umrla, osjetio je kako ga vuče. Želio je znati zašto ga je onako povrijedila i zašto je onoliko patila. Ali

bilo je prekasno. Daniel je duboko udahnuo. Listao je po adresaru naginjući se naprijed, čela naslonjena na dlan, tako da mu je kosa padala po prstima. Podigao je telefon i palcem birao broj Harriet MacBryde u Middletonu, u okrugu Cork, držeći bocu piva u drugoj ruci. Pritisnuo je sve brojeve osim posljednjega, a onda prekinuo. Harriet neće htjeti razgovarati s njim, zaključio je. Mislila je da je on sramota, da bi mu trebalo biti žao, da je krivac. Što je htio saznati od Harriet? Shvatio je da želi upoznati Minnie, saznati tko je bila, osim što je bila krupna žena koja mu je bila poput majke i koja ga je spasila od njega samoga. Daniel je objema rukama prošao kroz kosu i duboko uzdahnuo. Spustio je telefon i vratio se poslu pripremajući se za dugu noć.

Optužba je unajmila stručnjaka za psihijatrijsko vještačenje Sebastiana. Nalaz je pokazao da je psihički zdrav i sposoban za suđenje. I Daniel je dogovorio psihološku procjenu. Psiholog je došao u Parklands House da vidi Sebastiana; nalaz je tjedan kasnije stigao u tvrtku Harvey, Hunter i Steele. Daniel se ugrizao za usnu dok je nalaz ubacivao u aktovku. Nije znao što je zapravo očekivao od psihologa. Katkad bi u Sebastianovu društvu osjetio neobičnu naklonost prema dječaku. U drugom bi trenutku i on, kao i Irene, osjećao nelagodu u njegovu društvu. Daniel je u zahodu popravio kravatu i rukom prošao kroz kosu. Bio je sam i gledao se u zrcalu trenutak dulje nego inače, bez smiješka, pokušavajući zamisliti kako drugi vide njegovo lice. Izgledao je umorno, po svom mišljenju, ispod njegovih su se tamnih očiju ocrtavali podočnjaci, a obrazi su mu bili mršaviji nego obično. Sjetio se kako je kao dijete bio divlji. Znao je odakle je to došlo, ali nije znao kamo je nestalo. Približio se zrcalu i prstom prešao preko nosa, tražeći malenu kvrgu koju je pripisivao činjenici da mu je u djetinjstvu slomljen nos. Daniel je morao ići na Kazneni sud na kratko preliminarno saslušanje, dok je kasnije imao dogovor sa psihologom. Kasnio je pa je trčao do stanice podzemne željeznice, strčao se niz pokretne stube, a zatim opet gore — ispričavajući se kad je aktovkom neku ženu gurnuo u bok. Izašao je na stanici St Paul’s i pješice otišao do suda. Već je prošlo šesnaest sati kad se uspio izvući s Kaznenog suda i krenuo u Fulham na sastanak sa psihologom, doktorom Bairdom. Irene se negdje zadržala pa je samo njezin pomoćnik Mark Gibbons stigao na sastanak. Baird je bio mlađi no što ga je Daniel zamišljao. Bio je svijetle puti, s pjegicama koje su se od nosa širile po licu, pa sve do ruba njegove crvenkasto plave kose, koja se polako tanjila. Doimao se nervozno. »Mogu li vas ponuditi čajem ili kavom?« pitao je doktor Baird podižući svoje tanke svijetle obrve kao da su Daniel ili Mark rekli nešto zanimljivo. Daniel je odbio, ali Mark se nakašljao i zamolio čaj.

Njegov je nalaz bio distanciran, profesionalan, ali ipak je pružao osobni uvid u Sebastianov karakter, koji bi obrani mogao pomoći da pridobije simpatije porote prema dječaku, no Daniel i Irene

nisu još odlučili kako će ga upotrijebiti, ni hoće li uopće. Doktor Baird je utvrdio da je Sebastian sposoban za suđenje na Kaznenom sudu, no Daniel je htio da nalaz pokaže kako je on tek dječak, jedva spreman za žestinu s kojom će se na njega okomiti u sudnici. Psiholog ga je opisao kao inteligentnog i rječitog, a Daniel se mogao nadati da će taj pozitivan nalaz stručnjaka pobiti izjave svjedoka optužbe — da je Sebastian okrutan nasilnik — i izazvati suosjećanje kod članova porote. Naravno, nadao se da suosjećanje neće biti ni potrebno, nego će same činjenice biti dovoljne da dokažu dječakovu nevinost. Doktor Baird je Sebastiana posjetio u Parklands Houseu, oboružan lutkama i flomasterima. Daniela je njegov nalaz posve zaokupio, ne samo zbog moguće presudne važnosti za ishod suđenja, nego i zbog onoga što je otkrivao o Sebastianu.

Dok je Mark pijuckao čaj — a šalica mu podrhtavala na tanjuriću — Baird se zavalio u stolac, ruku sklopljenih na nadutom trbuhu, i počeo izlagati o Sebastianu. »Natprosječno je inteligentan, što sam naveo i u nalazu — ima kvocijent inteligencije od 140. Vrlo dobro je znao tko sam ja i zašto sam došao...« Daniel je pomislio da Baird zvuči ozlovoljeno. »Dakle, znaš li zašto sam došao?« pitao je doktor. »Znam«, odgovori Sebastian. »Želite mi zaviriti u glavu.« »Svakako je pokazao... zapanjujuću zrelost za dječaka svoje dobi i nepokolebljivo je tvrdio da je nevin.« Baird je razrogačio oči kad je izrekao zadnju riječ. Daniel nije bio siguran zašto je to rekao: je li bio impresioniran ili sumnjičav? »Znaš li za koji zločin si optužen, Sebastiane?« »Za ubojstvo.« »I što misliš o tome?« »Nevin sam.« »Dječak pravilno rasuđuje«, reče Baird. »Prepoznaje što je dobro, a što zlo, i zna da je ubojstvo — ili bilo kakvo nasilje — zlo.« Daniel se pitao je li uistinu tako ili je Sebastian ponudio odgovore koje je doktor očekivao. Sjetio se vlastita djetinjstva i svojih prijestupa — nekih čak kriminalnih. Tada nije bio svjestan nemoralnosti takvih postupaka; znao je samo da se njima želi okoristiti, zaštititi ili osvetiti. Minnie mu je pomogla da nauči razlikovati dobro od zla. Daniel je prolistao nalaz u potrazi za dijelovima koje je istaknuo prije sastanka. »Doktore Bairde, napisali ste da ne možete znati kako bi Sebastian reagirao u stanju emocionalne rastrojenosti, ali da mislite kako bi čak i u takvom stanju znao što radi i kakvi su njegovi postupci — oprostite mi što parafraziram vaše riječi. Što to točno znači?« »Pa, znači da sam se dvaput susreo sa Sebastianom i siguran sam u svojoj procjeni da razlikuje dobro od zla, ali sam isto tako svjestan da bi ga bilo nužno dulje vrijeme promatrati kako bi se donio konačan zaključak o njegovu shvaćanju moralnosti te o promjenama ponašanja pod velikim pritiskom.« »Shvaćam — kažete da...« Daniel je okrenuo stranicu i pročitao: »... ne može shvatiti snažne

osjećaje, ni pravilno se nositi s njima, te je sklon provalama bijesa i emocionalnim ispadima. Što ta osobina govori o njegovoj sposobnosti da počini nasilni zločin?« »Pa, vrlo malo. Primijetio sam da je intelektualno zreo, čak starmali, no kao što sam već naveo, doimao se emocionalno nezreo. Dodirnuli smo neke osjetljive teme i on se vidljivo uzrujao, no nije pokazao nikakve znakove nasilja.« Daniel je ponovno preletio nalaz, mršteći se. »Ustvrdili ste da postoje znakovi zlostavljanja?« »Pa da«, reče Baird podižući dosje i gledajući svoje bilješke. »Kod kuće svakako ima nasilja između supružnika. Izveli smo igrokaz s lutkama. Isprva se Sebastian nije želio uključiti, no naposljetku se poslužio njima. Nije verbalizirao svoja iskustva — još jedan znak emocionalne nezrelosti — no činilo se da odigrava prizore u kojima njegov otac šakom i nogom udara njegovu majku.« »Socijalna služba nikad nije poslana u obitelj«, reče Mark ispijajući čaj do kraja. »Tako je«, reče doktor Baird. »Ali liječnički nalazi potvrđuju neke od Sebastianovih izjava.« »Jedinac sam. Trebao sam dobiti brata ili sestru, ali je dijete umrlo. Stavio sam ruku na mamin trbuh i osjetio kako se miče. No onda je pala i rodila mrtvog stvora.« »Sebastian je opisao rođenje mrtvoga djeteta — i to vrlo živopisno — a gospođa Croll je uistinu imala spontani pobačaj u trećem tromjesečju trudnoće, kao posljedicu nesreće u kući«, potvrdio je Baird. Daniel je u doktorovu nalazu pročitao da je Sebastianovo lice bilo »bezizražajno« kad mu je to rekao. Baird je, osim toga, zabilježio da je dječak »ustima proizveo kratki zvuk uvlačenja zraka«. Daniel se nakašljao i bacio pogled na Marka, koji je zapisivao. »Na kraju«, reče Daniel, »odbacujete prethodno dijagnosticiran Aspergerov sindrom, koji je utvrdio školski psiholog i koji se spominje u Sebastianovom školskom dosjeu?« »Tako je. Nisam pronašao nikakve dokaze da Sebastian ima Aspergerov sindrom, premda možda ima neke osobine ličnosti povezane sa sličnim poremećajima.« »Preporučate li redovite pauze tijekom suđenja?« pitao je Daniel. »Vjerojatno će ih ionako biti, ali mislim da biste trebali svjedočiti kako su nužne — slažeš li se, Mark?« Mark je revno kimnuo i isturena Adamova jabučica zatitrala mu je iznad ovratnika košulje. »Naravno — suđenje treba prilagoditi Sebastianovoj dobi i emocionalnom stanju. Njegova visoka inteligencija znači da će vjerojatno shvatiti proces ako mu se dobro objasni, ali valja redovito praviti pauze kako bi se ograničio emocionalni pritisak.«

Daniel se oprostio s Markom i krenuo kući. Zatvorio je oči i zavalio se na sjedalo osjećajući ljuljanje podzemne željeznice. Sjetio se kako se bespomoćno osjećao dok su razni muškarci tukli njegovu majku, a onda je zamislio kako je Kenneth King Croll gurnuo Charlotte, koja je u padu izgubila dijete. Vrativši se u Bow, u kuhinji je izvadio papire iz aktovke i raširio papire iz slučaja Croll po stolu te otvorio pivo. Poslije večere još će ih jednom pregledati. Ugledao je blok na kojem je prethodne večeri zapisao brojeve Harriet MacBryde i Jane Flynn. Sjedio je zureći u njih i pitajući se što da učini. Harriet

je bila bijesna na njega, a Jane za njega vjerojatno nikad nije ni čula. Ni jedna ni druga nisu mu bile rođakinje. Istuširao se i presvukao u majicu kratkih rukava i traperice. Bos se odvukao do dnevnog boravka te podigao fotografiju Minniene obitelji s kamina. Odnio ju je u kuhinju i popio pivo do kraja zureći u Minnieno lice. Blistalo je od sreće, a koža je još bila netaknuta godinama rada na otvorenom, koje će uslijediti. Daniel je duboko udahnuo i podigao slušalicu. Birao je Harrietin broj, a zatim slušao neobično dugu zvonjavu i osjećao kako mu se prsa stišću u iščekivanju. Lagano je prstima kuckao po stolu. Nije smislio što će reći. Telefon je predugo zvonio i upravo se spremao spustiti slušalicu kad se javila. »Halo?« Teško je disala, kao da je trčala na telefon. »Dobar dan, je li to... Harriet?« »Ja sam. Mogu li vam pomoći?« Sad se smirila i pokušavala se sjetiti kamo bi smjestila njegov glas. »Ja... Danny ovdje, vidjeli smo se...« Zavladala je duga šutnja, a onda je Harriet rekla: »Što hoćeš?« Daniel se nagnuo nad kuhinjski stol i dohvatio Minnienu sliku. Govorio je tiho; nije bio navikao tražiti pomoć. U sobi je bilo toplo i vene na rukama su mu nabrekle dok je držao okvir s fotografijom. »Oprosti zbog... našeg susreta na sprovodu. Bio sam... Kak’ god bilo, htio sam razgovarati s tobom o Minnie. Mnogo razmišljam o njoj i shvatio sam da tol’ko toga ne znam — da mi nikad nije rekla. Pitao sam se bi li ti...« »K’o što sam ti rekla na sprovodu, Danny, ovo iznenadno zanimanje stiže puno prekasno. Srce joj je prepuklo jer nisi htio s njom razgovarat’, niti joj dolazio u posjet. Srce joj je puklo, razumiješ li? A sad kad je mrtva, želiš doznat’ kak’ je bila divna osoba? Ja žalujem za sestrom koju sam voljela svim srcem, al’ ti si se odavno oprostio od Minnie. A sad me, za ime Boga, ostavi na miru.« »Oprosti«, prošaptao je Daniel, ali Harriet je već poklopila.

16 aniel je razgledavao stripove u prodavaonici novina u ulici Front. Znao je da ga netko gleda pa se D brzo okrenuo i uhvatio ženu u tamnocrvenom kombinezonu kako bulji u njega. Kad je uhvatio njezin pogled, nasmiješila mu se, a onda se vratila na blagajnu. Daniel je osjetio kako su mu se zažarili obrazi. Znao je da se žena zove Florence MacGregor, ali je svi zovu Flo-Mac. Kupovala je jaja, a ponekad i piliće od Minnie, i uvijek se cjenkala. Imala je vrlo crnu kosu; Minnie mu je rekla da je obojena. »Neki ljudi jednostavno ne mogu podnijet’ starenje, premda niš’ u životu nije tak’ sigurno k’o smrt«, rekla mu je. Daniel je znao da je Flo-Mac očekivala da će on ukrasti strip. Bio je spreman to učiniti, samo da je ne razočara, ali dok ga frkao da ga ugura u hlače, sjetio se svoje odvjetničke karijere i kako bi krađa stripa djelovala. Odmotao je strip i prebrajao sitniš u džepu. Imao je dovoljno. Dok je hodao prema tezgi, čuo je Flo kako šapuće drugoj prodavačici. Nije čuo sve što je rekla, ali uspio je razaznati riječi Flynn, siročad, sramota. Daniel je spustio strip na tezgu. »Četrnaest penija«, reče Flo. Bacio je strip na nju. »Zabij si ga u guzicu«, rekao je i izašao iz trgovine.

U školi je za vrijeme velikog odmora igrao nogomet i zabio dva gola. Popodne su pisali ispit iz matematike i Daniel je prvi završio, kao i obično, ali taj put je zaista riješio zadatke. Pričekao je nakon sata da mu gospođica Pringle pred njime ispravi ispit. Sve je točno riješio pa mu je gospođica Pringle za nagradu dala zlatnu zvjezdicu da odnese kući Minnie. Daniel je držao ispit i zlatnu zvjezdicu pred sobom dok je prelazio preko pruge. Sva su djeca tad već bila kod kuće i oko pruge je vladala tišina. Na ljuljačkama nije bilo nikog osim Billyja Harpera. Daniel mu je mahnuo i taj mu je krupni muškarac uzvratio pozdrav, lagano se njišući. Sjetio se prethodnoga ljeta, kad su ga prebili dok je prelazio tu istu livadu. Sad se osjećao drukčije, starije. Preklopio je ispit i spremio ga u džep, a onda pojurio prema kući, povremeno zastajkujući da nogom otkine glavice tratinčica.

Kad je stigao kući, Minnie je mijenjala slamu u jarčevoj nastambi. Prišuljao joj se s leđa i prstom je gurnuo u njezin pozamašni bok. »Pitala sam se gdje si. Jesi l’ dangubio kao obično?« »Ne, zadržao sam se da mi učiteljica ispravi ispit iz matematike. Vidi!« Pokazao joj je list. Na trenutak se mrštila gledajući papir, a onda shvatila, zgrabila ga i snažno zagrlila. Stisnula ga je tako snažno da nije mogao udahnuti, a stopalima više nije doticao tlo. »Pa to je sjajno«, rekla je. »Moramo proslavit’. Zlatna zvjezdica znači da apsolutno moramo jest’ drobljenac s kremom.«

Daniel je gledao kako čupa rabarbaru koja je divlje rasla pored obora za kokoši. Imala je stabljike debele tri prsta i listove velike poput kišobrana. Ušla je u kuću s tri stabljike i pitala ga želi li jednu odmah. Dok je radila drobljenac i zagrijavala ulje za pomfrit, sjedio je za kuhinjskim stolom i umakao stabljiku rabarbare u zdjelicu šećera. Kiselost kamuflirana slatkoćom podsjetila ga je na sreću i u tom je trenutku bio sretan: zbog zlatne zvjezdice, mirisa prženih krumpirića i trpkosti rabarbare na jeziku.

Jeo je drobljenac kad je ona načela temu. Odgurnula je svoju zdjelicu dok je on u usta gurao komad rabarbare umočen u kremu. »Sjećaš se kad sam ti rekla da je socijalnim radnicima često teško pronać’ posvojitelje za stariju djecu poput tebe?« Daniel je prestao jesti. Ruka mu je pala na stol, a žlica ostala balansirati na rubu tanjura. U ustima je imao hrane, ali nije mogao progutati. »E, pa čini se da je Tricia pronašla par koji bi mogao zanimat’.« Minnie je promatrala njegovo lice tražeći neku reakciju; Daniel je osjećao kako pokušava uloviti njegov pogled. Bio je posve nepomičan — baš poput nje. »Riječ je o obitelji s vel’kom djecom — osamnaest i dvadeset dvije godine — spremnom započet’ samostalan život. Sveukupno imaju četvero vlastite djece, a samo jedno još živi s njima. To znači da bi živio u atmosferi vel’ke obitelji, a ipak dobivao mnogo pozornosti. To je bolje od života ovdje, gdje smo još samo ja i životinje. Što misliš?« Daniel je slegnuo jednim ramenom i spustio pogled na hranu. Davao je sve od sebe da konačno proguta. »Žive u Carlisleu i imaju vel’ku kuću. Imao bi veliku sobu, mogu se kladit’...« »Koga briga?« Minnie je uzdahnula. Posegnula je za njime, ali tako je brzo povukao ruku da je žlicu srušio sa stola. Krema je poprskala zid i pod. »Sam’ žele da dođeš vidjet’ kak’ ti se čini«, rekla je. »Predložili su ovaj vikend, samo da se upoznate.« Daniel je ustao od stola i otrčao gore. Blitz je spavao, a Daniel mu je malčice stao na rep dok je bježao iz kuhinje. Nije bio siguran što je izazvalo provalu bijesa — pseći cvilež ili Minnieni povici da se vrati. Izbio je iz njega; čim se našao u svojoj sobi, počeo ju je uništavati: iščupao je ladice, prevrnuo noćni ormarić, razbio još jednu svjetiljku. Ovaj put se potrudio malo više i nogom zdrobio sjenilo. Sjedio je sklupčan, zbijen između ormara i kreveta, kad je Minnie ušla u sobu. Napeo se očekujući utješan dodir njezinih ruku na leđima i kosi. Još se više stisnuo. To ga je podsjetilo na trenutke kad je bio napadan. Dvojica majčinih dečki su ga prebili tako da se onesvijestio. Sjećao se kako je sjedio upravo ovako, zbijen između komada namještaja, štiteći trbuh i glavu, puštajući ramena i leđa da podnesu napad, sve dok ga bijesni muškarac ne bi izvukao za kosu, dok bi se on otimao i vrištao. Sad se na isti način opirao njezinoj utjesi. Svaki je mišić u njegovu tijelu bio spreman stegnuti se bude li mu se približila. Lice mu je bilo nabijeno na koljena, tako da je čuo vlastiti dah i osjećao njegov miris. Osjetila se primjesa kiselosti — od novosti ili rabarbare.

Međutim, Minnie ga nije dotaknula. Čuo je kako opruge u madracu prosvjeduju kad je sjela na krevet. Čuo ju je kako teško izdiše, a onda je zavladala tišina. Čekao je nekoliko minuta, gledajući kružne oblike koji su mu pulsirali pred očima kad bi utisnuo koljena u njih. Osjećao je bolni pritisak u jabučicama, ali nije prestao. Leđni mišići su mu se napinjali od nagnutosti nad bedra. Polako je podigao glavu. Sjedila mu je okrenuta leđima. Vidio je kako vrti zlatni prsten na lijevoj ruci. Zavolio je njezine ruke, njihovu crvenu grubost. Sviđalo mu se kad bi ga dodirnula po obrazu i kosi, kao da ga sad mogu utješiti jedino ruke grube poput njezinih. Brade oslonjene na koljena, gledao ju je. Nepomično je sjedila, okrenuta u drugom smjeru, i promatrala neku nevidljivu fantaziju u zraku. Vidio je kako joj se dižu i spuštaju grudi, a gasnuće sunce odražava u sijedoj kosi, tako da se na svoj toj svjetlosti doimala gotovo bijelo. »Sam’ želim ostat’ s tobom«, naposljetku je rekao. »O, Danny«, rekla je ne okrećući se. »Drago mi je da si se ovdje udomaćio, to sam i željela. Al’ ovo je prava prilika za tebe. Ovo je obitelj. Zamisli kak’ bi to bilo imat’ dvoje iskusnih, obrazovanih roditelja sam’ za sebe. Bolje od života na ovom prljavom starom imanju, na kojem možeš razgovarat’ samo s jednom staricom — u to mo'š bit’ siguran.« »Volim imanje...« »Ovo su ljudi koji vole ić’ u prirodu, znaš? Obrazovani, pametni ljudi.« »Da, i? Koga briga?« Minnie se okrenula prema njemu. Pogladila je prekrivač pored sebe. »Dođ’ ovamo.« Daniel se uspravio i sjeo pored nje. Gurnula ga je ramenom i pitala: »’Oćeš reć’ da se bojiš provest’ vikend s finim novim ljudima? Ni’ko te nikam’ ne šalje. Ovo je prilika koju valja iskoristit’.« »Znači, ako mi se ne svide, mogu se vratit’?« »Naravno, ali tko kaže da ćeš se ti svidjet’ njima? Ovakav mrzovoljni klinac?« Daniel se na to nasmiješio, a Minnie ga ponovno gurnula ramenom. Stisnuo se uz njezino krupno tijelo, ruke joj zavukao između bokova i grudi, a lice utisnuo u meku nadlakticu.

U subotu ujutro Daniel je stajao laktovima naslonjen na prozorsku dasku i čekao da se pojavi automobil. Vidio je Minnien vrt ispred kuće, s povrtnjakom i grmovima malina. Na njegovom kraju raslo je kvrgavo, žilavo stablo jarebike s bobicama crvenim poput krvi. Roditelji koji su ga željeli upoznati zvali su se Jim i Val Thornton. Još nisu kasnili, ali Daniel ih je čekao već jedan sat. Nikakvog automobila nije bilo na vidiku pa je zurio u jarebiku, koja mu je mahala na vjetru. Sjetio se zgode kad se popeo na stablo i nabrao bobice, da bi mu Minnie rekla da su otrovne. Rekla je da to stablo tjera vještice, pa kako bi onda ona mogla biti vještica? Daniel je promatrao kako vrapci i svrake zoblju bobice sve dok grane ne bi ostale gole. Pitao se kako sićušne ptičice mogu preživjeti takvo gošćenje bobicama koje, po Minnienim riječima, mogu ubiti čovjeka. Daniel je razmišljao o tome kad se veliki crni automobil zaustavio ispred imanja. Sakrio se iza zavjese, ali nastavio zuriti u visokog, plavokosog muškarca koji je izašao iz automobila te ženu podignute kose, sa šalom jarkih boja oko vrata. Kad su nestali s vidika, Daniel je izašao iz sobe i sjeo na vrh stubišta. Torba mu je bila spakirana u njegovu podnožju, ali Minnie je rekla da će prvo malo

porazgovarati s njima. Ulazna vrata su bila otvorena, a Minnie je izašla da ih dočeka. Njihove uljudne riječi dolebdjele su u kuću poput ranojesenjega lišća. Blitz je stajao na vratima, tako da je Daniel vidio kako maše repom. Trbuh ga je bolio od nervoze pa se nagnuo na koljena ne bi li smanjio napetost u njemu. Sakrio se kad ih je Minnie uvela u dnevni boravak. Očekivao je da će ga pozvati, no Blitz ga je prvi potražio. Dahtao mu je u lice na vrhu stubišta. Daniel ga je gladio po crno-bijeloj čupavoj dlaci, a pas je spustio glavu da bi mu olakšao. A onda ju je čuo kako ga zove. »Danny? ’Oćeš se spustit’, mili?« Čuvši Minnien glas, Blitz je jurnuo niz stube. Daniel je pričekao trenutak i duboko udahnuo prije no što je krenuo. Bio je samo u čarapama i oprezno je hodao kako podne daske ne bi škripale. Minnie je stajala u dnu stubišta s čudnim osmijehom na licu. Nikad prije nije vidio da se tako smiješi — kao da je zadovoljna samom sobom, ili kao da je promatra netko drugi, a ne samo on. Daniel se namrštio, stavio ruke u džepove i slijedio je u dnevni boravak. »Oho, pa dobar dan...« Muškarac se napeo i pružio ruke. Činilo se da namjerava ustati, no žena ga je zadržala spustivši svoj dlan na njegovu podlakticu. Danielu je bilo drago što je ostao sjediti. Minnie je obje ruke držala na njegovim ramenima i nježno ih trljala. Daniel je kimnuo u znak pozdrava, grebući čarapama po sagu. »Ja sam Val«, rekla je žena, sa smiješkom nalik na onaj Minnien, samo grubljim. Danielu su njezini zubi djelovali previše bijeli, a vidjele su joj se i desni. »Ovo je Jim, moj muž — oboje smo vrlo sretni što si odlučio vikend provesti s nama.« Daniel je kimnuo dok ga je Minnie gurala prema kauču. Zatim je otišla u kuhinju skuhati čaj. Daniel se zavalio na kauč dok su Jim i Val buljili u njega. »Zanima li te nešto o nama?« pitala je Val. »Sve već znam«, reče Daniel. »Imate četvero djece. Sam’ jedno još uvijek živi s vama, dečko kojem je otprilike osamnaest godina. Imate vel’ku kuću, a Jim je računovođa.« Val i Jim nasmijali su se zajedno, nervozno. Daniel je balansirao jedno stopalo na drugom. Bio je tako duboko zavaljen u kauč da mu je brada ležala na prsima. »Zašto nam ne bi rekao nešto o sebi?« reče Val. »Što voliš raditi?« »Igrat’ nogomet, hranit’ životinje, prodavat’ na tržnici.« »Mi živimo u Carlisleu«, reče Jim, laktova naslonjenih na koljena, naginjući se naprijed. »Stalno smo vani — šetamo se ili vozimo bicikl — pa sam svakako za to da jednom zaigramo nogomet. Možda bismo mogli i ovaj vikend ako želiš?« Daniel je pokušao slegnuti ramenima, no bila su mu zabijena u naslon kauča. Minnie je donijela kipući čaj i tanjur njemačkih keksa. Daniel se nije izvlačio iz dubina kauča pa je Minnie čavrljala s Val i Jimom. Govorila je glasnije nego inače, o imanju, godinama koje je provela kao udomiteljica i Irskoj, u koju nije kročila od 1968. Daniel je nepomično sjedio pored nje i kažiprstom prelazio preko rupe u kauču, za koju mu je Minnie rekla da ju je prije mnogo godina prouzročila

cigareta njezina muža. »Tvoja te soba čeka«, reče Val. »To je najveća spavaća soba — nekoć je pripadala našem najstarijem sinu — tako da ondje imaš vlastiti televizor.« »U boji?« pitao je Daniel. »Da.« Daniel je pogledao Minnie i nasmiješio se. Gledao je kako Jim poseže za njemačkim keksom. Pojeo ga je cijelog; ni jedna mrva nije pala Blitzu, koji mu je slinio pod nogama. »Imate li kućnih ljubimaca?« pitao je Daniel i prvi se put uspravio na kauču. »Nemamo. Dečki su oduvijek htjeli psa, ali Val je alergična...« »Joj, oprostite«, reče Minnie hvatajući Blitza za šiju. »Odvest ću ga van.« »Ma ne, nakratko nema problema, glavno da ga ne gladi... Zaista nam je drago što možeš vikend provesti s nama, Daniele. Bit će tako lijepo ponovno imati dijete u kući.« Jimu su se nosnice raširile kad se nasmiješio.

17 dvjetnička komora u ulici Heathcote organizirala je zabavu — kao i svakog rujna — smišljenu da O viši odvjetnici prošire mrežu poznanstava s najvažnijim pravnim zastupnicima i sucima. Daniel je otišao s Veronicom, svojom starijom partnericom, nadajući se da će ondje uhvatiti Irene. Ponio je kopiju tajnih dokumenata o uvidu socijalne službe u situaciju u obitelji Croll, koje mu je nabavio vježbenik u njegovu uredu. Zabava je bila nadaleko poznata po raskalašenosti — nudila se neograničena količina besplatnog pića, uključujući pjenušac. Viši odvjetnici i službenici u komori ulagivali su se uglednim pravnim zastupnicima koji su im davali posao. Daniel je na lanjskoj zabavi upoznao svoju bivšu djevojku: naučnicu gotovo petnaest godina mlađu od njega. Odnedavno je radila u drugoj komori. Kad su Daniel i Veronica stigli, stubište i hodnici prekriveni sagovima bili su prepuni nasmijanih ljudi ružičastih obraza, koji su priječili ulaz u sobe iz kojih se orio smijeh. Zrak je bio topao, sladak i mirisan. Nije bilo glazbe, ali teško se čulo od kakofonije mnogostrukih razgovora. Daniel se morao nadviti Veroniki nad uho. »Idem nam naručiti piće«, reče dok je nju u oba obraza ljubio jedan od sudaca Vrhovnoga suda. Skinuo je jaknu, a kravatu spremio u džep dok je čekao dvije čaše pjenušca, koje je zatim ponio između prstiju jedne ruke probijajući se natrag kroz gužvu. Uočio je Irene na pola stubišta. Razgovarala je s nekim mladim odvjetnikom. Daniel je pružio ruku preko triju sudaca kako bi Veroniki dodao piće, a onda polako krenuo prema stubištu. Uhvatio je Irenein pogled; okrenula se od čovjeka s kojim je razgovarala i mahnula mu. »Drago mi je da si uspio doći, Danny«, reče saginjući se da ga poljubi u obraz. Ostala je stajati jednu stubu više od njega. Bilo mu je čudno što su im oči sad u istoj razini. Još je uvijek bila u odjeći za sud: uskoj suknji do koljena i bijeloj bluzi. »Poznaješ li Dannyja? Iz Harveyja, Huntera i Steelea?« upita Irene odvjetnika s kojim je razgovarala. »Ah, da, naravno. Daniel Hunter, zar ne?« Odvjetnik se rukovao s Danielom, a onda se ispričao i otišao po piće. »Kako se Sebastian drži u pritvoru?« Daniel se nasmiješio zbog sjaja njezine kože i lagane rumeni na otkrivenoj ključnoj kosti. »Preživljava. Cuj, imaš minutu? Nešto sam dobio. Moramo razgovarati o tome kako bismo to mogli iskoristiti...« »Uspio si me zaintrigirati«, reče Irene primajući Daniela za lakat i nježno ga usmjeravajući na kat. »Hajdemo u moj ured. Ne brini — ondje ima još više vina!« Njezin je ured, kao i sve ostale prostorije u komori, bio raskošno i tradicionalno uređen, tako da su čak i tapete i sag odisali nekom toplom povjerljivošću. Svjetlost uličnih svjetiljaka kroz višestruke se prozore ulijevala u sobu, a Irene je upalila i stolnu lampu. S hodnika su nadirali glasovi pa je Daniel tiho

zatvorio vrata. »Želiš li još pjenušca ili bi radije običnog vina?« pitala je dok je otvarala antikni ormarić pored prozora. »Ono što ćeš i ti«, reče ispijajući pjenušac do kraja. Uživao je u njegovu oporu prštanju na jeziku. »Onda ćemo ovo«, rekla je. Začuo se prasak izvlačenja čepa, a iz boce se podigla lagana izmaglica. Irene je napunila Danielovu i svoju čašu te pjenušac odložila na radni stol. »Što je sa snimkama? Jesi li išta pronašao? Ikakav znak našeg tajanstvenog napadača?« »Ništa«, reče Daniel prelazeći rukom preko očiju. »Nazdravimo... boljoj sreći ovaj put«, reče Irene dodajući mu čašu. Kucnuli su se i Irene je sjela na rub svoga stola. Daniel je jaknu prebacio preko stolca, a onda izvadio izvještaj koji joj je htio pokazati. Vani se začuo smijeh pošto je muški glas povikao: »Časni sud odlučuje!« Daniel je razmotao izvještaj i dao ga Irene. »Ovo je... izvještaj socijalne službe. Sazvana je posebna komisija da istraži Sebastianovu obiteljsku situaciju, s obzirom na optužbu i prikaz slučaja u medijima«, reče Daniel. »Kako si se ovoga domogao, zaboga?« Daniel je odmahnuo glavom. »Netko mi ga je jutros anonimno donio u ured. Na omotnici je pisalo moje ime i natpis Povjerljivo.« »Onaj tko je to učinio mogao bi nadrapati«, rekla je uzimajući izvještaj i letimično ga pregledavajući. »Što misliš, tko je to mogao biti?« »Pretpostavljam netko od članova komisije tko prati slučaj. Pročitaj ga.« Otpio je velik gutljaj pjenušca dok je Irene naglas čitala: »Razlog za sazivanje posebne komisije: optužnica za ubojstvo podignuta protiv Sebastiana, čiji roditelji nemaju uvid u zaključke komisije. «Irene ga je pogledala. Daniel je sjeo na rub stola pored Irene i nagnuo joj se preko ramena dok je čitala: Pretrpljeno fizičko nasilje tijekom više godina. Šest slomljenih rebara plus ključna kost. Puknuće slezene. Slomljeni nos. Lijekovi: diazepam, nitrazepam, dihidrokodein. Drugi pokušaj samoubojstva: predoziranje nitrazepamom u kombinaciji s alkoholom. Pacijentici je ponuđeno sklonište i psihološka pomoć, no odbija okriviti muža za napad. Liječnici su utvrdili da je fetus star dvadeset devet tjedana umro zbog ozljeda nanesenih amnionskoj vrećici i maternici. »Baš kao što je Sebastian pomoću lutaka pokazao psihologu«, reče Irene podižući pogled i spuštajući izvještaj na stol. Daniel ga je ponovno uzeo i prelistao do dijela koji je ranije označio. »Pročitala si ovo, zar ne?« Irene je uzdahnula i otpila malo pića. »Charlotte se pokušala ubiti...« »Ali pokušala je i Sebastiana odvesti sa sobom u smrt«, reče Daniel pomalo se mršteći i ispijajući piće do kraja. »Tako se čini. Ispumpali su mu želudac iste noći kad i njoj.« »Ali, ako zanemarimo tablete, Sebastianu nikad nije pala dlaka s glave.«

»Nije trpio batine, ali dovoljno je što je vidio da ih trpi ona. Nije ni čudo da ulijeva nelagodu, kako si se izrazila.« Irene je uzdahnula. »Koliko god mi željeli da ga se privede pred lice pravde, King Kong nije onaj kome se ovdje sudi... Bog zna tko ti je ovo dao, ali nema šanse da to iskoristimo.« »Znam«, reče Daniel. »Netko je zacijelo naivno mislio da će ovo sve razjasniti.« »Vrlo naivno«, reče Irene pijuckajući piće. »Onaj tko je to učinio ugrozio je svoju karijeru.« »Pročitala si školski dosje. Sebastian je zabilježen kao agresivan nasilnik koji ometa nastavu. Znamo da će tužilaštvo to uvesti kao dokaz«, reče Daniel. »Možda uspijemo ishoditi da sud to odbaci. Uspjelo nam je s Tyrelom. Osim toga, ovaj izvještaj je tajan.« »Ali, kao što si rekla, on samo potvrđuje ono što je Sebastian rekao psihologu. Hoću reći da, ako sud dopusti dokaze koji ukazuju na loš karakter i počnu Sebastiana prikazivati kao čudovište, tada mi možemo navesti nasilje u obitelji. Psiholog ga može potvrditi i bez ovog dokumenta.« Irene je odmahivala glavom. »Teško da će sudac dopustiti dokaze o Sebastianovu lošem karakteru, a dokaze o nasilju u obitelji još teže. Imaš pravo da je dobro znati za to, ali mislim da nam ne pomaže u strategiji obrane koju trenutno provodimo. Složili smo se da ćemo se usredotočiti na indicije.« »Gledaj, ona susjeda Crollovih — Gillian Hodge — stalno zove policiju zbog bučnih svađa kod njih. Svjedokinja je optužbe«, reče Daniel. »Ima djecu Sebastianove dobi i u svojoj izjavi kaže da je Sebastian agresivan prema njima. E, sad... sudac to možda odbaci — znam da ćeš ti tražiti da to učini — ali pokušaju li Sebastiana prikazati u tom svjetlu, možemo ukazati na zlostavljanje kao objašnjenje njegova nasilničkog ponašanja, koje je zabilježeno i u njegovu školskom dosjeu, ali istaknuti da to što je nasilnik ne znači da je ubojica.« Pogledi su im se sreli. Irenein je bio zamišljen. »Shvaćam što želiš reći«, rekla je. »Možemo to imati na umu, ali ne želimo se složiti s njima da je on nasilan.« »Činjenice su jasne: nemaju otisaka prstiju, nemaju pouzdanog svjedoka koji ga je vidio na samom mjestu zločina, forenzički dokazi su tek indicije. Međutim, znam da će dovesti ljude da svjedoče o njegovu nasilju nad drugom djecom, premda je to za sam slučaj nebitno. Možemo svjedokinju optužbe upotrijebiti u svoju korist. Gillian Hodge će priznati da je slala policiju u kuću Crollovih.« Irene je kimnula glavom i spustila izvještaj. »Hvala. Možemo razmisliti.« Na trenutak je šutjela, a onda ozbiljno pogledala Daniela. »Izgledaš umorno, Danny«, reče. »Ti izgledaš sjajno«, odvratio je. Pogledao ju je u oči, a onda ispraznio čašu. Prešla je preko komplimenta. »Nisi li zaveo Carlovu naučnicu na lanjskoj zabavi?« pitala je. Daniel je osjetio da se rumeni i to ga je iznenadilo. »Što je ovo, ispitivanje pred sudom?« Irene se nasmijala, podigla obrve i jedan prst. »Gdje ste bili na današnji dan prošle godine?«

Daniel je podigao oba dlana u znak da nema pojma. Kosa mu je pala preko očiju. »Čula sam da ste prekinuli. Prošli mjesec je počela raditi u drugoj komori.« »Da, čuo sam«, rekao je gledajući vrata. Zavladala je tišina. Zbog ugodnih tapeta i debeloga saga tišina se nekako doimala toplijom i duljom. Daniel je bio žedan i bilo mu je vruće. »A što je s tobom?« pitao je. »Misliš, jesam li ja zavela nekog naučnika?« Nasmijao se kroz nos. »Nisi li izlazila s onim sucem za prekršaje?« »Bože, pa to je bilo prije sto godina, daj se informiraj.« Prišla mu je s bocom te mu napunila čašu. Osjetio je njezin miris. Pogledala ga je u oči. »Zaista izgledaš umorno, znaš.« Daniel je prešao dlanom preko očiju i uzdahnuo. »Znam, ne spavam baš u zadnje vrijeme.« »Nadam se da to nije zbog ovog slučaja. Prokleti mediji.« »Ne. No dobro, djelomično i zbog toga, ali... riječ je o nečem privatnom.« Daniel ju je pogledao i stisnuo usne. Irene je podigla obrve. »Neka žena?« »Ne. Ma zapravo jest... Moja... majka je umrla.« »O, Bože, Danny, moja sućut.« S druge strane vrata čula se nova provala smijeha. Daniel se iznenadio što su mu se opet zajapurili obrazi. Nije znao zašto je Irene rekao istinu. Odvratio je pogled. Moja majka, moja majka — prije samo dva mjeseca nijekao ju je. Minnie je zauvijek otišla, ali sad je opet mogao priznati da mu je majka. Irene je sjela za stol. Skinula je cipele i kružila stopalima. Gledala je Daniela objema rukama držeći čašu. »Ovaj slučaj će biti glavna vijest, znaš to, Danny.« »Znam — >Anđeo smrti<. Lijepo zvuči.« Podigao je obrvu. »Ne znam je li riječ o tome da smo se prošle godine onako opekli, ali nešto me u ovom slučaju plaši.« »Znam na što misliš.« »Ne smijemo se prepustiti«, rekla je odjednom ustajući i ponovno nazuvajući cipele. »Koliko god publicitet sad bio loš, kad krene suđenje, bit će još gori.« Oboje su u isti tren posegnuli za izvještajem i Danielova je ruka nehotice okrznula njezin struk. »Oprosti — to je tvoja kopija. Možeš je zadržati.« Kimnula je glavom i spremila je u ladicu. Daniel je okrenuo mjedenu kvaku na vratima; bila je ugodno hladna na njegovu dlanu. Kad je otvorio vrata, zapljusnuli su ga brojni glasovi, ali i vrućina s hodnika. Poput uljeza su prodrli u njihov tihi prostor. »Hvala na piću«, rekao je.

»Hvala tebi na novim informacijama.« Odmaknuo se da ona prođe, no čekala je da on krene prvi pa su se opet sudarili. »Oprosti«, rekao je. Kosa joj je mirisala na kokos. Na hodniku se odvojila od njega. »A sad me ispričaj, moram se družiti s ostalima. Dužnost zove!« Daniel ju je gledao kako silazi po stubama, rukuje se s ljudima i smije pokazujući svoje pravilne bijele zube.

Tumarao je po zabavi držeći novu čašu pjenušca. Poznavao je gotovo sve, barem po viđenju. Ljudi su izvikivali njegovo ime i u prolazu ga tapšali po ramenu; drugi su mu mahali s druge strane sobe. Daniel je shvatio da ne želi razgovarati ni s kim od njih. Pitao se je li kriv pjenušac, koji je prebrzo popio: u glavi mu je zavladala klaustrofobija. Uspeo se na prste da propusti dva viša odvjetnika, a onda se probio kroz gužvu do jedne od velikih prostorija u prizemlju. Prozor je bio otvoren; osjećao je kako prodire prohladna noć. Krenuvši prema prozoru, Daniela je okružila skupina pravnih zastupnika. Stajao je s jednom rukom u džepu i povremeno se smijao njihovim pošalicama, istovremeno slušajući dvojicu pušača uz prozor. »Ali znaš da je Irene prihvatila onaj slučaj Anđela smrti?« »Stvarno? Bogme kontroverzna odluka za novopečenu višu odvjetnicu.« »Ali bit će to velik slučaj. Ide ravno pred Kazneni sud. Jako medijski popraćen.« »Znam, ali ja mu ne bih ni primirisao. Čujem da se izjašnjava nevinim. Mali seronja je zacijelo kriv k’o sam vrag, zar ne?« »Dobrostojeća obitelj. Otac je broker u Hong Kongu. Poznaješ li možda Gilesa? Radi za Cornells? On ga poznaje. Navodno je bijesan — kaže da je sve to pogreška.« »Vidjet ćemo. Irene će ih srediti.« »Sposobna je ona.« »Sposobna... a i zgodna.« Obojica su se nasmijala. Daniel se ispričao. Ispio je čašu i ostavio je pored porculanske vaze na polukružnom stolu od mahagonija. Zacijelo se prejako naslonio na stol jer se plavo-bijela vaza opasno zaljuljala prije no što ju je uspio vratiti u ravnotežu. Zakopčao je jaknu i osvrnuo se tražeći Veronicu, ali nije ju uspio locirati pa je odlučio otići. Osjećao se ljutito. Možda je Irene imala pravo i samo je bio umoran. Krenuo je prema vratima, osjećajući kako mu se niz kralježnicu slijeva znoj. Na ulici su mu noć i svjež povjetarac donijeli olakšanje. Otkopčao je još jedan gumb na košulji i polako krenuo prema podzemnoj željeznici. Trenutna svježina više nije djelovala osvježavajuće; zrak se doimao zasićeno i nesnosno poput hrpe ljudi na zabavi. Dok je hodao s rukama u džepovima, zaključio je da se osjeća usamljeno. Nije mu to bio nepoznat osjećaj, no noćas ga je odlučio iskusiti u njegovoj punini — uzeti ga u usta i dugo premetati po jeziku da osjeti njegov okus. Bio je iznenađujuće opor, poput rabarbare iz Minniena vrta.

Bilo mu je drago što je razgovarao s Irene. Sjetio se kako se okretala amo-tamo na svom uredskom stolcu, a onda ga podbola zbog njegove veze s naučnicom. Nikad dugo nije bio sam. Međutim, kad bi početno oduševljenje splasnulo, a intimnost postala stvarna, veza bi ga počela gušiti. Nije volio razgovarati o svojoj prošlosti, niti je vjerovao obećanjima. Nikad ni jednoj svojoj djevojci nije rekao da je voli, premda je neke u životu volio. Mnoge su mu rekle da ga vole, ali on to nikad nije osjetio, nikad ni jednoj nije uspio povjerovati. Pomislio je na Irene s njezinim snažnim, uspravnim ramenima. Već su se jednom zajedno borili, i izgubili. Sad ih je spajala neka iskrenost, nevinost. Ipak, unatoč njihovu prijateljstvu, između njih se ispriječio profesionalni odnos, a on nije mogao zamisliti da ga prekrši. Ušavši u metro, prošao je kroz rotirajuću rampu kod kontrole karata i stao na desnu stranu pokretnih stuba, pasivno se spuštajući u utrobu grada. Razmišljao je o nadolazećem suđenju i medijskim izvještajima koji će biti samo sve gori. Sebastian — premda neimenovan i bez obličja — za novine je bio istinski zao. Ne samo da su ga proglasili krivim, nego istinski zlim. Mediji nikog nisu smatrali nedužnim dok mu se ne dokaže krivnja. Je li Sebastian zaista nevin Daniela je mučilo manje od toga kako će preživjeti. Bio je sto posto uvjeren da dečko kojeg je zajedno s Irene branio lani neće doživjeti dvadeseti rođendan. Nije želio da i Sebastiana snađe ista sudbina. Dok je osjećao kako ga ovija toplina podzemne željeznice, Daniel se pitao gdje je granica koja dijeli odraslu osobu i dijete. Znao je gdje je pravna granica: kaznenu odgovornost snose svi stariji od deset godina. Pitao se gdje je prava granica. Ponovno se sjetio sebe u Sebastianovim godinama i koliko je malo nedostajalo da se i sam nađe na njegovu mjestu.

18 horntonovi Daniela čak nisu htjeli odvesti natrag Minnie. Tricia je pozvana da u nedjelju u petnaest T sati dođe po njega, premda je predviđen dugi vikend i Daniel je trebao ostati do ponedjeljka navečer. Daniel je kroz prozor automobila gledao kako se kuća njegovih potencijalnih posvojitelja sve više smanjuje. Val i Jim brzo su ušli u kuću i zatvorili vrata prije no što je Tricijin auto skrenuo na cestu. »Sam si sebi najgori neprijatelj, Danny«, reče Tricia. »Ovo ti je bila prilika da dobiješ novi dom. Znaš li kak’ je teško pronać’ obitelj za dvanaestogodišnjaka? Jako teško, to ću ti reć’, a ovo što si učinio je sramotno.« »Nisu mi se svidjeli. Htio sam natrag Minnie.« »Trebao si ostat’ sam’ prek’ vikenda. Zar nisi mog’o tol’ko dugo bit’ dobar?« »Sam’ sam htio natrag na imanje...« Danny je nekoliko trenutaka šutio, a onda rekao: »Jesi vidjela moju mamu?« Tricia se nakašljala dok je skretala u ulicu Carlisle. Daniel je slušao zvuk kotača na mokroj cesti. Osjećao je neku čudnu mirnoću, kao nakon velikog napora. Bio je to šok, uzbuđenje, olakšanje što je ponovno bio stvarno zločest. Ono što je učinio ga je opilo. Naslonio je glavu na naslon i osjetio kako ga preplavljuje spori, fluidni spokoj. Pobijedio je. Želio joj se vratiti i sad joj se zaista vraća. Očekivao je da će ga nova obitelj mrziti pa se prema njima ponio mrsko. »Jim je dobar čovjek. Znam da jest. Al’ ti nikom ne pružaš priliku.« »Mrzim ga.« Tricia je uzdahnula. »Ne slažeš se s muškarcima, zar ne, Danny? Tak’ si lijepo napredovao s Minnie da sam pomislila kak’ si to nadvladao.« Tricia je govorila dok je Danny kroz prozor zurio u polja i gdje koje stablo. »Mislim, čak ti je dobro išlo u školi... Ispričala sam Minnie što se dogodilo, užasno je uzrujana. I ja sam uzrujana, al’ ne mogu reći da sam iznenađena. Imaš vraške sreće što te neće tužit’. Nastavi ovak’ i završit ćeš u popravnom domu prije trinaestog rođendana, a onda nek’ ti se Bog smiluje, momče. Onda nek’ ti se Bog smiluje. Tad ti više nikak’ neću moć’ pomoć’.«

Kad su stigli, Minnie je stajala pred ulaznim vratima, veste čvrsto omotane oko sebe. Ugledavši je, Daniela su prošli srsi od srama. Oborio je pogled, bojeći se pogledati je u njezine plave oči. Prošao je ravno pored nje, ušao u kuću i odnio torbu gore. Utješio ga je poznat prizor svijetloplavih tapeta koje je sam odabrao, prekrivača s uzorkom trkaćih automobila koje mu je Minnie kupila i prozora s pogledom na dvorište. Skinuo je majčin lančić i spremio ga u ladicu noćnog ormarića. Sad je kod kuće, na sigurnom. Nož su mu oduzeli u kući Thorntonovih, ali nije bio zabrinut. Ovdje mu neće trebati. Blitz se spuštene glave pojavio na vratima njegove sobe, dašćući i mašući repom od sreće što ga vidi. Čim je Daniel pružio ruku prema njemu, pas se strovalio na pod i okrenuo mu svoj trbuh. Dok ga je češkao, Daniel je čuo kako Tricia i Minnie razgovaraju u dnu stubišta. Miris psa i prigušeni glasovi podsjetili su ga na prvi dolazak na imanje Flynn. Osjetio je olakšanje zbog poznatoga mirisa kuće i

Minniena pjevajućeg glasa, ali nije se usudio spustiti u prizemlje. Bilo mu je drago što se vratio, ali posljednjih četrdeset i osam sati ostavilo mu je osjećaj nelagode. Želio je ostati na katu sa psom, ali Blitz kao da je osjetio njegov očaj: dojadilo mu je Danielovo češkanje i kliznuo je u prizemlje. Daniel je čuo kako Tricia odlazi, a zatim kako Minnie priprema večeru. Znao je da ga čeka da se spusti, ali oklijevao je. Osjećao je njezino razočaranje kako ga čeka u dnu stubišta. Uvukao se ispod pokrivača i ležao ondje, nevoljko se prisjećajući svega.

Prvi dan prošao je bez izgreda, premda se Daniel osjećao nelagodno u velikoj kući s čistim površinama i bež sagovima. Na ulazu se morao izuti, a čašu obavezno staviti na podmetač. U sobi je imao bračni krevet i veliki televizor, ali soba je noću bila prevelika i premračna pa nije mogao spavati zbog takve neuobičajenosti i sjena koje je bacala. Budući da je bio navikao buditi se uz kukurikanje pijetla, a zatim nahraniti životinje i skupiti jaja, Daniel se probudio prije Thorntonovih i odšuljao dolje. Kuća je bila besprijekorna. Bio je gladan pa je otišao u kuhinju, gdje je namazao maslac na krišku kruha. Dok je vraćao maslac u hladnjak, ugledao je džem od jagoda pa je i njega namazao na kruh. Bio je dan, no sat na štednjaku pokazivao je da je šest i deset. Džem nije bio dobar kao Minnien. Pomagao joj je da ga spravi i divio se brzini toga procesa: od biljke, preko lonca do usta. Kraće je vrijeme sjedio u kuhinji, a onda s tanjurom otišao u dnevni boravak, gdje je upalio televizor i pronašao program s crtićima. Naglas im se smijao kad mu je kruh ispao iz ruke i namazanom stranom pao na sag. Pokušao ga je očistiti toplom vodom, ali to je mrlju samo utrljalo dublje u tkanje. Daniel je stavio tanjur na mrlju i nastavio gledati televiziju. Jim se prvi spustio, otprilike pola sata kasnije. Trljao si je oči, ali i dalje se široko smiješio. Daniel je na videorekorderu vidio da je šest i četrdeset sedam. Jim je u kuhinji skuhao kavu, a zatim došao u sobu i sjeo na kauč. Daniel mu je i dalje sjedio okrenut leđima, ali više nije gledao crtiće: sad je gledao Jimov blijedi odraz na ekranu. Jim si je protrljao lice, zijevnuo te prinio šalicu usnama. »Baš si ranoranilac, ha?« Daniel mu se napola nasmiješio. »Kad si ustao?« Daniel je slegnuo ramenima. »Već si odjeven i sve to. Vidim da si se udomaćio.« »Bio sam gladan.« »U redu je. Ako si gladan, trebaš jesti. Nisam te htio kritizirati.« Daniela je odjednom obuzela nelagoda. Osjećao je da ga Jim gleda na način od kojega su mu se naježile dlačice na vratu. Ponovno se okrenuo prema televizoru, promatrajući ga krajičkom oka. »Jesi li pojeo, sine?« upita Jim. Stajao je nad njime i pružao ruku prema tanjuru. »Nemoj«, reče Daniel. »Molim?«

»Ne zovi me tak’.« »Kako?« »Ja ti nisam sin.« »Ah«, reče Jim. Daniel je podigao pogled. Jimu se licem ponovno proširio osmijeh. »Naravno, u redu. Shvaćam. Hajde, daj mi tanjur.« »Pusti ga, dobro?« Daniel je osjetio kako mu srce počinje divlje lupati. »Obično ne dopuštamo da se jede u dnevnom boravku, jede se u kuhinji — ali ti to nisi mogao znati. Hajde...« »Pusti ga, dobro?« Danielu su usta bila vrlo suha. »U čemu je problem?« Jim se smijao. »Samo ću ti odnijeti prazni tanjur.« Daniel je skočio na noge. Nije znao kad i gdje je njegovo tijelo naučilo tako dobro detektirati muški gnjev, ali sad ga je jasno slutio. Premda je Jimov glas bio miran, Daniel je u njemu čuo potisnuti bijes. Spustio je glavu. Riječi iz muškarčevih usta sad su ga napadale. Bile su poput teških gruda blata koje su ga pogađale. Prestao ih je slušati, tako da su se Jimova usta pretvorila u groznu, oscilirajuću rupu koja je zlokobno zjapila.

Daniel se nije sjećao što se zatim zbivalo, barem ne točnim redoslijedom. Ležao je pod poplunom i duboko udisao miris psa i imanja. Onda je uvukao i glavu; osjećao je vrelinu vlastita daha na koži. Sad je bio gotovo cijeli pod prekrivačem.

Gledao je gore prema Jimu. Bio je bos i grebao je nožnim prstima po sagu pripremajući se za napad. Jimovo lice kao da se pomaljalo pred njime, s prevelikim zubima i nosom. Odjednom se sagnuo prema Danielu. Daniel je odskočio i izvukao nož iz džepa traperica. Otvorio ga je i prinio muškarčevu licu. »Blagi Bože!« Jim je ustuknuo, a Daniel koraknuo naprijed. » Što se zbiva?« Bila je to Val, u kućnom ogrtaču. »Idi, pusti mene da ovo riješim«, povikao je Jim, tako glasno da je Daniel poskočio. »Pusti me na miru«, reče Daniel okrećući se prema zidu i držeći nož ispred sebe kako bi mogao uzmaknuti od Jima. »Da si to odmah spustio«, reče Jim. Daniel je promatrao unezvjerenu paniku u njegovim očima. Gledao je kako mu Adamova jabučica skače gore-dolje. Nasmiješio se jer se svjetlost odbijala od oštrice ravno na Jimovu majicu. Jim je ispružio ruku pokušavajući zgrabiti Daniela za majicu. »Pazi!« vrisnula je Val.

Daniel je zamahnuo. Porezao je Jima po podlaktici. Muškarac se trznuo i slobodnim dlanom uhvatio za ozlijeđenu ruku. Daniel je gledao kako mu tanak mlaz krvi izbija između prstiju i pada na sag. Na trenutak se opustio, no Jim se iznenada okrenuo i gurnuo Daniela na pod, stao mu na šaku i istrgnuo nož.

Svaki put kad bi taj film odvrtio u glavi, bio je drukčiji. Sad više nije bio siguran što se zapravo dogodilo. Prvo se sjetio da je Jim podigao ruku, a on očekivao udarac. Zatim mu se učinilo da to nije točno: Jim se samo malo okrenuo, a on ugledao priliku.

Daniel je vrištao pritisnut na pod. Ritao se i pokušavao ščepati Jima svaki put kad bi uspio izvući nogu ili ruku. Val je primila Jima i njih su dvoje ostavili Daniela na podu dnevnoga boravka te zatvorili vrata za sobom. Daniel je udarao po vratima rukama i nogama, zabijajući donje zube u gornju usnu. Razbio je sve ukrase na kaminu, a onda sjeo na pod pored kauča, koljena naguranih na prsa, i počeo gladiti majčin inicijal na lančiću.

Bilo mu je prevruće za lice pa se uspravio na krevetu i zbacio prekrivače. Dan se doimao čisto i dobro, poput mlijeka ispod vrhnja, ali Daniel se osjećao zločesto. Zločestoća ga je pritiskala iznutra. Mogao je povraćati, ali nikad je ne bi uspio povratiti. Zločestoća je bila u njemu i ondje će i ostati. Prevrnuo se na leđa. Osjećao je miris piletine koju je Minnie pripremala. Od mirisa pečene kokoši okrenuo mu se želudac. Ležao je zureći u strop, gledajući nijeme prizore u svojoj glavi. Čuo je kako mu kruli u želucu i šum friteze kad je Minnie uronila sirove štapiće krumpira u vrelo ulje. Osjećao je kako mu srce divlje lupa, kao da će mu iskočiti iz prsa, premda je nepomično ležao. Zatim je čuo Minnie na stubama, njezine teške korake i drveni rukohvat koji je stenjao pod njezinom težinom.

Minnie je sjela na krevet i strgnula mu prekrivač s lica. Odjednom je bio izložen te je zatvorio oči. Osjetio je toplo škakljanje njezinih prstiju na čelu. »O čemu razmišljaš, Danny?« prošaptala je. »O onome što sam učinio.« »Molim?« »Razmišljam o onom što sam učinio.« »A zaš’ si to učinio? Možeš li se sjetit’?« Daniel je odmahnuo glavom položenom na jastuk. »Ne znam što ću s tobom, bogme ne znam. Nije nikakav grijeh ne voljet’ nekoga — ima hrpa ljudi koji meni nisu dragi — ali ne možeš ih bost’ nožem. Pokušaj razmislit’ zašto si poželio učinit’ takvo što.« Daniel se okrenuo na bok. Okrenuo se prema njoj, podupro bradu rukama i privukao koljena.

»Zašto?« prošaptala je Minnie. Osjećao je kako mu njezini prsti prolaze kroz kosu. »Jer sam zločest«, promrmljao je, ali nije ga čula. Nagnula se prema njemu. Svoju tešku ruku sad mu je oslonila na glavu. »Molim, mili?« »Jer sam zločest.« Povukla ga je za lakat da se uspravi. Prebacio je noge preko ruba kreveta i sjeo pored nje. Dvama ga je prstima uhvatila za bradu. Pogledao ju je u oči: blistale su, baš kao kad ju je prvi put vidio. »Tinisi-zločest«, rekla je. Štipnula ga je za bradu. »Ti si krasan dječak, a ja sam prava sretnica jer te poznajem.« Uzalud je pokušao suspregnuti suze. Osjećao je miris psa i trave iz dvorišta na njezinoj vesti. Protekli dan odjednom ga je počeo strašno tištati pa je naslonio obraz na njezino rame. Zagrlila ga je objema rukama i snažno stisnula. Istisnula je svu zločestoću iz njega. »... Al’ ne mo'š ozljeđivat’ ljude, a ni moje životinjice...« Čuvši te riječi, izvukao se iz njezina zagrljaja. Još se uvijek sramio. »Znam da su te ljudi povrijedili, na mnogo načina, i razumijem da imaš potrebu uzvratit’ tu bol, al’ neš’ ću ti reć’: taj će put odabrat’ samo budale. Ja to najbolje znam. Ti mo'š postat’ neš’ mnogo više.« Daniel je šmrcnuo i rukavom obrisao oči i nos. »Jesi ga baš morao porezat’? Mog’o si razgovarat’ s njim ili ga zamolit’ da te odveze natrag ovamo ak’ si baš morao. Nisi ga morao porezat’.« Daniel je kimnuo glavom, ali brada mu je bila spuštena na prsa pa Minnie nije bila sigurna slaže li se s njom ili ne. »Zaš’ si to učinio? Jesi l’ mislio da će te udarit’?« »Možda... ne znam... ne.« Odmahnuo je glavom gledajući je. Oči su joj bile spuštene u kutovima, a između obrva imala je duboku boru. »Pa zašto onda?« Duboko je udahnuo. Pogledao je svoje noge. Čarape su mu spuznule. Zamahnuo je nogom i na trenutak gledao čarapu kako pleše u zraku. »Želim ostat’ ovdje«, rekao je još uvijek gledajući čarapu. Zavladala je tišina. Promatrao je njezine ruke. Bile su labavo sklopljene. Bilo ga je strah pogledati je u oči. »’Oćeš reć’, učinio si to da te oni više ne bi htjeli posvojit ?« naposljetku je pitala tihim glasom. U njemu nije čuo kritiku. Činilo se da samo želi shvatiti pravi razlog. Osjetio je bol u dnu grla. Sjetio je razgovora s Triciom pošto se posljednji put oprostio od majke: Ak' me ni'ko drugi ne bude želio, smijem li ostat’ ovdje? Ne, srce... Minnie je udomiteljica. Nju će kad-tad zatrebat’ neki drugi dječak ili djevojčica.

»Želim ostat’ ovdje.« Ništa drugo nije mogao reći. Stisnuo je šake i čekao da ona nešto kaže. Činilo se kao cijela vječnost. »Bi li želio da te ja posvojim? Ak’ zaista želiš ostat’, vrlo rado. Posvojila bi’ te istog trena kad bi mi dopustili. Zapravo sam te u srcu posvojila čim sam te vidjela. Želiš li ostat’? Pokušat ću se izborit’ za nas. Ne mogu ti niš’ obećat’, al’ pokušat ću.« Gledala ga je u oči. Držala ga je za ramena, tako da je morao gledati u nju. Nije htio ništa reći jer je znao da će se opet rasplakati. Pokušao je kimnuti, ali bio je tako napet da je to zacijelo izgledalo kao da trese bradom. Mrštila se; jedna sijeda obrva bila joj je podignuta. »Želim da... me posvojiš«, uspio je protisnuti. Njezini prsti zabijali su mu se u ramena. »Znaj da i ja to želim, al’ to je pravna stvar. Znam da bolje od ikoga znaš da to ne mora nužno ić’ u tvoju korist. Zakon ima vlastite trikove i ja ga ne razumijem, al’ borit ću se za nas. Ne smiješ se ponadat’ dok ne potpišemo papire. Jasno?« Zagrlila ga je. Progutao je knedlu i pustio da njegove suze ponovno natope njezinu vunenu vestu. Nije pustio ni glasa, ali srce mu se slamalo. U tom je trenu bio preplavljen radošću jer ga je ona htjela. »Majko Božja«, odjednom je rekla. »Pomfrit će ti bit’ hladan, a kokoš komad ugljena.« Duboko je udahnuo veseleći se njezinom hladnom pomfritu. Samo je njega htio jesti.

19 ad se Daniel vratio u pritvor da razgovara sa Sebastianom, dječak je izgledao drukčije. Njegova K hladnokrvna sabranost bila je ista, ali bio je deblji, podbuhao. Lice mu se zaokružilo; imao je tamne podočnjake. Njegova mršava zapešća su ojačala, a na nadlanicama se pojavile rupice. U Parklands Houseu se baš i nije moglo baviti tjelovježbom; uz to, Daniel je znao da će prehrana sastavljena od pomfrita i pizze biti šok nakon organski uzgojenog povrća, kojim ga je Charlotte zacijelo hranila. »Kako si?« pitao je Daniel. »Dobro«, odgovori Sebastian. Sjedio je obrazom naslonjenim na šaku, koja mu je zatezala gornju usnu. »Dosadno je. A škola je ovdje gora od normalne. Učitelji su glupi, a druga djeca još gluplja.« »Tvoje suđenje više nije daleko. Danas bih s tobom samo htio proći kroz neke stvari.« »Hoću li na optuženičkoj klupi sjediti s lisičinama?« »Nećeš. Prije suđenja će te odvesti da vidiš sudnicu. Jedna ljubazna žena će ti sve pokazati. Poznajem je. Reći će ti sve o postupku i onome što će se zbivati. Već znamo da nećeš sjediti na optuženičkoj klupi, već odmah pored mene, dok će tvoji roditelji biti iza nas. Je li to u redu?« Sebastian je kimnuo. »Je li to zato što misle da zapravo nisam kriv?« »Nije, nego zato što si dijete. U današnje vrijeme samo odrasle stavljaju na optuženičku klupu.« »Hoćete li reći sucu da nisam kriv?« »Sjećaš se Irene Clarke, svoje više odvjetnice?« Sebastian je energično kimnuo glavom. »Vidiš, ona će tvoj slučaj iznijeti poroti.« Daniel je otvorio blok i skinuo čep s nalivpera. Sebastian je ustao i vrzmao se oko stola ne bi li zavirio u dokumente u Danielovu fasciklu. Naslonio se na Daniela te ponovno razgledao njegovu posjetnicu, mobitel, nalivpero i USB stikove koje je držao u svom kožnom fasciklu. Daniel je osjećao čisti miris dječakove kose i dah s natruhom jagoda. Dječakova meka težina na njegovu ramenu izazvala je emotivne asocijacije. Sjećao se kako je naslanjajući se na neznance od njih tražio ljubav, nježnost koju nisu nudili niti namjeravali pružiti. Zbog toga se nije odmaknuo od dječaka. Zapisivao je na bloku, pazeći da se slučajno ne okrene i odbije dječaka od sebe. Nakon kraćeg vremena Sebastian je uzdahnuo i otišao na drugu stranu stola, s Danielovim iPhoneom u rukama. Daniel ga je bio isključio kad je ušao u Parklands House. Sebastian ga je vješto uključio. Daniel je ispružio dlan. Dječak se nasmiješio i pogledi su im se sreli. »Hvala«, reče Daniel u očekivanju. Nije znao zašto je dopustio Sebastianu da mu uzme mobitel, niti zašto vjeruje da će mu ga vratiti bez natezanja. »S maminim se mobitelom smijem igrati.« »Odlično, onda se možeš igrati kad te sljedeći put dođe posjetiti.« Sebastian ga je ignorirao. Zavalio se na stolac i vrtio po Danielovu adresaru.

Daniel se pokušavao sjetiti kako je Minnie reagirala kad bi bio prkosan. Uputila bi mu hladan pogled, istim onim očima koje bi u drugom trenu preplavila toplina. Time bi ga uvjerila da je jača od njega. Osjećao je kako mu srce brže tuče pri pomisli da možda neće moći obuzdati dječaka. Sebastian je naposljetku podigao glavu i Daniel je uhvatio njegov pogled. Sjetio se Minnienih čeličnih očiju. Nikad ga se nije bojala. Nije mogao ni zamisliti da može zračiti takvom snagom, no Sebastian se odjednom trznuo i spustio mobitel na Danielov dlan. »Dakle«, reče Daniel skidajući jaknu i okrećući se prema Sebastianu. »Optužba će pozvati Benovu majku da svjedoči. Vjerojatno će ona biti prva na redu, zatim vaši susjedi te klinac ili dva iz kvarta i škole.« »Tko to?« pitao je Sebastian. Lice mu je opet bilo pozorno, a zelene oči bistre i usredotočene. Daniel je prolistao svoje bilješke. »Poppy... Felix.« »Oni me ne vole, reći će da sam zločest.« »Zato ih optužba i zove. Ali mi im nećemo dopustiti da kažu da si zločest. Po zakonu ne smiju tvoj navodno loš karakter koristiti kao dokaz. To bi bilo nebitno i nepravedno. Irene će to zaustaviti. Samo sam te htio upozoriti na to jer mislim da će nam svima u sudnici biti teško gledati svjedočenje Benove mame i tih klinaca, ali optužba svoj slučaj ne temelji na njemu. Moraš paziti da te ono ne uzruja, dobro?« Sebastian je kimnuo glavom. »U završnoj smo fazi sređivanja dokaza tvoje nevinosti. Jesi li siguran da nema ništa što mi još nisi rekao, a znaš da bi trebao?« Sebastian je na trenutak pogledao u stranu, a onda žestoko odmahnuo glavom. »U redu.« »Hoću li i ja svjedočiti?« »Nećeš. Trenutačni plan jest da ne svjedočiš. To nije baš ugodno, a siguran sam da će ti biti dovoljno teško i samo gledati suđenje. Ali moramo pričekati i vidjeti kako se stvari odvijaju. Možda Irene kasnije odluči da svjedočiš, ali ako do toga dođe, najprije ćemo razgovarati s tobom. U redu?« »U redu.« »Glavninu svog slučaja optužba će temeljiti na forenzičkim dokazima i taj će dio suđenja vjerojatno dugo trajati. Dobar dio onoga što se na sudu zbiva je dosadan i znanstven. Mnogo toga nećeš razumjeti, ali moraš se potruditi da zadržiš pozornost. Ljudi će te promatrati.« Sebastian se odjednom uspravio na stolcu, kao da ga je pomisao na to da ga drugi gledaju oduševila. Sklopio je ruke i blistavih se očiju nasmiješio Danielu. »Stvarno?« pitao je. »Promatrat će me?« Daniel se zabuljio u dječaka, koji je uhvatio njegov pogled. U Sebastianovim očima nije bilo srama, ni naznake da zna kako su njegove riječi neprimjerene. No, naposljetku, bio je tek dijete. »Mama i tata su te jučer posjetili, zar ne?« Sebastian se zgurio. Kimnuo je gledajući u stol.

»Znam da ti je teško. Zacijelo ti nedostaju.« »Mislim da ste vi imali sreće«, reče Sebastian gledajući Daniela ravno u oči. »Zašto?« »Jer niste imali tatu.« Daniel je polako udahnuo. »Hm, da, ali znaš, ponekad mamini dečki mogu biti jednako grozni«, reče. Sebastian je kimnuo. Daniel je bio siguran da ga je dječak razumio. »Želim brzo izaći da se mogu brinuti za nju. Katkad ga uspijem zaustaviti.« »Znam kako se osjećaš«, reče Daniel. »I ja sam kao dječak želio zaštititi mamu, ali moraš paziti na sebe. Moraš zapamtiti da si ti dijete, a ona odrasla osoba.« Bilo je to nešto što bi Minnie rekla.

Daniel je nakon posla odšetao do pivnice na uglu svoje ulice, ruku u džepovima i spuštene glave. Sad je već bila jesen i zrak je bio prohladan. Gotovo se vratio kući po jaknu, ali nije mu se dalo ponovno penjati po stubama. U pivnici je bilo svijetlo i toplo, u kutu je pucketala vatra, dok je zrak ispunjao miris pivničke hrane i vlažnoga drva. Daniel je naručio veliko pivo i sjeo za šank. Vrtio je čašu pred sobom čekajući da se pjena slegne. Obično bi čitao novine, ali ne i večeras. Bio je sit novina: sve su pisale o Sebastianu — kojemu nisu spominjali ime, nego ga nazivali »ubojicom djeteta u naselju Angel« — ili ga spominjale posredno, u kolumnama o »društvu naopakih vrijednosti«. Ben Stokes već je postao besmrtan, mučenik koji je umro za dobrotu, za djetinjstvo. Nikad ga nisu spominjali jednostavno kao osmogodišnjega Benjamina Stokesa, već kao maloga Bena ili Bennyja, i uvijek je bio prikazan jednako: školskom fotografijom slikanom dvije godine prije smrti, na kojoj mu nedostaju dva sjekutića, a kosa sa strane strši u zrak. Bio je anđeo iz naselja Angel, dok je Sebastian postao vrag. Stalna zastupljenost u medijima Danielu je bila novost. Neki od tinejdžera koje je branio u prošlosti nisu bili mnogo stariji od Sebastiana, a proživjeli su i teže živote, ali u medijima su bili gotovo nevidljivi. Njihovim slučajevima bilo je posvećeno tek nekoliko redaka uz rub stranice, pored preklopa. Koga je bilo briga za njih? Bili su samo klinci u bandama, koji su upravljali svojim kvartom. Bio je to prirodni poredak. Do Sebastianova suđenja ostala su samo tri tjedna. Danielu su se usta osušila pri samoj pomisli na to. Otpio je prvi gutljaj piva. Bio je spreman za suđenje, a ipak se osjećao ništavno pred voljom suda. Dok je zurio u svoju čašu, sjetio se dječakovih očiju ranije toga dana, napetoga pogleda u njima, njegova oduševljenja pri pomisli da ide na sud. Istina je bila da Daniel zapravo nije znao za što je dječak sve sposoban. Unatoč toplini pivnice, Daniel je osjetio hladne srse. »Kak’ si, Danny?« upita barmen. Bio je to čovjek u pedesetima, s trbuhom koji mu je visio preko remena i licem otežalim od svih priča kojih se naslušao. »Težak tjedan?« Daniel je uzdahnuo i nasmiješio se. Odmahnuo je glavom. »Uobičajen.« »Kamo je nestala tvoja bolja polovica? Odavno je nisam vidio.«

»Odselila se od mene.« »Žao mi je, stari«, reče barmen brišući čašu krpom i spremajući je pod šank. »Mislio sam da se dobro slažete.« »Neke stvari ti jednostavno nisu suđene, ha?« »Da. Kao što kažu, mnogo je riba u moru.« Barmenov meki glas s cockney naglaskom izblijedio je kad je otišao na drugu stranu šanka poslužiti par koji je upravo ušao. Žena je drhtala od noćnoga zraka. Daniel je zurio u jantarnu tekućinu u svojoj čaši. Bila je topla u njegovim rukama. Polako je otpio još jedan gutljaj. Gledao je kako sunce zalazi iza parka Victoria i cijepa niske oblake svojim žućkastoružičastim svjetlom. Zrak u pivnici bio je topao i ugodan, sladak od mirisa jabukovače, piva i vruće hrane. Sad mu je sve djelovalo jasnije, jednostavnije, no ipak se osjećao opsjednuto. Želio je da Sebastianovo suđenje počne, a želio je i doznati nešto više o Minnienu životu. Želio ju je shvatiti. Bilo je to poput onog trenutka tijekom trčanja kad bi mu se dužina koraka i dah ustalili, trenutka kad mu se činilo da bi mogao trčati zauvijek. Tako je 2008. istrčao londonski maraton. Poslužili su mu večeru. Mehanički je pojeo hamburger, a onda otišao iz pivnice. Vratio se u stan ruku u džepovima i spuštene glave. Polako se počeo uspinjati stubama, no zadnjih je nekoliko pretrčao jer je čuo da mu zvoni telefon. »Halo?« »Jesam li dobila Dannyja?« Prepoznao je ženski glas, no nikako ga nije mogao smjestiti. »Danny, Harriet ovdje.« Duboko je udahnuo. U predsoblju je bio mrak, ali Daniel nije palio svjetlo. Kliznuo je niza zid i slušao Harriet sa slušalicom ugniježđenom između ramena i uha. Laktove je položio na koljena. »Kak’ si?« pitao je. Koljena su mu bila pritisnuta na prsa i osjećao je kako mu srce lupa. Pitao se zašto ga zove, želi li ga ponovno optužiti. »Morala sam ti se javit’. Što sam više razmišljala, bilo mi je jasnije da sam bila... bezobrazna bez potrebe. Al’ strašno sam žalosna zbog njezine smrti. Nadam se da razumiješ. Imala je težak život i nedostaje mi sad kad je više nema, al’ znam da i ti to zacijelo osjećaš. Što god se zbilo između vas, nekoć ste bili bliski i gubitak je sigurno strašan.« Daniel nije znao što bi rekao. Nakašljao se i udahnuo. »Nikad mi se nije sviđalo što uzima k sebi svu tu djecu...« »Misliš, to što je bila udomiteljica? Zašto ne? Bila je dobra u tome, zar ne?« »Bila je dobra majka, al’ valjda nisam vidjela smisla u tome. Smatrala sam da se sam’ muči.« Daniel se namrštio u mraku. »Hvala što si nazvala.«

»Njoj ne bi bilo drago što sam onak’ razgovarala s tobom.« Harriet je pukao glas, a grlo se stisnulo, no onda se sabrala. »Nisam te probudila, zar ne?« »Nisi, upravo sam ušao u stan.« »Još uvijek onako naporno radiš? Uvijek si bio marljiv.« Zavladala je kratka tišina. Daniel je čuo kako Harriet šmrca te zvuk vijesti u dvadeset i dva sata. »Što si želio doznat’ o njoj, Danny?« Ispružio je noge i rukom protrljao oči. Sad nije bio spreman za to. Nakon cijeloga tjedna osjećao se ispijeno, slabo. Duboko je udahnuo, a onda odgovorio. »Nisam ti zamjerao što ne želiš sa mnom razgovarat’. Izgubila si sestru. Nisam ti htio trljat’ sol na ranu. Samo... tek sam sad shvatio da je zaista više nema. Mislim da sam se čak i na sprovodu još uvijek ljutio na nju. Nikad nismo riješili sve ono, ali sad kad je umrla, pretpostavljam da mi stvarno... nedostaje.« Izgovorivši posljednju riječ, grlo mu se stisnulo. Udahnuo je da dođe sebi. »Otišao sam natrag u kuću... na imanje. Nisam je vidio — tako dugo nisam bio ondje. Bilo je... Ne znam, podsjetilo me na tol’ko toga. Prošlo je tol’ko godina, al’ nije mi se tak’ činilo. Ostavila mi je i kutiju fotografija. Valjda sam tad shvatio da tol’ko toga ne znam o njoj...« »Reci mi što te zanima, mili, i ja ću ti reć’.« »Pa, zanima me zašto je bila tak’ tužna?« Progutao je knedlu. »Znaš da je izgubila kćerkicu, a ubrzo i muža.« »Da, ali nikad o tome nije govorila pa ne znam cijelu priču.« »E pa, samo godinu kasnije već je u kuću primala tuđu djecu. Nisam to mogla shvatit’. Još uvijek ne shvaćam. Bila je dobra medicinska sestra i dobra majka; valjda je imala potrebu brinut’ se o drugima. Bila je jedna od takvih ljudi.« »Sjećam se da mi je rekla da je to sreća... Ali nikad mi nije pričala o Normanu i Deliji. Uvijek je izbjegavala tu temu — rekla je da joj je previše bolna.« Harriet je uzdahnula. Daniel je čuo njezinog muža kako joj nudi čaj. »Što si mislila kad si rekla da se sam’ mučila?« pitao je. »Izgubila je kćerkicu i postala udomiteljica kojoj su svakih nekoliko mjeseci slali novu djevojčicu. Ali ni jedna nije bila njezina...« Harriet se opet stisnulo grlo. »Kak’ je to mogla podnosit’? A znaš da su prije tebe dolazile isključivo djevojčice, sve do jedne.« Daniel je dlanom prekrio usta. »Rekla je«, Harriet je opet pukao glas i dopustila je da joj se otme jedan usamljeni jecaj, »da je Delia u njoj probudila tol’ko ljubavi... Nije znala što bi drugo sa sobom, shvaćaš. Jednostavno se morala neprekidno davat’ drugima... To ju je ubilo, vjeruj mi na riječ! Umrla je posve sama, a to nije u redu nakon što je pomogla tol’kima koje ni’ko drugi nije htio.« »Nisam imao pojma o tome«, reče Daniel. Utisnuo je leđa u zid, dok su njegove uspomene osvjetljavale mračno predsoblje. »Kad sam bio malen, kad sam se tek doselio k njoj, činilo se da je

glavna tema svih tračeva u građu. Svašta su pričali. Ne bi vjerovala...« »Sigurna sam da je tak’. Takvi su gradići uvijek puni uskogrudnih ljudi, zar ne, a ona je bila tak’ osebujna. Bila je gradska djevojka. Obožavala je London; ondje je bila sretna. Norman je bio taj koji je želio da se presele u Cumbriju. Mislim... Cumbria... za Boga miloga. Minnie u Cumbriji! Nisam mogla shvatit’ zašto je nakon njegove smrti ostala ondje. Ništa je nije vezalo za taj grad. Rekla sam joj da se vrati u London ili u Irsku, bilo kam’, sam’ nek’ ne ostaje u tom vražjem gradiću.« »Voljela je imanje, životinje.« »To je bila sam’ izlika.« »Ondje je zasnovala obitelj. Imala je dom...« »Čak i da se vratila u Irsku... No bila je odlučna u namjeri da ostane, k’o da joj je to pokora.« »Pokora za što?« »Pa krivila je samu sebe, ne? Kao da bi ikad hotimice naudila kćerkici. Voljela ju je više od ičega na svijetu.« »Što se dogodilo?« šapnuo je Daniel. »Prometna nesreća?« »Da. Možeš li zamislit’ kak’ je to izgubit’ šestogodišnje dijete? I to njihovu jedinicu. A Delia je bila takvo janje. Bistra, duhovita, ne bi vjerovao. Pljunuta Minnie kad je bila mala. Crne kovrčave kose i najsjajnijih plavih očiju koje si vidio. Bila je pravo srce. Kad se to dogodilo, i sama sam radila u Engleskoj. Došla sam čim sam čula, ali janje je tad već bilo gotovo mrtvo...« Daniel je zadržao dah. »Još je bila pri svijesti, znaš... gubila je svijest pa se ponovno budila. Imala je strašne ozljede i trpjela groznu bol. Minnie to nije mogla podnijet’. Držala ju je za ruku, a malena ju je pitala: >Mama, umirem li ?< O, Bože, a kak’ se sam’ borila za život. Minnie se odjednom posve umirila. Samo se sjećam kak’ je šapnula Deliji: >Sve je u redu, mila, i dalje ćeš bit’ moj anđeo...<« Harriet je počela tiho plakati. Daniel je ustao i upalio svjetlo u predsoblju. Od iznenadne jarke svjetlosti zaboljele su ga oči pa ih je zaštitio dlanom. Ponovno je ugasio svjetlo. »Minnie je krivila sebe jer je vozila kad se to dogodilo?« »Ona je vozila... al’ to nije sve.« Čulo se kako Harriet puše nos. »Vidiš, Delia je te večeri bila na proslavi rođendana kod prijatelja i Minnie je išla po nju. Jedna druga djevojčica također je htjela ić’ kući pa je Minnie ponudila da je odbaci, kako otac ne bi morao dolazit’ po nju... Bože dragi, sjećam se kao da je jučer bilo. Minnie mi je rekla da je Delia nosila najljepšu haljinu s uzorkom sitnih tratinčica i da je bila preslatka. Rekla mi je da je u plavom ubrusu ponijela komad rođendanske torte. Još se uvijek sjećam — rekla je da je ubrus bio plav. Minnie, nek’ joj se Bog smiluje, posjela je Delijinu prijateljicu Tildy (sigurna sam da se tako zvala) na suvozačko mjesto i rekla joj da se veže. Delia je sjedila straga, bez pojasa. Tak’ je to tad bilo, Danny... Sedamdesetih godina malo se mislilo na sigurnost. Još nisu ni proizvodili aute s pojasevima na stražnjim sjedalima... Minnie je rekla da joj je malena pjevala na uho — Delia je oduvijek voljela pjevat’ u autu. Sjedila je navirujući se između prednjih sjedala, laktovima naslonjena na njih. Znaš već kak’ to djeca rade, ili su

barem tad radila. Minnie joj je rekla da sjedne kak’ treba, ali onda... to je bilo to.« »Što je bilo to?« upita Danny grizući se za palac. Harriet je opet zaplakala. »Počeli su krivudat’. Cesta je bila mokra, znaš. Palo je puno kiše i te proklete seoske ceste bile su mokre i skliske. Minnie kaže da Delia nije pustila ni glasa, čak ni kad je... udarila u vjetrobransko staklo. O, Bože! Oprosti, Danny, ne mogu ovaj tren.« Harriet je plakala. Čuo je kako glasno udiše između jecaja. »Samo sam htjela reć' da mi je žao«, plakala je, »zbog onoga neki dan.« »Žao mi je što sam te uzrujao.« Stisnulo ga je u prsima. »Hvala što si me nazvala.« »Voljela te, znaš«, šmrcajući reče Harriet. »Ponosila se tobom. Drago mi je što si došao na sprovod. Ona bi htjela da budeš ondje.«

Daniel je spustio slušalicu. U stanu je bilo hladno. Boljelo ga je u dnu grla. Ušao je u dnevni boravak, također prekriven tminom. Fotografija koju mu je ostavila bila je crna silueta na bijelome kaminu. Premda nije upalio svjetlo, niti podigao fotografiju, vidio je Minnieno lice. Zacijelo je slikana krajem šezdesetih ili početkom sedamdesetih: boje su bile žarkije, veselije od stvarnih boja, kao da su naslikane, kao da su zabilježile trenutak iz mašte, umjesto života. Minnie je bila odjevena u kratku suknju, a Norman je nosio tamne naočale s okvirom od kornjačevine. I dijete je djelovalo gotovo nestvarno: porculanskih obraza i bisernih bijelih zubi. Bila je poput Bena Stokesa — oteta od života dok je još bila savršena. U tami je otišao do kuhinje, gdje je iz hladnjaka izvadio pivo. Kratki bljesak svjetlosti iz hladnjaka zasmetao mu je. Bilo mu je hladno, a od ledene boce se naježio. Ugrizao se za usnu, a onda povukao velik gutljaj. Otpio je pola prije no što je bocom glasno udario o kuhinjsku plohu. Jednom je rukom prekrio oči. Bilo mu je jako hladno, ali oči su mu gorjele. Nadlanicu je prinio usnama, ne shvaćajući, dok su mu se vrele suze slijevale niz obraze. Odavno nije plakao. Utisnuo je lice u pregib lakta i sjetio se kako ga je tješila njezina krupna figura u vesti od grube vune. Opsovao je i ugrizao se za usnu, ali tmina je bila obzirna i pustila ga nekažnjenog.

20 ilo je proljeće. Zrak je bio ispunjen mirisom gnoja i hrabrih mladih pupova. Danielove gumene B čizme šljapkale su po blatnom dvorištu dok je hranio Hectora i kokoši. Vrata šupe visjela su na šarkama, a žičana mreža bila je djelomično razderana. Daniel je kleknuo u blato da je popravi i učvrsti vrata šupe. Lisice su pojele nekoliko kokoši na susjednom imanju. Minniene kokoši samo su se prepale; sjatile su se oko mreže, kokodakale i mahale krilima usred noći sve dok Minnie nije izašla s Blitzom da otjera lisicu. Bilo je pola sedam ujutro i Danielu se želudac stezao od gladi dok je radio. Još je bilo hladno pa su mu ruke pocrvenile sve do manšeta. Opet je prerastao svoju odjeću: rukavi su mu bili sve kraći. Minnie je obećala da će mu krajem mjeseca kupiti novu odjeću i nogometni dres. Sad je bio napadač u školskoj momčadi. Međutim, danas je bila subota i morali su ići raditi na tržnicu. Daniel je vidio Minnie na prozoru. Punila je čajnik i kuhala kašu. Ujutro bi joj sijeda kosa bila puštena, a sa strane su je držale dvoje kopče od kornjačevine. Tek pošto bi se odjenula, smotala bi je navrh glave. Kosa Danielove majke bila je kratka i svijetlosmeđa, ali bojala ju je u plavo. Bacivši i posljednje ostatke hrane kokošima, Daniel se sjetio osjećaja majčine kose među svojim prstima. Bila je tanka i meka, za razliku od Minnienih teških kovrča.

Nakon ispada kod Thorntonovih, Minnie je rekla Danielu da će podnijeti zahtjev za posvajanjem. Sve su papire zajedno ispunili, rasprostrte po kuhinjskom stolu. Sad su samo čekali. Pomisao na to da bude još nečiji sin, a ne samo majčin, Danielu je bila čudna, no ipak je pristao na to i pritom se neobično veselio, pun optimizma. Minnie ga je pitala želi li promijeniti prezime u Flynn, ali odlučio je zadržati vlastito, Hunter. Bilo je to prezime njegove majke, ne oca. Želio je zadržati njezino prezime jer mu se sviđalo. Bilo je to i njegovo prezime, ali mislio je i na to da bi ga majka možda pokušala pronaći jednom kad on navrši osamnaest godina. Htio je da ga u tom slučaju lako nađe.

Ušavši u kuću, Daniel je u kupaonici oprao ruke. Uživao je u toplini vode na promrzlim prstima. Kad je oprao ruke, naslonio se na umivaonik i zabuljio u svoje lice u zrcalu. Zurio je u svoju tamnu, gotovo crnu kosu i tamnosmeđe oči, tako tamne da si se morao dobro zagledati da pronađeš granicu između zjenice i šarenice. Daniel se često osjećao kao da mu njegovo lice uopće ne pripada. Nimalo nije nalikovao na majku. Nije znao od koga je naslijedio te crte lica. Nikad nije upoznao oca. Nekoliko je puta pitao majku kako mu se otac zove, no nikad mu nije htjela reći, ili bi rekla da ne zna tko mu je otac. Daniel je vidio svoj rodni list, ali rubrika o ocu bila je prazna. Uskoro će imati dvije majke: jednu koju država odobrava i jednu od koje ga država sklanja; jednu za koju se on mora brinuti i jednu koja se brine za njega. Ali i dalje nije imao oca.

Minnie je u kuhinji imala upaljen radio. Miješala je kašu i mrdala bokovima u ritmu glazbe. Poslužila je doručak. Daniel je puhnuo u svoju kašu prije no što je dodao mlijeko i šećer. Minnie ga je naučila da mlijeko dolijeva preko poleđine žlice kako ne bi probio kožicu koja se skupila na površini kaše. »Umirem od gladi«, rekao je dok mu je ona točila sok od naranče. »Dečko si u razvoju, bogme jesi. Jedi.« »Minnie?« reče Daniel s ustima punim slatke kaše. »Molim, zlato?« »’Oćemo li ovaj tjedan saznat’?« »Trebali bi’. Tak’ su rekli. Al’ niš’ ti ne brini. Bit će kad bude. A onda ćemo proslavit’.« »Kak’?« »Mogli bi’ otić’ na piknik. Il’ na plažu...« »Stvarno? Al’ morala bi vozit’.« »Pa, mogli bi’ polako. Ne žurit’.« Daniel se nasmiješio i pojeo kašu. Nikad nije bio na plaži; pri samoj pomisli zatitralo mu je u trbuhu. »Minnie?« reče ližući žlicu. »Kad dobijemo papire, oću li te zvat’ mama?« Ustala je i počela sklanjati suđe sa stola. »Sve dok se ponašaš pristojno, možeš me zvat’ kak’ god hoćeš«, rekla je i razbarušila mu kosu. Iznad ružičastih obraza oči su joj sjale. Daniel ju je gledao i nije bio siguran je li sretna ili tužna.

Još je bilo hladno pa ga je Minnie natjerala da odjene vjetrovku dok su postavljali štand. Daniel je sad već bio dobro uigran. Raširio je plastični stolnjak preko drvenoga stola i pričvrstio ga pribadačama, dok je Minnie iz prtljažnika vadila razne proizvode sa svoga imanja. Bila je odjevena u dvije veste, a na rukama je nosila rukavice bez prstiju. Minnie je sve složila po stolu: jaja i tri kokoši koje je vlastoručno zaklala, očerupala i očistila, mladi krumpir i luk, mrkve, korabu i kupus — sve svježe ubrano. Tu su bile i staklenke domaćega džema od marelice i jagode te osam pita od rabarbare. Daniel je otvorio posudicu od sladoleda koja im je služila kao blagajna te prebrojio sitniš. Sve vezano uz novac bio je njegov posao. Primao je novac od kupaca i brojao ostatak koji im je vraćao. Zbrajao je zaradu i računao svoj postotak. Kad je sve iz automobila bilo izvađeno, a štand spreman, Minnie je izvadila čuturice — bijela kava za Daniela, slatki čaj za nju — i sendviče sa džemom od jagoda. Kad bi bila gužva, najčešće ne bi pojeli sendviče sve dok se ne bi počeli spremati za odlazak, ali mirnijih dana sve bi pojeli prije jedanaest sati. »Zakopčaj jaknu.« »Nije mi hladno.«

»Zakopčaj jaknu.« »Sama si je zakopčaj«, rekao je, ali ju je poslušao. »Ne budi drzak.« Štandovi su bili poredani oko bramptonske općinske zgrade, koja je već gotovo dvjesto godina stajala u središtu grada. Osim Minniena, bilo je još otprilike osam štandova. Većina ih je prodavala ili povrće ili meso, ili domaće proizvode, ali Minnie je bila jedna od rijetkih koji su nudili širok izbor. Njezino je imanje bilo premaleno da bi se mogla specijalizirati za jednu vrstu namirnica. Prodavala je ono što je uzgajala za sebe. Prvi sat prošao je brzo. Minnie je prodala dvije kokoši i nekoliko desetaka jaja. Znala je da su njezine kokoši najbolje i da će kod nje zbog toga kupovati čak i oni koji je ne vole. Danielove ruke bile su ružičaste od hladnoće. Kad je Minnie vidjela kako ih zavlači u rukave jakne, protrljala mu ih je da ih zagrije. Morao je sklopiti ruke kao u molitvi, a ona ih je onda trljala sve dok se ne bi ponovno ugrijale. Energično ih je trljala, tako snažno da se tresao. Kad mu je krv ponovno počela kolati prstima i rukama, Daniel se sjetio kako je on trljao majčine ruke. Uvijek joj je bilo hladno: bila je premršava i nedovoljno odjevena. Sjećao se kako su se kosti u njezinim šakama utiskivale u njegove dječje dlanove. Pitao se gdje je ona sada. Nije više osjećao istu potrebu da je nade, ali ipak se pitao i razmišljao pita li se i ona gdje je on. Želio joj je ispričati sve o imanju, o Minnie, o zbrajanju zarade i uzimanju postotka. Sjetio se dodira njezinih mršavih ruku kad bi mu sklanjala kosu s lica. Kad bi pomislio na to, osjetio bi bol pod rebrima. Bilo je to poput intenzivne gladi, čežnje — toliko je žarko želio opet osjetiti kako mu majka sklanja kosu s lica. »O čemu razmišljaš?« upita Minnie. Daniel je plastičnu šalicu koju mu je dala primio objema rukama, ne bi li ugrijao dlanove. Slegnuo je ramenima i otpio gutljaj slatkog čaja. »Uopće nisi bio prisutan duhom!« Minnie je pružila ruku prema njemu, no istrgnuo se. I opet se činilo da ona zna što njemu treba. Međutim, nije bilo isto i nikad neće biti. Žena stisnutih usana prišla je štandu. Daniel je prepoznao gospođu Wilkes iz trgovine slatkiša. Bila je majka njegova prijatelja Dereka. Znao je da je ona bila ta koja je pozvala hitnu pomoć kad je Minnie umirao muž, ali i tužila dvojicu njegovih prijatelja iz razreda ravnatelju jer su joj krali bombone iz trgovine. Zabrinuto je stiskala usne dok je razgledavala staklenke Minniena džema. Suzila je oči kad je Daniel uhvatio njezin pogled. Gurnuo je ruke u džepove vjetrovke. »Pošto džem?« pitala je spuštajući kutove usana. »Dvije funte i pedeset«, odgovori Daniel uz jedan od svojih najsrdačnijih osmijeha, premda je Minnie odredila cijenu od jedne funte i pedeset. »Sramota«, reče gospođa Wilkes i tresnu staklenkom po stolu tako snažno da su se jaja zatresla. Minnie se okrenula čuvši buku, a onda se namrštila. Držala je napola pojeden sendvič. »Kvaliteta ima svoju cijenu, gospođo Wilkes, vi to najbolje znate«, reče Daniel vadeći ruku iz džepa da poravna staklenku.

»Čini se da je tak’.« Daniel je bio svjestan đa je gospođa Wilkes sad već izgubila interes za njega i obraćala se Minnie, koja je imala puna usta, a vjetar joj je nosio kosu u lice. Ipak, okrenula se, očiju blistavih od radosti i s mrvicama kruha na bradi. »Sve u redu, Jean?« »Samo sam zgranuta zbog cijene džema. To je bezočna pljačka.« Gospoda Wilkes je lagano gurnula staklenku džema i tako opet poremetila Danielov red. »Onda uzmi jednu«, reče Minnie. Usta Jean Wilkes okrenula su se nadolje. »Kak’ to misliš?« »Mislim da uzmeš jednu staklenku k’o dar od mene. Dobar je to džem. Uzmi i uživaj.« Daniel se okrenuo da pogleda Minnie, ali ona je dovršavala sendvič i gledala Jean. »Ne mogu. Dat ću ti kol’ko vrijedi i ni penija više.« »Gluposti, uzmi. Uživaj. Hvala, Jean.« Minnie je pozornost ponovno posvetila čuturicama i pikniku koji je organizirala u prtljažniku svoga renaulta. Uzela je još jedan sendvič. »Smiješna si, Minnie«, reče Jean ubacujući tri funte u posudicu sladoleda koju je Daniel čuvao. »Najprije tražiš bogatstvo, a onda dijeliš besplatno. Isto k’o s tom djecom. Svi znaju da ih udomljavaš sam’ da bi se ti bolje osjećala. Nisi se mogla brinut’ za vlastito dijete, a odjednom si majka cijelom svijetu... Al’ imaš pravo, džem ti je dobar.« Jean je držala staklenku na dlanu. Njezine uske usne bile su pritisnute prema unutra, kao da se želi nasmijati. »Što si rekla?« Daniel se okrenuo čuvši Minnien šapat, od kojeg su mu se naježile dlačice na vratu. »Rekla sam da se slažemo da ti je džem, unatoč svemu, dobar.« Daniel je vidio da Jean Wilkes ima smeđe zube; pitao se jesu li ih silni slatkiši uništili. »Ne, prije toga«, Minnie je i dalje šaptala, ali sad se trbuhom naslonila na štand i nagnula prema gospođi Wilkes. Cijelom se težinom naslanjala na stol i Daniel je vidio kako joj se od napora pojavljuju bijele crte po ružičastim rukama. »Nisam se znala brinut’ za vlastito dijete? Jesi to rekla?« Jean Wilkes se okrenula da ode. Minnie se uspravila i maknula kosu s lica. Daniel je primijetio da joj prsti drhte. Otvorila je kutiju s jajima i ubacila svoje grube crvene prste unutra. Bam. Daniel je i dalje stajao s rukama u džepovima, ali otvorio je usta kad je Minnie naciljala i jednim od svojih kvalitetnih jaja pogodila Jean Wilkes točno između lopatica. Jean se osvrnula, spuštenih usta, ali Minnie je već imala spremno drugo jaje. Na Danielovo veselje i iznenađenje, Jean Wilkes počela je trčati. Teškim je korakom grabila u svojim tamnoplavim štiklama ne bi li utekla s Minniena dometa.

Daniel je povukao Minnie za lakat i podigao njezinu pobjedničku šaku u zrak. Minnie ga je nestrpljivo prekinula i istrgnula ruku. »To je bilo super. Pokazala si joj.« »Dosta!« povikala je Minnie. Daniel nije shvaćao zašto se ljuti na njega. Obrazi su joj bili ružičasti, dok su plave oči gnjevno sjale. »Pospremi štand. Prehladno je, a ionak’ je vrijeme za polazak.« Daniel gotovo nije osjećao prste od hladnoće, ali svejedno je počeo raspremati štand. Minnie je automatski sklanjala proizvode. Čuturice je bacila natrag u torbu. Inače bi ih ispraznila u odvod, a onda pažljivo spremila. »Oprosti«, reče Daniel, ali nije ga čula. Ovila je vestu oko sebe i poravnala preostale kutije jaja u prtljažniku. »Oprosti«, ponovio je, ovaj put glasnije i pružio ruku da je povuče za vestu. Naposljetku se okrenula, zbunjena, dok su njezine plave oči ispaljivale strelice bijesa. »Nisam je mislio izazvat’«, objasnio je. »Rek’o sam joj da džem stoji dvije funte i pedeset. Sam’ sam je vukao za nos. Mislio sam da bi’ mogli malo više zaradit’ na njoj. Nisam htio da te...« »Nema veze, mili.«

U automobilu na putu kući Daniel je držao kutijicu sa zaradom i gledao kroz prozor. Male bramptonske kuće, miris imanja i velike površine jarkog zelenila još su ga uvijek iznenađivali. U zakutku uma i dalje je očekivao da će ugledati ciglene zgrade Newcastlea, velika naselja u kojima nitko nikoga ne poznaje i gradsku zbrku. Dio njega još uvijek nije osjećao da pripada u Brampton. Pitao se što je s Minnie i čemu ona svađa s gospođom Wilkes. Nije shvaćao zašto je toliko susjeda ne voli. Činilo se da je neki čak i mrze, i to zbog nje same. Minnie je grčevito stezala volan. Vozila je nagnuta prema naprijed, tako da joj je trbuh pritiskao donji dio volana, a brada sezala iznad njega. Daniel ju je gledao kako oblizuje i stišće usne. Minnie je spustila prozor pa su joj sijede kovrče letjele u lice. Kad god bi se Daniel vozio s njom, uvijek bi spustila prozor, kakvo god vrijeme bilo vani. Rekla je da se u autu osjeća klaustrofobično. Daniel je duboko udahnuo, a onda rekao: »Ne voli te baš puno ljudi ovdje, znaš to?« Nije voljela razgovarati u autu. Nije skidala pogled s ceste, ali Daniel je znao da ga je čula jer je još jače stegnula volan. »Ma nije važno«, rekao je. »Ja te volim.« Ni sad ništa nije rekla, ali stisnula je usne i Daniel je znao da je to zapravo osmijeh.

Bio je dan ročišta na sudu. Minnie mu je rekla da je to samo formalnost i da će joj svakako dopustiti da ga posvoji, ali on je ipak bio nervozan. Ustao je prije no što je pijetao zakukurikao, obavio svoje dužnosti i bio spreman za polazak kad se ona tek spustila na doručak. Već je pristavio kašu i nahranio psa.

Došavši u kuhinju, stisnula ga je za rame i gurnula rupčić u džep svoga kućnog ogrtača. Skuhala je čaj i upalila radio dok je Daniel postavljao stol, vadio maslac i staklenke njezina domaćeg džema. Nasmiješila mu se kad je sebi i njoj dodao mlijeka i šećera u čaj. Minnie je voljela čaj s tri kockice šećera i puno mlijeka, a Daniel s jednom kockicom i malo mlijeka. Spustio je njezinu šalicu na stol pored zdjelice, a onda stao nasred kuhinje i ondje pio svoj čaj. Dok ga je pijuckao, osvrnuo se po kuhinji. Blitz je spavao na svom punom trbuhu; mršave noge trzale su mu se u snu dok je ležao na kuhinjskom podu. Daniel je promatrao pokrete Minnienih bokova dok je miješala kašu i odbljesak svjetlosti koja se ulijevala kroz stare prozore na žlicama. Znao je pjesmu koja je svirala na radiju pa je nogom lupkao u ritmu. U kuhinji je bilo toplo i mirisalo je jutro; Daniel je zadržavao dah kao da ga želi okusiti. To je bio njegov dom, to će biti njegov dom. Gledao ju je kako zijeva nad loncem, pridržavajući se za križa. Od danas će mu biti mama i zauvijek će živjeti u toj kući. Daniel gotovo nije mogao vjerovati.

»Zaš’ ne jedeš kašu?« pitala ga je dok je strugala dno svoje zdjelice. »Jedem, vidi.« Stavio je punu žlicu u usta. »Inače uvijek prvi pojedeš. Što je? Nervoza?« »Malo«, rekao je i spustio žlicu u porculansku zdjelu tako da je zazvonila. »Ne bi trebao bit’ nervozan. Uzbudljivo je.« Posegnula je preko stola i nježno ga povukla za rukav. »Želiš to, zar ne?« »Da.« »Znaš da o tebi ovisi.« »Želim to.« »I ja. Danas ti smijem postat’ mama — ne samo udomiteljica, nego... prava mama.« Daniel je gledao kako joj se oči pune suzama, a obrazi rumene. Široko mu se nasmiješila i samo zbog toga — podizanja jagodičnih kostiju i stezanja očiju — po jedna joj je suza odjednom kliznula niz svaki obraz. Brzo, kao da skida mrvice s lica, dlanom je obrisala jedan, a nadlanicom drugi obraz. Suza više nije bilo i ostao je samo njezin osmijeh.

Prava mama, sjetio se Danny dok ju je u dnu stubišta čekao da se spremi. Prava mama, podsjetio se dok je gledao kroz prozor autobusa na cesti za Newcastle. Išli su autobusom kako Minnie ne bi morala voziti u centar Newcastlea. Daniel je odjenuo školsku uniformu, a Minnie obula cipele. Nisu to bile prave ženske cipele. Bile su niske, smeđe, na vezanje, ali nisu bile čizme i Danielu je bilo čudno vidjeti je u njima. Nikad je nije vidio bez čizama. Odjenula je sivu suknju i zeleni sako, a ispod njega crnu majicu koja je bila čišća od drugih. Minnie je Daniela taj dan ispričala iz škole — zbog obiteljskih razloga. Obitelj, mislio je Daniel dok je gledao kroz prozor i osjećao njezin bok na svome tijelu. Nije bio

siguran je li ranije imao obitelj, ni što to znači, ali radovao se ako to znači da može ostati s njom i živjeti na imanju.

Pred sudnicom ih je čekala Tricia. Bila je sretna i uzbuđena, vrtjela se amo-tamo i pitala ga želi li sok iz automata. Držala je dosjee i rekla da će ročište biti kratko. »Tol’ko godina«, reče Tricia. »Kad smo se upoznali? Kad ti je bilo pet godina ili tak’ nekak’?« »Ne znam.« »Tu negdje. Imao si čet’ri ili pet godina. Tol’ko godina se znamo i sad ćeš konačno bit’ posvojen. Tak’ sam sretna. Mislila sam da neću doživjet’ ovaj dan.« Stigao je njihov odvjetnik. Bio je mlad, nosio crno odijelo i smeđu aktovku u ruci. Rukovao se s Minnie, a onda se sagnuo da se rukuje i s Danielom. Daniel je pogledao njegovu pruženu ruku. »Rukuj se s čovjekom kad ti pruži ruku, Danny«, reče Minnie. Daniel je pružio ruku i osjetio čvrst stisak snažne, tople ruke. »Ja sam vaš odvjetnik«, reče čovjek i Daniel mu se nasmiješio. Na trenutak se osjetio moćno: odjeven u školsku uniformu, s vlastitim odvjetnikom, čeka da ga sudac primi i službeno dodijeli Minnie. Sjetio se što mu je Minnie rekla o odvjetnicima.

Kad je bilo vrijeme, sastali su se u sučevim odajama. Daniel je zamišljao da će ondje biti vitraji kao u crkvi, no bio je to običan ured s velikim radnim stolom tapeciranim kožom i redovima polica za knjige. Soba je mirisala na dim iz lule i Daniel se sjetio ravnatelja svoje škole, gospodina Harta, ali sudac mu nije bio sličan. Imao je dugačke sijede brkove koji su se žutjeli na krajevima, a obrve bi mu se podigle iznad naočala kad bi se nasmiješio. Daniela, Minnie, Triciu i pravne zastupnike odveli su do garniture za sjedenje pred sučevim stolom. Daniel je sjeo u jedan naslonjač, a Minnie u drugi, tako da su se gledali licem u lice. Tricia i odvjetnici su zajedno sjeli na kauč, a sudac na vlastiti kauč pored zapisničarke, koja je bilježila sve što je bilo rečeno. Bilo je posve drukčije od svih prijašnjih Danielovih posjeta sudu. Sudac nije bio odjeven u službenu halju. Daniel je obje ruke ugurao između bedara te stisnuo usne kad je sudac počeo govoriti. Sviđalo mu se što je procedura tako pomno uređena i što bi ga odvjetnik pogledao dignutih obrva svaki put kad bi sudac spomenuo njegovo ime. »Dakle«, reče sudac. »Pretpostavljam da sve ovisi o tebi, mladiću. Presudno je želiš li ti da te gospođa Flynn posvoji i time postane tvoja majka, a ti — njezin sin. Reci nam što misliš o tome, Daniele.« Zavladala je tišina i Daniel je osjetio da su se svi usredotočili na njega. Tricia ga je kimanjem glavom nukala da odgovori, dok je odvjetnik nabrao čelo u iščekivanju. Podigao je pogled i vidio da Minnie gleda ravno u njega, smiješeći se. Shvatio je da je i ona nervozna. Vrtjela je svoj vjenčani prsten pa joj je prst najprije pocrvenio, a onda i pobijelio.

Nakašljao se i pogledao suca, koji se smiješio pa su mu se žućkasti brkovi podigli u kutovima usana. »Želim biti posvojen«, reče Daniel. Izgovorio je te riječi gledajući u stol, ali onda se osokolio i pogledao najprije suca pa odvjetnika. Tek kad je sve bilo gotovo i svi papiri potpisani, Daniel je ponovno pogledao Minnie. Zurili su jedno u drugo preko stolića od mahagonija, razdvojenih usana, i od uzbuđenja teško disali, kao da su trčali sprint. Dok je izlazio iz sučevih odaja, Daniel je osjetio slabost u nogama. Bilo je to kao da je predugo igrao nogomet. Minnie je išla prva, zatim Tricia pa on; Daniel je promatrao pomicanje Minnienih bokova u sivoj suknji. Tricia je nešto govorila dok je zaglađivala kosu i posezala u torbicu. Odvjetnik je gledao na sat, a onda stavio ruku u džep. »Eto«, reče Minnie, ruke oslonjene na bok. Napokon se okrenula prema njemu. »Poljubi me, ljepotane, jer ja se osjećam fantastično!« Podigla ga je s poda. Naglas se nasmijao kad ga je stisnula tako da je ostao bez daha i zavrtjela. Kad ga je spustila, vrtjelo mu se u glavi, a njezin je osmijeh bio tako širok da je vidio kako joj nedostaje jedan kutnjak. Sunce je prodiralo u atrij i Daniel je osjetio njegovu toplinu na rukama i licu. Činilo mu se kao da su to prizme koje lome zrake vlastite radosti.

»Kol’ko je star?« pitao je Daniel. »Gotovo dvije tisuće godina. Zamisli, ljudi su tak’ davno, prije no što su izumljeni automobili, vlakovi, struja i bilo što slično, uspjeli sagradit’ ovakvo što.« »Zaš’ se zove Hadrijanov zid?« »Mislim da je Hadrijan bio rimski car koji je naredio gradnju zida.« »A zaš’ ga je želio sagradit’?« »Možda je htio da ga se za dvije tisuće godina netko sjeća!« Minnie se nasmijala. »Sigurno je tak’. Mogu se kladit’ da je bio bahati stari seronja, da prostiš.« Daniel je dotaknuo kamene opeke, pogladio ih vršcima prstiju. Uspentrao se po rukama i koljena, a onda se pridigao na vrh. Došli su onamo da proslave što ga je Minnie posvojila, a nakon toga ga je trebala odvesti na večeru. »Pazi, mili«, doviknula mu je, jednom se rukom oslanjajući na bok, dok je drugom štitila oči od sunca. »Nemoj sad past’.« »Dođi gore.« »Ne budi smiješan. Jedva se mogu uspet’ po stubama.« Onda su krenuli duž zida, jedno pored drugog, samo što je Daniel bio iznad nje. Okrenuo se i pogledao zelene brežuljke koji su se prostirali pred njime. Raširio je ruke i prste. Od širine prostora zavrtjelo mu se u glavi. »Odavde je super pogled«, reče Daniel dražeći je. »Vjerovat ću ti na riječ.«

Na kraju toga dijela zida zastao je s nožnim prstima prebačenim preko ruba, savijenih koljena. »Nemoj skočit’, Danny.« »Mogla bi me uhvatit’.« »Ozlijedit ćeš koljena.« »Neću. Skakao sam i s viših zidova od ovoga.« »Dobro, pruži ruke prema mojima da ti ublažim pad.« Skočio je i osjetio kako njezine snažne hrapave ruke stišću njegove. Pao je na nju, teško dišući od uzbuđenja. Popeli su se na vrh brda da negdje popiju čaj. Daniel je bacio pogled na nju, no nije ga gledala. Smiješila se u daljinu, razdvojenih usana, dok su joj se prsa nadimala. Daniel je progutao slinu, a onda ju je primio za ruku. Pogledala ga je i nasmiješila se, a on je odvratio pogled. Bilo ga je sram, ali osjećao je napetost u trbuhu, kao da se i on pokušava nasmiješiti. Volio je grubi dodir njezine ruke. Dok su hodali, palcem mu je trljala prste. Ovo je sreća, pomislio je: ovaj vedri dan i miris trave, i zid koji ovdje stoji stoljećima, i dodir njezine ruke i njegove usne vlažne u očekivanju vrućeg, slatkog čaja. Pomislio je na majku. Htio je da i ona zna za taj trenutak. Dok mu je Minnien dlan grijao ruku, zamišljao je kako dolazi njegova majka i prima ga za drugu. Dan je bio gotovo savršen; to bi ga upotpunilo.

Sud 21

Sebastianovo suđenje trebalo se održati na Središnjem kaznenom sudu. Daniel se probudio rano da ode trčati, no čak i nakon tuširanja želudac mu se grčio od nervoze. Nije znao zašto ga suđenje tako plaši. Bio je navikao na suđenja na Središnjem kaznenom sudu, i na suđenja za ubojstvo, ali danas se osjećao drukčije: kao da je on taj kome se sudi. Ulaz u Središnji kazneni sud bio je zakrčen gomilom ljutitih građana i grabežljivih novinara. Nije očekivao da će fotografi znati tko je i mislio je da će Irene pripasti sva pozornost, no čim se približio, netko je povikao: »To je jedan od odvjetnika!«, a onda ga je obasjala bljeskalica. »Branite ubojicu djeteta«, vrisnuo je netko iz gužve. »Mali gad bi trebao završiti na električnoj stolici. Idite k vragu.« Kao sudski branitelj, bio je navikao na animozitet javnosti. U prošlosti su ga verbalno napadali na ulici, a dobivao je i prijeteća pisma. Takve stvari samo su još viče jačale njegovu odlučnost da slučaj odradi najbolje što može. Svatko zaslužuje obranu, bez obzira na to što je učinio. Međutim, bijes današnje gomile činio mu se gori od svega dotad viđenog. Shvaćao je gnjev zbog gubitka nedužnog života, ali nije mogao shvatiti zašto ljudi tako spremno demoniziraju dijete. Smrt djeteta bila je okrutna jer je značila kraj svih nadanja, ali Daniel je smatrao da je proglašavanje drugog djeteta zločincem jednako okrutno. Sjetio se kako ga je udomitelj nazvao zlim. Čak i ako je Sebastian bio kriv, trebao je pomoć, a ne osudu. Promatrao je gibanje mnoštva, iskrivljena lica koja su tražila najstrožu kaznu. Prosvjednici su urlali po ulicama i mahali transparentima s natpisima Oko za oko, zub za zub. Vrištali su: »Smrad«, čim bi ugledali nekog povezanog sa Sebastianom i gurali se na zaštitne ograde i policajce u žutim prslucima. Policajac ga je povukao za lakat zovući ga naprijed. Daniel je pretrčao posljednjih nekoliko stuba i ušao u zgradu suda. Sebastiana su dovezli blindiranim vozilom i sad je čekao u ćeliji u prizemlju. Kad je Daniel ušao u ćeliju, Sebastian je sjedio na betonskom krevetu prekrivenom plavom plastičnom strunjačom. Izgledao je blijedo. Bio je odjeven u tamnoplavo odijelo, malo preširoko u ramenima, i prugastu kravatu. Zbog te se odjevne kombinacije doimao još mlađi. »Kako si, Sebe?« pitao je Daniel. »Dobro, hvala«, odgovorio je Sebastian odvraćajući pogled. »Elegantno odijelo.« »Tata je htio da ga odjenem.« Do suđenja je ostao još jedan sat i Danielu je bilo žao Sebastiana. Toliko će vremena morati provesti čekajući u goloj betonskoj ćeliji. To je i odraslima bilo vrlo teško podnijeti. Sebastiana su dan ranije proveli po sudnici i objasnili mu proceduru, no zapravo ništa nije moglo pripremiti dijete na ovo.

Daniel je sjeo na krevet pored Sebastiana. Obojica su zurila ravno pred sebe, u zid ispisan grafitima: našle su se tu prostote, ali i izrazi ljubavi. Daniel je primijetio rečenicu nožem urezanu u betonski zid: Volim te, mama. »Jeste li jutros išli na trčanje?« pitao je Sebastian. »Jesam. Jesi li štogod doručkovao?« »Aha.« Sebastian je uzdahnuo i nezainteresirano odvratio pogled. »Trebao bih ići«, reče Daniel ustajući. »Daniele?« »Da?« »Bojim se.« »Sve će biti u redu. Pokazali su ti gdje ćeš sjediti? Sjedit ćeš pored mene, baš kao što smo rekli. Glavu gore, dobro?« Sebastian je kimnuo glavom, a Daniel pokucao stražaru da ga pusti van. Kad su se vrata zatvorila, Daniel je spustio dlan na njih te krenuo na kat, prema sudnici. Sudac i viši odvjetnici nosili su službene halje, ali ne i vlasulje jer se smatralo da previše plaše djecu. Galerija za javnost bila je gotovo prepuna novinara, a Daniel je znao da je vani još mnogo više onih koji nisu uspjeli ući. Dogovoreno je da se broj novinara ograniči na deset. Sudnica je brujala od iščekivanja. Daniel je zauzeo svoje mjesto, gdje će mu se uskoro pridružiti Sebastian. Irene Clarke i njezin pomoćnik Mark Gibbons sjedili su naprijed. Sebastiana su uvela dvojica policajaca. Za to je vrijeme grizao usnu. Daniel se sagnuo i stisnuo ga za rame u znak ohrabrenja. Dok su čekali da suđenje počne, bili su poput neke čudne obitelji. Sebastianovi roditelji sjedili su iza njih. Charlotte je nosila kostim koji joj je pristajao kao saliven. Kenneth se zavalio duboko na stolac, a ruke sklopio preko trbuha. Stalno je gledao na sat, dok je Charlotte provjeravala šminku u malenom okruglom zrcalu i popravljala ruž. S odjeljka za novinare na galeriji čuo se žamor, ali kao da nitko drugi nije razgovarao. Daniel je čuo kako Sebastian guta slinu. Sudac je ušao. Daniel je Sebastiana gurnuo laktom, dajući mu znak da se digne. Svi su ustali, a onda opet sjeli. Izabrani su porotnici, koji su zatim položili prisegu. S druge strane sudnice bez suzdržavanja su zurili u Sebastiana. Toliko su čitali o njemu, a sad su mu vidjeli i lice i odlučit će o njegovoj sudbini. Roditelji Benjamina Stokesa, Madeline i Paul, vidjeli su se na galeriji. Sjedili su jedno pored drugog, nepomični i teški. Nisu se tješili, niti gledali Sebastiana. I oni su, sa svojim teretom tuge, čekali da suđenje počne. Sudac se naslonio na svoj stol i preko naočala pogledao prema galeriji za javnost. »Novinari, želim vas podsjetiti da se optuženi Sebastian Croll do daljnjega u medijima neće spominjati imenom i prezimenom.« Suglasnici iz Sebastianova imena proparali su savršenu tišinu u sudnici. Daniel se namrštio.

Sudac je naočale gurnuo još niže i usmjerio pogled prema Sebastianu. »Sebastiane, neću tražiti da ustaneš kad ti se budem obraćao, kao što je uobičajena praksa na sudu. Isto tako, ne sjediš na optuženičkoj klupi, već pored svoga odvjetnika i s roditeljima uza se. Mnoge sudske procedure su dugotrajne i tebi se mogu doimati zbunjujuće. Podsjećam te da se, ne budeš li nešto razumio, obratiš svojim odvjetnicima.« Sebastian je pogledao Daniela, koji mu je kratko položio ruku na leđa dajući mu znak da se okrene prema naprijed. Već su ga uputili kako se mora ponašati na sudu. Irene Clarke je ustala, s rukom na boku ispod halje. »Časni sude, postavlja se jedno pravno pitanje koje moram istaknuti prije no što slučaj izložimo poroti.« Odisala je ležernim autoritetom i izgovarala pravne fraze na književnom engleskom. Sud je čekao da porotnici izađu: osam muškaraca i četiri žene, od toga dvoje mladih, a ostali sredovječni. Daniel ih je gledao kako odlaze. »Časni sude, želimo zatražiti odgodu jer je publicitet uoči suđenja pristrano prikazivao slučaj moga klijenta. Predstavljam sudu izbor novinskih članaka o njemu, u kojima je korišten rječnik nabijen emocijama. Izuzetna medijska popraćenost ovoga slučaja posve je izvjesno utjecala na porotu.« Sudac je uzdahnuo dok je pregledavao hrpu novinskih izrezaka koje mu je predala. Daniel ga je već vidio na sudu: bio je to Philip Baron, jedan od najstarijih aktivnih sudaca. I sam se pojavljivao u petparačkim tiskovinama, nakon presuda koje se nisu svidjele javnosti. Dospio je na naslovnice zbog govora punog predrasuda na suđenjima za silovanje. Imao je šezdeset i devet godina i nitko mu ne bi dao ni jednu manje. Tužilac, Gordon Jones, tvrdio je da publicitet nije mogao utjecati na porotu jer optuženik nikad nije imenovan, a glavne pojedinosti slučaja nisu predstavljene medijima. Cijelo je jutro prošlo u listanju novinskih članaka i raspravi o njima. Danielu je krulilo u želucu pa je napeo mišiće da odagna glad. Činilo se da su svi u sudnici već iscrpljeni. Sve ono iščekivanje osujetila je birokracija. Daniel je bio navikao na to, ali dok se Irene borila za Sebastiana, vidio je da je dječaku već dosadno. Crtao je sićušne spojene kotačiće u kutu bloka. Daniel ga je čuo kako uzdiše i vrpolji se na stolcu. Sudac se nakašljao. »Hvala. Razmotrio sam zahtjev i donio odluku da nastavljamo sa suđenjem, ali podsjetit ću porotu da im je dužnost uzimati u obzir samo dokaze podastrte na sudu. Međutim, svjestan sam koliko je sati i mislim da je sad prigodan trenutak za pauzu. Nastavit ćemo nakon ručka...« Suđenje je prekinuto, a Sebastian odveden dolje, u svoju ćeliju.

Irene je otišla sa suda prije no što joj se Daniel stigao obratiti pa se spustio do ćelije razgovarati sa Sebastianom. Stražar je otvorio prozorčić na vratima da provjeri gdje je dječak, a tek onda pustio Daniela unutra. »Jesi Ii dobro, Sebe?« pitao je. Sebastian je sjedio na rubu kreveta i gledao u svoje noge, iskrenute prema unutra. »Za trenutak ćeš dobiti ručak.«

Sebastian je kimnuo, ne podižući pogled. »Znam da je dosadno... To je vjerojatno ono najgore kad je o sudu riječ.« »Nije mi bilo dosadno. Samo bih volio da nisam čuo...« »Što to? Na što misliš?« »Na sve ono ružno o meni.« Daniel je duboko udahnuo. Nije znao što da mu odgovori. Spustio se na krevet pored njega. »Bit će još gore, znaš, Sebe«, naposljetku je rekao naslanjajući se na laktove, tako da mu je glava bila u razini s dječakovom. »Naš prvi argument je propao«, reče Sebastian. »Istina«, odgovori Daniel, »ali i očekivali smo da će taj argument propasti.« »Zašto se onda uopće truditi ako znaš da nećeš uspjeti?« »Pa, kao prvo, bio je to valjan argument. Osim toga, zapamti da na sudu, čak i ako se jedan sudac ne složi s tobom, tijekom žalbenog postupka drugi će se možda složiti.« Sebastian je ponovno ušutio i buljio u pod. Daniel nije bio siguran je li ga razumio. Pomislio je da bi mu mogao još malo objasniti, ali nije ga htio opteretiti. Zamislio je kako bi se on osjećao da se kao jedanaestogodišnjak našao sam u toj ćeliji. Malo mu je nedostajalo. Thorntonovi su ga lako mogli prijaviti. »Jeste li mi prijatelj?« pitao je Sebastian. »Ja sam tvoj odvjetnik.« »Ljudi me ne vole«, reče Sebastian. »Mislim da ni porotnicima neću biti drag.« »Porotnici su ondje da donesu svoj sud o dokazima koji su im podastrti. Nije bitno jesi li im drag ili ne«, reče Daniel. Želio je da to bude istina, ali ni sam nije posve vjerovao u to. »Jesam li vama drag?« pitao je Sebastian dižući pogled. Danielov prvi poriv bio je da odvrati pogled od zelenih očiju koje su uhvatile njegove, ali nije. »Jasno«, reče, osjećajući da ponovno prelazi granicu.

Nije ostalo mnogo vremena do nastavka suđenja. Daniel je kupio sendvič blizu katedrale svetog Pavla i pojeo ga gledajući na ulicu Cannon. Sebastianova potištenost ostavila je traga i na njemu, a njegova su mu se pitanja vrtjela po glavi. Pratila ga je neka zla slutnja: nije bio siguran je li riječ o strahu od ishoda suđenja ili suosjećanju prema dječaku i onome što ga je čekalo. Osjećao je kako ga pritišće odgovornost. Jedna je vrana odjednom sletjela na izbočinu u vanjskom zidu zalogajnice. Daniel je prestao jesti i počeo gledati vranu kako jede krumpirić koji je ugrabila na pločniku. Nakrivila je glavu i pogledala Daniela dok joj je glatki kljun blistao. A onda je otišla, vinula se u visine zgrada na kojima se barokna mašta urezala u bijeli kamen. Daniel ju je gledao kako se uspinje sve dok nije nestala s vidika.

Let: moć nad suprotnim silama, težina protiv uzgona, gravitacija i privlačna sila nebeskih visina. Borba ili bijeg: tijelo se istovremeno priprema za oboje; možemo birati hoćemo li napasti izvor prijetnje ili pobjeći od njega. Mnogo je godina prošlo otkako je Daniel osjetio potrebu za bijegom, ali sad ju je osjećao. Bojao se ishoda i osjećao odgovornost zbog svoga doprinosa.

Kad se vratio na sud, Irene je koračala amo-tamo ispred sudnice, s mobitelom pritisnutim na uho i haljom koja se vukla za njom. Daniel joj je namignuo u prolazu i ona je podigla pogled. Sudnica broj trinaest bila je gotovo puna. Uveli su Sebastiana i on je sjeo na svoje mjesto. Osvrnuo se tražeći majku. Crollovi su sjedili odmah iza njega, ali nisu gledali u sina. Charlotte je nosila sunčane naočale, koje je neprekidno gurala uz nos. Prebacivala je nogu preko noge, a onda opet mijenjala položaj. Kenneth je pogledavao na sat pa na tužitelja, Gordona Jonesa, koji je, pomisli Daniel, čak i bez vlasulje izgledao poput ravnatelja privatne škole. Bio je mršav i uvijek lagano nagnut u struku. Bilo mu je nemoguće odrediti godine. Moglo mu je biti trideset i pet, a mogao je biti i blizu mirovine. Koža na njegovu licu bila je čvrsto napeta preko lubanje. »Što ste ručali?« pitao je Sebastian. »Sendvič. A ti?« »Tjesteninu s umakom, ali nije bila dobra. Imala je okus po plastici ili tako nečem.« »To nije dobro.« »Pojeo sam samo malo. Bila je odvratna.« »Bit ćeš gladan. Želiš li bombon? Moraš još dugo izdržati.« Sebastian je uzeo pepermint od Daniela i ubacio ga u usta. Daniel je primijetio da je jedan novinar prstom pokazao na njega kad je Sebastianu ponudio bombon, a onda nešto zapisao na blok. Činilo se da je Sebastian zadovoljan samim sobom. Sudac je ušao u sudnicu. Irene se još nije vratila pa je njezin zamjenik preuzeo. Poslijepodne je ionako bilo rezervirano za optužbu.

Gordon Jones je ustao i dvama se prstima naslonio na govornicu. »Porotnici, obraćam vam se u ime tužilaštva. Optuženog zastupa moja cijenjena kolegica, gospođica Clarke.« Duboko je udahnuo, pa izdahnuo. Netko je mogao pomisliti da se tužilac tako priprema za početak izlaganja, no Daniel je znao da je to zapravo bio uzdah. »William Butler Yeats jednom je napisao da >nedužni i lijepi nemaju neprijatelja do vremena<. Ben Stokes bio je nedužan i lijep. Bio je krasan osmogodišnji dječačić. Bio je tek ovoliko visok...« Gordon Jones je ispružio dlan da pokaže Benovu visinu. S galerije se odjednom čulo jecanje Benove majke. Cijela je sudnica pogledala prema njoj; muž ju je zagrlio. Jones je pričekao nekoliko sekundi dok ponovno nije zavladala tišina.

»Cijeli je život trebao biti pred njime: škola, cure, fakultet, karijera i obitelj. Međutim, Ben je imao još jednog neprijatelja osim vremena. Dokazat ćemo da ga je u agresivnom napadu zatukao netko koga je poznavao kao susjeda i druga za igru, a tko je zapravo sadist i nasilnik. Ben se u nedjelju, osmoga kolovoza ove godine, vozio na biciklu ispred svoje kuće u Islingtonu. Svi su ga poznavali kao tihog dječaka, pristojnog, ali sramežljivog. Jako je volio voziti bicikl — što če prepoznati oni među vama koji imaju djecu — a ipak je ostavio bicikl nasred ceste da bi idućega dana bio pronađen mrtav, zatučen ciglom u kuta igrališta gdje je pronađen. Dokazat ćemo da je optuženi, Sebastian Croll, nagovorio Bena da se udalji od kuće i ostavi bicikl, a onda ga odveo u park Barnard, gdje su ga svjedoci vidjeli kako maltretira i fizički napada tog manjeg i mlađeg dječaka. Ben je naposljetku odbio ostati u parku i dalje trpjeti takvo zlostavljanje. Mi tvrdimo da se Sebastian na to razbjesnio i započeo ustrajan, smrtonosan napad na Bena u dijelu parka skrivenom drvećem. Pokazat ćemo kako je Sebastian Croll divljački udarao Bena ciglom. To je nezamisliv zločin, ali ipak vrlo rijedak. Novine vas žele uvjeriti da naše društvo propada i da je teško nasilje među djecom postalo češće, nego što je bilo nekoć. To nije istina. Ovakvo je ubojstvo, na svu sreću, rijetkost, ali to ne umanjuje njegovu ozbiljnost. Neka vas optuženikova dob ne zavede da smetnete s uma činjenice ovoga slučaja: da je tom malom dječaku, Benu Stokesu, život oduzet prije devetoga rođendana. Zadatak tužilaštva je jasan — nedvojbeno dokazati da je optuženi: a) izveo napad koji je ubio pokojnog Bena Stokesa, i b) da je to učinio s namjerom da ubije ili ozbiljno ozlijedi žrtvu. Dokazat ćemo da se optuženi žestoko borio s Benom Stokesom te odabrao izdvojeni dio parka, skriven drvećem, kako bi krenuo u divljački napad. Dokazat ćemo da je optuženi sjeo na žrtvu i ciglom udarao po dječakovom licu s jasnom namjerom da ga ubije. Iz toga slijedi — a da se razumijemo, tu činjenicu ni na koji način ne umanjuje optuženikova nježna dob — da je to čin ubojstva s predumišljajem. Ben Stokes je uistinu bio lijep i nedužan. Dokazat ćemo da je optuženi počinio najogavniji od svih zločina i da je van svake sumnje kriv.« Kao da je cijela sudnica zadržala dah pa je i Daniel zadržao svoj. Činilo se da oplate od hrastovine i zelena koža škripe od nestrpljenja u dugoj tišini. Daniel je bacio pogled na bračni par Croll. Charlotte je uspravno sjedila, tek malčice izvijenih usana. Kenneth se mrštio prema Gordonu Jonesu. Sebastian je bio ushićen. Njegova dosada je nestala. Daniel ga je gledao kako se naginje naprijed dok je slušao Jonesovo izlaganje, kao da je to priča, izmišljena za njegovu razonodu i s njime kao glavnim likom. Irene je nečujno ušla u sudnicu. Kad je optužba završila s izlaganjem slučaja, Daniela su prošli srsi. Nije pouzdano znao je li Sebastian nevin ili kriv, znao je samo da dječaku nije mjesto na sudu za odrasle — unatoč promijenjenom rasporedu stolova, skinutim vlasuljama i sa samo deset novinara na galeriji. Gordon Jones napokon je sjeo, a Sebastian se nagnuo Danielu na uho: »Sve je pogrešno shvatio. Da im kažem?« Njegov jasni, razgovijetni glas bio je glasan čak i dok je šaptao. »Ne sad«, reče Daniel, svjestan da se Irene nakašljala i pogledala u njegovu smjeru. »Doći ćemo i mi na red.«

Bio je drugi dan suđenja i Daniel je na sud stigao u pola deset. Protrčao je pored trostrukog reda fotoreportera koji su se naguravali na zaštitne ograde. U zgradi Središnjeg kaznenog suda bilo je mračno i vlažno. Svaki put kad bi ušao onamo, osjetio bi zlu slutnju. Kao da ga je progutala neka zvijer i sad joj ulazi u prsni koš. Mramorni kipovi prijekorno su ga gledali. Daniel je opet osjetio nervozu, kao da je mlađi, neiskusniji odvjetnik. Sudjelovao je u brojnim suđenjima, no danas su mu se znojili dlanovi, kao da se sudi njemu. Prije no što je Sebastian stigao u sudnicu, Daniel je duboko udahnuo i pokušao se smiriti. Znao je što je toga dana na rasporedu i da dječaku neće biti lako. »Optužba poziva gospođu Madeline Stokes.« Majka Bena Stokesa ušla je u sudnicu i krenula prema klupi za svjedoke. Hodala je kao da je u okovima. Kosa joj je bila skupljena na zatiljku. Bila je to neuredna frizura, kao da je na brzinu svezala kosu. Osim toga, naglasila je njezine upale obraze i tamne oči. Daniel je bio barem šest-sedam metara od nje, no bio je siguran da vidi kako drhti. Ušavši u odjeljak za svjedoke, naslonila se na ogradu i glasno disala u mikrofon. Zbog grijanja je zrak u sudnici bio suh i vruć. Daniel je osjetio kako mu se znoje pazusi. Prošlo je nekoliko trenutaka dok je Gordon Jones listao po svojim bilješkama. Cijela ga je sudnica čekala da progovori. »Gospođo Stokes«, reče nakon duge stanke, »znam da vam je teško, ali moram vas zamoliti da se pokušate sjetiti toga nedjeljnog poslijepodneva, osmoga kolovoza. Možete li ispričati sudu kad ste posljednji put sina vidjeli živa?« »Pa... bio je to lijep dan. Pitao me smije li se ići van igrati na biciklu. Rekla sam mu da smije, ali da ne smije... da ne smije otići iz ulice.« Bila je vidljivo nervozna, slomljena dubokom žalošću, no glas joj je bio jasan i profinjen. Daniela je podsjetio na zvuk leda u čaši. Kad bi je obuzeli osjećaji, glas bi joj se produbio. »Jeste li promatrali sina dok se vani igrao?« »Jesam, neko vrijeme. Prala sam suđe u kuhinji i vidjela ga kako se vozi amo-tamo po pločniku.« »Što mislite, koliko je sati bilo kad ste ga posljednji put vidjeli?« Jones je govorio mekim glasom punim poštovanja. »Bilo je oko trinaest. Tad se već otprilike pola sata igrao vani nakon ručka pa sam ga pitala želi li odjenuti jaknu ili ući u kuću. Mislila sam da bi mogla pasti kiša. Rekao je da ne treba. Sad mi je krivo što ga nisam natjerala. Što nisam ustrajala. Što nisam...« »Dakle, dopustili ste Benu da se nastavi igrati vani ? Koliko je bilo sati kad ste shvatili da se više ne igra pred kućom?« »Nedugo nakon toga. Možda petnaest-dvadeset minuta kasnije, ne više. Radila sam na katu i pogledala kroz prozor. Stalno sam provjeravala gdje je. Ja... S kata naše kuće vidi se cijela ulica, ali kad sam pogledala kroz prozor... uopće ga nisam vidjela.« Kad je izgovorila posljednje riječi, oči Madeline Stokes jako su se raširile. »Što ste učinili?«

»Istrčala sam na ulicu. Trčala sam gore-dolje, a onda pronašla njegov bicikl. Ležao je iza ugla, napušten. Odmah sam znala da mu se nešto grozno dogodilo. Ne znam zašto, ali znala sam. Isprva sam pomislila da ga je možda udario automobil, ali na ulici je vladala potpuna tišina. On je jednostavno — nestao.« Madeline Stokes je zaplakala. Daniel je bio dirnut, a znao je da će biti i porota. Lijeva ruka, kojom je stiskala ogradu odjeljka za svjedoke, sad je već bila crvena, ali lice joj je još uvijek bilo bijelo. Dok je plakala, prinijela je ruku ustima. Daniel se sjetio onoga što mu je Harriet ispričala o Minnienu gubitku djeteta. Sjetio se onoga dana na tržnici, Minnienih hladnih ruku na njegovima i njezinih tužnih, vodenasto plavih očiju koje su ga preklinjale da ne spominje njezinu kćerkicu. Kao i Minnie, Madeline je izgubila jedino dijete. Izgubila je sve što joj je bilo bitno i svijet je sad bio mračno mjesto. »Zazivala sam ga po susjednim ulicama i stala na ulaz u park, ali nisam ga vidjela unutra. Nazvala sam njegove prijatelje, a onda i njegova oca pa smo... nazvali bolnicu i policiju.« »Jeste li nazvali i svoje susjede, Crollove?« »Ne.« Dlanovima je obrisala lice. Oči su joj bile poput crvenih kamenčića iz kojih je zračila tuga. Okretale su se i sjale — ponovno promatrale isti prizor, nanovo proživljavale istu paniku. »Nisam.« »Je li se Ben povremeno igrao sa Sebastianom?« »Jest, ne u školi, nego povremeno vikendom. Isprva mi to nije smetalo, ali onda sam doznala da Sebastian maltretira Bena, uvlači ga u nevolje, i zabranila sam mu da se s njime igra.« »Možete li objasniti na što mislite kad kažete da ga je >maltretirao i uvlačio u nevolje
»Pretpostavljam da je Ben bio očaran Sebastianom. On je bio jači, veći. Nije se s njime igrao mjesecima i to mi jednostavno nije palo na pamet. Ali sad... ne mogu vjerovati da se toga nisam sjetila.« »Što se dogodilo pošto ste nazvali bolnicu i policiju?« »Muž mi je došao kući. Policija je sjajno odradila posao. Nisam očekivala da će išta poduzeti tako brzo, ali smjesta su počeli zapisivati pojedinosti, a pomogli su nam i da pretražimo četvrt i objesimo oglase o Benovu nestanku.« »Hvala, gospođo Stokes«, reče Gordon Jones.

Irene Clarke je ustala. Daniel je gledao kako se smješka u znak ohrabrenja i sklapa ruke na govornici. Bila je vrlo ozbiljna, gotovo skrušena pred gospođom Stokes. »Gospođo Stokes, primite moju sućut zbog strašne tragedije koja je zadesila vas i vašu obitelj. Željela bih vam postaviti samo nekoliko kratkih pitanja. Nema žurbe.« Madeline se tiho nakašljala kroz stisnuto grlo, a onda kimnula. »Je li vaš sin ikad ranije nestao na dulje vrijeme?« »Nije.« »Rekli ste da se nekoć redovito igrao sa Sebastianom. Jesu li dječaci ikad otišli izvan uobičajenog prostora za igru ili nestali na neko vrijeme?« Gospođa Stokes je kašljala i činilo se da se ne može sabrati. »Gospođo Stokes?« »Nisu.« »Nije li istina da, sve dok niste čuli da je sin vaših susjeda uhićen, niste posumnjali da bi Sebastian mogao imati neke veze s Benovim nestankom?« Madeline je podigla pogled u zakutke sudnice. Zgurana u odjeljak za svjedoke, činilo se kao da je ona na svojevrsnom prijestolju usred nekakvog hrama. Suze su joj se nečujno slijevale niz obraze. »Nisam ga se sjetila«, tiho je rekla. »Svjedočili ste da ste morali zabraniti Benu da se igra sa Sebastianom. Je li onda istina da je Ben uživao u igri s njime?« »Ne, on je bio nasilnik, on...« Prsti gospođe Stokes stisnuli su ogradu. »Vama se Sebastian nije sviđao, gospođo Stokes, to je očigledno, ali nije li vas sin molio da se igra s njime? Nije li istina da su, unatoč vašemu neodobravanju, Ben i Sebastian zapravo bili prijatelji koji su se voljeli družiti?« Gospođa Stokes je ispuhala nos i tiho dahtala. Sudac ju je pitao želi li čašu vode. Odmahnula je glavom i pogledala Irene. »Žao mi je, gospođo Stokes«, reče Irene. »Znam da je ovo vrlo teško. Nije li bilo tako?« Madeline je uzdahnula i kimnula glavom.

»Gospođo Stokes, moram vas zamoliti da naglas odgovarate.« »Možda su bili prijatelji.« Irene je bacila pogled na Daniela, a onda sjela. Znao je da je mogla nastaviti, ali porota je bila previše napeta zbog suosjećanja s dječakovom majkom. To je bila još jedna Ireneina osobina koju je Daniel poštovao: mogla je pritisnuti svjedoka kad je morala, ali nikad nije bila gruba.

Stanke su bile redovite zbog pravila uvedenih tijekom suđenja u slučaju malog Bulgera. Daniel je otišao u zahod čim je suđenje prekinuto. Osjećao se teško i umorno. Pete su mu odjekivale po mramornom podu. Muški zahod, sa svojim plavim zidovima i zlatnim slavinama, bio mu je dobro poznato mjesto, no smrdio je po ustajaloj mokraći i sredstvu za dezinfekciju, koje nimalo nije pomagalo. U najdaljem kutu bio je slobodan pisoar. Daniel je duboko izdahnuo dok je mokrio u bijeli porculan. »Jesi dobro, Danny?« Bio je to viši inspektor McCrum. Ramenom je lagano gurnuo Daniela dok je otkopčavao hlače. »Katkad se moraš zapitat’...«, reče McCrum sa svojim sjevernjačkim naglaskom koji je zvučao neobično toplo i dobrodošlo u hladnom viktorijanskom zahodu, »ne može li se to nekak’ drukčije? Vidim da će ovo suđenje bit’ barbarsko. Nije u redu da moraju sve to prolazit’.« »Apsolutno se slažem«, reče Daniel. Stresao je ud, zakopčao hlače i krenuo prati ruke. Nije znao kako će Sebastian podnijeti duge dane pred njima — najgore je tek slijedilo. »A tek smo počeli...« »Znam, sirota žena«, reče McCrum. Daniel se okrenuo. Šutke je otišao, lagano kimnuvši McCrumu u prolazu. Stari policajac gledao ga je kako odlazi.

22 odine su se nizale poput brazdi na obrađenoj njivi. Minnie je popravila stražnje prozore jer su kokosi G iskljucale sav kit. Neke je crepove otkinuo vjetar pa im je krov prokišnjavao — voda je kapala u vjedro na stubama. Nije imala novca da ga popravi i tako su živjeli više od jedne godine. Daniel je bio zadužen za pražnjenje vjedra ujutro. Minnien jarac Hector uginuo je tijekom Danielove treće zime u Bramptonu, ali idućega proljeća kupila je kozu s dva kozlića da ga zamijene. Daniel ju je ujutro smio pomusti. Prvo bi joj oprao vime, a onda je strpljivo, sustavno muzao. Minnie ga je naučila. Izgradili su novi tor za koze i poseban dio za mužnju, u koji druge životinje nisu mogle ući. Minnie je rekla Danielu da odjeljak za mužnju mora uvijek biti vrlo čist. Noću bi odvojili kozliće od koze kako bi joj se skupilo mlijeko. Koza se zvala Barbara, dok je Daniel kozliće nazvao Brock i Liam, po nogometašima Newcastle Uniteda, premda su bile ženkice. Navečer, pošto bi se okupao i napisao zadaću, igrao je igru tavle s Minnie dok je ona lokala svoj džin, a on gutao čokoladne eklere. Divila se njegovoj sposobnosti da broji a da ne otkucava brojeve na ploči. Katkad bi umjesto igranja tavle kartali: vist ili ajnc. Dok bi igrali, Minnie bi puštala ploče: Elvisa, Raya Charlesa i Bobbyja Darina. Daniel bi mrdao ramenima u ritmu glazbe dok bi dijelio karte, a ona bi podigla obrve i bacila Blitzu komad čipsa. Danielu je bilo trinaest godina i pohađao je prvi razred srednje škole »William Howard« u ulici Longtown. Bio je kapetan nogometne momčadi, a osvojio je i dvije zlatne medalje u trčanju na duge pruge, no još je uvijek bio niži i mršaviji od ostalih dječaka u svome razredu. Iduće će godine ići na malu maturu. Bio je dobar u engleskom, povijesti i kemiji. Imao je prijateljicu, godinu dana stariju djevojčicu po imenu Carol-Ann, koja bi katkad nakon škole došla k njemu. Bila je muškobanjasta pa ju je naučio kako tehnicirati nogometnom loptom i brinuti se za životinje. Kad bi joj mama dulje radila, Minnie bi i njoj pripremila užinu. Carol-Ann nije bila Danielova cura, ni išta slično, iako joj je vidio grudi kad joj je prošloga ljeta tijekom plivanja u rijeci Irving spuznuo grudnjak. Daniel je bio popularan u školi: imao je mnogo prijatelja jer je igrao nogomet, a više se gotovo uopće nije tukao. Međutim, nitko osim Carol-Ann nije zalazio na Minnieno imanje. Dannyja su pozivali na rođendane, a išao je i na sve školske proslave. Imao je krug prijatelja s kojima je visio na odmoru, uglavnom dječaka s nogometa, ali ni s kime se nije redovito igrao nakon škole, niti je bilo koga posjećivao više od nekoliko puta na godinu. Ako nije bila utakmica ili neka proslava, poslije škole bi bio kod kuće s Minnie, bavio se životinjama, brao začinsko bilje za večeru, gulio krumpire ili u stražnjem dvorištu šutao limenke, koje je Blitz onda hvatao. A onda bi došla večera, igre, džin i glazba. Iz godine u godinu. Dani su bili simetrični, očekivanja su se ostvarivala, rutina je imala čvrstu strukturu. Daniel se zbog toga osjećao sigurno. Naučio se nadati. Morao je obuzdati svoje porive kako bi se uklopio u pravila njezine kuće — kao što je ona kokosima podrezivala krila da ne odlete — ali što god je poželio, Minnie mu je pružila.

Bila je subota; Daniel se probudio prije no što se oglasila budilica. Protegnuo se poput morske zvijezde, osjećajući istezanje sve do vrškova prstiju. S druge strane tankoga stakla svoga prozora čuo je

kokodakanje i lepršanje kokosi te ljutito meketanje koza. Ležao je u krevetu s rukama iza glave, razmišljao, prisjećao se. Okrenuo se na krevetu, zijevnuo te posegnuo u ladicu svoga noćnog ormarića. Izvadio je majčin lančić i pogladio zlatno slovo S. Činilo mu se glađe nego nekoć; zapitao se je li ga on uglačao, onako kako more otupi oštre bridove razbijenog stakla. Lančić je gotovo cijelu godinu proveo netaknut u ladici, zamotan u rupčić. Gotovo je zaboravio na nj. Ponovno je legao, gledajući lančić. Uspomene koje je birao dok ga je gladio nisu bile prave uspomene, nego fotografije koje je slikao njegov um, zatim namočio u otopini nade i objesio u mračnoj komori da se cijede od njegovih očekivanja. Jedna od takvih fotografija prikazivala je njegovu majku kako se smije u Minnienoj kuhinji, tako jako da se vidjelo gdje joj nedostaju dva zuba, očiju stisnutih od veselja tako da su joj se bore od smijanja urezale u kosti. Na drugoj je opet bila ona, kako hrani kokoši dok joj Minnie maše s prozora. U njegovim su mislima majčine ruke uvijek bile koščate i spore: polako su bacale hranu, kao da su joj zglobovi ukočeni. Na trećoj slici svi su zajedno kartali i njegova mama je pobijedila: zabacila se unazad na kauču, podižući koljena i vriskajući u nevjerici. Daniel je lančić vratio u ladicu. Pitao se što bi Minnie mislila o njegovoj majci kad bi se našle licem u lice. Njegova bi mama djelovala tako krhko, poput vrapca pred snažnim medvjedom. Minnie bi je hranila, voljela i dala joj posao, isto kao što je učinila s Danielom. Danielova bi majka za Minnie bila samo još jedno dijete. Ta mu je pomisao slomila srce. Vlastita je majka za njega bila dijete; svake godine osjećao je kako odrasta, dok je ona u njegovoj glavi bila uvijek ista: mlada i mršava žena koja ga treba. Otkako je bio posvojen, Danielov stav prema majci se promijenio. Nekoć ga je hvatala panika pri pomisli da će je izgubiti, bolni strah. Sad ju je želio utješiti. Sjećao se kako ju je milovao po čelu i prekrivao je vestom dok je spavala na kauču: s crnim podočnjacima i modrim usnama koje su mu se smiješile. Više nije želio pobjeći k njoj. Želio je mirnoću svog novog života više no što je želio njezin kaos, no sad je fantazirao o tome da je dovede u taj novi život. Minnie bi i nju mogla posvojiti; mogla bi spavati na kauču i slušati Raya Charlesa dok bi Daniel brao široke listove rabarbare i nudio povrće spretnim kozjim ustima.

Minnie je dolje već pristavila kašu. Bila je u svome kućnom ogrtaču i bosim nogama stajala na prljavom kuhinjskom podu. Tabani su joj bili tvrdi poput kože za cipele. Navečer bi gledala televiziju nogu podignutih na stolčić i Daniel bi katkad prstom kuckao po žućkastoj koži njezinih tabana, debeloj pola centimetra. Mogla je stati na čavlić i shvatiti to tek cijeli tjedan kasnije, i to ne zbog bola, nego jer bi čula kuckanje dok bi bosa hodala po podnim daskama. Tada bi prebacila gležanj preko koljena i izvukla bezobrazni čavlić — bez i kapi krvi. Kad ga je čula, otišla je u podnožje stubišta s kuhačom u ruci. Štipnula ga je za obraze i okrenula mu glavu u stranu da mu spusti poljubac na čelo. »Dobro jutro, ljepotane.« Bilo je ljeto; premda još nije bilo ni sedam, već je odavno bilo svanulo i nebo je bilo savršeno plavo. Daniel je navukao čizme i otišao van hraniti životinje. Ruke su mu bile hladne pa se Barbara otimala i ritala kad joj je njima dotakao vime. Odlučio ih je ugrijati pod pazusima prije no što pokuša ponovno.

Našavši se ponovno zajedno, Barbara i kozlići su se gurali nosovima i njuškali dok je Daniel nosio mlijeko u kuhinju Minnie. »Dobar si ti momak«, rekla je dajući mu kašu i šalicu vrućeg čaja. Daniel je znao da mu je već ubacila mlijeko i šećer. »Idem se odjenut’.«

Kad se vratila, Danny je pripremao prepečenac. Pitao ju je želi li i ona. »Samo pol’ kriške, srce. Dost’ mi je čaj.« Daniel joj je dao cijelu krišku — znao je da će je ionako pojesti. Pričala mu je o vrtu i krovu koji prokišnjava te kako možda idući tjedan pozove nekoga da ga popravi. Već je mjesecima to govorila. Pitala ga je što bi danas volio raditi, budući da je bila subota. Ne pokvari li se vrijeme, mogu otići u šetnju, a ako padne kiša, mogu gledati poslijepodnevne filmove na televiziji i jesti čips. Katkad bi se Minnie bavila kuhanjem dok bi Danny napucavao loptu u dvorištu. Daniel je slegnuo ramenima. »Znaš o čemu sam razmišljao?« reče odgrizajući sićušan komadić prepečenca i gledajući njezino lice. Nasmiješila se — zasjale su njezine plave oči i crveni obrazi. »Sigurna sam da ćeš mi reć’.« »Misliš li da bi socijalna radnica mogla doznat’ gdje mi je sad mama?« Nestalo je svjetlosti u njezinim očima. »Mili, znaš što su rekli. Kad navršiš osamnaest godina, moći ćeš ponovno uspostavit’ kontakt, budeš li to želio. Znam da je teško, al’ takav je zakon i mi ga moramo poštovat’. Moraš pokušat’ ostavit’ prošlost iza sebe.« »Mogu ja to, i činim, samo sam... Mislio sam joj možda pokazat’ nove koze i moju sobu, sad kad je uređena. Svidjelo bi joj se. Samo sam htio razgovarat’ s njom.« Minnie je uzdahnula. Grudi su joj se podigle od stola, a onda opet pale. »Danny, pogledaj me.« »Molim?« rekao je podižući pogled, usta punih prepečenca. Mrštila se. »Ne smiješ ponovno pobjeć’, jesi me čuo?« Stavila je dlan na srce. »Jednostavno to ne mogu više podnijet’, zlato.« »Neću pobjeć’. Sam’ sam joj htio reć’ za nove koze.« Odvratio je pogled i pojeo prepečenac do kraja. Previše ga je odjednom ugurao u usta i odvažio se pogledati je. Sjedila je promatrajući ga, ruku sklopljenih u krilu. Ponovno je odvratio pogled. »Mislio sam da bi bilo dobro da dođe živjet’ s nama«, reče. Sad kad je to naglas izgovorio, zvučalo mu je nemoguće, glupo, ali ipak se okrenuo da vidi njezinu reakciju. »Znaš da je to nemoguće, Danny«, vrlo tiho je odgovorila. Kimnuo je, osjećajući bol u dnu grla. »Znam da bi joj se ovdje svidjelo. Netko se treba brinut’ za nju, a ja bi’ to ovdje mogao.« Daniel je osjetio njezinu tešku ruku na svojoj. »Moraš shvatit’ da nije tvoj zadatak brinut’ se o majci. Moj zadatak je brinut’ se o tebi.«

Daniel je kimnuo. Peklo ga je u nosu i znao je da će zaplakati kaže li još jednu riječ. Nije htio povrijediti Minnie. Volio ju je i htio je ostati s njom. Samo je htio da ona shvati da bi i njegova mama trebala doći živjeti s njima. Tad bi sve bilo savršeno. »Neću pobjeć’«, uspio je izgovoriti. »Sam’ želim razgovarat’ s njom. Želim joj ispričat’ o imanju i ostalom.« Prstima si je obrisao lijevo oko. »Sam’ želim razgovarat’ s njom.« »Razumijem, mili«, rekla je. »Pusti da ja razgovaram s njima. Pitat ću ih da mi daju telefonski broj ili neš’ slično.« »Ozbiljno misliš?« Nagnuo se naprijed, smiješeći se od olakšanja, no ona se mrštila. Kimnula je. »Obećavaš?« »Rekla sam da ću to učinit’.« »Misliš da će ti reć’?« »Mogu sam’ pitat’.« Daniel se nasmiješio i zavalio u stolac. Minnie je raspremala stol: sklanjala maslac i džem i brisala polovicu stola na kojoj su jeli — druga polovica bila je zatrpana knjigama, psećim kolačićima i starim novinama. Daniel je osjetio kako se njime širi toplina, počevši od trbuha pa sve do rebara. Podigla ga je pa se uspravio i izvukao ramena.

Kasnije toga tjedna Danny je trčao kući preko pruge. Pronašao je limenku i driblao njome tristotinjak metara. Školska kravata bila mu je otpuštena, košulja mu je visjela iz hlača, a školska torba bila nemarno prebačena preko ramena. Zrak je bio ispunjen mirisom svježe pokošene trave. Daniel je čuo vlastiti dah i osjećao kako mu se po čelu skuplja znoj dok je blatnjavim cipelama šutao limenku. Uživao je u poskakivanju i stezanju svojih mišića i zglobova te toplome suncu na rukama i licu. Zaključio je da je sretan, sretan što je ovdje i što trči kući k Minnie. Kući. Snažno je šutnuo limenku i poletjela je, opisujući blistavi, suncem obasjani luk, prije no što je barem deset metara dalje nečujno pala u visoku travu. Kući. Daniel je pronašao limenku i ponovno je šutnuo. Poletjela je u zrak; pričekao je da padne, a onda je dočekao na stopalo i ponovno lansirao niz brežuljak, prema imanju Flynn i Minnie, koja mu je pripremila sendviče s namazom od banane. Njezina predvidljivost bila je ono što je prvo zavolio na njoj. Imala je dar da mu pokaže svoj svijet, a onda to ponavlja iz dana u dan. Sve se događalo onda kad bi ona to najavila. Rekla je da će ga posvojiti i zaista jest. Sučevo se lice iskrivilo u nevjerici dok je gledao njihove papire i Danielu se srce spustilo u petu, no onda je bogme odlučio u njihovu korist i Daniel je postao Minnien sin, baš kao što mu je obećala. Sad ju je promatrao drugim očima. Volio je njezino teško tijelo i meke obline, ali pripisivao joj je i novu moć. Vjerovao joj je. Uspijevala je postići ono što je željela, ništa joj nije bilo neostvarivo. Čak je i Danielovu sudbinu držala u svojoj ruci. Kad bi pomislio na nju, sjetio bi je se kako čvrsto drži Blitza za šiju dok otvara vrata nepoznatima.

Daniel je usporio i počeo hodati. Neravnomjerno je disao. Duboko je udahnuo, uživajući u mirisu tople ljetne trave. Nebo je bilo plavo i bez ijednog oblačka, tako da mu se zavrtjelo u glavi od njegova beskraja. Začuo je glasove, a onda i korake iza sebe. Bacio je pogled preko ramena i ugledao trojicu starijih dječaka koji su ga već jednom istukli. Sad je znao kako se zovu: Liam, Peter i Matt. Bili su jedan razred ispred njega u školi. Osjetio je kako mu se napinju mišići. Hodao je kao da ih nije čuo, ali snažno gazeći i zabacujući ramena. Čuo ih je kako razgovaraju, premda je procijenio da su gotovo deset metara iza njega. Govorili su o nogometu, no onda su ušutjeli i Daniel je osjetio kako mu se ježe dlačice na vratu. Pokušao je čuti koliko su mu blizu. »Kak’ stara vještica, Danny?« povikao je jedan. »Je l’ te već naučila koju čaroliju?« Glas je bio blizu. Daniel ih je ignorirao, osjećajući kako mu se napetost iz ramena spušta niz kralježnicu. Stisnuo je zube i šake. »Takva debela vještica. Baš bi’ je volio vidjet’ kak’ leti.« Daniel je ponovno pogledao preko ramena: vidio je jednog od dječaka kako glumi da jaše na metli dok se nije srušio na travu. Onda su se svi počeli smijati; bio je to bezobrazan smijeh. Glasovi su im bili teški, duboki, tek nedavno mutirali. Podrhtavali su u poruzi. Daniel se naglo okrenuo i sučelio s njima. Čim je to učinio, dječaci su stali spremni za tučnjavi, raširenih nogu i ruku izvučenih iz džepova. Zavladala je tišina, tako da je Danny čuo samo šum krvi u svojim ušima. »Neš’ te muči?« Peter je bio taj koji je progovorio, isturene čeljusti, suženih očiju. Izazivao je Daniela da započne tučnjavu. »Da je više niste spomenuli, dobro?« »Ili ćeš što?« »Prebit’ vas.« »Aha, ti i tko još?« Bilo je kao i prvi put. Daniel je nasrnuo na dječaka i udario ga glavom u trbuh. Još je uvijek bio veći od Daniela. Osjetio je kako mu se šaka starijeg dječaka zabila u rebra i dahnuo od bola. Čuo je drugu dvojicu kako se rugaju i dovikuju: »Prebij ga, Pete! Prebij ga!« Daniel se sjetio kako se tukao s maminim dečkom, onim koji ga je za kosu podigao s poda. Osjetio je kako mu je tijelom odjednom prostrujao bijes. To mu je ulilo snagu, pročistilo ga. Udario je Petera, koji je pao na do, a onda ga šutao u lice sve dok se nije okrenuo. Ostali su se dječaci onda okomili na Daniela, ali bio je napet od napada i nije osjetio njihove šake na svojim rukama i prsima. Odalamio je Matta po nosu i osjetio kako lom kosti odzvanja kroz njegovu šaku. Zatim je Liama šutnuo u jaja.

Oteturao je od njih. Šaka ga je pekla; spustivši pogled, pomislio je da je ozlijedio zglobove, no kad ih je dodirnuo, shvatio je da je to samo Mattova krv. Prije pruge još se jednom okrenuo prema njima. »Još jednu riječ da čujem o njoj i mrtvi ste.« Riječ »mrtvi« izletjela mu je iz usta poput metka. Odzvanjala je preko široke livade. Ptice su se razbježale. Dječaci, popadali po visokoj travi, nisu ništa rekli. Daniel je otišao, i dalje oprezan, ali svejedno naglašeno gazeći kroz travu. Puhao je povjetarac i sve su se vlati trave povijale prema njemu, kao da mu iskazuju svoje štovanje.

Daniel je znao da bi mu se dječaci mogli osvetiti, ali bio je zadovoljan sobom dok se približavao imanju. Koraci su mu bili laki. Dobro će oni promisliti prije no što je ponovno ocrne. Sad mu je bila majka i borit će se za nju.

Kad je Daniel stigao na imanje, sve je bilo tiho. Kokoši su šetale i kljucale ostatke hrane po dvorištu, ali u tišini, a kozlići potajno lizali majčino vime, koje će im oduzeti kad padne noć. Tratinčice u travi odupirale su se naletima vjetra. Minnie je odleđivala zamrzivač. Čim je ušao u kuću, Daniel je otišao piškiti. Oprao je ruke i pogledao se u zrcalu. Podigao je majicu da si vidi rebra. Nije imao ni ogrebotine. Ni po čemu ne bi prepoznala da ju je maločas branio, borio se za nju i pobijedio. Gotovo nehotice uzdigao je ramena dok je ulazio u kuhinju. Nosila je svoje gumene čizme dok je drvenom špatulom i čekićem udarala po okorjelom ledu u zamrzivaču. »Majko Božja, zar je već toliko sati?« rekla je kad je ušao. »Mislila sam da je tek prošlo dva. Zacijelo bi pojeo sendviče, a ja ih još nisam pripremila.« Daniel si je rukavom obrisao nos i čelo. Čekao je dok je ona utiskivala kriške banane na svježi bijeli kruh i točila mu čašu upravo istisnutog soka od naranče. Ispio je cijelu čašu i pojeo pola sendviča, a tek onda joj se obratio. »Zaš’ to radiš?« pitao je pokazujući prema otvorenom zamrzivaču iz kojega se cijedila voda. »Tak’ ti je to u životu, Danny. Povremeno moraš sve srušit’ i krenut’ ispočetka.« Daniel nije bio siguran što time misli. Počeo je jesti drugu polovicu svog sendviča od banane. Prozori su bili otvoreni i uvlačio se miris gnoja sa susjednoga imanja. Minnie je u jednom gutljaju ispila svoj čaj, a onda podigla čekić i drvenu špatulu. Snažnim, glasnim zamasima udarala je po ledu. »Danas sam dobio pet na ispitu iz povijesti«, povikao je. Zastala je s napadom na zamrzivač tek toliko da mu namigne. »Pametna glavo. Rekla sam ti ja. Puno si pametniji od drugih. Dovoljno je da se malo potrudiš i sve ćeš ih pomest’... Rekla sam ti ja.« Blitz je kliznuo u drugu sobu da pobjegne od buke. Led se vukao po kuhinjskom podu, tih i vodenast poput kajanja. Daniel je pojeo sendvič i zavalio se u stolac ližući si prste. Znao je da ga Minnie gleda s čekićem u

ruci. Golom podlakticom obrisala je čelo i odložila alat u zamrzivač. Sjela je pored Daniela i spustila tešku crvenu ruku na njegovo bedro. »Što je?« upita Daniel rukavom brišući nos. »Razgovarala sam s Tricijom.« Kuhinja, ispunjena zrakama sunca, mirisom prepečenca i toplinom, odjednom se doimala napetom poput strune. U predsoblju je pas spustio njušku na šape. Daniel je čekao uspravno sjedeći. Minniena teška ruka i dalje mu je bila na nozi. Protrljala mu je koljeno. Osjetio je trenje, toplinu kroz hlače za školu. »Ne znam kak’ bi’ ti ovo rekla, Danny. Sam Bog zna da te želim poštedjet’ dodatne boli, al’ zamolio si me da se raspitam.« »Što je? Je l’ opet u bolnici?« »Nikad neće bit’ pravi trenutak pa ću ti jednostavno reć’. Danas sam doznala.« Minnie se ugrizla za usnu. »U bolnici je, zar ne? Opet joj je loše.« »Ovaj put je bilo gore, mili.« Pogledala ga je ne trepćući, kao da će on shvatiti bez ijedne riječi. »Što?« »Mili, mama ti je umrla.«

Svijet je odjednom postao vrlo tih i vrlo bučan. Sve kao da se zaustavilo; Daniel je osjetio stanku, tišinu. U ušima mu je odzvanjalo. Bilo je kao maločas, prije tučnjave. Kao da je na trenutak ili dva izgubio ravnotežu. Zbog buke u ušima morao je posumnjati je li dobro čuo, no u grlu je osjećao takav užas — kiseo, crn — da je znao kako neće podnijeti da mu Minnie ponovi svoje riječi. Ustao je od stola i odmah osjetio Minniene tople ruke na svojim ramenima. »Sve je u redu, srce«, rekla je. »Nemoj bježat’ od toga. Uvijek ću bit’ uz tebe.«

Kad god bi se Daniel kasnije sjetio tih riječi, potrčao bi brže.

Bio je to šok, ali i čudna radost. Streslo ga je, kao da ga je netko prodrmao ili udario, a onda je osjetio oštru bol i neobično uzbuđenje. Srce mu je divlje tuklo, jezik mu se zalijepio za nepce, oči su mu bile razrogačene i suhe. Mrtva? Zrak mu se kovitlao po ustima, kao da mu je netko prerezao grkljan. Mrtva. Spustio je pogled i vidio Minnienu ruku na svojoj. Njezini topli prsti bili su toliko sigurniji od majčinih. Bili su snažni, poput užeta u koje ima dovoljno povjerenja da se baci s litice, siguran da ga neće iznevjeriti — obješenog u vremenu i prostoru — nego izdržati njegovu težinu dok ga gravitacija vuče dolje.

Mrtva. Danny se privio uz Minnie. Nije to tražila. Nije ga privukla sebi, no ipak se privio uz nju, kao što se lišće povija jeseni jer je potrošilo svu svoju snagu. »No, no«, rekla je. »No, no, mili moj, drago moje dijete. Ne osjećaš se tako, al’ slobodan si — sad si slobodan.« Nije se osjećao slobodno, ali osjećao se kao da gubi uporište i strah ga je natjerao da se ponovno stisne uz Minnie, prvi put joj se zaista predajući — moleći je da ga voli. Kasnije mu je skuhala čaj, a on je bio pun pitanja. »Od čeg je umrla?« »Ponovno se predozirala, srce. Gadno se predozirala.« Držao je šalicu čaja objema rukama i pijuckao iz nje. »Mogu je obić’? ’Oće je negdje pokopat’?« »Neće, srce, kremirana je. No još uvijek imaš njezin lančić i možeš mislit’ na nju kad god želiš.« »Trebao sam bit’ s njom. Mog’o sam pozvat’ hitnu pomoć. Uvijek uspijem dozvat’ hitnu da dođe na vrijeme.« »Nisi ti kriv, Danny.« »Umrla je zato što je bila sama.« »Nisi ti kriv.«

Palo mu je na pamet da ode iz Bramptona, da stopira do Newcastlea kao nekoć, ali sad kad je ona umrla, to više nije imalo smisla. Minnie mu je sad bila mama i on će se potruditi da bude dobar.

23 ad je bilo očigledno da optužba Sebastiana pokušava prikazati kao zlo dijete. Popis svjedoka S predviđenih za taj dan uključivao je susjede Crollovih, djecu iz Sebastianove škole i njegovu učiteljicu. Prije no što je porota ušla, Irene je prigovorila ispitivanju s ciljem izvlačenja nebitnih dokaza o lošem karakteru, ali sudac je optužbi omogućio stanoviti manevarski prostor, posebice u pogledu iznošenja Sebastianove ozloglašenosti kao nasilnika, jer je smatrao da je to povezano sa samim zločinom. Sebastian je danas bio pozoran i usredotočen na suđenje. Nije črčkao po bloku, niti mahao nogama. Otac mu više nije bio ondje. Charlotte je Danielu rekla da su Kennetha pozvali u inozemstvo, ali da će se vratiti za nekoliko dana. Doimala se premoreno: kost i koža, upalih očiju i drhtavih prstiju. »Užasavam se izaći zapaliti«, rekla je Danielu, »da me ne bi zaskočili novinari. Ne mogu podnijeti laži koje ti ljudi pišu o mom sinu.« Daniel ju je stisnuo za lakat i rekao joj da se ne uzrujava. »Bit će još gore, tek onda mi dolazimo na red«, rekao joj je. »Radije se pripremite.« »Optužba poziva gospođu Gillian Hodge.« Daniel je gledao kako pozvana odlazi na klupu za svjedoke. Svi novinari na galeriji bjesomučno su piskarali dok je ona, uzdignute desnice, prisezala da će govoriti istinu. Bila je susjeda Crollovih i Stokesovih te majka dviju djevojčica. Daniel ju je na zabavi u odvjetničkoj komori spomenuo Irene. Glas joj je bio jasan i snažan, geste samopouzdane i pribrane. Bila je profesionalna, a opet zračila majčinski. Imala je iskrene, bistre oči i pravilne, naglašene zube. Daniel je sklopio ruke i čekao, gotovo se grozeći njezina svjedočanstva. Osjetio je Sebastianovu malu ruku na svome bedru i prignuo uho dječakovim ustima. »Ona me mrzi«, bilo je sve što je rekao. »Samo se opusti«, reče Daniel, gotovo sam sebi. Gordon Jones zamahnuo je haljom i zauzeo položaj za govornicom.

»Gospođo Hodge, možete li nam reći odakle poznajete obitelj Croll i njihovoga sina Sebastiana?« »Susjedi smo. Moja je kuća između njihove i kuće obitelji Stokes.« Daniel ju je pozorno slušao. Govorila je samosvjesno, književnim engleskim više klase, i gotovo joj uopće nije trebao mikrofon. »A što je s djecom vaših susjeda?« pitao je Jones. »Biste li rekli da i njih dobro poznajete?« »Moja su se djeca nekoć igrala i s Benom i sa Sebestianom, tako da dobro poznajem i roditelje i djecu.« Kad je izgovorila posljednju riječ, Madeline se okrenula ravno prema Sebastianu. Daniel je ispravio leđa osjećajući njezin neumoljivi pogled. »Imate dvije kćeri, zar ne?« »Imam.«

»Koliko imaju godina?« »Jedna osam, a druga dvanaest.« »Vaša mlađa kći vršnjakinja je Bena Stokesa?« »Jest, išli su zajedno u razred.« Gillianine velike sjajne oči potražile su Madeline Stokes, koja je pognula glavu. Gillian se nakašljala. »A vaša starija kći je... slične dobi kao Sebastian?« »Jest, ona je starija, ali ne igra se često s dječacima. Mlađa kći je kao dečko. Voljela se igrati s Benom...« »Je li bilo ikakvih problema dok se igrala s dječacima iz susjedstva?« »Pa, kao što sam rekla, moja mlađa kći, Poppy, zaista se dobro slagala s malim Benom, ali Sebastian bi im se često pokušavao priključiti. Katkad se htio igrati s Poppy i kad Bena nije bilo.« »Je li to predstavljalo neki problem?« Irene je skočila na noge, a Daniel zadržao dah. »Časni sude, ulažem prigovor. Ovo je zaista iskaz rekla-kazala.« »Istina, ali dopustit ću.« Glas Philipa Barona bio je dubok i autoritativan, premda je zgrbljeno sjedio, dok je njegovo krupno tijelo bilo izgubljeno u naborima halje. »Smatram da je to u interesu pravde.« Irene je sjela. Okrenula se i pogledala Daniela. Kimnuo je u znak da dijeli njezinu frustraciju. »Sebastian je znao biti vrlo nasilan, maltretirati...« »Na koji način?« »Jednom Poppy nije htjela igrati igru koju je on odabrao pa joj je prijetio krhotinom stakla. Držao ju je za kosu da ne može pobjeći i prinio staklo njezinu grlu... Vidjela sam s...« Irene je opet ustala. »Časni sude, moram uložiti prigovor zbog ovakvog pristranog svjedočenja pred porotom. Moj klijent nema priliku obraniti se.« »Pa«, reče sudac Baron, uzdižući prste poput uskrsloga Krista, »vidim da ga vi branite i više nego dobro, gospođice Clarke.« Irene je otvorila usta da nešto kaže, ali onda ipak nevoljko sjela. Daniel je našvrljao poruku i predao je njezinu pomoćniku, Marku. Pisalo je: Pitaj je o obiteljskom nasilju u kući Crollovih! Pročitavši poruku, Irene se okrenula. Daniel ju je pogledao u oči dok je razmišljala. Zlostavljanje u obitelji stavljalo je u kontekst Sebastianovo ponašanje prema djeci iz susjedstva, no Daniel je znao da ga je riskantno spominjati. Time bi mogli natuknuti da je Sebastian naučio biti nasilan, da je kompulzivno ponavljao prizore kojima je svjedočio kod kuće. »... Poppy ga se užasno bojala. Već mi je prije rekla da ne voli Sebastiana, ali poticala sam je da mu pruži priliku i da se lijepo druže. Pošto sam vidjela kako joj agresivno prijeti, zabranila sam joj da se više igra s njime.« »Jeste li o tom incidentu razgovarali sa Sebastianovim roditeljima?«

»Da, razgovarala sam s njegovom majkom.« Gillian se ukočila, kao da je već samo sjećanje na taj razgovor vrijeđa. »Nije pokazala nikakvo zanimanje. Doimala se apsolutno nezainteresirano. Ja sam se onda jednostavno pobrinula da se Poppy više ne igra s njime.« »Hvala, gospođo Hodge.« Gordon Jones skupio je bilješke i sjeo.

»Gospođo Hodge.« Irene je bila pribrana. Daniel se nagnuo naprijed te jednom rukom podupro bradu. Trenutak kasnije i Sebastian je učinio isto, oponašajući Danielovu pozu. »Koliko dugo živite pokraj obitelji Croll i Stokes?« »Ja... ne sjećam se, tri-četiri godine.« »Tad ste se preselili u Richmond Crescent?« »Da.« »Djeca su se zajedno igrala. Jeste li se vi družili s nekim od roditelja?« »Da, naravno, povremeno bih popila čašu vina ili šalicu kave — češće s Madeline, rekla bih, premda sam jednom ili dvaput posjetila i... Charlotte.« »Ispričali ste Charlotte Croll kako se Sebastian ponio prema vašoj kćeri i kažete da nije pokazala zanimanje? Susjeda s kojom ste se družili? Zar očekujete da vam to povjerujemo?« Činilo se da se Gillian malo zarumenila. Njezine krupne oči preletjele su sve u sudnici, a onda pogledale gore. »Bila je... puna razumijevanja... ali ništa se nije promijenilo. Činilo se da ga ne može obuzdati...« »Gospođo Hodge, jeste li incident o kojem govorite — kad je Sebastian navodno prijetio vašoj kćeri komadom razbijenog stakla — prijavili ikome osim dječakovoj majci?« Oči gospođe Hodge bile su razrogačene. Pogledala je Irene i odmahnula glavom. »Odmahujete glavom. Jeste li incident prijavili policiji, ili barem školi, možda Centru za socijalnu skrb?« Gospođa Hodge se nakašljala. »Nisam.« »Zašto niste?« »Vidjela sam što se dogodilo i žestoko ga izgrdila. Nakon toga sam zabranila Poppy da se više igra s njime. To je bilo sve. Ništa strašno se nije dogodilo.« »Ah, tako, ništa strašno se nije dogodilo. Kad ste izgrdili Sebastiana — žestoko, kao što kažete — kako je reagirao?« »On se... ispričavao. Vrlo je... pristojan.« Gillian se nakašljala. »Ispričao se Poppy kad sam mu rekla da to učini.« Sebastian je pored Daniela blistao od sreće, kao da uživa u pohvali. »Gospođo Hodge, čuli smo da kažete kako Sebastian zna biti pomalo agresivan. Ali jeste li u ove četiri godine, koliko živite pored njega, ikad imali razloga prijaviti njegovo ponašanje nadležnim

službama?« Gillian Hodge je pocrvenjela. »Ne nadležnim službama.« »A kao dobra majka, da ste ikad osjetili da Sebastian predstavlja stvarnu prijetnju vašem djetetu ili djeci iz susjedstva, smjesta biste to učinili?« »Pa, da...« »Majka ste dvoje djece, koja po dobi odgovaraju žrtvi i optuženom, zar ne?« »Tako je.« »Recite mi, je li se koja od vaših kćeri ikad ponašala agresivno?« Gospođa Hodge se ponovno zajapurila. Jones je ustao srdito podižući ruku. »Časni sude, moram pitati kamo ovo vodi?« »Dopustit ću«, reče Baron. »Već sam presudio da će iskaz gospođe Hodge biti prihvaćen kao dokaz.« »Gospođo Hodge«, ponovila je Irene, »je li se koja od vaših kćeri ikad ponašala agresivno?« »Pa, jest. Sva su djeca katkad agresivna.« »Istina«, odvratila je Irene. »Nemam više pitanja.«

»Dobro, s obzirom na vrijeme, mislim da bi sad bio dobar trenutak za stanku...« Baron se okrenuo prema poroti. »Uživajte u ručku, ali još vas jednom podsjećam da ne smijete razgovarati o slučaju, osim ako ste svi na okupu.« Tišina je poput vala zapljusnula sudnicu, a onda se začulo šuškanje tkanine i zraka u zagušljivoj prostoriju — cijela sudnica ustala je dok je sudac izlazio, a onda opet sjela. Službenik suda zamolio je da se isprazni galerija za javnost; Daniel je podigao pogled i vidio kako se nezadovoljna lica okreću od spektakla.

Daniel je stao iza Sebastianova stolca i nježno mu stisnuo ramena. »Jesi li dobro, Sebastiane?« pitao je podižući jednu obrvu. Sebastian je počeo skakati gore-dolje i pritom kimati Danielu. Onda se počeo saginjati do nožnih prstiju i okretati oko svoje osi. Oštri rubovi njegova prevelikog odijela podizali su mu se do ušiju, a onda opet padali dok je skakao. »Plešeš, Sebe?« pitao je policajac. »Vrijeme je da se vratiš dolje.« »Samo trenutak, Charlie«, reče Sebastian. »Jako dugo sjedim.« »Onda možeš plesati dok idemo dolje, može, Frede Astaire?« »Bok, Danny«, reče Sebastian okrećući se dok mu je policajac držao ruku na ramenu. »Vidimo se nakon ručka.« »Vidimo se«, reče Danny odmahujući glavom dok je gledao kako njegov mladi klijent odlazi. Dio njega htio se nasmijati dječaku i njegovim ludorijama, dok je drugi dio bio izuzetno žalostan.

Irene je ispružila ruku i stisnula Danielov lakat. »Jednostavno mi se činilo da to nije dobro, Danny.« Daniel se nasmiješio i pogledao je u oči. Pomislio je kako su lijepe. »To je dvosjekli mač.« »Ma, znam. Trebalo je procijeniti«, rekao je. »A iskreno, mislim da je to posljednje što Sebastian i njegova obitelj žele otkriti sudu.« Nasmiješila mu se. »Vjerujem tvojoj prosudbi«, rekao je dok su izlazili iz sudnice.

Daniel se spustio do Sebastianove ćelije da porazgovara s dječakom. Charlotte je također bila ondje. Dok je stražar Danielu otključavao vrata, Sebastian je majku šutnuo u bedro. Nije pustila ni glasa, samo se odmaknula i spustila dlan na nogu. »Polako, Sebe«, reče Daniel. Sebastian se strovalio uza zid i nadureno isturio donju usnu. Charlotte se doimala uzrujano nakon Gillianina svjedočenja. »Zašto su nju morali pozvati? Uvijek gura nos gdje mu nije mjesto.« »Ona me mrzi«, ponovio je Sebastian. »Gillian nas sve mrzi«, reče Charlotte. »Možemo li razgovarati vani, Charlotte?« pitao je Daniel. Kimnula je i okrenula se da podigne torbu. Daniel joj je kroz odijelo vidio lopatice. Kad su se vrata za njima zatvorila, Charlotte je rekla da želi zapaliti. Daniel je zamolio stražara da ih pusti van ravno iz odjela s ćelijama, kako se ne bi najprije morali popeti u prizemlje. Iznenadio se kad im je stražar to dopustio, no činilo se da to nije bio prvi put da Charlotte ide pušiti ispred ćelija. Ondje je bilo zatvoreno dvorište i nigdje ni traga od novinara. Ruke su joj se tresle dok je pokušavala zapaliti cigaretu. Puhao je povjetarac pa ju je Daniel zaštitio rukom. Kad se zažarila, Charlotte je duboko uvukla dim, a tek se onda okrenula prema njemu. Duboke bore nezadovoljstva urezale su joj se u čelo. »Znam da vam je teško, Charlotte, ali pomislite kako je Sebastianu. Trenutno ga svi svjedoci najoštrije kritiziraju.« »On je moj sin. Kritiziraju i mene.« »Morate biti jaki. Ovo je tek početak. Samo će biti gore.« »Ne bi smjeli govoriti takve stvari«, rekla je. »Da ne mogu vladati njime, da me nije bilo briga kad je prijetio drugoj djeci. Nisam bila prisutna kad je malu pokušao porezati staklom.« Glas joj je bio kreštav, a lice obješeno. Odjednom je izgledala tako staro. »Pokušajte se sjetiti da, kad se moraju prikloniti takvim metodama — dokazivanju lošeg karaktera, izjavama tipa rekla-kazala — nemaju drugog izlaza. Dokazi im se uglavnom svode na indicije. Budući da mu je u školskom dosjeu zabilježena povijest nasilnog ponašanja, bilo je za očekivati da će te stvari isplivati, no pokušajte zapamtiti da one ne dokazuju...« »Ja sam ta koja je kriva — to žele reći. Ovo će biti suđenje meni. Proglasite ga krivim i recite da sam ja za sve kriva).«

Daniel je ispružio ruku i stisnuo Charlotteino rame. »Nitko ne kaže da...« Odvratila je lice. Kad se ponovno okrenula da povuče dim iz cigarete, Daniel je vidio da plače. Suze su joj bile crne i ucrtavale su krhke bijele linije u njezin puder. »Vi ste mu mama«, reče Daniel. »Jedanaest mu je godina i sude mu zbog ubojstva. To će utjecati na cijeli njegov život. Morate biti jaki zbog njega.« Blindirana vozila — mračna i odbojna — zgurila su se u zatvorenome dvorištu. Daniela su podsjetila na Minnieno imanje noću: na šupe u kojima su držali životinje. Vrata izlaza za nuždu, kroz koja su izašli, lupala su na vjetru. »Jaka poput vas, hoćete reći?« rekla je prinoseći prst donjoj vjeđi i pokušavajući ne razmazati maskaru. Položila je dlan na Danielova prsa. Osjetio je kako ga ispod košulje prolaze trnci od njezina dodira. »Vidi kako si jak.« »Charlotte«, prošaptao je. Uzmaknuo je jedan korak i osjetio zid iza sebe. Osjećao je intenzivan miris njezina parfema, a onda i dim cigarete u njezinu dahu. Usne su joj bile tek nekoliko milimetara od njegovih. Dugački komad pepela na vrhu njezine cigarete zatresao se i pao joj na rever sakoa. Daniel se uspravio i prislonio potiljak na zid. Polako je spustila ruku; osjetio je njezine duge nokte na donjem dijelu trbuha. Napeo je trbušne mišiće i ispod košulje koža na njegovu trbuhu povukla se pred njezinim dodirom. Bilo je nešto gotovo odvratno u njoj — šminka na očima joj se razmazala, a puder začepio pore — no Daniel je osjetio nalet suosjećanja. »Dosta«, šapnuo je. »Sin vas treba.« Charlotte se, prekorena, odmaknula. Izgledala je kao da joj je srce slomljeno, premda je Daniel znao da je nije ranilo samo njegovo odbijanje. Oči su joj bile izgubljene u tamnim mrljama šminke dok je drhtavim žutim prstima prinosila opušak usnama. »Oprostite«, nečujno su rekle njezine usne. Pustila je da joj cigareta padne na do. Daniel joj je pridržao vrata.

»Optužba poziva gospodina Geoffreyja Rankinea.« Daniel je gledao muškarca kako ustaje i odlazi do klupe za svjedoke. Doimao se previsok za sudnicu, a hlače su mu padale preko cipela. Imao je uredno podšišanu, prorijeđenu kosu i neprekidno podignute obrve. Dok je prisezao da će govoriti istinu, na usnama mu je titrao lagani osmijeh. »Gospodine Rankine, prijavili ste policiji da ste osmoga kolovoza poslijepodne svjedočili tučnjavi dvojice dječaka u parku Barnard. Je li tako?« »Tako je. Otad stalno gledam vijesti i predbacujem si što nisam nešto poduzeo...« Rankine je govorio ravnodušnim glasom. »U svojoj izjavi spominjete da ste toga dana dvaput vidjeli dječake kako se tuku. U koje vrijeme?« »Bilo je oko četrnaest sati kad sam ih prvi put vidio. U to vrijeme uvijek vodim psa u šetnju, samo na brzinu nakon ručka, da obavi svoje.« »Možete li opisati dječake koje ste vidjeli kako se tuku?«

»Pa, kao što sam već rekao policiji: obojica su imala kratku smeđu kosu i bila otprilike iste visine, samo što je jedan bio neznatno sitniji. Jedan je bio u bijeloj majici dugih rukava, a drugi u crvenoj majici kratkih rukava.« »Časni sude, molim vas i porotu da obratite pozornost na pedeset i sedmu stranicu u svesku, na kojoj je slika i opis odjeće koju je Ben Stokes nosio na dan svoje smrti, posebice crvene majice kratkih rukava«, reče Gordon Jones. Naočale su mu balansirale na vršku nosa dok je proučavao vlastiti svezak. »A na pedeset i osmoj stranici možete vidjeti odjeću koju je na dan ubojstva nosio optuženi, a koju su zaplijenili forenzičari... Jeste li poznavali kojeg od te dvojice dječaka?« »Nisam, ne po imenu, ali obojicu sam viđao. Njihova lica bila su mi poznata. Živimo u istoj četvrti, a ja sam stalno vani sa psom.« »Ispričajte nam što su radili kad ste ih toga dana prvi put ugledali.« »Šetao sam sa psom, ne po parku, nego po ulici Barnsbury. Star je to pas, znate, voli sve dobro pronjuškati. Ja, pak, volim brzu šetnju pa me on izludi. Taj je dan sve bilo kao i inače, možda je on bio čak i nešto sporiji. Bilo je sunčano. U parku je bila gužva, rekao bih. Prepoznao sam neke vlasnike pasa koje znam iz viđenja, no onda sam uočio dvojicu dječaka koji su se tukli na vrhu brežuljka.« »Koliko ste daleko bili od dječaka? Otprilike?« »Desetak metara — ne više.« »Što ste vidjeli?« »Pa, isprva se nisam naročito zabrinuo. Bila je to obična dječja tučnjava, no onda je jedan od dječaka pokazao noć. Sjećam se da je manjega dječaka zgrabio za kosu i prisilio ga da klekne. Šakom ga je udarao po trbuhu i bubrezima. Imam dva sina i znam kakvi su dečki. Inače se ne bih uplitao, ali to mi se činilo pretjerano, čak opasno ili... agresivno.« »Koji je od dvojice dječaka koje ste opisali >pokazao noćbili malo pregrubi<. Je li vam se to činilo kao obična gruba igra koja izmiče kontroli ili biste rekli da je jedan od dječaka napadao drugoga?«

»Možda ovo drugo, da, mislim da je tako bilo. Prošlo je već dosta vremena, ali mislim da je dječak u bijeloj majici... Za njega me policija pitala pošto su pronašli... tijelo.« Gospodin Rankine odmahnuo je glavom i dlanom prekrio oči. »Što su dječaci učinili pošto ste im se obratili?« »Oni su otišli svojim putem, a ja svojim.« »U kojem smjeru su krenuli?« »Kroz park, prema igralištu — onamo gdje se okupljaju mladi.« »Rekli ste da je jedan od dječaka izgledao >uzrujanouzrujan
»Pa, idućeg sam jutra vidio Benovu sliku. Nestao je i nije pronađen cijelu noć. Čim sam to pročitao, znao sam da je riječ o dječačiću koji je dobivao batine — onom u crvenoj majici.« Sebastian je napeto pratio svjedočenje. Dok je promatrao Rankinea, između obrva mu se urezala tanka bora. Povremeno bi se naslonio na Daniela te preko njegove ruke zavirivao u bilješke koje je zapisivao.

Rankine se uzvrpoljio kad je Irene ustala i spustila svoje bilješke na govornicu. Novinari s galerije izvili su vratove. »Kad čovjek posluša vaš iskaz, gospodine Rankine, i onda to usporedi s vašom izjavom policiji, ne može se oteti dojmu da niste baš potpuno sigurni što ste vidjeli osmoga kolovoza poslijepodne. Pozivam vas da okrenete dvadeset i treću stranicu u vašem svesku. Ondje je izjava koju ste pod prisegom dali policiji. Molim vas da počnete čitati od drugoga odlomka.« Rankine se nakašljao, a onda počeo: »Vidio sam dvojicu dječaka, koje sam prepoznao iz četvrti, kako se tuku na vrhu brežuljka u parku Barnard. Obojica su bila bijelci. Jedan je bio manji, vjerojatno mlađi, odjeven u crvenu majicu kratkih rukava i traperice. Njega je agresivno napadao veći dječak, odjeven u bijelu ili svijetloplavu košulju.« »Hvala, gospodine Rankine. Tučnjavu dvojice dječaka najprije opisujete kao >agresivan napad<, a onda kao >grubu igru<, i još dodajete da >znate kakvi su dečkić. Što je na kraju istina? Jeste li svjedočili agresivnom napadu ili gruboj igri dvojice školaraca?« »Bilo je prilično agresivno. Jedan od dječaka svakako je bio noćan...« »Prilično agresivno? Je li bilo krvi? Je li se činilo da je koji od dječaka ozlijeđen od udaraca?« »Pa, kao što sam rekao, bilo je nekoliko gadnih udaraca. Mlađi dječak zaista se doimao uzrujano...« »Što ste im točno rekli da prekinete tučnjavu?« »Mislim da sam rekao: >Dečki, prestanite, dosta je bilo.<« »Tako. Jeste li ušli u park i pokušali ih razdvojiti?« »Nisam. Kao što sam rekao, prestali su čim sam im doviknuo.« »Shvaćam. U tom trenutku ni jedan od dječaka nije bio vidljivo ozlijeđen?« »Pa, nije.« »Zatim ste vi otišli svojim putem, a oni otrčali niz brežuljak prema igralištu?« »Da.« »Tada o tom napadu niste obavijestili nadležne službe?« »Nisam.« »Što ste zapravo učinili?« »Otišao sam kući.« »Tako. I što ste radili ondje?«

»Ja... gledao sam televiziju.« »Je li onda točno da, pošto ste svjedočili tom prvom >agresivnom napadu<, niste bili naročito zabrinuti za dječakovu sigurnost?« »Pa, je, ali onda, kad sam vidio da je dječak nestao...« »Da sumiramo: s obzirom na vašu izjavu policiji i današnji iskaz, je li točno da je tučnjava koju ste opisali kao »agresivni napad< zapravo bila obična gruba igra, koju tada niste smatrali vrijednom poziva policiji i koja vas nije omela da se posvetite drugim aktivnostima toga dana?« »Pa, ja... valjda jest.« »Kao što je moj cijenjeni kolega podsjetio časni sud, moj klijent je policiji rekao da se toga poslijepodneva u igri tukao sa žrtvom te da se doista sjeća kako im je odrasli čovjek doviknuo da prestanu. Prijeđimo sad na vaš navodni ponovni susret s dječacima. Svjedočili ste da se odigrao negdje oko petnaest i trideset ili šesnaest sati. Možete li biti precizniji?« »Ne mogu, ali bilo je otprilike u to vrijeme.« »Molim da otvorite trideset i šestu stranicu u svesku. Ondje je zemljovid parka Barnard i ulice Barnsbury.« Na zemljovidu je bio označen točan položaj gospodina Rankinea u vrijeme druge tučnjave. Bio je s druge strane ceste. Potvrdio je da je u tom trenutku vjerojatno bio pedeset metara udaljen od dječaka. Irene je kao dokaz izvukla Rankineov oftalmološki nalaz, koji je pokazao da je svjedok kratkovidan te da treba nositi naočale s dioptrijom -2,50. Rankine je na to ustvrdio da naočale nosi samo dok gleda televiziju ili vozi. Čim je to rekao, Irene je krenula u napad. »Dječak u bijelom ili >svijetloplavom< mogao je biti bilo tko od djece iz vaše četvrti, zar ne?« »Sada prepoznajem da je to bio... optuženi.« »Sada, shvaćam... sada. Maločas ste nam rekli da su dječaci koje ste vidjeli bili >otprilike iste visine<, no u svojoj prvotnoj izjavi policiji spominjete tučnjavu većeg i manjeg dječaka. Što je onda istina?« »Pa, jedan je bio malčice veći. Ne znatno, ali vidljivo — viši, kao što sam već rekao.« »Tako. Za odjeću većeg dječaka rekli ste da je bila >bijela ili svijetloplava<, no sad se doimate sigurni da je bila bijela?« »Sad se sjećam da je bila bijela.« »Sad se sjećate, shvaćam. Je li to stoga što vas je policija izričito pitala za >dječaka u bijeloj majici<, kojega su već bili uhitili?« »Ne bih rekao. Ne mogu sa sigurnošću reći.« »Čini mi se da malo toga možete sa sigurnošću reći, zar ne, gospodine Rankine?« Daniel je pokušao potisnuti osmijeh. Osjetio je nalet ponosa na Irene. »Pa, ja...« »Vratimo se vašoj prvotnoj izjavi policiji. Molim vas da otvorite trideset i devetu stranicu u vašem svesku, drugi odlomak, te pročitate svoju izjavu, počevši od riječi >nešto kasnije toga

poslijepodneva<.« Rankine se nakašljao, a onda počeo čitati: »... nešto kasnije toga poslijepodneva ponovno sam vidio dječake. Ovaj put su se tukli na igralištu. Manjega dječaka u crvenom napadala je veća osoba...« »Moram vas zaustaviti, gospodine Rankine. >Veća osoba<... >veća osoba<. Jeste li sigurni da je to bio optuženi?« »Jesam, već sam ga vidio ranije istoga dana.« »Gospodine Rankine, podsjećam vas da ste pod prisegom. Sebastiana ste doista vidjeli ranije toga dana, ali jeste li ga vidjeli i kako se tuče na igralištu nekoliko sati kasnije? Optužba i obrana slažu se da snimke nadzornih kamera ne potkrepljuju to vaše svjedočanstvo. Znamo da niste nosili naočale, da ste bili s druge strane ceste i gledali kroz grmlje i ograde koje okružuju igralište. Možda ste pretpostavili da je osoba koju vidite moj klijent, kojega ste vidjeli ranije toga dana.« Sudac Baron nagnuo se naprijed. »Gospođice Clarke, hoćete li uskoro postaviti pitanje za svjedoka?« »Hoću, časni sude.« »Drago mi je«, odvrati sudac, spuštenih usana. »Gospodine Rankine, nije li točno da niste mogli moga klijenta identificirati s te udaljenosti, pogotovo s obzirom na vašu kratkovidnost?« »Mislio sam da je to dječak kojega sam vidio ranije.« »Doista? Što ste mislili kad ste rekli da je žrtvu napadala >veća osobadobrano viši i deblji< od drugoga. Po mome mišljenju, gospodine Rankine, osoba koju ste vidjeli toga poslijepodneva nije bila Sebastian Croll, kojemu ste se ranije toga dana obratili, nego netko posve drugi. Je li možda tako?« »Pa, tada sam bio siguran...« »Gospodine Rankine, pod prisegom ste. Znamo vašu dioptriju i koliko ste daleko bili od dvoje ljudi koje ste navodno vidjeli oko petnaest i trideset ili šesnaest sati toga dana. Nije li moguće da ste vidjeli nekog drugog, možda čak odraslu osobu, sa žrtvom?« »Jest«, naposljetku reče Rankine. Činilo se da je posve potonuo na klupu za svjedoke. »Moguće je.« »Hvala«, reče Irene. Spremala se sjesti, no onda je svjedok ustao, odmahujući glavom. »Bilo bi mi drago da sam u krivu«, reče Rankine. »Ako ga uopće nisam vidio, onda nisam nikako mogao spriječiti ono što se dogodilo. Bio bih sretan da sam u krivu.«

»Hvala. Nemam više pitanja, časni sude.« Irene je zabacila halju ispod sebe, a tek onda sjela. »Irene je stvarno dobra odvjetnica«, šapnuo je Sebastian Danielu dok je porota izlazila, a on čekao da ga odvedu natrag u ćeliju. »Uopće me nije vidio na igralištu. Vidio je nekog drugog.« Daniela su prošli srsi. Spustio je ruku na Sebastianovo rame dok im je policajac prilazio. Bio je siguran da dječak savršeno razumije sve što se događa. Irene je pogledala Daniela značajno izvijenih obrva dok je izlazila iz sudnice.

Daniel je dugo radio u uredu i kući u Bow stigao je tek iza dvadeset sati. Zatvorio je vrata stana i naslonio čelo na dovratak. Njegov stan mirisao je kao da u njemu nitko ne živi. Upalio je grijanje i skuhao si čaj, presvukao iz odijela u traperice i majicu kratkih rukava te natrpao prljavo rublje u perilicu. Nazvao je Cunninghama, Minniena odvjetnika, da provjeri kako napreduje prodaja kuće, no mobitel mu je bio isključen i javila se automatska sekretarica. Upravo u tom trenutku začuo je kucanje na vratima. Daniel je pretpostavio da je riječ o nekome od susjeda jer bi svatko drugi najprije morao pozvoniti na portafon. Otvorivši vrata, zatekao je niskog, korpulentnog muškarca koji je u ruci poput mikrofona držao iPhone. »Mogu li vam pomoći?« upita Daniel mršteći se, turajući dva prsta u stražnje džepove traperica. »Vi ste Daniel Hunter, odvjetnik Ubojice iz Angela«, reče čovjek. »Bih li vas mogao intervjuirati? Ja sam iz Maila.« Daniel je osjetio kako mu gnjev — vruć i brz — preplavljuje mišiće. Kratko se nasmijao, a onda zakoračio na prag. »Kako se usuđujete? Kako ste me pronašli?« »S popisa birača«, mrtav-hladan odvrati čovjek. Daniel je primijetio njegovu zgužvanu košulju i prste s mrljama od nikotina. »Gubite se iz moga doma prije no što pozovem policiju.« »Stubište je zajedničko...« »To je moje stubište, gubite se«, reče Daniel, tako glasno da je hodnik odzvanjao. Čuo je sjevernjačko pjevušenje u svome glasu. Naglasak bi mu uvijek postao tvrđi kad bi se naljutio. »Ionako pišemo reportažu o vama. Možda bi bilo bolje kad biste i sami nešto rekli«, reče čovjek, ponovno bezizražajno. Odvratio je pogled da dodirne zaslon mobitela i, pretpostavio je Daniel, snimi njihov razgovor. Taj potez kao da je nešto pokrenuo u Danielu. Prošlo je mnogo godina otkako je nekoga udario ili mu fizički zaprijetio. Zgrabio je čovjeka za ovratnik i tresnuo njime o zid stubišta. Mobitel je zviznuo na pod. »Moram li vam ponoviti?« upita Daniel približavajući lice muškarčevu. Osjetio je miris vlažnog balonera i žvakaće gume s okusom mentola. Čovjek se istrgnuo iz njegova stiska, brzo sagnuo da podigne mobitel i gotovo pao po stubama trčeći prema izlaznim vratima. Daniel je čekao na hodniku sve dok nije čuo kako su se vrata zatvorila.

Ušavši u stan, počeo je koračati amo-tamo po predsoblju i prolaziti si rukom kroz kosu. Dlanom je snažno udario u zid. Ušao je u dnevni boravak, psujući ispod glasa. Vidio je Minnienu fotografiju na kaminu i zamislio što bi mu ona sad rekla. Zaš’ uopće pametan dečko poput tebe mora potezat’ šake? Nehotice se nasmiješio. Pokušao ju je zamisliti kako mu dolazi u posjet: muči se po stubama i pita ga zašto nije mogao naći stan u prizemlju. Kuhala bi mu i zajedno bi pili džin i smijali se svojim svađama. No bila je mrtva i on nikad neće saznati kakav bi odnos imao s njom kao odrasli muškarac. Uzela ga je k sebi dok je bio dijete i otišao je od nje dok je bio dijete — veće, ali ipak dijete — ljutit i ogorčen. Propustio je priliku da zajedno popiju džin i da čuje njezinu priču — da je čuje kao ravnopravnu osobu, a ne nekoga tko ga je spasio. Zbog toga je žalio više nego zbog ičega: zbog spoznaje da je propustio priliku da je zaista upozna. Ustao je i otišao u kuhinju potražiti džin. Žestoka pića držao je u posebnoj kutiji u kuhinjskom ormariću. Bilo ih je svakakvih, uglavnom ostataka s raznih zabava: Madeira, advocaat, Malibu. Daniel ih je rijetko pio. Spustio je kutiju i kopao po njoj dok nije pronašao pola boce Bombay Sapphirea. Ona si ne bi priuštila tako skup džin, no Daniel je pazio da ga pripremi baš onako kako je voljela: u visokoj čaši, u koju je prvo ubacio led, a onda po njemu iscijedio limun, koji bi ona cijedila samo kad bi ga imala. Bio je uvjeren da je prvo stavljala led ne bi li se uvjerila da džina nije tako puno kao što se čini. Tonik je šumio po ledu, džinu i limunu; Daniel je sve promiješao drškom viljuške. Pijuckao ga je u kuhinji, sjećajući se njezinih ružičastih ruku kojima je ovijala čašu i blistavih očiju. Na televiziji je bila nogometna utakmica, no on je ugasio zvuk i uzeo u ruke njezin adresar te okrenuo na stranicu na kojoj je bio zapisan telefonski broj Jane Flynn i adresa u Hounslowu. Pogledao je na sat. Tek je prošlo dvadeset jedan — nije bilo prekasno za poziv. Daniel je birao broj koji je Minnie pažljivo zapisala plavom kemijskom. Nije se sjećao da je Minnie bila u kontaktu s Jane, ali možda je broj zapisan dok je još Norman bio živ. Daniel je slušao signal zvonjave telefona dok je ispijao piće. Sam miris pića podsjetio ga je na Minnie. »Halo?« Glas je bio praćen jekom, usamljen, kao da dolazi iz mračnog predsoblja. »Halo, ja bih trebao... Jane Flynn?« »Na telefonu. Tko je to?« »Zovem se Daniel Hunter. Bio sam... Minnie Flynn je bila moja... Ako se ne varam, bila je žena vašega brata?« »Poznajete Minnie?« »Da. Možete li sad razgovarati?« »Da, ali... kako vam mogu pomoći? Kako je Minnie? Cesto mislim na nju.« »Pa, ona... umrla je ove godine.« »Ajoj, žao mi je. Grozno. Što ste rekli, odakle je poznajete?«

»Ja sam njezin... sin. Posvojila me.« Te su mu riječi izbile dah. Naslonio se na kauč. »Grozno«, ponovila je. »Bože... hvala što ste mi javili. Što ste rekli, kako se zovete?« »Danny...« »Danny«, ponovila je Jane. Daniel je u pozadini čuo kako djeca vrište od smijeha i nadglasavaju televizor. Pitao se jesu li to njezini unuci. »Jeste li je dobro poznavali?« pitao je. »Kad smo bili mladi, svi smo zajedno izlazili u Londonu. Ovdje je upoznala Normana. Išli bismo na ples, a onda jeli ribu s pomfritom. Pošto su se Norman i ona odselili u Cumbriju — više se nismo tako često čuli.« »Vi i Norman potječete odande?« »Da, ali ja sam se rijetko vraćala. Normanu je nedostajao stari kraj, taj način života, ali ja sam oduvijek voljela veliki grad. Kad je pogreb?« »Već je bio, prije nekoliko mjeseci. Kasno obavještavam ljude...« Daniel je lagano porumenio: glumio je brižnoga sina. »Ostavila mi je svoj adresar i u njemu sam vidio vaš broj. Pomislio sam da bih vas mogao nazvati, za slučaj da još živite na istoj adresi... za slučaj da želite znati.« »Hvala vam. Tužne vijesti, ali... Bog joj dao duši lako, nije imala lak život, zar ne?« »Znate li što se njima dogodilo — Deliji i Normanu?« Daniel je još uvijek osjećao kako mu gore obrazi. »Trebale su mi godine da prebolim. Dio mene uvijek je zamjerao Minnie... To vam zacijelo zvuči užasno, žao mi je, i naravno da sad shvaćam da je to bilo pogrešno. Ali u takvim se situacijama jednostavno tako osjećate. Želite okriviti nekoga, a ne možete okriviti vlastita brata. Mislim da zato nismo ostale u kontaktu. Znam da zacijelo mislite kako sam grozna...« »Razumijem«, tiho reče Daniel. »Što se dogodilo Normanu?« »Pa, kad je Delia poginula, Norman je uzeo sačmaricu, otišao u vrt i... pucao si u usta. Minnie nije bila kod kuće. Susjedi su ga pronašli. Sve je pisalo u novinama. Koliko sam shvatila, bio je... Volio je tu malenu, ali nije on bio kriv... Njihov je brak bio uništen, znate. Mislim da su proživljavali vrlo teško razdoblje. Vidite, on je krivio Minnie...« »Mislim da je i Minnie krivila samu sebe.« »Naposljetku, ona je bila ta koja je vozila... Uspio je doći u bolnicu i posljednji se put oprostiti s njom. Bio je s malenom kad je umrla, ali on... nikad se nije oporavio. Nije prošlo ni nekoliko mjeseci kad se ubio. Nadam se da nikad nećete morati to proživjeti, Danny. Putovala sam u Cumbriju na nećakinjin sprovod, a onda tri mjeseca kasnije na bratov. Je li onda ikakvo čudo što se sad ne želim vraćati onamo?« »Kakva je bila Minnie? Na Delijinu sprovodu, mislim?« »Dobro se držala. Sve nas je pozvala na karmine. Pripremila je gozbu. Nije prolila ni suzu. Svi smo bili slomljeni, no njih su dvoje bili pribrani. Doduše, sjećam se nečega...«

»Čega?« »Sve je bilo gotovo. Svećenik je rekao svoje. Grobari su počeli zatrpavati raku, no onda se Minnie istrgla Normanu i bacila u blato pored groba. Bila je odjevena u svijetlosivu haljinu s cvjetnim uzorkom. Bacila se na koljena uz Delijin grob i posegla preko ruba. Morali smo je primiti. Norman ju je morao primiti. Inače bi ušla u grob s njome. Bio je to zapravo jedini znak da je bila... da je bila... Kad smo došli u kuću ponudila nas je biskvitom. Svježim, domaćim biskvitom, ne kupovnim. Sama ga je napravila. Zacijelo je pekla cijelu prethodnu noć. Sjećam se kako je nudila ljude kolačima, sa smiješkom i suhih očiju — ali s dvije smeđe blatne mrlje na haljini.« Daniel nije znao što bi rekao. Šutio je dok je zamišljao prizor koji mu je Jane opisala. »Kad je Norman umro, nije se pokušala baciti u grob. Nije se čak ni odjenula za sprovod, koliko sam mogla vidjeti. Bila je u kućnom ogrtaču. Nije čak ni najlonke odjenula. Nakon Normanova sprovoda nije bilo biskvita. Minnie je samo čekala da obred završi, a onda otišla. U to vrijeme nisam imala dobro mišljenje o njoj, ali sad je ne krivim. Dosegnula je granicu. Svi mi imamo granicu, znate. Bila je strašno ljutita na njega. Bože dragi, i ja sam bila, kad je popustio šok.« Ponovno je zavladala tišina. »Strašno mi je žao«, reče Daniel. »Znam, bila je to strašna situacija. Minnie i ja nismo bile u kontaktu jer sam je krivila za Normanovu smrt, ali istina je — kažem vam, tek sam nedavno uspjela to priznati samoj sebi — da je to bila njegova odluka, ne njezina, i to kukavička odluka. Svi mi umiremo, naposljetku. Ništa nije izvjesnije od smrti. On to nije mogao podnijeti. Poznajem Minnie, zacijelo je prezirala takav... kukavičluk. Pogotovo jer je ona hrabro nosila svoj križ, a njezin je zacijelo bio teži.« »Zašto to kažete?« »Pa zato što je ona bila ta koja je vozila. Zacijelo se pitala što bi bilo da je malena sjedila naprijed, vezana... Što bi bilo da je skrenula u malčice drukčijem smjeru. Takvo što vas može izludjeti. Ona je uspjela ostati psihički zdrava. Vjerujem da jest...?« »Vrlo zdrava«, reče Daniel i dopusti da mu se potkrade malen osmijeh. »Zdravija od većine.« Duboko je izdahnuo: bio je to napola uzdah, napola smijeh. »Cime se sad bavite, Danny? Odakle zovete?« »Odvjetnik sam, također živim u Londonu, na East Endu.« »Moja sućut, mili.« »Hvala što ste razgovarali sa mnom. Samo sam...« »Ne, hvala vama što ste mi javili. Bila bih došla na sprovod da sam znala. Bila je dobra žena. Sve najbolje...«

Daniel je spustio slušalicu. Dobra žena. Ispio je džin do kraja, razmišljajući o blatu na njezinoj haljini.

24 innie je klečala u blatu i sadila cvijeće pred kućom. Utiskivala je sadnice u zemlju, a onda ih M zatrpavala. Uspravila se kad su naišli Carol-Ann i Daniel. Školske torbe su im visjele s ramena, a košulje virile iz hlača. »Jes’ dobro, Minnie?« upita Carol-Ann. Minnie je ustala i pošla prema njima, brišući blatne ruke u suknju. »I? Kak’ je bilo?« »Dobro«, reče Danny i baci školsku torbu na travu. »Al' idući tjedan čeka me još pet.« »Al' ovi su dobro prošli«, reče Minnie. Zgrabila je Blitza za šiju ne bi li ga odvratila od njuškanja Carol-Ann. »Siguran si...« »Tko zna«, reče Daniel. Sad je već bio viši od nje, no premda je morala podići glavu da bi ga pogledala u oči, osjećao se nekako maleno. »Bilo je dobro. Uskoro ćemo doznat’ rezultate.« »Glavno da je bilo dobro. Carol-Ann, oćeš ostat’ na večeri, mila? Petak je, kupila sam ribu.« »Aha«, odgovorila je. »Super, Min.« Klinci su se bacili na travu pored Minnie, brbljali i zadirkivali jedno drugo, dok je ona nastavila sa sadnjom cvijeća. Daniel se presvukao iz školske uniforme. Carol-Ann je vrištala dok ju je škakljao. Minnie ih je pogledala sa smiješkom. Prevrnuli su se na travu. Carol-Ann se otkotrljala, a onda prebacila nogu preko Daniela. Nagnula mu se nad lice, pritišćući mu zapešća na do. »Zatočenik?« pitao je. »Upravo tako«, odgovorila je. Pokušavala ga je škakljati, a on je privio ruke uza se i tjerao je od sebe. Bijel leptir, bezglav i ljubak, proletio je iznad Danielova lica. Promatrao je njegov krivudavi let. »Budi miran«, odjednom povika Carol-Ann. »Na kosi ti je. Želim ga uloviti. Darovat ću ti ga.« Daniel je nepomično ležao i gledao kako Carol-Ann ovija dlanove oko leptira. »Dosta!« povišenim će glasom Minnie. Stajala je iznad njih. Daniel je bio zbunjen. Podigao se na laktove, dok se Carol-Anne, koja je još uvijek sjedila na njemu, ruku ovijenih oko leptira, okrenula. »Smjesta ga pusti«, reče Minnie. Carol-Ann odmah je otvorila dlanove. Uspela se na noge i položila ruku na Minnienu. »Žao mi je, Min«, rekla je. »Nisam te htjela uzrujat’.« »I meni je žao«, reče Minnie okrećući se, s rukom na čelu. »Al' ako ih držiš, možeš im skinut’ prah s krila. Tada više ne mogu letjet’ i uginu.«

Carol-Ann je ribu uvaljala u krušne mrvice, dok je Daniel krumpire narezao na široke štapiće, koje je zatim ubacio u fritezu i uronio u vruće ulje. Minnie je nahranila životinje, a onda su sjeli za kuhinjski stol, prethodno raščistivši tri mjesta među silnim starim novinama i posudama za špagete. Daniel je upravo bio navršio šesnaest godina. Carol-Ann ostajala je na večeri dva-tri puta tjedno. Bilo je vrijeme polaganja male mature i Minnie je tjednima bila pod stresom. Stalno ga je pitala ne bi li prvo trebao učiti, a tek onda ići na nogomet; kupila mu je novi radni stol za njegovu sobu; govorila mu da će se najbolje opustiti dugom toplom kupkom i ranim odlaskom u krevet. »Nisi toga svjestan i nemaš taj osjećaj«, stalno mu je govorila grizući se za gornju usnu između rečenica, »al' ovo je važan trenutak. Stojiš na pragu jednog novog života koji ti se nudi. Sam ćeš odlučit’, al' ja želim da ideš na fakultet. Želim da imaš izbora. Želim da vidiš što se sve nudi.« Pomagala mu je oko biologije i kemije i govorila mu da jede više jer mu treba hrana za mozak. »Ovo je dobro, Minnie«, reče Carol-Ann dok je istiskivala kečap na tanjur. Blitz ih je napeto promatrao, a s gubice mu se sve do poda protezala tanka nit sline. »Onda jedi, srce.« Pružila je krumpirić Blitzu, koji ga je proždrljivo smazao. Daniel je jeo s jednim laktom na stolu, prstiju desne ruke zabijenih u kosu. »Dakle, ukratko, želiš mi reć’ da nije bilo nikakvih problema. Sve si znao riješit’ i imao vremena provjerit’ što si napisao?« »Da, dobro je bilo«, reče punih usta. Buljio je u komadić ribe na viljuški. »Molim, srce?« pitala je i lijevom mu rukom maknula kosu s očiju. Uspravio se na stolcu i nježno otrgnuo od njezina dodira. Nije volio da ga dira pred prijateljima. Da su bili sami, ne bi se bunio. »Rek’o sam da je bilo dobro«, reče, ne glasno, no ovaj ju je put pogledao u oči. »Nemoj me tak’ gledat’ tim srnećim očima.« Pogledala je Carol-Ann. »Sam’ pitam.« Drsko mu se nasmiješila i dala još jedan krumpirić psu. Kasnije, pošto je Carol-Ann otišla kući, ponovno je izvadio knjige i sjeo za veliki stol od hrastovine koji mu je Minnie kupila. Donijela mu je večeru: vruću čokoladu i domaće slatke pogačice, debelo namazane maslacem. »Nemoj još dugo, mili«, rekla je dok ga je nježno trljala između lopatica. »Ne smiješ se premorit’.« »Dobro sam.« »Da ti sad napunim kadu? Dobro se okupaj pa dođi da razgovaramo.« »Dobro.« »Znam da si danas dobro riješio ispit.« »Kak’ znaš?« »Jednostavno znam. Moje irsko šesto čulo mi govori. Ovo će bit’ početak nečeg velikog za tebe. Kad si bio mali, nisi baš imao sreće, al’ sad si na pravom putu.« Stisnula je šaku i prinijela je licu,

smiješeći se. »Mogu te zamislit’ jednog dana, u elegantnom odijelu. Možda ćeš živjet’ u Londonu, možda u Parizu ii’ negdje drugdje, i zarađivat’ vel’ke novce. A ja ću ti doć’ u posjet... ’Oćeš li me odvest’ na ručak?« »Valjda oću. Na vrhunski objed, što god budeš htjela.« Minnie je zabacila glavu i nasmijala se. Volio je njezin smijeh. Navirao joj je iz trbuha. Primila se za stol da održi ravnotežu. »Baš si mustra, bogme jesi, al’ držim te za riječ.« Ponovno mu je zagladila kosu s lica i poljubila ga u čelo. Nasmiješio se te se opet izvukao iz njezinih ruku. »Kupka će ti bit’ spremna za deset minuta. Završi dotad to što radiš ii’ će ti se ohladit’.«

Slušao je dok se spuštala nit stube; podne daske i rukohvat stenjali su pod njezinom težinom. Blitz je zalajao kad se približila posljednjoj stubi, ljutit jer se usudila tako ga dugo ostaviti samog. Daniel je čuo škripu vrata dnevnog boravka, a onda prigušen zvuk televizije iz prizemlja. Vani je još bio dan i ljetne ptice skakale su sa stabla na stablo. Dio njega osjećao je da ne pripada onamo: žudio je za velikim gradom, sa svom njegovom nepovjerljivošću i nerazmetljivom slobodom. No istovremeno je osjećao da je njegov dom ondje, s Minnie. Prošlo je već više od tri godine otkako ga je posvojila i doista se osjećao drukčije. Osjećao je da se netko brine za njega. Možda mu je upravo to bilo najčudnije od svega. Pošto se prestao boriti s njom, obasula ga je brigom i pažnjom. Čak i kad ga je sramotila ljubeći ga pred Carol-Ann i hvaleći ga drugim prodavačima na tržnici, osjećao je njezinu toplinu. Rekla mu je da ga voli i vjerovao joj je.

Ušavši u kadu, uronio je sve do vrata u vodu. Sad je bio visok gotovo metar i osamdeset te je za više od petnaest centimetara nadvisivao Minnie. Više se nije mogao protegnuti u kadi. Doduše, bio je premršav. Stisnuo je šaku i podlakticu primakao licu da si pobliže pogleda biceps. Uz to što je igrao nogomet, počeo je dizati utege. Televizija se glasnije začula kad su se otvorila vrata dnevnoga boravka. Čuo je kako se Minnie vuče u kuhinju i natrag. Kupaonica je bila sva u pari, premda je odškrinuo prozor, dovoljno da vidi u dvorište. Jarebika je pružala svoje žilave, kosturske ruke prema noćnome nebu. Na polici u kupaonici stajao je porculanski leptir, sasvim uz rub jer se Minnie tako sviđalo. Obrisao je znoj s lica i gledao leptira, zamišljajući malo dijete kako ga stavlja na policu. Daniel je progutao knedlu, a zatim odvratio pogled. Obrisao se te odjenuo donji dio trenirke i majicu kratkih rukava. Ručnikom je osušio kosu i odgurnuo je s lica. Sprijeda je prilično izrasla. Prešao je dlanom preko čeljusti, tražeći naznake brade, no bila je glatka, čista i ćosava. U kuhinji si je pripremio prepečenac i natočio čašu mlijeka, a onda otišao u dnevni boravak da joj se pridruži. »’Oćeš prepečenca? Pripremit ću ti.« »Ne, mili, ne treba. Zar si opet gladan? Tvoj je želudac vreća bez dna, bogme jest. Da barem i ja

mogu jest’ poput tebe.« Pokušala se nasloniti na rub naslonjača, ali ruka joj se omakla pa je prolila piće po podu. »Eto me opet«, rekla je brišući tekućinu petom u čarapi. Daniel je dao Blitzu ostatak prepečenca, a onda ispio mlijeko dok je slušao kako se Minnie ljuti zbog vijesti. Premijer, John Major, govorio je o mogućem gospodarskom oporavku. »Mo'š mislit’«, vikala je prema ekranu. »Neće bit’ sretni dok ovu zemlju ne bace na koljena... Bože dragi, mrzila sam onu ženu, al’ ni ovaj nije niš’ bolji.« Nije očekivala da Daniel nešto odgovori pa je šutio. Ubacio je komad ugljena u vatru. »Kakva ti je bila kupka, zlato?« pitala ga je. Obrazi su joj bili vlažni kao da je plakala. Nagnula se preko naslona naslonjača, nasmiješena i vedrih očiju. »Jesi završio s učenjem?« »Jesam.« »To je dobro.« »Jesi dobro?« pitao ju je jer je vidio da je opet obrisala lice. »Sjajno sam, mili. Sam’ me razbjesnio onaj vražji čovjek. Ugasi vijesti. Ugasi njega. Ne mogu ga podnijet’.« Daniel je ustao i promijenio program. Okrenuo je na sport pa je bacio pogled na nju da vidi hoće li to proći. Obično bi mu rekla neka sport gleda na crno-bijelom televizoru u kuhinji ili bi mu dopustila da gleda s njome, no onda bi izgubila strpljenje. Danas su joj oči vrludale pred ekranom, a onda je žmirnula i dugo ih nije otvarala. Daniel se smjestio da pogleda utakmicu; Minnie su se oči sklopile, a glava dvaput pala te se probudila. Kad su joj se oči ponovno počele sklapati, ustao je, nježno joj uzeo čašu iz ruke i odnio je u kuhinju. Pas je tražio da ga pusti van pa mu je otvorio stražnja vrata. Oprao je suđe od večere i obrisao dio kuhinjskog stola na kojemu su jeli. Kad se Blitz vratio u kuću, Daniel je sve zaključao, zatvorio prozore i povukao zasun na stražnjim vratima. Pas se smjestio u košaru dok je kuća odjekivala od Minniena hrkanja. Sjedila je u naslonjaču u dnevnom boravku, zabačene glave. Prsti njezine desne ruke još su uvijek pokušavali uhvatiti čašu koju je Daniel odnio. Na trenutak je stajao s rukama na bokovima, a onda uzdahnuo. Isključio je televizor i navukao željeznu ogradu preko kamina. Ugasio je svjetlo pored njezina naslonjača, primio je za ruku i pomogao da se digne, tako da je može uhvatiti ispod pazuha. »Ne, ostavi me, mili, ostavi me«, prosvjedovala je. Međutim, podigao ju je, prebacio njezinu ruku preko svoga ramena, a svoju oko njezina struka te je odveo na kat. Dvaput je morao zastati da uhvati ravnotežu, održavajući se jednom nogom na nižoj stubi kad se Minnie naslonila na njega, no uspio ju je dovesti u njezinu sobu i poleći na krevet. Legla je razdvojenih usana i izvijena torza, tako da su joj noge bile na podu. Daniel je kleknuo i razvezao vezice na njezinim čizmama, zatim skinuo njih pa njezine debele vunene čarape. Uvijek ga je čudilo kako su joj noge malene. Otkopčao joj je bluzu i skinuo vestu te

izvadio kopču iz kose. Njezine duge sijede kovrče prosule su se po jastuku. Podigao joj je noge i gurnuo ih ispod pokrivača, malo joj pomaknuo ramena i smjestio je točno posred jastuka, a onda je pokrio poplunom. »Dobar si ti dečko«, prošaptala je dok se još nadvijao nad njom. Uvijek je to činila: iznenadila bi ga kad bi mislio da spava. »Volim te, bogme te volim.« Zašuškao ju je i ugasio svjetlo. »Laku noć, mama«, prošaptao je u gotovo potpunom mraku.

25 io je drugi tjedan suđenja Sebastianu. Daniel namjerno nije čitao novine, no zaokupio ga je članak B koji je uočio preko ramena nekog putnika u metrou. Stigavši do postaje St Paul’s, otrčao je do kioska, zgrabio primjerak Maila i prolistao ga. Na šestoj stranici bila je njegova fotografija. Mrštio se, slikan pri ulasku u zgradu suda. Velikim slovima pisao je naslov: čovjek koji želi osloboditi ubojicu iz angela. U članku se spominjala i Irene. Vratio je novine na stalak. Kad je stigao na sud, bilo je gotovo devet sati. Gužva pred Središnjim kaznenim sudom nije se smanjila od početka suđenja. Policajac je štitio Daniela dok je pokušavao uči u zgradu, sa šalicom kave u jednoj i aktovkom u drugoj ruci. »Gospodine Huntere, na čemu će se temeljiti obrana?« povikao je neki novinar. Daniel se okrenuo misleći da će ga možda prepoznati, no nije to bio čovjek koji mu je došao na vrata stana. »Biste li rekli da optužba dobiva slučaj?« Gomila se naguravala oko novinara.

Ušavši u zgradu, Daniel se uspravio i krenuo prema sudnici broj trinaest, gledajući bogato oslikane zidove suda. Vidio je Irene nekoliko minuta prije dolaska suca. U prolazu ga je potapšala po ramenu te se sagnula i šapnula mu: »Gamad«, tako blizu da ga je njezin glas zaškakljao u uhu. Znao je da je vidjela članak. »Ne znaju da izokreću pravdu naglavce«, rekla je. »Kako se usuđuju biti i sudac i porota?« »Ma, pusti«, šapnuo je Daniel. »Sretno.«

»Optužba poziva gospodina Johna Cairnsa.« Bilo je očigledno da je Johnu Cairnsu u odijelu nelagodno. Daniel je vidio da se osjeća sputano: odijelo ga je zatezalo u ramenima. Ušao je u odjeljak za svjedoke i otpio gutljaj vode, a tek onda pogledao porotu, suca i Gordona Jonesa s njegovom oštrom, izbačenom čeljusti. »Gospodine Cairnse, vi radite na igralištu u parku Barnard, zar ne?« »Tako je.« » Što točno radite i koliko ste dugo zaposleni ondje?« »Jedan sam od voditelja igrališta, a ondje radim zadnje tri godine.« Glas mu je bio promukao, kao da je nervozan ili se oporavlja od prehlade. Ljudi u sudnici bili su odmorni i pozorno gutali svaku riječ svjedoka. »Gospodine Cairnse, možete li nam opisati što se dogodilo ujutro devetoga kolovoza ove godine?« Gospodin Cairns je šmrcnuo i naslonio se na ogradu odjeljka za svjedoka. »Prvi sam došao u park. Uvijek sam prvi. Otvorio sam, kao i obično, a onda skuhao kavu. Ponedjeljkom uvijek provjerim stanje na igralištu, za slučaj da se neko uže olabavilo ili... Obično moram očistiti igralište od smeća pa sam se

zatim time pozabavio. Dok sam to radio, pronašao sam... tijelo onoga djeteta.« »Tijelo je kasnije identificirano kao Benjamin Stokes, žrtva. Možete li nam točno reći gdje ste pronašli tijelo?« »Bilo je djelomično skriveno ispod drvene kućice za igru u najdaljem kutu parka, odmah uz ulice Barnsbury i Copenhagen.« »Molim vas da otvorite pedeset i treću stranicu u svesku. Ovdje vidite zemljovid igrališta, podijeljen na polja označena brojevima i slovima. U kojem ste polju na ovome zemljovidu pronašli tijelo?« »E3.« »Hvala. Jeste li odmah shvatili da je riječ o mrtvom tijelu?« »Ne, nipošto. Vidio sam da je nešto ondje, no iskreno rečeno, pomislio sam da je riječ o plastičnoj vreći ili nekom smeću koje je zapelo za stabla uz ogradu...« S galerije se začuo glasan uzdah. Daniel je podigao pogled i ugledao gospođu Stokes. Naginjala se naprijed, rukom prekrivajući usta. Muž ju je privukao sebi, no bila je neutješna i morali su je izvesti iz sudnice. Sebastian se uspravio na svome mjestu i sklopio ruke u krilu. Činilo se da ga zanima iskaz voditelja igrališta, ali i da neobično uživa u slomu Madeline Stokes. Okrenuo se da gleda kako je vode van, no Daniel mu je položio ruku na leđa ne bi li se okrenuo naprijed. Kenneth Croll bio je u sudnici i u tom se trenutku nagnuo naprijed, tako da se podigao sa stolca, te debelim prstom ubo Sebastiana u leđa. Bilo je to dovoljno da dječak poleti naprijed. Daniel je krajičkom oka bacio pogled na Crolla. Sebastian je opet stisnuo oči i počeo se lagano zibati. Piskarala na galeriji to su i primijetila, kao i porota. »Nastavite, molim vas, gospodine Cairnse«, ponukao ga je Jones. »Pa, kad sam se približio, vidio sam dječakove tenisice i ponovno... prva pomisao mi je bila da je riječ o odbačenim tenisicama i hlačama, koje je netko možda bacio preko ograde. Takve nam se stvari događaju... No kad sam prišao bliže...« »Imamo fotografije koje pokazuju kako je tijelo izgledalo kad ste ga pronašli. Molim porotnike da okrenu treću stranicu u svesku.« Daniel je gledao porotnike dok su proučavali fotografiju. Zgroženo su prinosili ruke ustima, premda je najgore tek slijedilo. Sebastian je promatrao njihova lica. Istovremeno je crtao kemijskom olovkom — stabla. »Gospodine Cairnse, znam da vam je mučno prisjećati se toga, ali moram vas zamoliti da nam nastavite pričati o onome što ste vidjeli.« »Pa, kad sam se približio, vidio sam da nije riječ o hrpi odjeće, nego o dječačiću koji je ležao ispod drvene kućice.« »Odmah ste vidjeli da je to dječak?« »Nisam, vidio sam samo kako mu noge vire van. Lice mu je bilo posve skriveno ispod kućice, ali shvatio sam da je riječ o djetetu.« »Što ste učinili?«

»Provukao sam se ispod grana stabala, a onda se spustio na trbuh da ga izvučem ispod drvene kućice, ali kad sam se približio, shvatio sam...« »Da, gospodine Cairnse?« »Pa, shvatio sam da je mrtav pa ga se nisam usudio taknuti. Smjesta sam otišao u ured i pozvao policiju.« »Jeste li znali da je u susjedstvu nestao dječačić?« »Ne živim ondje, no došavši ujutro na posao vidio sam obavijesti o nestanku i policijski kombi. Nisam gledao vijesti pa nisam znao o čemu je riječ...« »Upravo ste nam opisali da ste se tijelu približili...«, Jones je nataknuo naočale i ispružio ruku da pročita bilješke, »puzeći po trbuhu?« Skinuo je naočale i nagnuo se na govornicu. »Biste li onda rekli da bi odrasla osoba teško prišla prostoru na kojemu je tijelu pronađeno?« »Svakako, ondje je sve obraslo zelenilom. Mislim da zato tijelo nije ranije uočeno. Drago mi je što sam ga pronašao ja, a ne neko dijete.« »Istina. Pošto je dječak identificiran, jeste li ga prepoznali?« »Nisam. Nije redovito dolazio na igralište.« »Hvala, gospodine Cairnse.« Zavladala je uobičajena tišina kad se Gordon Jones okrenuo prema Irene Clarke. Daniel se ugrizao za usnu čekajući njezino pitanje. Vidio je da provjerava bilješke i uočio naglašenu tetivu u njezinu dugu vratu. Jones je djelovao zadovoljno. Budući da je dokazao kako je mjesto ubojstva nedostupno odrasloj osobi, unaprijed je diskvalificirao tezu obrane da Benove ozljede ukazuju na fizičku snagu kakvu dijete teško može imati. Irene se objema rukama naslonila na govornicu i stisnutih usana nasmiješila gospodinu Cairnsu. Daniel se divio njezinom sigurnom držanju. »Gospodine Cairnse, objekt pod kojim je žrtva pronađena opisali ste kao drvenu kućicu. Možete li nam reći nešto više o njemu?« »Pa, riječ je o malenoj kolibi ili kući, drvenim stupovima podignutoj iznad zemlje... Valjda biste je mogli nazvati kućicom na drvetu, ali... nalazi se na tek nekoliko desetaka centimetara visine. No okružena je drvećem pa klinci ipak imaju taj dojam. Pretpostavljam da je tako zamišljena.« »Je li popularna među djecom?« »Katkad se dolaze igrati onamo, ali ne bih rekao da je popularna. Toliko je obrasla zelenilom da je nekoj djeci previše divlja. Cesto ondje ima kukaca, kopriva i sličnog...« »Zaboga, čini se da je to teško dostupno mjesto, čak i za dijete?« »Donekle. Morate odgurnuti grane da se provučete, možda se malo i zablatite. Ali većini djece to ne smeta.« »Biste li onda rekli da ste se do kućice na drvetu i tijela žrtve probijali desetak minuta?« »Ne, manje od minute.«

»Manje od minute? Odrasli muškarac poput vas za manje od minute probio se kroz sve to raslinje?« »Da, rekao bih da je bilo tako.« »Dakle, nije istina da je taj dio parka dostupan samo djeci?« »Ne, to ne možemo dopustiti. Nadgledamo sve dijelove igrališta i moramo im moći pristupiti, za slučaj da se djeca nađu u nevolji.« »Je li moguće da bi neka djeca teško doprla do kućice, recimo, kad bi im nedostajalo snage da razmaknu grane?« »Pa jest, moguće je. No većina djece jednostavno se provuče ispod grana. Odrasla osoba morala bi ih razmaknuti.« »Hvala, gospodine Cairnse. Nemam više pitanja.«

Nakon pauze Daniel je uočio da se Kenneth Croll posve zavalio u stolac i bijesno zuri u Sebastiana. Dječak je odvratio lice od oca i spustio pogled na stol, kao da se srami. Daniel je u čekaonici pronašao novine s neriješenom osmosmjerkom, koju je sad stavio pred Sebastiana. Zatim se nakratko okrenuo prema Crollu i kimnuo mu glavom. Sebastian je spustio glavu, skinuo čep nalivpera i počeo napeto tražiti riječi. Daniel je promatrao dječakov tanašni vrat s nježnim maljama. U karijeri je vidio odrasle muškarce kako plaču na svojim suđenjima i pitao se kakva to snaga omogućava Sebastianu da zadrži koncentraciju i pribranost.

Provjeravali su se videozidovi. Madeline Stokes bila je u suzama. Lice joj je bilo blijedo i iskrivljeno; Daniel je morao odvratiti pogled. Tijekom pauze vidio je kako Stokesovima časnik za vezu s obitelji nešto objašnjava. Gospodin Stokes je kimao glavom, smrknuta lica. Daniel je mogao pretpostaviti što im policajac govori. Slijedili su iskazi patologa, policajaca koji su prvi stigli na mjesto zločina i forenzičara. Zacijelo im je objasnio da je nužno prikazati fotografije tijela kako bi se naglasile neke pojedinosti, ali da oni ne moraju ostati u sudnici. Moguće je da je gospodin Stokes identificirao sinovo tijelo — po madežu na ramenu ili obliku stopala. Ovaj put nije tješio svoju ženu dok je plakala, niti joj je pružio rupčić kad je otvorila torbicu u potrazi za njime. Samo su njegove oči otkrivale njegovu bol: pretraživale su cijelu sudnicu, svaki kut, svako lice, kao da nečujno pitaju zašto. »Hoće ii pustiti film?« pitao je Sebastian. »Ne, prikazat će nekoliko slika...« Daniel se prekinuo. Nije htio izgovoriti riječi »mrtvog tijela« jer se sjetio Sebastianove fascinacije morbidnim. »Odvjetnici optužbe dovest će neke stručnjake da objasne što se, po njihovom mišljenju, dogodilo žrtvi. Vjerujem da će neke stvari istaknuti na ekranu...« Sebastian se nasmiješio i kimnuo, zatvorio nalivpero i sklopio ruke. Izgledalo je kao da se pripremio za predstavu.

Poslijepodne je započelo policijskim dokazima: fotografijama djetetova tijela, pronađenog kako leži nauznak s rukama uz bokove. Narednik Turner, koji je ispitivao Sebastiana, ušao je u odjeljak za svjedoke. Prikazana je snimka Sebastianova ispitivanja, na kojoj se vidjelo kako odbija priznati da je na bilo koji način ozlijedio Bena. Jones je ostatak poslijepodneva ispitivao narednika Turnera, istovremeno puštajući snimku na kojoj Sebastian govori o krvi na svojoj odjeći, da bi na kraju briznuo u plač. Jones se zadržao na Sebastianovoj tobožnjoj hrabrosti tijekom ispitivanja i logičnim objašnjenjima forenzičkih dokaza pronađenih na njemu. Porota je stekla dojam da Sebastianova inteligencija i manipulativnost nadilaze njegove godine.

Irene je tek idućega jutra došla na red da ispita narednika. U sudnici je vladala teža atmosfera i dublja tišina nego inače, kao da su svi još u šoku od jučerašnje snimke dječaka koji jeca tijekom policijskoga ispitivanja. Na snimci se doimao tako sitno. »Naredniče, postavila bih vam nekoliko pitanja o izjavi gospodina Rankinea«, počela je Irene. »Naravno«, reče narednik. Pod žarkim osvjetljenjem sudnice lice mu se doimalo crveno, gotovo ljutito, no nasmiješio se Irene. »Patoja je rekla da je žrtva mogla umrijeti u bilo koje doba poslijepodneva osmoga kolovoza — u šesnaest, sedamnaest, pa čak i gotovo osamnaest sati. Gospodin Rankine izjavio je da je oko petnaest i trideset ili šesnaest sati vidio nekoga u svijetloplavoj ili bijeloj majici kako naizgled napada žrtvu. Što ste poduzeli da utvrdite identitet toga napadača?« »Bijela majica optuženog zaplijenjena je kao dokaz. Svjedok se doimao sigurnim u to da je ranije toga dana vidio dječaka koji odgovara opisu optuženog — što on i priznaje — ali i nešto kasnije.« »Shvaćam«, reče Irene okrećući se i podižući ruku prema poroti. »Pa naravno!« Okrenula se ravno prema naredniku. »Optuženi je nosio bijeli majicu i priznaje da se oko četrnaest sati prepirao sa žrtvom. Nije bilo potrebe da učinite nešto više — da istražite je li postojao drugi napadač, možda čak odrasla osoba u svijetloplavoj majici...« »Gospođice Clarke«, reče Baron, ponovno uz iskrivljeni osmijeh, »namjeravate li svjedoku postaviti pitanje?« »Namjeravam, časni sude. Naredniče, je li svjedok postao tako siguran da je vidio dijete u bijeloj majici jer su vaši kolege natuknuli da su priveli osobu koja odgovara tom opisu?« »Nipošto!« »Gospođice Clarke, od mlade odvjetnice očekivao sam više«, prekorio ju je sudac. Daniel je bacio pogled na Irene, no bila je nepokolebana. Nakosila je bradu kao da izaziva. »Naredniče Turner«, nastavila je, »gospodin Rankine pred sudom je priznao da je možda vidio odraslu osobu u bijeloj ili svijetloplavoj majici. Zanemarimo na tren činjenicu da moj klijent posjeduje bijelu majicu. Možete li nam reći što ste poduzeli da istražite prijavu o napadu na žrtvu u kasno poslijepodne, u vrijeme kad moj klijent ima alibi?« »Pregledali smo snimke nadzornih kamera, ali nismo uspjeli nikoga uočiti na igralištu u to vrijeme — zapravo cijelo poslijepodne i predvečerje.« »Znači li to da odrasla osoba u svijetloplavoj majici toga poslijepodneva nije napala žrtvu?«

»Ne znači, ali ne dokazuje ni da je nije napao vaš klijent.« »A zašto?« Narednik Turner je zakašljao. »Pa, kamere su tijekom poslijepodneva uglavnom bile usmjerene na okolne ulice i nisu dovoljno dugo snimale park da bi uspjele nekoga snimiti... Uglavnom, napad nije zabilježen kamerama, kao ni tučnjava dvojice dječaka ranije toga dana, koju je vaš klijent već priznao.« »Baš zgodno.« Irene se opet okrenula prema poroti. »Kamere cijelo poslijepodne nisu usmjerene u park, svjedok je uočio kako žrtvu napada osoba u bijeloj ili svijetloplavoj majici, vi u pritvoru imate dječaka koji posjeduje bijelu majicu, i to je to...« »Bijelu majicu s tragovima krvi žrtve«, prekinuo ju je narednik Turner dižući glas. Daniel je osjetio kako su svi u sudnici zadržali dah. Irene je ponovno nakosila bradu prkoseći napadu. »Pošto su se snimke nadzornih kamera pokazale beskorisnima, što ste još poduzeli da pronađete popodnevnoga napadača?« »Kao što sam već rekao, forenzički dokazi uvjerili su nas da imamo pravog čovjeka.« Turner je zastao i naoko se zacrvenio, kao da je shvatio kako se neprikladno izrazio. »Imali ste pravog čovjeka«, ponovila je Irene. »Shvaćam. Zapravo ste imali dječačića u pritvoru i svjedoka koji vam je rekao da je oko šesnaest sati vidio kako netko u svijedoplavoj ili bijeloj majici napada žrtvu...« Turner je opet prekinuo Irene. »Svjedok je rekao da je vidio dječaka... istoga dječaka kojega je toga poslijepodneva već vidio.« Daniel je osjetio da se poroti ne sviđa što narednik viče na Irene. »Shvaćam, imali ste odgovarajućeg osumnjičenika...« Irene se okrenula prema svjedoku i zašutjela. »Nismo izmislili opis prema njemu, nego je on odgovarao opisu.« Turnerovo je lice sad bilo purpurno crveno. »A da vam kažem kako je gospodin Rankine priznao da je kratkovidan i da sad misli kako je toga poslijepodneva možda vidio odraslu osobu, biste li i dalje smatrali da ste uhitili osumnjičenika koji odgovara opisu?« »Bih. Forenzički dokazi su jasni.« »Mislim da je jasna vaša aljkavost u poslu. Ako postoji mogućnost da je svjedok zaista vidio odraslu osobu kako napada žrtvu, ne smatrate li razumnim učiniti sve što možete da pronađete tu osobu?« »Proveli smo temeljitu istragu. Optuženi je odgovarao opisu svjedoka, a kasnije je dokazano da je na odjeći imao krv žrtve.« »I završili ste s poslom, znači«, reče Irene podižući pogled prema poroti i sjedajući. Baron je spustio naočale na vrh nosa i kritički pogledao Irene, no ništa nije rekao. Zatim je svjedoku dopustio da odstupi.

Kad je sjela, Daniel je primijetio da teško diše. Gledao je kako joj se nadimaju prsa. Zurio je u nju nekoliko trenutaka nadajući se da će se okrenuti, no nije.

Poslijepodne je svjedočio policajac koji je prvi stigao na mjesto zločina. Prikazane su policijske fotografije na kojima se moglo vidjeti ciglu i lišće natopljeno krvlju. »Budimo posve jasni«, reče Irene tijekom unakrsnog ispitivanja. »Na mjestu zločina niste pronašli ni jedan jedini otisak prsta i« »Našli smo nekoliko djelomičnih otisaka, ali nismo ih mogli identificirati.« »Dakle, na mjestu zločina niste pronašli ni jedan valjani otisak prsta?« »Tako je.« »A što je s oružjem kojim je počinjeno ubojstvo? Jeste li na cigli pronašli koji otisak?« »Nismo, ali to ne iznenađuje, s obzirom na površinu materijala...« »Molim vas da odgovorite s da ili ne.« »Ne.« Pošto je policajac završio iskaz, uzeli su pauzu, a nakon nje je pozvan forenzičar, Harry Watson. Jones je ustao i zamolio Watsona da navede svoje ime, titulu i kvalifikacije. Watson je nabrojao: bakalaureat s područja društvenih znanosti na Sveučilištu u Nottinghamu, diploma iz biologije, članstvo u Institutu za biologiju. U SAD-u je pohađao osnovni i napredni tečaj analize uzoraka raspršivanja krvi i bio član Međunarodne udruge analitičara uzoraka raspršivanja krvi. Rekao je da se uglavnom bavi biološkim aspektima forenzičke znanosti, primjerice tjelesnim tekućinama, dlakama i vlaknima. Daniel je osjetio da je Sebastianu dosadno. Bilo je to dugo poslijepodne, no ovaj je iskaz bio ključan za optužbu pa se Daniel nadao da će ga Irene uspjeti potkopati. »Što ste konkretno analizirali?« pitao je Jones. »Uglavnom odjeću žrtve i optuženog.« Watson je imao otprilike pedeset godina i bio krupan čovjek. Ukočeno je sjedio, stisnutih usana, dok je čekao iduće pitanje. »I što ste pronašli?« »Traperice optuženog zaplijenjene su kao dokaz tijekom pretresa kuća. S unutarnje strane nogavice pronađena je velika koncentracija vlakana. Usporedba je pokazala da je riječ o vlaknima s hlača žrtve. Osim toga, krv na optuženikovim tenisicama, trapericama i majici identificirana je kao žrtvina.« »Kako biste opisali uzorak raspršivanja krvi na optuženikovoj odjeći?« »Mrlje pronađene na njegovoj majici potječu od ekspirirane krvi — to je krv ispuhnuta iz nosa, usta ili rane zbog pritiska zraka.« »Kakve bi ozljede izazvale nastanak takvog uzorka raspršivanja krvi na optuženom?« »Uzorak raspršivanja krvi u skladu je s ozljedom lica — ukazuje na nasilan napad na područje lica ili nosa, zbog čega je žrtva ispuhnula krv na napadača.« Šokirano mrmljanje proširilo se sudnicom.

»Dakle, Sebastian Croll bio je poprskan ekspiriranom krvlju žrtve. Je li još što na optuženikovoj odjeći ukazivalo na nasilan sukob sa žrtvom?« »Osim ekspirirane krvi pronađene na optuženikovoj majici, na njegovim trapericama i tenisicama bilo je kontaktnih mrlja, što ukazuje na to da je optuženi bio u bliskom kontaktu sa žrtvom u trenutku kobnog napada. Uz to, na đonu njegove tenisice pronađena je manja količina krvi.« »Što ona može značiti?« »Možda je dospjela onamo jer je optuženi stao u žrtvinu krv nakon napada.« »Je li bilo forenzičkih dokaza koji ukazuju na to da se nasilni incident odigrao na mjestu na kojemu je tijelo otkriveno?« »Da, mrlje od zemlje na koljenima optuženikovih i na stražnjici žrtvinih traperica odgovaraju blatu i lišću pronađenima na mjestu zločina.« »Povezuje li optuženoga i žrtvu još kakav biološki materijal?« »Da, ispod žrtvinih noktiju pronađena je koža optuženog, koji je po rukama i vratu imao ogrebotine.« »Znači, Ben je pokušao zbaciti Sebastiana sa sebe i pritom ga izgrebao?« »Tako se čini.«

Gordon Jones je sjeo, a Irene Clarke istovremeno ustala. »Gospodine Watsone«, reče Irene ne gledajući svjedoka nego svoje bilješke, »kad ste počeli raditi u Forenzičkoj službi Ministarstva unutarnjih poslova?« Gospodin Watson popravio je kravatu, a onda odgovorio: »Prije malo više od trideset godina.« »Trideset godina. Ajme! Imate bogato iskustvo. Zaposlili ste se ondje 1979., zar ne?« »Tako je.« »Možete li nam reći na koliko ste slučajeva radili u tih trideset i jednu godinu službe?« »Ne mogu vam to reći a da ne pogledam u svoje dosjee.« »Procijenite — koliko bi ih moglo biti: trideset, stotinu, više od petsto — koliko biste rekli, otprilike?« Irene se naginjala na govornicu, ramena podignutih sve do ušiju. Daniel je pomislio da izgleda kao djevojčica koja se naginje kroz prozor da promatra paradu. »Rekao bih da sam tijekom trideset i jedne godine bio izravno uključen u stotine slučajeva — možda manje, a možda i više od petsto.« »A na koliko ste suđenja svjedočili tijekom trideset i jedne godine službe?« »Zasigurno na više od stotinu.« »Na dvjesto sedamdeset i tri, da budemo precizni. Vi ste uistinu stručan svjedok. Recite mi, na tih dvjesto sedamdeset i tri suđenja, koliko ste puta bili svjedok obrane?«

»Moji iskazi su nepristrani; ne priklanjam se ni obrani, ni optužbi.« »Naravno. Dopustite mi da se drukčije izrazim: na koliko ste od vaših dvjesto sedamdeset i tri suđenja dali iskaz kao svjedok kojeg je pozvala optužba?« »Uglavnom je bilo tako.« »Uglavnom. Biste li se usudili nagađati u koliko je slučajeva bilo tako?« »Možda u dvije trećine?« »Ne baš, gospodine Watsone. Od dvjesto sedamdeset i tri suđenja samo ste tri puta navedeni kao svjedok obrane. Triput u trideset godina. Iznenađuje li vas to?« »Pomalo, očekivao sam nešto veću brojku.« »Shvaćam. Nešto veću brojku. Gledajući vaše kvalifikacije, vidim da imate diplomu s područja društvenih znanosti sa Sveučilišta u Nottinghamu — smjer ekonomija. Je li vam ekonomija korisna u vašoj sadašnjoj struci?« »U međuvremenu sam diplomirao biologiju.« »Tako. Svjedočili ste da ste na odjeći optuženoga pronašli vlakna s traperica Bena Stokesa. Recite mi, zar je neočekivano da dvojica dječaka — susjeda — koji se zajedno igraju možda na sebi imaju vlakna odjeće onoga drugog, prenesene u običnoj igri?« »Moguće je, da.« »Isto tako, obrambene ogrebotine na optuženom i koža ispod žrtvinih noktiju također su mogli biti posljedica grube igre dvojice školaraca, zar ne?« »Moguće je.« »Izjavili ste da je krv na Sebastianovoj odjeći ekspirirana. Svjedočili ste da to ukazuje na udarac u nos ili lice. Je li tako?« »Tako je.« »Optuženi je izjavio da je žrtva za vrijeme njihova druženja pala i udarila se u nos, što je izazvalo jako krvarenje. Moj klijent je rekao da se nagnuo nad žrtvu da pogleda ozljedu. Recite nam, je li se transfer identificirane ekspirirane krvi mogao dogoditi u takvim — benignijim — okolnostima?« »Uzorak raspršivanja krvi ukazuje na udarac i smatram da je to vjerojatniji način nastanka mrlje, ali moguće je da je transfer ekspirirane krvi posljedica slučajne ozljede kakvu opisujete.« »Još jedna stvar«, reče Irene. »Količina krvi na odjeći optuženoga — ekspirirane, kontaktne i svake druge — jest minimalna. Slažete li se?« »Na odjeći je pronađena manja količina krvi.« »Transfer krvi tijekom forenzičkoga ispitivanja bio je neupitno utvrđen, ali gledano golim okom, nije tako bjelodan — pogledajte fotografije na dvadeset trećoj stranici sveska.« Sebastian je gledao razrogačenih očiju. Daniela je to podsjetilo na djecu njegovih prijatelja dok bi gledali videoigru: njihova mirnoća bila je neprirodna za njihovu dob. Sebastianova je pozornost sada bila jednako neprirodna. Netremice je zurio u fotografije krvavih mrlja na njegovoj odjeći.

»Krvave mrlje bile su vidljive golim okom, ali nisu bile dovoljno velike ni upadljive da bi ih se smjesta prepoznalo kao krv.« »Shvaćam. Hvala na objašnjenju, gospodine Watsone. S obzirom na teške ozljede ovoga tipa — nastale udarcem tupim predmetom u lice — koje je napadač nedvojbeno zadao iz neposredne blizine, ne bismo li očekivali da bude prekriven krvlju?« Watson se promeškoljio. Daniel ga je promatrao. Njegovo rumenilo odavalo je da lako plane. Svjedok se nakašljao. »Takvu ozljedu prati značajan gubitak krvi i očekivali bismo značajan transfer krvi na napadača.« »S obzirom na takve ozljede, biste li očekivali znatno više mrlja ekspirirane i kontaktne krvi na optuženikovoj odjeći?« »Moramo imati na umu položaj tijela i činjenicu da je zapravo unutarnje krvarenje bilo kobno...« »Shvaćam«, reče Irene. »Ali maločas ste rekli da biste ipak očekivali značajni transfer krvi?« Watson se opet nakašljao. Osvrnuo se po sudnici kao da traži pomoć. Jones je buljio u njega, dvama se prstima držeći za bradu. »Gospodine Watsone, nije li točno da bismo kod takvih ozljeda očekivali da napadačeva odjeća bude prekrivena krvlju?« »U većini slučajeva doista bismo očekivali više kontaktne ili transferne krvi.« »Hvala, gospodine Watsone.«

Unakrsno ispitivanje prošlo je tako dobro da je Irene odlučila da neće pozvati forenzičara koji bi svjedočio za obranu. Njegovo svjedočenje nije moglo biti dojmljivije od načina na koji je svjedok optužbe i nehotice svjedočio u korist obrane.

Tjedan je završio iskazom svjedoka optužbe, patoje Jill Gault. Kad je sjela na klupu za svjedoke, djelovala je toplo i srdačno kao i onoga dana kad ju je Daniel posjetio u njezinu uredu s pogledom na park St James. Bila je visoka, odjevena u čizme i sivi kostim. Izgledala je poput osobe koja vikendima ide na veslanje, neopterećena upućenošću u to kako je točno nekom djetetu smrskana lubanja. »Doktorice Gault, vi ste proveli obdukciju tijela žrtve, Benjamina Stokesa?« počeo je Jones. »Tako je.« »Možete li nam reći što ste zaključili kao uzrok smrti?« »Uzrok smrti bio je akutni subduralni hematom, tipičan za udarac tupim predmetom, izazvan snažnim udarcem u prednji desni dio lubanje.« »Kako biste laičkim jezikom objasnili što je to subduralni hematom, doktorice Gault?« »To je zapravo krvarenje u mozgu. Ono počinje pritiskati mozak i, ako se ne liječi, dovodi do moždane smrti.«

Model mozga i opisana ozljeda prikazani su na videozidu kako bi poroti pokazali gdje se rana točno nalazila. U svesku je bila fotografija lica Bena Stokesa. Sebastian ju je proučio, a onda šapnuo Danielu na uho: »Zašto mu drugo oko nije zatvoreno? Zar ti se oči ne zatvore kad umreš?« Daniel je osjetio dječakove meke prste na svojoj ruci. Nagnuo se da ga ušutka. »Doktorice Gault, jeste li utvrdili kakvim je predmetom izveden taj kobni udarac u glavu?« »Ozljeda je upućivala na udarac tupim predmetom. Dakle, oružje kojim je počinjeno ubojstvo morao bi biti tup, težak predmet. Na mjestu ubojstva pronađena je cigla, a iz rane na licu izvađeni su također komadići cigle.« Sudski službenik pokazao je poroti ciglu umotanu u celofan. »Ova je cigla pronađena na mjestu ubojstva. Imamo dokaze koji potvrđuju da je na njezinoj površini pronađena žrtvina krv, moždana tvar, koža i kosa. Odgovara li ova cigla oblikom i veličinom ozljedama koje je pretrpjela žrtva?« »Da, bridovi cigle točno se poklapaju s onima rane.« Ponovno je prikazan model da ilustrira kako se cigla slaže s ranom. Sebastian se okrenuo prema Danielu i nasmiješio. »To je baš ta cigla«, prošaptao je. Daniel je osjetio medeni miris njegova daha. Kimnuo je glavom i ispružio ruku da ga utiša. Slike unakažena lica Bena Stokesa pojavile su se na ekranima postavljenima pred suca, porotu i odvjetnike, ali ne i na galeriji. Djetetovo lijevo oko bilo je otvoreno — kao što je Sebastian primijetio — bijelo i bistro; desno je Daniela podsjetilo na zgaženo ptičje gnijezdo. Porotnici su šokirano uzmaknuli na svojim mjestima. Sudac Philip Baron tupo je gledao u svoj ekran. Daniel je promatrao lice toga postarijeg čovjeka, čija je koža svojom težinom povlačila usta nadolje. Jill Gault laserom je pokazala mjesto udarca i napomenula silu koja je potrebna za izazivanje takvih ozljeda lubanje i jagodične kosti. »Jeste li uspjeli utvrditi vrijeme smrti, doktorice Gault?« nastavio je Gordon Jones zabadajući nalivpero u fascikl. »Jesam. Žrtva je preminula oko osamnaest sati u nedjelju, osmoga kolovoza.« »Isključuje li to raniji napad, primjerice, oko četrnaest ili čak šesnaest sati toga dana, kad je optuženi posljednji put viđen kako se tuče sa žrtvom?« »Nipošto. Kad je riječ o akutnom subduralnom hematomu, moguće je jedino približno utvrditi vrijeme smrti, ali ne i vrijeme nastanka ozljede. Priroda te ozljede je takva da smrt može nastupiti ubrzo, ali i nakon nekoliko sati. Krvarenje izaziva pritisak na mozak, a kobno može postati za nekoliko minuta, no i za nekoliko sati.« »Znači, Ben je mogao umrijeti i nekoliko sati pošto je udaren ciglom u lice?« »Tako je.« »Je li za to vrijeme mogao biti pri svijesti?« »Izgledi za to su vrlo mali... ali moguće je.«

»Moguće je. Hvala, doktorice Gault.« Sudac Baron glasno se nakašljao i prignuo mikrofonu. »S obzirom na to koliko je sati, mislim da je vrijeme za stanku.« Zarotirao se u struku, zamahnuo haljom i porotnicima okrenuo lice s izraženim podbratkom. »Vrijeme je za odmor i šalicu kave. Podsjećam vas da ne raspravljate o slučaju ako niste svi na broju.« Svi su ustali dok je sudac izlazio.

Daniel je izašao iz sudnice kad su Sebastiana odveli dolje. Stavio je ruke u džepove dok je promatrao ljude na raskošno oslikanim hodnicima Središnjega kaznenog suda: vukla se ondje gomila ljudi opterećenih tugom, siromaštvom i nesrećom. U toj se zgradi nije moglo naći ni sreću ni nesreću; ondje se samo odlučivalo o njima. Osjećao se bijedno, kao samo još jedna izgubljena duša koja luta po tim hodnicima. Izvadio je mobitel i nazvao Cunninghama. Upravo je bio s klijentom pa mu je Daniel ostavio poruku u kojoj ga moli da mu javi kako napreduje prodaja Minniene kuće. Osjetio je dodir na ramenu. Bila je to Irene. »Je li sve u redu?« »Naravno — zašto pitaš?« »Kad god bih te u sudnici pogledala, mrštio si se.« »Puno si me gledala, znači?« koketirao je, premda je znao da atmosfera nije prigodna. Prijekorno ga je udarila nalivperom po ruci. »Što te brine?« »Jesi li vidjela lica porotnika kad su prikazane one fotografije?« »Znam, ali dokazat ćemo da Sebastian nije odgovoran za to.« »A tek kad je Jones pitao je li Ben možda bio pri svijesti nekoliko sati prije no što je umro. Bože dragi.« Daniel je odmahnuo glavom, no Irene je spustila dlan na njegovu ruku. Osjetio je njezinu toplinu. »Ne gubi vjeru«, šapnula je. »Ne u tebe«, rekao je kad se okrenula i pošla natrag prema sudnici. »Doktorice Gault, subduralni hematom opisali ste kao krvarenje u mozak«, pitala je Irene započinjući unakrsno ispitivanje. »Dakle, očekivali bismo značajan gubitak krvi?« »Pa, krv se skuplja u mozgu kao posljedica traume. Kod svakog subduralnog hematoma sitne žilice između površine mozga i njegove vanjske ovojnice, dure, rastežu se i pucaju, zbog čega se počinje skupljati krv. Upravo taj pritisak izaziva smrt.« »Hvala na objašnjenju, doktorice. Ali recite nam biste li kod ovakve ozljede lica očekivali da napadač bude poprskan krvlju žrtve?« »Da, izgledno je da bi takva ozljeda lica izazvala značajno prskanje krvi po napadaču.« Irene je ušutjela i kimnula glavom. Daniel je promatrao njezino izduženo lice; razmišljala je. »Još samo jedno pitanje — koliko je teška cigla, doktorice Gault?«

»Molim?« »Cigla, prosječna cigla, poput one među dokazima, koliko teži?« »Rekla bih oko dva kilograma.« »Recite nam onda, doktorice, kakva bi snaga ili sila bila potrebna da nanese ozljede kakve je pretrpio Ben Stokes, imajući na umu težinu oružja kojim je počinjeno ubojstvo?« »Vrlo velika.« »Možete li zamisliti da bi takvu snagu mogao pokazati jedanaestogodišnjak — pogotovo sitnije tjelesne građe?« Doktorica Gault se uzvrpoljila. Pogledala je prema Sebastianu; Daniel je primijetio da ju je dječak pogledao u oči. »Ne, rekla bih da je za takvu snagu prije sposoban odrasli napadač... no bez obzira na to... Netko sitnije građe, ili čak dijete, mogao bi nanijeti takve ozljede ako je žrtva ispod napadača jer bi sila teža kompenzirala manjak tjelesne snage.« »Shvaćam.« Sudac Baron je kimnuo. »Shvaćam. Imate li još pitanja, gospođice Clarke ?« »Vaše je stručno medicinsko mišljenje, doktorice Gault, da bi dijete teško nanijelo takve ozljede zbog težine oružja?« »Gospođice Clarke, već ste postavili to pitanje i svjedokinja vam je odgovorila«, reče Baron. Irene je sjela, na trenutak se zarumenjevši. »Gospodine Jonese?« »Časni sude, molio bih za dopuštenje da postavim još jedno pitanje. Da nešto razjasnimo...« Sudac Baron rukom je dao pristanak. Irene je bacila kratak pogled na Daniela. Gordon Jones ponovno je stao za govornicu. »Doktorice Gault, samo kratko. Ako je kobni udarac zadan potpomognut silom težom, slaže li se to s položajem tijela — na leđima, s rukama uza se?« »... da«, reče doktorica Gault, pomalo oklijevajući. »Nekoliko položaja dolazi u obzir, ali ako je žrtva ležala ošamućena ili preplašena, napadač je mogao zadati udarac stojeći ili sjedeći... u jahačem položaju. To bi olakšalo stvari... slabijem napadaču.« »Hvala, doktorice Gault.«

Daniel je kući donio nekoliko novina; sve ih je prolistao tražeći izvještaje sa suđenja. Nekoliko članaka fokusiralo se na odnos njega i Sebastiana: »dječak se privio uz svoga odvjetnika«. U jednom se prepričavao iskaz doktorice Gault: »Svjedokinja optužbe, patoja Jillian Gault, smatra da je Ubojica iz Angela možda zajahao na žrtvu, što mu je omogućilo dovoljnu snagu zamaha da je zatuče gledajući je licem u lice.« Daniel je rukom prešao preko očiju. U stanu je bio mrak, no nije mogao podnijeti pomisao na svjetlo. Kuhinjski stol bio je prekriven papirima vezanima uz slučaj. Stao je pokraj prozora i promatrao park obasjan kolebljivom mjesečinom. Jezero se na promjenljivoj svjetlosti presijavalo poput novčića. Bio je umoran, ali bio je to nemiran umor i znao je da ne bi mogao zaspati. Primijetio je da lampica na automatskoj sekretarici žmirka. Cunningham je ostavio poruku. Linija

je bila loša pa Daniel nije uspijevao razaznati svaku riječ: »Bok, Danny, dobio sam vašu poruku... Kuća je ispražnjena i imam mogućeg kupca. Mladi par iz grada, koji već dugo traži malo imanje poput ovoga. Poslao sam vam elektroničku poruku. Ponuda je dobra pa molim da me nazovete da čujem možemo li pokrenuti proces prodaje.« Daniel je duboko izdahnuo. Automatski je izbrisao poruku. Nije sad bio spreman za to. Trebalo mu je vremena da se pripremi. Odjeven je legao na krevet i bez žmirkanja zurio u strop. Sjećao se kako je kao dijete prvi put došao u Minnienu kuću. Sjećao se svojih ispada i svoga bijesa. No nakon svega što se između njih odigralo i svega što je za njega učinila, najjasnije se sjećao posljednjih riječi koje joj je rekao u lice: Da si barem mrtva. Sad kad je zaista bila mrtva, želio joj se ispričati. Zbog suđenja dječaku morao je još više misliti na nju. Zbog njega je shvatio koliko je malo nedostajalo da se nađe na Sebastianovom mjestu. Ona ga je povrijedila, no također ga je i spasila. Prešao je dlanom preko prsa, opipavajući svoja rebra. Sjetio se Charlotteina neprimjerena nabacivanja kod izlaza iz bloka s ćelijama. Nije bio siguran zašto je toliko žali. U Sebastianovo se ime osjećao izdano zbog njezine slabosti i očaja, premda joj je dječak iskazivao samo ljubav. Stavio je ruku ispod glave. Razumio je Sebastianovu strastvenu ljubav prema majci. Daniel je kao dijete bio spreman umrijeti da zaštiti svoju. Sjećao se kako je bos, samo u pidžami, stajao između nje i nasilnog joj dečka. Sjećao se kako mu se niz nogu polako spuštao tanki vreli mlaz mokraće, no ipak je bio spreman na sve ako će je to spasiti. Nakon toga odveli su ga socijalni radnici. Pomislio je na majku: ožiljke na njezinim rukama i promjene raspoloženja, nečist miris njezina daha. Sad ju je žalio, kao što je žalio i Charlotte. Njegovu očajničku, djetinju ljubav prema majci odavno je zasjenila spoznaja o pravoj istini — tek je kao odrastao muškarac shvatio kakvu mu je štetu nanijela. Daniel se uspravio na krevetu i rukom prešao preko čeljusti. Presvukao se iz odijela, a onda podigao telefon u predsoblju. Stajao je sa slušalicom u ruci, neodlučan, a tek onda birao broj. Ovaj put se javio Harrietin muž. Daniel je malčice zamuckivao dok je objašnjavao tko je. »Ah, da, naravno«, reče čovjek. »Samo da je pozovem.« Daniel je stajao dlanom se oslanjajući na zid dok je čekao. U pozadini se čuo televizor, a onda i nakašljavanje Harrietina muža. Daniel se ugrizao za usnu. »Dobar dan.« Zvučala je umorno. »Baš mi je drago, al’ iznenađena sam što si nazvao tak’ brzo.« »Znam, htio sam te pitat’ za nešto što si rekla neki dan. Razmišljao sam o tome. Imaš sad vremena?« »Naravno, srce, što je?« Njezin glas podsjetio ga je na Minnie. Zatvorio je oči. »Razgovarao sam s Normanovom sestrom. Ispričala mi je nešto više o sudaru...« Harriet ništa nije rekla, ali čuo ju je kako diše. »Mislim da nikad nisam posve shvatio što je Minnie proživjela, a sad shvaćam i... razmišljao sam o

nečemu što si rekla...« Osjetio je kako mu srce tuče. Zastao je ne bi li ona mogla nešto reći, no samo je šutjela. Pitao se je li je opet razljutio. »Što to, mili?« napokon je pitala. »Što sam rekla?« Duboko je udahnuo. »Da se mučila time što je udomljavala svu tu djecu.« »Znam, Bog joj dao duši lako.« Daniel je stisnuo šaku i njome lagano udario u zid. »Zašto ja, što misliš? Zašto je posvojila mene i nikog drugog?« Harriet je uzdahnula. »Zato što sam je zamolio? Il’... jer sam se bojao da će me poslat’ u drugu obitelj? Je li razmišljala o posvajanju ikog drugog od sve te djece?« Čekao je da Harriet progovori, ali nije. Tišina je bila teška, neumoljiva, poput niskog tona na glasoviru, odsviranog uz pritisnutu pedalu. »Zar ne znaš, mili?« naposljetku je rekla. »Voljela te kao vlastito dijete. Bio si joj poseban, bogme jesi. Sjećam se prve godine koju si proveo kod nje. Isprva je imala mnogo problema s tobom, sjećam se. Bio si divlji. No vidjela je nešto u tebi... Hoću reć’, željela ti je najbolje, naravno. Bila bi te se odrekla za tvoje dobro, kao što se odrekla drugih. Bila je sama i stalno mi je ponavljala da djeci treba obitelj — braća i sestre... muškarac u kući. Sjećam se kako ti je pokušavala pronać’ dobar dom, a cijelo je vrijeme očajnički željela da ostaneš s njom.« »Minnie je bila obitelj svakom djetetu... barem meni.« »Onoga dana kad te posvojila, nazvala me pošto si zaspao. Zadnji sam je put tako sretnu čula prije Delijine smrti.« Daniel je pročistio grlo. Harriet je počela kašljati: bio je to hripav kašalj, tako žestok da je na trenutak morala odložiti slušalicu. Daniel je čekao. »Jesi dobro?« »Ne mogu se riješit’ ovog kašlja. Majko Božja... Al’ moraš znat’, Danny... Najviše od svega željela je da joj ti budeš sin. Tol’ko si joj bio važan.« »Hvala«, rekao je, gotovo šapatom. »Nemoj sad mislit’ na te stvari, sinko. Nikakve koristi od toga. Ostavi prošlost iza sebe.« Harriet je opet počela kašljati. »Trebala bi posjetit’ liječnika«, rekao je. »Bit ću ja super. Jesi ti dobro? Učinilo mi se da sam te neki dan vidjela na vijestima. Zar radiš na onom slučaju Ubojice iz Angela? To si zaista bio ti? Kakva grozota.« »Dobro si vidjela«, reče Daniel. Uspravio se; spominjanje slučaja izvuklo ga je iz tmurnih kandži sjećanja.

»Kam’ to ovaj svijet ide? Jesi l’ ikad čuo nešto slično — da se djeca međusobno ubijaju na takav način?« Daniel je stavio ruku u džep i rekao da mora ići. »Naravno, srce. Uvijek si bio vrijedan. Sad se idi odmorit’. Prestani razmišljat’ o svemu tome.« Spustio je slušalicu. Otišao je u krevet ispunjen žaljenjem. Kad se probudio, bilo je šest i trideset, prekasno da bi otišao na trčanje. Još se uvijek jasno sjećao sna. Sanjao je kuću u Bramptonu. Zidovi kuće bili su otvoreni, poput božićnih jaslica ili lutkine kuće. Životinje su slobodno ulazile i izlazile. Daniel je u snu bio odrastao, no još je uvijek živio ondje i brinuo se za životinje. Minnie je bila negdje vani, ali nije ju ni vidio ni čuo. U kuhinji je pronašao janje: spavalo je, zadovoljno hrčući, dok mu se trbuh podizao i spuštao, a na usnama titrao lagani osmijeh. Daniel se sagnuo i iznio janje van, gdje je kroz krošnje stabala sjalo žarko sunce. Sjedeći na rubu kreveta, još se uvijek sjećao opipljive težine janjeta na rukama i topline njegova tankog runa.

Nakon doručka provjerio je elektroničku poštu, zatim Cunninghamu odgovorio na poziv i pristao da se imanje proda. Vrlo je tiho izrekao svoj pristanak, za slučaj da se predomisli. Zaključio je da je vrijeme da se kuća proda. Morao je nastaviti s normalnim životom. Možda će se, pošto se kuća proda, on osloboditi žaljenja. Više neće misliti na nju.

26 innie ga je željela odvesti na fakultet, ali Daniel je znao da se boji. Na kraju je odlučio putovati M vlakom za Sheffield; dopustio joj je da ga odveze do Carlislea. Blitz je cijelim putem cvilio u automobilu, a Minniene su se oči zalile suzama kad su stigli na peron. »Mama, vraćam se za deset tjedana. Božić je za deset tjedana.« »Znam, zlato«, rekla je i objema mu rukama uhvatila lice. »To mi se čini strašno dugo, a vrijeme provedeno s tobom tak’ kratko. Ne mogu vjerovat’.« Bio je topao dan. Blitz je natezao povodac okrećući se prema zvuku ljudi i vlakova. Daniel je osjećao miris goriva, a onda i kratko, uplašeno uzbuđenje pri pomisli da odlazi iz Bramptona ponovno živjeti u gradu. Vidio je kako Minnie prinosi skvrčeni prst oku. »’Oćeš bit’ dobro?« pitao je. Teško je uzdahnula te mu se radosno nasmiješila, ružičastih obraza. »Bit ću super. Ti uživaj. Nazovi me tu i tamo da znam da si živ i da se nisi odao piću ili drogama.« Nasmijala se, ali Daniel je vidio da joj se opet cakle oči. »’Oćeš li ti zvati mene?« pitao je. »Pokušaj me spriječit’.« Nasmijao se pognute glave. Želio je odmah otići, ali vlak je polazio tek za nekoliko minuta. Rastanak s njom bio je teži no što je mislio i sad mu je bilo žao što se nisu oprostili na imanju. Dio njega bio je zabrinut da će Minnie sad biti usamljena, dok je drugi dio bio ispunjen zabrinutošću za samoga sebe. Neki djetinjasti dio njega nije htio otići. Nije poznavao nikoga tko je išao na fakultet: nije znao što može očekivati. »I da slučajno nisi pomislio da nisi tome dorastao«, rekla je kao da mu ponovno čita misli. Oči su joj sjale od veselja i mudrosti. »Trebala ti je upravo ova prilika. Zgrabi je i svima im pokaži što znaš i možeš.« Zagrlio ju je, saginjući se da je privije uza se. Osjećao je kako mu se predaje u zagrljaj. Blitz je zaštektao i skočio na njih, pokušavajući ih rastaviti. »Ti si obična ljubomorna budala«, grdila je Blitza grubo ga gladeći po glavi. Bilo je vrijeme. Daniel se nasmiješio, poljubio je u vlažni obraz, pomilovao Blitza po naćuljenom uhu i otišao.

Premda su studenti s kojima se sprijateljio na Sveučilištu u Sheffieldu uglavnom bili stariji od njega jer su godinu dana pauzirali i putovali po inozemstvu, Daniel se iz nekog razloga osjećao starijim od njih. Priključio se nogometnoj momčadi i klubu trkača i s tim je prijateljima izlazio na piće. CarolAnn ostala je u Bramptonu; povremeno bi je vidio tijekom semestra te kad bi se za praznike vraćao na imanje, no spavao je s drugim djevojkama na fakultetu, ništa joj ne govoreći, a ona ga je dovoljno dobro poznavala pa ništa nije pitala.

Na početku druge godine studija jedna od djevojaka s kojima je spavao je zatrudnjela i odlučila pobaciti. U to je vrijeme živio u ulici Ecclesall, u stanu koji je dijelio s cimerima. Otišao je s djevojkom u kliniku Danum Lodge u Doncasteru da obavi zahvat. Oboje su bili preplašeni, a ona je nakon zahvata krvarila i trpjela bolove. Brinuo se za nju, ali nakon nekoliko tjedana kao da se ništa od toga nije dogodilo. Daniel nije znao je li ga to ponukalo da ponovno počne razmišljati o svojoj majci — pravoj majci — ali nedugo prije završnih ispita na drugoj godini prava nazvao je Centar za socijalnu skrb u Newcastleu i tražio Triciu. Rekli su mu da ne radi ondje od 1989. Sjetio se da mu je rekla kako će s navršenih osamnaest godina moći stupiti u kontakt s majkom. Premda je bila mrtva, želio je znati kako je umrla i postoji li nadgrobna ploča. Odlučio je ponovno otići u Newcastle i vidjeti što može doznati o majčinoj smrti. Dio njega želio se vratiti onamo. Nije rekao Minnie što namjerava učiniti — znao je da bi je to previše uzrujalo. Nije ju želio povrijediti, ali budući da je bio tako daleko od Bramptona, osjećao je dovoljno snage za taj poziv. Triput je nazivao socijalnu službu dok nije uspio dobiti nekoga tko bi mu mogao pomoći.

»Daniel Hunter, rekli ste?« »Tako je.« »Vaša biološka majka zvala se Samantha, a 1988. posvojila vas je Minnie Florence Flynn?« »A-ha.« Socijalna radnica zvala se Margaret Bentley. Zvučala je iscrpljeno, kao da joj same riječi crpe dragocjenu energiju. »O vašoj majci pronašla sam samo bilješke Odjela za droge, ali ništa novijeg datuma...« »U redu je, znam da je mrtva. Samo sam htio doznati kako je umrla i postoji li možda nadgrobna ploča. Znam da je kremirana.« »Žao mi je, mi ne čuvamo takve podatke, ali možete pitati u Matičnom uredu u Newcastleu. Ondje zacijelo imaju njezin smrtni list pa vam mogu reći gdje je kremirana i postoji li nadgrobna ploča...« »A posljednji izvještaj Odjela za droge — je li gadan?« »Ne smijemo davati takve informacije.« »Nećete mi reći ništa što već ionako ne znam«, reče Daniel. »Znao sam da mi se mama drogira. Samo...« »Pa, posljednji je izvještaj vrlo dobar. Bila je čista.« »Stvarno? A kad to?« »1988., iste godine kad ste posvojeni.« »Hvala«, reče Daniel i spusti slušalicu. Sjetio se posljednjega susreta s majkom, kako se mučila da se suoči s onime što se događalo. Pitao se je li se potrudila očistiti zbog njega, je li je gubitak njega otjerao od droge. Ali ako se nije predozirala, od čega je umrla tako mlada? Pomislio je na muškarce u njezinu životu i stisnuo zube.

Morao je ponavljati za ispite, ali idućega je jutra sjeo na vlak za Newcastle. Povratak u rodni grad ispunio ga je neobičnom radošću. Dok je vlak usporavao, pogledao je na sjever, prema zgradama u Cowgateu. Činilo se da mu je grad još uvijek pod noktima i među nožnim prstima. Ondje je drukčije hodao: pognute glave i s rukama u džepovima, ali instinktivno je znao kamo treba ići. Nije bio u Newcastleu od onoga dana kad ga je Minnie posvojila. Osjećao je slasno, proturječno uzbuđenje, kao da nedopušteno hoda po tuđem zemljištu, dok je istovremeno kod kuće. Nije znao gdje je Matični ured pa je pitao u Gradskoj knjižnici. Nalazio se na ulici Surrey i Daniel je otišao ravno onamo. Zapisao je majčino puno ime i datum rođenja, koliko se sjećao. Matični ured nalazio se u viktorijanskoj zgradi od svijetlog, glatkog pješčenjaka. Izgledala je kao da je naslage prljavštine koje su se na njoj gomilale tijekom desetljeća nosila s primjerenom rezigniranošću. Hodnici su bili kao u svim državnim ustanovama, građanski, minimalno čisti. Daniel se osjećao pomalo zakočeno dok je prilazio šalterima. Osjećaj ga je podsjetio na njegov prvi posjet Sveučilišnoj knjižnici; bio je to je njegov prvi sat s mentorom, prije no što je shvatio da zaista zna dovoljno i ima pravo biti ondje. Bio je odjeven u nogometni dres dugih rukava i traperice. Zastao je na stubama da zagladi kosu, koja mu je sprijeda prilično izrasla i počela mu padati u oči. Ušao je u zahod, gdje je košulju ugurao u hlače, a zatim je ponovno izvukao van. Dok je čekao u redu, pitao se što je uzrok njegove tjeskobe: to što se sprema pitati za mrtvu majku ili to što ga je mrtva majka napustila. Napustila.

Došao je na red i prišao matičarki. Odjednom se osjetio zanijekano, odbačeno. Sjetio se majčinih dugih noktiju kako kuc-kuc-kuckaju po stolu. »Izvolite?« Matičarka je bila mlada. Obama laktovima oslanjala se na stol dok se smiješila Danielu. »Trebao bih kopiju majčina smrtna lista.« Morao je ispuniti formulare, a zatim čekati. Donijeli su mu smrtni list, složen u čistu bijelu omotnicu. Zahvalio je mladoj matičarki i otišao. Nije se usudio otvoriti omotnicu dok nije izašao, a čak se i tad osjećao zakočeno dok su se ljudi proguravali pored njega na prometnoj ulici. U blizini ulice Pinstone bila je staromodna čajana; Daniel je kliznuo unutra te naručio kavu i sendvič sa slaninom. Bio je ondje još i pretio muškarac ljubičastih obraza koji je jeo mesnu pitu i grah te dvije žene s istom, platinasto plavom kosom oblikovanom u šiljke, koje su dijelile cigaretu. Daniel je pažljivo rasklopio papir. Osjetio je okus cigarete dviju žena u svojim ustima. Srce mu je snažno lupalo, no nije znao zašto. Znao je da je mrtva i mogao je pretpostaviti od čega je umrla, ali ipak je imao osjećaj da otkriva nešto skriveno. Slova s papira iskočila su pred njega. Prste su mu drhtali i papir se tresao. Zaista je umrla od predoziranja, kao što mu je Minnie i rekla. Daniel je zurio u list. Zamišljao je kako injekcija gordo strši iz majčine ruke, a plavi gumeni povez se polako otpušta, kao što ruka spasitelja pušta ruku očajnika koji visi nad liticom. Oči su mu stalno iznova prelijetale datume: rođena 1956., umrla 1993. u trideset sedmoj godini.

Odgurnuo je sendvič, ostavio kavu i otrčao natrag u Matični ured. Dotrčao je po stubama preskačući ih baš kad su ured zatvarali radi stanke za ručak. Probio se do šaltera. Mlada žena koja ga je uslužila doviknula mu je: »Žao mi je, ali zatvaramo za ručak. Možete li se vratiti kasnije?« »Samo sam htio pitati... jedno pitanje, samo jedno, kunem se.« Nasmiješila se i ponovno došla na šalter. »Upast ću u nevolje«, rekla je gledajući ga blistavim očima. Daniel se trudio igrati istu igru, premda ju je želio zgrabiti i protresti. »Puno hvala, sjajni ste.« Matičarka je koketno spuštala i podizala vjeđe. »Samo sam htio provjeriti... Na smrtnom listu piše 1993., ali moja mama umrla je najkasnije 1988.« »Stvarno? Čudno.« »Je li moguće da je riječ o pogrešci?« pitao je Daniel, osjećajući da su mu oči razrogačene u panici, ali i dalje se pokušavajući opustiti pred njom. »Nije, mislim... to je službeni smrtni list vaše majke. Jeste li sigurni da je umrla 1988.?« »Da...« reče, a onda, »ne...« »Onda mislim da je podatak točan.« »Kako da doznam postoji li nadgrobna ploča?« »Morate se obratiti Gradskom vijeću.« Djevojka se nasmiješila i napućila usne u znak isprike. Daniel se okrenuo i otišao. Izašavši van, vidio je da je smrtni list zgužvan u njegovoj ruci, premda ga nije namjeravao zgužvati.

Daniel je čekao da se otvori ured Gradskoga vijeća. U želucu mu je krulilo i hvatali su ga grčevi, ali nije obraćao pozornost na to. Deset minuta sjedio je na stubama, a onda se prošetao po susjednim ulicama. Triput je pročitao znak na kojemu je pisalo da je ured zatvoren između trinaest i četrnaest sati. Kad se otvorio, poslali su ga u Pogrebni zavod, gdje je morao čekati dvadeset minuta iako je bio prvi na redu. »Želio bih doznati ima li moja majka nadgrobnu ploču — mislim da je kremirana... Imam njezin smrtni list.« »Kako se zove?«

Daniel je čekao na plastičnom stolcu. Trbušni mišići bili su mu tako zategnuti da su ga počeli boljeti. Zaboravio je na fakultet. Samo mu je do ovoga bilo stalo. Očekivao je da će morati ispuniti još formulara, pokazati osobne isprave ili izdvojiti određen novac. Žena se vratila nakon nekoliko minuta. Rekla mu je da ime njegove majke nije ni na jednom popisu kremiranih. Dvaput je provjerila i otkrila da mu je majka pokopana na groblju u ulici Jesmond. Daniel je mislio da joj je zahvalio, ali onda ga je pitala je li dobro. Stajao je prstima se

pridržavajući za stol, sa zgužvanim smrtnim listom u ruci.

Uz ulicu Jesmond ugledao je groblje. Naknadno se sjetio kupiti karanfile; nosio ih je u plastičnoj vrećici, laticama okrenute prema tlu. Ulaz u groblje ukazao se pred njime: luk od crvena pješčenjaka, istovremeno predivan i zastrašujući. Na trenutak je zastao vani i šutao kamenčiće s puta. Osjetio je kako ga crveni luk privlači, a kad je prošao kroz njega, poriv da pođe sve dublje bio je još jači. Nije znao gdje ona počiva, niti hoće li je pronaći, ali čim je ušao, osjetio je kako da obuzima težak mir. Srce mu je utihnulo. Išao je od groba do groba tražeći njezino ime. Tražio je sustavno, pozorno, ne ljuteći se što je pregledao još jedan niz grobova ne našavši njezino ime, niti osjećajući trenutno olakšanje kad bi pronašao grob sa sličnim imenom. Naposljetku, nešto iza šesnaest sati, našao ju je: Samantha Geraldine Hunter 1956. — 1993. Počivala u miru. Crno oslikana slova već su se počela guliti. Daniel ju je pokušao zamisliti, s njezinim mršavim ramenima i dugačkim noktima. U njegovoj je mašti ona bila dijete. Mislio je na to kako je bila mlada kad ju je posljednji put vidio. Trenutak je stajao, a onda kleknuo. Osjećao je vlažnu travu kroz traperice. Obrisao je svježe kapi kiše s mramorne ploče, pod kojom je zamislio njezine sitne kosti. Karanfile je položio u podnožje križa. 1993. Prošlo je tek nekoliko mjeseci otkako je umrla. Bio je manje od sata udaljen od nje kad joj je kucnuo čas. Mogao joj je doći, mogao joj je pomoći, a ona je umrla ne znajući da joj je blizu. Očistila se one godine kad ga je izgubila. Pitao se je li se očistila da bi joj ga vratili. Njegov je osamnaesti rođendan došao i prošao. Možda je izgubila nadu. Možda je mislila da on ima drugu obitelj i više je se ne sjeća. Netko je zacijelo platio njezinu nadgrobnu ploču; netko je morao odabrati bijeli mramor i riječi koje će se uklesati. Sjetio se imena na smrtnom listu: 0 smrti obavijestio — Michael Parsons. Daniel je prizvao u sjećanje sva imena i lica iz majčina života. Pognuo je glavu. Dah mu je nejednako zapinjao u grlu, no ipak nije mogao plakati. Tuga koju je osjećao za njom bila je sitna i krhka. Bila je to tuga pomiješana s još toliko toga. Nevidljive ptice pjevale su tako glasno da je njihova buka bila zaglušujuća. Daniel je ustao. Osjećao je oštru bol u glavi. Okrenuo se i izašao s groblja. Odlučno je grabio po crvenim kamenčićima koji su mu pucketali pod nogama, nimalo nalik na sporu i strpljivu potragu malo prije. Sunce je bilo žarko i padalo mu u oči. Mišići su mu bili napeti; osjetio je kako mu se jedna hladna kap znoja kotrlja između lopatica. Sjetio se dana kad mu je Minnie rekla da mu je mama umrla. Čvrsto je stisnuo usne. Čeljust ga je zaboljela. Otići će natrag u Brampton i ubiti je.

27 aniel je pokazao propusnicu pravosudnim policajcima na ulazu u zgradu Središnjega kaznenog suda. D Danas je bio prvi dan obrane. Visoko je podigao glavu dok je išao prema sudnici broj trinaest, podsjećajući se na mogućnost odgode suđenja u slučaju da se dokaže opravdana sumnja. Shvatio je da je to prvi put u njegovoj karijeri da se zaista bojao mogućeg poraza. Mrzio je Sebastianovu obitelj i bio zabrinut što bi se dječak, ako ga oslobode, vratio u taj svijet materijalnoga bogatstva i emocionalne praznine, ali pomisao na to da bi Sebastian ostao u zatvorskom sustavu bila je još gora. Premda je dječak bio bistar, nije shvatio koliko su ga mediji već demonizirali, niti koliko će mu ostatak života biti težak ako ga proglase krivim. Daniel je pokušavao ne misliti na to. Vjerovao je u Irene i njezine sposobnosti. Nije izgubila ni jedan slučaj, otkako su prošle godine zajedno izgubili Tyrelov.

»Časni sude, pozivam doktora Alexandera Bairda.« Psiholog se doimao jednako nervozno kao kad ga je Daniel posjetio u njegovu uredu. Previše se približio mikrofonu dok je prisezao pa ga je uplašila jeka. Irene je započela s ispitivanjem. Bila je službena. Široko se nasmiješila Bairdu, zamahujući rukom prema sudnici, kad ga je pitala za njegovo mišljenje o Sebastianu. »Doktore Bairde, vi ste u rujnu 2010. dvaput pregledali Sebastiana Crolla?« »Tako je.« »Molim vas da ukratko ispričate sudu što ste zaključili o njemu.« Baird se približio mikrofonu i mekim se rukama ovlaš primio za ogradu odjeljka za svjedoke. »Što se tiče inteligencije, zaključio sam da je vrlo inteligentan. Njegov kvocijent inteligencije iznosi 140, što ukazuje na natprosječnu inteligenciju, možda čak na granici s genijalnošću — u svakom slučaju, iznimno je darovit.« »Što ste zaključili o Sebastianovoj emocionalnoj zrelosti i shvaćanju složenih procesa, primjerice sudskih postupaka?« »Pa, čini se da Sebastian ima vrlo kratku pozornost, koja je možda posljedica visoke inteligencije, ali vidio sam da je sklon emocionalnim ispadima tipičnim za manju djecu.« »Ispitivali ste ga o zločinu koji je navodno počinio. Kakvo je vaše mišljenje o Sebastianovu stavu prema optužnici?« »Sebastian je znao razliku između dobra i zla. Shvaćao je prirodu zločina koji je navodno počinio i uvjerljivo tvrdio da se smatra nevinim.« »Jeste li razgovarali o onome što se događalo na dan ubojstva?« »Jesmo, a pokušali smo izvesti i igrokaz o tim događajima. Sve u svemu, smatram da je cijelo vrijeme ostao dosljedan. Njegovo shvaćanje moralnosti bilo je jasno i nekoliko je puta ponovio da je nevin.« »Uzevši u obzir njegove intelektualne sposobnosti, jeste li imali osjećaj da on razumije težinu

zločina za koji je optužen?« »Bez sumnje. Jasno je pokazao da shvaća kazne predviđene za takav zločin, ali osjećao se neshvaćeno. Raspravljali smo o događajima osmoga kolovoza na nekoliko različitih načina: pričanjem priče, korištenjem lutaka i metodom pitanja i odgovora, ali svaki put bio je posve dosljedan.« »Hvala, doktore Bairde.« Irene je kimnula Danielu prije no što je sjela. Gordon Jones je ustao i na trenutak stajao dok su ga prisutni gledali kako otvara fascikl i odlaže papire na govornicu. U sudnici nije bilo zraka; Daniel je malčice olabavio kravatu. Obrana je dobro započela i Irene se doimala opušteno, ali Daniela je pratio neobjašnjiv osjećaj nelagode zbog iskaza koji su trebali uslijediti. Sebastian je gubio zanimanje. Mlatarao je nogama, povremeno udarajući u Danielove. »Samo nekoliko pitanja, doktore Bairde«, reče Jones započinjući unakrsno ispitivanje. »U svome nalazu spominjete Aspergerov sindrom, koji je Sebastianu ranije dijagnosticirao školski psiholog?« Sebastian se nagnuo da nešto šapne, ali Daniel je ispružio ruku da ga ušutka. »Da, u školskim dosjeima zabilježeno je da je školski psiholog postavio tu dijagnozu. Ne slažem se s njome.« »Ali ipak smatrate da optuženi ima...«, Jones je teatralno gurnuo naočale na vrh nosa, nabrao ga te spustio kutove usana dok je čitao, »pervazivni razvojni poremećaj — nespecifičan?« Baird se nasmiješio i kimnuo. »Tako je. Poremećaj poznat pod kraticom PDD-NOS — u načelu je riječ o zajedničkom nazivniku za sve atipične simptome Aspergerova sindroma ili čak autizma.« »Tako. Možete li nam laičkim jezikom objasniti što je točno... hm... PDD-NOS i kakve ima veze s ranijom dijagnozom?« »Pa, to jednostavno znači da Sebastian pokazuje neke simptome Aspergera, ali ne sve... Osim toga, izuzetno dobro funkcionira na područjima na kojima bismo očekivali teškoće kad bi imao pravi Aspergerov sindrom.« »Shvaćam. Aspergerov sindrom je svojevrsni autizam, s tom razlikom da oboljeli dobro funkcioniraju, zar ne?« »Tako je.« »A koji su simptomi tipični za dijete s Aspergerovim sindromom?« »Takva djeca obično pokazuju teškoće na tri glavna područja: socijalnoj komunikaciji, socijalnoj interakciji i socijalnoj imaginaciji.« Irene je ustala. »Časni sude, po čemu je ovo bitno? Zna li moj cijenjeni kolega što želi postići ovim ispitivanjem?« Baron se nagnuo naprijed i podigao obrve prema Jonesu očekujući odgovor. »Časni sude, opravdano ispitujemo implikacije poremećaja od kojeg optuženi možda pati, a koji bi mogao biti povezan sa zločinom.« »Nastavite«, reče Baron. »Ovo smatram bitnim.« »Upravo ste nabrojali tri područja na kojima oboljeli od Aspergerova sindroma imaju teškoća —

možete li nam reći nešto više o tome?« potaknuo je Jones Bairda. »Pa, tipični oboljeli pokazat će razne oblike neobičnoga ponašanja, primjerice teškoće u društvenim situacijama. To se često manifestira snažnom željom za sklapanjem prijateljstava, ali problemima u održavanju istih. Često je prisutna hiperfokusiranost na jednu temu... Imaju teškoća u prepoznavanju emocionalnih reakcija drugih. Osim toga, često imaju problema sa senzornom integracijom — primjerice, preburno reagiraju na glasne zvukove.« Irene je opet ustala. »Časni sude, zaista moram prosvjedovati. Svjedok je izjavio da moj klijent nema Aspergerov sindrom pa ponovno moram dovesti u pitanje relevantnost tipičnih simptoma.« »Gospođice Clarke, svjedok je izjavio da optuženi pokazuje nekoliko simptoma Aspergerova sindroma pa ćemo poslušati do kraja jer se objašnjavaju relevantni simptomi.« Irene je sjela. Daniel ju je promatrao. Ramena su joj bila napeto uzdignuta. »Hvala, časni sude«, reče Jones. »Dakle, recite nam, doktore Bairde, jeste li na Sebastianu uočili ijednu vrstu problema u ponašanju tipičnih za Aspergerov sindrom?« »Da, neke, ali ne sve.« »Što je s hiperfokusiranošću na jednu temu? Jeste li primijetili da se Sebastian izrazito zanima za određeno područje?« Baird se zarumenio. Bacio je pogled na Irene. »Doktore Bairde?« »Pa, doista sam primijetio jednu preokupaciju... ali nisam bio siguran mogu li je kvalificirati kao hiperfokusiranost. Morao bih ga proučavati tijekom dužega razdoblja.« »Tako... A što ste to uočili da preokupira Sebastiana?« Čuvši svoje ime tako istaknuto, Sebastian se uspravio na stolcu. Pogledao je Daniela i nasmiješio se. »Odlikuje ga svojevrsna morbidna znatiželja.« »Kakva? Za što se točno morbidno zanima?« »Doimao se vrlo zainteresiranim za krv, smrt i ozljede... Kao što sam već rekao, ne mogu biti siguran u to, morao bih dalje proučavati njegovo ponašanje, ali spomenuo bih razgovor koji smo vodili o spontanom pobačaju njegove majke.« »Zašto vas je taj razgovor uzbunio?« Irene je skočila na noge. »Časni sude, zaista moram prosvjedovati: cijenjeni kolega stavlja svjedoku riječi u usta. Ni jednom riječju nije rekao da je bio uzbunjen.« Jones je kimnuo Irene, a onda drukčije sročio svoje pitanje: »Što je otkrio razgovor o spontanom pobačaju njegove majke, doktore Bairde?« »Pa, njegova upućenost učinila mi se pretjeranom, čak i pomalo neprimjerenom, pogotovo za dijete njegove dobi... No ponavljam, to nipošto nije moj konačni sud.« Daniel je vidio kako Irene bijesno zapisuje nešto na blok. Znao je da će se tijekom unakrsnog ispitivanja vratiti na tu temu.

»Shvaćam, nije konačni sud. Recite nam što mislite o Sebastianovoj sposobnosti socijalne komunikacije?« »Da, čini se da ima problema sa socijalnom komunikacijom i interakcijom...« »A ipak mu niste dijagnosticirali Aspergerov sindrom, nego...«, Jones je opet odvratio lice da pročita iz svojih bilježaka, »... PDD-NOS. Po mom laičkom mišljenju Sebastian zvuči kao pravi primjer djeteta s Aspergerovim sindromom. Zašto ga on ipak nema?« »Pa... Sebastian je pokazao sposobnost socijalne imaginacije... ne samo sposobnost, nego nadarenost. To se jasno pokazalo u igrokazu koji smo izveli. Upravo zbog tog izostanka jednog od ključnih simptoma Aspergera opovrgnuo sam raniju dijagnozu. Međutim, kad sam malo razmislio, ustanovio sam da on možda pokazuje znakove PDD-NOS-a.« »Što je točno socijalna imaginacija?« »To je izraz kojim označavamo sposobnost predviđanja mogućih ishoda neke situacije — posebice društvene situacije. Mnogi ljudi s Aspergerom mogu biti kreativni, ali tipičan simptom njihova poremećaja jest nesposobnost zamišljanja različitih ishoda predstavljenih situacija — ne znaju predvidjeti što bi se dalje moglo događati. Cesto im je teško dokučiti što drugi ljudi znaju.« »Tako.« Jones je sad stao posve uspravno, zamahnuo haljom i pogledao ravno u porotu. »Recite, doktore Bairde, je li socijalna imaginacija važna da bi netko bio dobar lažljivac?« Daniel je suspregnuo dah. Jones je izgovarajući posljednju riječ podigao glas. Daniel je podigao pogled. Vrpoljenje i mrmljanje u sudnici je umuknulo. Baird je progutao knedlu. Daniel je vidio kako dobacuje brz pogled Irene. »Doktore Bairde?« ponukao ga je Jones. »Pa, svakako, ako je laž složena i uključuje vizualizaciju određenih ishoda, tad je socijalna imaginacija vrlo važna... ali valja napomenuti da ljudi oboljeli od Aspergerova sindroma često uopće ne mogu lagati.« »Ali, doktore Bairde«, reče Jones dok mu je na usnama titrao grabežljivi osmijeh, »maločas ste nam rekli da Sebastian nema Aspergera, upravo zbog toga što pokazuje sposobnost — čak nadarenost — za socijalnu imaginaciju, nešto što mu je moglo omogućiti da uvjerljivo laže o ubojstvu malenoga Bena Stokesa. Nije li tako?« »Ja... mislim da je PDD-NOS primjerenija dijagnoza, da... Ne mogu govoriti o...« »Doktore Bairde, biste li rekli da su djeca s Aspergerom, ili čak ona s lakšim poremećajem, PDDNOS-om, često sklona nasilju?« »Pa, ja...« Irene je ustala. Daniel je sklopio ruke. »Časni sude, ponovno moram dovesti u pitanje relevantnost... Svjedok daje stručno mišljenje o psihološkom stanju moga klijenta. Nemamo vremena za generalizacije...« »Može biti, gospođice Clarke, ali svjedok smije odgovoriti... Kao stručnjak ima pravo pokazati kakvo je psihološko stanje vašega klijenta u odnosu na... općenitije uvjete.«

»Pa...«, zamuckivao je Baird, »djeca sa simptomima PDD-NOS-a i Aspergera mogu se lakše naljutiti te su stoga sklonija ispadima bijesa, živčanim slomovima, izraženom gnjevu i nasilnom ponašanju.« »Shvaćam... izraženi gnjev i nasilno ponašanje«, ponovio je Jones okrećući se prema poroti. »Bi li djeci s takvim simptomima također manjkalo... empatije?« »Ponovno ponavljam, taj poremećaj ima širok raspon simptoma, ali — a ovo vrijedi za agresivnu djecu općenito — takva djeca često ne osjećaju, ili čak ne razumiju, tuđu patnju.« »Hvala, doktore Bairde«, reče Jones. Činilo se da je zadovoljan sobom. »Ako smijem, časni sude«, reče Irene ponovno ustajući. Sudac Baron rukom je dao dopuštenje. »Doktore Bairde, usredotočimo se sad na Sebastiana i pustimo ove generalizacije. Je li po vašem stručnom mišljenju Sebastian bio agresivan ili dvoličan kad ste s njime razgovarali — dvaput?« »Nisam ga tako doživio i ne bismo smjeli pretpostaviti da je sposoban za takve stvari.« »Shvaćam. Svjedočili ste da Sebastian po vašem mišljenju možda ima oblik Aspergerova sindroma, PDD-NOS. Je li to čest poremećaj?« »Vrlo čest.« »Je li onda izgledno da velik broj inače zdravih odraslih ljudi u društvu pokazuje blaže simptome poremećaja srodnih Aspergeru?« »Da, naravno, ali nikako ne bih mogao reći koliko jer se poremećaj čak i danas često ne dijagnosticira.« »Dakle, i ljudi u ovoj sudnici — ne samo optuženi — možda imaju PDD-NOS?« »Lako moguće.« »Ovdje prisutni porotnici mogli bi imati PDD-NOS, ili čak odvjetnici, pravni savjetnici i sudac?« Njezine su riječi bile šokantne; Daniel je bacio pogled na Barona. Starac se namrgodio, ali ništa nije rekao. »I to je... moguće.« »Zar to nije zabrinjavajuće? Je li PDD-NOS indikacija kriminalnog ili nasilnog ponašanja?« »Nipošto, riječ je samo o tome da ograničenja koja poremećaj nameće mogu povećati frustraciju i kod određenih pojedinaca povremeno rezultirati ispadima.« »Hvala na objašnjenju.« Daniel je vidio da Irene gleda u bilješke koje je zapisala tijekom Jonesova ispitivanja. »A sad što se tiče optuženikove navodne morbidne znatiželje. Naveli ste primjer njegova detaljnog opisa majčina spontanog pobačaja. Na šezdeset i trećoj stranici, u četvrtom odlomku, pronaći ćete transkript razgovora koji navodite. Što je Sebastian točno rekao, a da je vama zvučalo morbidno ili neprimjereno njegovoj dobi}« »Biološki detalji koje je iznio bili su uznemirujući — točna starost fetusa, pojedinosti ozljede

maternice i njezinih posljedica po majčinu plodnost. Živopisno je opisao krvarenje...« »Ne razumijem zašto bi to bio simptom poremećaja, doktore Bairde. Moj klijent očekivao je mlađega brata. Trudnoća je ušla u treće tromjesečje i on je, što je i za očekivati, osjetio nerođenog brata kako se pomiče u majčinu trbuhu — štoviše, govorio je o tom događaju. Sigurna sam da ste svjesni kakva će sve pitanja o biološkim pojedinostima djetetu pasti na pamet u tom trenutku. Znate da je fetus preminuo od posljedica nesreće u kući...« Irene je zastala. Daniel se pitao zašto je to baš tako sročila. »Ne mislite li da je posve razumljivo da dijete koje je nazočilo padu i pobačaju u tako uznapredovaloj trudnoći može razviti... morbidnu znatiželju, kako ste je vi nazvali? Ne bi li takav događaj predstavljao tešku traumu za dječaka i njegovu obitelj?« »To je doista razumno objašnjenje. Ranije sam odgovarao na pitanja o općim aspektima poremećaja — ne konkretno o Sebastianovu slučaju.« »Hvala«, pobjedonosno će Irene. »Još jednom, kakva je vaša prosudba o optuženom? Mislite li da je Sebastian sposoban za zločin koji mu se pripisuje?« Baird je šutio, gotovo kušajući riječi prije no što je progovorio. »Ne, ne smatram ga sposobnim za ubojstvo.« »Hvala, doktore Bairde.«

Sud je raspušten za ručak, a Sebastiana su odveli dolje. Daniel je sam hodao hodnicima Središnjega kaznenog suda, prolazeći rukom kroz kosu. Ljutio se na sebe. Strepio je od Bairdova iskaza i sad se korio što nije bolje promislio. Prvoga svjedoka preotela im je optužba, ali bilo mu je drago što ga je Irene uspjela vratiti na njihovu stranu. Pokušao ju je uhvatiti prije no što ode sa suda — htio joj je čestitati na zadržavanju svjedoka — no morala je s pomoćnim braniteljem razgovarati o drugom slučaju. Daniel nije bio gladan. Ubacio je kovanice u automat s pićima, odlučivši se za kavu umjesto ručka. Dok je čekao, osjetio je kako mu se nečiji nokti zarivaju u nadlaktice. Okrenuo se i ugledao Charlotte na rubu suza. Ona je bila ta koja je Sebastianu pružila alibi od petnaest sati nadalje i trebala je svjedočiti nakon ručka. »Daniele, ne znam mogu li ja to«, rekla je. »Bojim se onoga čovjeka. Vidjela sam kako napada ljude. Bojim se da ću se zbuniti...« Daniel je znao da misli na Jonesa. »Sve će biti u redu«, reče Daniel. Vlastiti mu je glas zvučao duboko, gotovo strogo, ali nije želio da se ona raspadne i instinkt mu je govorio neka joj ne povlađuje. »Neka vam odgovori budu kratki, kao što smo se dogovorili s Irene. Govorite o onome što znate i ničem drugom. Ne sudi se vama, zapamtite.« »Ali sudi se mome sinu. Vidim kako me gledaju, kao da sam majka nekakvog... vraga.« »Nemojte to ni pomišljati. On je nevin i to ćemo dokazati, ali vi ste bitan dio toga. Trebamo vas da dobijemo slučaj. Majka ste mu i treba vas da se borite za njega.« Već je dvaput rekao te riječi Charlotte. Htio ju je protresti. Znao je kako je to imati majku ovisnu poput djeteta, nesposobnu da zaštiti vlastito dijete. Charlotte je digla pogled na visoki svod Središnjega kaznenog suda. Pozorno je promatrala

njegovo prostranstvo, kao da traži odgovore. Kad je ponovno spustila pogled, izlila se jedna crna suza, koju je brzo obrisala već umrljanim rupčićem. Sjetio se dodira njezinih noktiju na trbuhu. Gledajući je, ponovno je osjetio nalet gađenja i sažaljenja, tako snažan da je morao odvratiti pogled. »Možete vi to, Charlotte«, rekao je. »Sebastian računa na vas.«

Kad su je pozvali, Charlotte je bila pribrana, no Daniel je ipak zadržao dah dok ju je gledao kako prilazi odjeljku za svjedoke. Kroz rukave sakoa bili su vidljivi obrisi njezinih laktova. Sebastian se nagnuo naprijed i ispružio ruke preko stola, kao da joj pokušava pružiti ruku. Charlotte se nakašljala i otpila gutljaj vode. Iz daljine se doimala krhko, ali prelijepo, pravilnih crta lica i golemih očiju. Irene je toplo i opušteno započela ispitivanje svoje svjedokinje. Jednom se rukom oslanjala na govornicu, dok se nježnim, prijateljskim tonom obraćala Charlotte, iako su njih dvije tek jednom nakratko razgovarale. »Samo nekoliko kratkih pitanja... Možete li nam reći kako pamtite osmi kolovoza ove godine?« »Da«, reče Charlotte, isprva tiho, no onda samopouzdanije. »Toga dana nisam se osjećala dobro. Muž mi je bio u inozemstvu i, pošto sam Sebastianu spravila ručak, otišla sam prileći.« »Što je Sebastian radio toga dana?« »Pa, otišao se van igrati dok sam se ja odmarala.« »Jeste li znali kamo se otišao igrati?« »Pa, obično se igra u našoj ulici, katkad s djecom iz susjedstva, ali čak i ako ode u park, često ga vidim s prozora spavaće sobe na katu, tako je blizu park.« »Jeste li ga gledali dok se toga dana igrao?« »Nisam, prilegla sam. Boljela me glava.« »Kad se Sebastian vratio kući?« »Nešto prije petnaest sati.« »Posve ste sigurni?« »Posve sam sigurna.« »A kad se vratio kući, je li se doimao drukčije, primjerice vrlo prljavo? Je li mu odjeća bila vidljivo umrljana?« »Ništa više nego obično.« Charlotte se odvažila malčice nasmiješiti. »On je dječak. Često dolazi kući pomalo neuredan, ali ne, nije bilo ništa neobično.« »Što je s njegovim ponašanjem? Je li se doimao zabrinuto ili uzrujano?« »Ne, nimalo. Zajedno smo nešto prigrizli i malo gledali televiziju.« »Hvala.« Irene je kimnula i sjela. Daniel je duboko izdahnuo te se nagnuo prema Sebastianu. »Jesi dobro?« šapnuo mu je. »Nemojte mu dopustiti da bude zločest prema njoj«, šapnuo je Sebastian ne okrećući glavu.

»Ne brini«, umirio ga je Daniel, iako je i sam bio zabrinut zbog Jonesova unakrsnog ispitivanja. Znao je da ne treba prevelik pritisak da se Charlotte slomi.

Jones se uspio nasmiješiti stisnutih usana, a onda je počeo. Charlotte se trljala po vratu, dok su joj oči nervozno lijetale prema galeriji za javnost. »Gospođo Croll, je li vam liječnik propisao neki lijek koji redovito uzimate?« Charlotte se nakašljala, a zatim rekla: »Da... Imam problema sa spavanjem i s... tjeskobom... pa uzimam... hm... diazepam, beta blokatore, prilično često, a kad ne mogu spavati... temazepam.« »Tako, bogme pravi koktel. A jeste li osmoga kolovoza uzeli... primjerice, diazepam?« »Ne sjećam se točno, ali najvjerojatnije jesam. Većinu dana moram ga popiti da me umiri.« »Shvaćam. Znači, priznajete da ste uzeli sedativ osmoga kolovoza dok se vaš sin vani igrao, ali sad pod prisegom svjedočite da ste sigurni kako se vratio točno u petnaest sati?« »Da, prilegla sam, ali toga dana zapravo nisam spavala. Nisam se dobro osjećala i samo sam se morala smiriti. U petnaest sati čula sam kako se Sebastian vratio, a onda sam nam spravila nešto za jelo. Nisam spavala. Znam da nisam spavala. Bila sam previše... napeta. Znam u koliko se sati vratio kući.« »Volite li sina, gospođo Croll?« »Da, naravno.« Dok je njegova majka svjedočila, Sebastian je opet pružio ruke preko stola. Daniel je primijetio da se preko cijele sudnice smiješi majci. »I sve biste učinili da ga zaštitite?« »Sve što mogu.« Charlotte je gledala ravno u Sebastiana. »Kad je policija u ponedjeljak došla na vaša vrata, navodno ste bili kod kuće, ali tvrdo spavali — toliko... omamljeni da uopće niste shvatili da vam sina odvode u policijsku postaju, zar ne?« »Tako je, toga dana sam spavala. Tjeskoba se često akumulira pa sam u ponedjeljak bila iscrpljena. No u nedjelju sam bila budna i znam u koliko se sati vratio kući.« »Svjedok tvrdi da je mnogo kasnije toga poslijepodneva vidio Sebastiana kako se na igralištu parka Barnard tuče sa žrtvom. Vi zapravo nemate pojma kad vam se sin vratio kući. Toga ste dana bili omamljeni sedativima i nesvjesni svega oko sebe.« »To nije istina. Možda je svjedok vidio nekog drugog. Znam da sam toga dana bila budna. Bilo mi je zlo od živaca. Ne bih uspjela zaspati ni da sam pokušala. Vratio se kući u petnaest sati, u to sam sigurna.« »Bilo vam je zlo od živaca. Siguran sam da je tako, gospođo Croll. Koliko ste miligrama valija uzeli osmoga kolovoza?« Charlotte je zakašljala. »Deset. Imam samo tablete od deset miligrama. Katkad odgrizem samo polovicu, ali toga sam dana popila cijelu tabletu.« »I mi bismo trebali povjerovati da ste nakon deset miligrama valija i dalje bili pri svijesti, pa još k

tome znali koliko je sati?« »Već dulje vrijeme uzimam antianksiotike. Deset miligrama dovoljno je da me umiri, ali ništa više. Možete pitati moga liječnika, manje doze uopće me ne mogu smiriti. Znam da mi se sin vratio kući u petnaest sati.« Daniel se nasmiješio i duboko izdahnuo. Jones je završio ispitivanje, a Charlotte krenula nazad na svoje mjesto. Laktovi su joj bili poput oštrih krila. Bacila je kratak pogled na Sebastiana i Daniel prije no što je sjela. Daniel se okrenuo prema njoj i nečujno usnama oblikovao riječi: »Bili ste dobri.«

Nakon kratke stanke došlo je vrijeme za iskaz patologa, svjedoka obrane. Obrana nije dobro započela zbog Bairdova iskaza i zaključka optužbe da Sebastian ima poremećaj srodan Aspergerovu sindromu, ali Daniel je smatrao da je Charlotte bila dobra svjedokinja. Bilo je opasno pozvati je da svjedoči. Alibi koji je pružala Sebastianu bio je važan, ali njezina emocionalna nestabilnost i smanjena pozornost zabrinjavale su i Irene i Daniela. Međutim, Charlotte je bila izvrsna. Iskreno je govorila o uzimanju sedativa i svojoj tjeskobi; Daniel je mislio da je njezin iskaz bio uvjerljiviji od Rankineove tvrdnje kako je vidio tučnjavu kasnije toga poslijepodneva, nakon Sebastianova navodna povratka kući. Kad se kasnije našao s Irene i Markom, ona nije djelovala tako sigurno. Svukla je sudsku halju i sad je koračala amo-tamo po svlačionici u kojoj su se nalazili odvjetnički ormarići. »Jednostavno mislim da nemamo dovoljno čvrst slučaj, Danny«, rekla je. »Onaj vražji psiholog nam je naštetio.« Oštar vrh njezina ovratnika naglašeno je poskakivao dok je govorila, ruke oslonjene na bok i s dvije ravne bore između obrva. »Trebamo nešto više.« »Još imamo svoju forenzičarku, ali pretpostavljam da je nećeš sad pozvati«, reče Daniel. »Nema potrebe, budući da smo okrenuli Watsona u svoju korist. Njegova kapitulacija ostavila je snažniji dojam od bilo čega što bi ona mogla reći.« »Još je jedna osoba koju nisu čuli«, reče Daniel. Irene se naglo okrenula i pogledala ga u lice. Oči su joj gorjele. »Misliš, da pozovemo Sebastiana? Sudac nam to u ovoj fazi ne bi dopustio. Obrana je krenula.« »Ne bi li mogla podnijeti službenu molbu sucu?« pitao je Daniel. »Mogla bih, ali nije sigurno da će nam je on odobriti. Misliš li da je Sebastian dorastao tome?« »Mogao bi biti.« »I zaista misliš da će nam to pomoći? I sama sam se to pitala. Pustimo li ga da svjedoči, možda mu naštetimo. Važno je da ga porota shvati, pogotovo s obzirom na to da je optužba izvukla Aspergerov sindrom, majčinu ovisnost o lijekovima i njegovu morbidnu fascinaciju. On ništa ne govori i porotnicima se sigurno razmahala bujna mašta...« »Slažem se — svi čekaju da čuju njegovu stranu priče. Njegova trenutačna šutnja samo ga optužuje«, reče Daniel. Irene je duboko izdahnula. »Bože mili, hajdemo svi na piće. Mislim da nam treba. Onda možemo razgovarati o tome. Trebaju nam nalazi psihologa da mogu podnijeti molbu Baronu.« U dvadeset sati već su ispijali treću kriglu u Bridge Baru, smještenom u sklopu suda. Sjedili su u

kutu i smijuljili se sucu Baronu iza leđa. On je sjedio s druge strane gostionice i ispijao mali šeri. »Jesi dobro, Danny, stari moj?« upita Irene naginjući se prema njemu i mičući mu kosu s lica. Dopustio joj je to i lagano naslonio glavu na drvenu oplatu zida. »U zadnje vrijeme doimaš se vrlo tmurno. Nisi kao što si bio na prošlome suđenju. Pitam se je li ti se ovaj slučaj uvukao pod kožu, a vidim da te naš mali klijent jako voli.« »Mene mrzi«, reče Mark, Irenein pomoćnik. Daniel mu se nasmiješio jednim kutom usana. Mark je bio nezgrapan momak kojemu ni jedna košulja nije dobro stajala. Daniel je šakom lagano kuckao po stolu pa je pjena na njegovu pivu podrhtavala. »Nisam očekivao sve ono o Aspergera. Isključio je tu dijagnozu — izričito ju je isključio.« »Nitko od nas to nije očekivao, Danny, zaboravi... Nadajmo se da smo se uspjeli iskopati iz toga. Mislim da bi bilo najbolje da odsad nadalje prihvaćamo tu činjenicu. Mislim da bih je čak mogla spomenuti u završnoj riječi, ali moramo ponoviti tezu koju smo već iznijeli, da — čak i ako ima nedijagnosticiran Aspergerov sindrom, ili kako se već zove — Sebastian nije ubojica.« Daniel i Mark kimnuli su u znak slaganja. »Važnije pitanje«, reče Irene, prekriži noge i zavali se u stolac, »jest hoćemo li prihvatiti tvoj prijedlog i pozvati ga da svjedoči.« »Znam da on to može«, reče Daniel. »Inače to ne bih predložio. On nije poput većine dječaka. Mogao bi to podnijeti.« »Što ti misliš, Mark?« upita Irene. Daniel je po njezinu tonu i pogledu znao da Marka zapravo ne pita za mišljenje, nego ga testira, podučava. »Mislim da je opasno. Nema presedana. Venables i Thompson nisu svjedočili na suđenju za ubojstvo malog Bulgera jer su navodno patili od posttraumatskog stresnog poremećaja. Mary Bell je svjedočila, ali to je bilo pedesetih godina prošloga stoljeća pa nije prava paralela...« »Mislim da Danny ima pravo — porotnici moraju čuti Seba, a mislim i da će nas on iznenaditi svojim talentom za javni nastup. Ali nisam sigurna hoće li se psiholog složiti da je dječak dorastao svjedočenju, niti hoće li Baron odobriti našu molbu.« »Mislim da bi trebala pokušati«, reče Daniel. »Pusti da prespavam. Ono što mene razoružava«, nastavila je Irene, »a može pomoći i obrani, jest to što je on zaista simpatično dijete — imao Aspergera ili ne. Čudan je, ulijeva neku nelagodu, ali unatoč tome je simpatičan. Osim toga, vrlo je zreo, jako dobro se snalazi u društvu odraslih.« Spustila je ruku na Danielovo koljeno. »Mislim da možda imaš pravo. Zaista bismo ga mogli pozvati da svjedoči.« Daniel je poželio da Mark više nije s njima. Zavalio se na stolac, opirući se želji da je primi za ruku. »Ne voli biti u mom društvu«, reče Mark. Daniel se ponovno nasmiješio; činilo se da je Mark uistinu uvrijeđen zbog djetetova odbijanja.

»Paranoičan si«, reče Irene. »Zašto te on toliko voli, Danny?« Daniel je slegnuo ramenima. »Valjda sam jednostavno dopadljiv.« »Je li on tebi drag?« pitao je Mark. »Baš čudno, isto me to i on pitao neki dan.« »Što si mu odgovorio?« »Rekao sam da mi je drag... Doduše, nisam siguran je li >drag< dobra riječ. Neki dio mene... razumije ga, ili mi se barem tako čini. Bez obzira na to je li ubio Bena Stokesa, svi znamo da je on vrlo poremećen dječak. Treba mu netko da se brine za njega.« Mark je neobično gledao Daniela, kao da je rekao nešto s čime se on ne slaže, ali se ne usudi usprotiviti. »Stvarno se zapitaš«, reče Irene. »Kad pomislim što je sve meni palo na pamet kad sam bila dijete... Bože, ne smijem se ni sjetiti.« »Na primjer?« pitao je Danny podižući jednu obrvu. Nasmiješila mu se i nakosila glavu. »Zapalila sam sestrični haljinu jer mi je rekla da izgledam kao ona djevojčica iz Male kuće u preriji.« »Zapalila si sestričnu?« Daniel se nagnuo prema njoj. »Da, u kuhinji smo imali otvoreno ognjište, a ja sam se razbjesnila. Uzela sam komadić žara i zapalila joj volan na haljini. To je moglo završiti tragično. Mogla sam se naći na Sebastianovu mjestu.« »Što se dogodilo?« upitaše Mark i Daniel u jedan glas. »Čudo. Samo je počela lupkati po plamenu i ugušila ga. Jednostavno ga je rukom ugasila. Naravno, tužila me... a haljina joj je bila uništena.« »Znao sam da si bila nestašna.« »Ja sam vražičak«, reče Irene uz odgovarajuću grimasu te pošalje Marka po još pića. »Kakav si ti bio kao dijete?« stidljivo upita Daniela. »Bio sam buntovnik«, reče Daniel gledajući je u oči. »Da«, rekla je. »Vidim po tebi.«

Daniel se u Parklands Houseu sastao s Crollovima. Psiholog je ustvrdio da je Sebastian sposoban svjedočiti u određenim uvjetima. Irene je pripremala molbu sucu Philipu Baronu. Pljuštala je kiša i dan je bio tmuran. King Kong svojom je krupnom pojavom ispunjavao prostoriju za posjetitelje, dok je Sebastian čekao u svojoj ćeliji na katu. Plastični stolac pričvršćen za pod škripao je pod njegovom težinom. »Hoćete reći da ste zasrali stvar? To hoćete reći, zar ne? Zašto bi on svjedočio? Ne dovodi li se time u opasnost da inkriminira samog sebe?« »Smatramo da se inkriminira time što ne svjedoči. Osim toga, zaista se dobro držao tijekom policijskih ispitivanja. Odgovarao je tako pametno...«

»Ne vrijeđajte moju inteligenciju. Znam da mi je sin bistar — inače mi ne bi bio sin. Naravno da će svjedočiti bolje od prosječnog malog glupana. Mene zanima strategija. Zašto je to najbolji potez?« »Zato što mislimo da porota mora čuti njegovu priču. Iskazi svjedoka o Aspergerovu sindromu i kasnijem viđenju u parku, kao i pitanje alibija, traže Sebastianov komentar. Mislimo da bi njegovo svjedočenje moglo biti vrlo važno. Uglavnom bitno je da porota u ovom trenutku čuje da on to nije učinio. Već smo dokazali da postoji opravdana sumnja, ali smatramo da porota to mora čuti iz njegovih usta.« Kennethovo desno oko titralo je dok je slušao Daniela. »Ako Sebastian da dobar iskaz, to bi moglo presuditi o ishodu suđenja.« »Ako? Ja ne pristajem na ako. Čudim se da vi pristajete.« Daniel je duboko udahnuo. »Mogli bismo pitati Sebastiana što on misli«, reče Charlotte. »Za Boga miloga, on je dijete — što on zna?« Kenneth se prezrivo okrenuo prema Charlotte. Sitne kapi njegove sline pale su na stol. »Mnogo toga ovisi o tome kakav će dojam ostaviti«, reče Daniel otpuštajući kravatu. U toj se prostoriji osjećao klaustrofobično. Kiša je u naletima udarala o malene prozore na stropu; zvučalo je kao da netko baca šljunak po staklu. Daniel nije znao zašto, no to ga je podsjetilo na Minnien sprovod. »Bude li se dobro držao, možda još imamo šanse pobijediti. Bude li loš, uspije li ga Jones poljuljati ili zbuniti, to bi nam moglo dodatno naštetiti.« Daniel je duboko izdahnuo te naizmjence pogledao Kennetha i Charlotte u oči. »Riskantno je, ali mislim da se isplati dopustiti poroti da čuje njegovu stranu priče.« Charlotte je bacila pogled na muža, a zatim pitala: »A ako ne svjedoči?« Pogledala je u stol da ne bi uhvatila Danielov pogled. »Hoće li ga u tom slučaju sigurno osuditi?« »Nipošto.« »Ali vi mislite da bi trebao svjedočiti?« »Da, mislim da bi trebao dati iskaz pred sudom«, reče Daniel. Kenneth je nadureno skupio usta pa su njegove ionako pune usne djelovale još naglašenije. Daniel je promatrao njegove oči, istovremeno inteligentne i bešćutne. »Mislim da svi znamo da je on dorastao tome«, polako reče Kenneth. »I mislim da ovo ludilo mora završiti. Želimo da se vrati kući. Ako on to želi, a vi mislite da bi moglo pomoći, dopustit ćemo mu da svjedoči.«

Pozvali su Sebastiana. Polako je ušao u prostoriju, dok mu je na blijedome licu titrao slabašni osmijeh, a zelene oči blistale od uzbuđenja. Sjeo je na čelo stola, tako da su mu roditelji bili slijeva, a Daniel zdesna. Charlotte je spustila dlan na njegov obraz i on se privio uza nj. King Kong je pucnuo prstima. »Molim te da lijepo sjedneš, moramo razgovarati o nečem

ozbiljnom.« Sebastian je poslušao oca, ali ga nije pogledao. Daniel je ponovno pomislio kako dječak djeluje mlađe nego što jest: stopala mu još uvijek nisu doticala pod kad bi sjeo na stolac, velika glava balansirala je na tankom vratu, a na desnom je obrazu imao dvije rupice kad bi se nasmiješio. »Što misliš o tome da svjedočiš, Sebastiane?« pitao ga je otac. »Da sjedneš u odjeljak za svjedoke i daš iskaz?« »Zapravo ne bi bilo tako«, ispravio ga je Daniel. »Najvjerojatnije bi te odveli u susjednu prostoriju i postavili kameru. S tobom bi bila socijalna radnica.« »Zar ne biste vi mogli biti sa mnom?« Sebastian je pitao Daniela. »Tako bi bilo najbolje.« »Kakva je to smiješna zaluđenost?« iznenada je zagrmio Croll. »Važnije stvari su na kocki. Svjedočenjem bi mogao izbjeći zatvor. Razumiješ li?« Sebastian se odjednom stisnuo, zelene oči su mu se smračile, a rumena usta stegnula. Daniel je bacio pogled na njega i na trenutak ugledao bljesak dječakovih donjih zuba. »Ja bih vjerojatno morao ostati u sudnici«, reče Daniel. »Ali mogao bih te obići za vrijeme pauze. To sve možemo kasnije dogovoriti. Želimo da ljudi čuju tvoju stranu priče. Prije svjedočenja mnogo ćemo vježbati s tobom... ali o tebi ovisi.« »Želim svjedočiti«, reče Sebastian gledajući u Daniela. »Želim poroti ispričati što se zapravo dogodilo.« Kenneth Croll duboko je udahnuo, a zatim uzdahnuo. »Znači, odlučili smo.« Kimnuo je Danielu, kao da su upravo sklopili poslovni dogovor.

28 ad je Daniel izišao iz autobusa, sunce je sjalo. Nije bilo vjetra i koprive u cvatu su se uzbibale dok je K prilazio Minnienom imanju. Dok je prolazio kroz gradić, ljudi koje je nejasno prepoznavao micali su mu se s puta. Prošao je pored mesnice koja je prodavala piliće i jaja s imanja Flynn te pored prodavaonice slatkiša u kojoj je nekoć radila zlobna stara gospođa Wilkes. Sad su na vratima i prozorima prodavaonice bile zakucane daske — bila je to još jedna žrtva novoga doba. Prošao je pored policijske postaje, koja je uvijek bila zatvorena. U veži je vidio telefon za koji je znao da izravno poziva policiju u Carlisleu. Kad je stigao do imanja, bio je zadihan. Ruke su mu bile opuštene i teške, no osjećao je kako mu prsti drhte. Kapljice znoja skupile su mu se na čelu pa je rukom prošao kroz kosu, obrisao dlan o majicu i zataknuo kažiprste u stražnje džepove hlača. Stajao je na vrhu brežuljka promatrajući kuću dok nije ponovno počeo ravnomjerno disati. Dan je bio tako miran da ga je to razoružavalo. Prišao je ulaznim vratima. Okrenuo je kvaku i vrata su se otvorila uz kratku škripu. Blitz je ostario pa više nije trčao da pozdravi goste, no ušavši u predsoblje, Daniel je čuo njegove pandže na linoleumu. Pas je okrenuo glavu i podigao uši, a zatim mu prišao pognute glave, mašući repom. Daniel nije kleknuo da pogledi psa, kao što je obično činio, ali sagnuo se da dotakne njegove baršunaste uši i na trenutak počeška Blitzovu sijedu bradu. »Zdravo, dečko«, šapnuo je. Pogledao je u smjeru kuhinje. Osjećao je kako mu srce sad brže kuca u očekivanju sukoba. Sunce se ulijevalo kroz prozore. Vidio ju je vani, sa stražnjicom u zraku, u smeđoj suknji koja se podigla i otkrila smeđe čizme sa zakovicama, razvezanih vezica. Popravljala je dio obora za kokoši i pritom čupala korov, koji je bacala na hrpu za kompost. Stajala je u dvorištu, držeći metalno vjedro i četku, kad je Daniel podigao zasun na stražnjim vratima i izašao van. Gledao ju je s vrata; dio njega ipak se radovao što je vidi nakon mjeseci razdvojenosti. Dvorište mu se odjednom činilo prelijepo, s laganim mirisom gnoja i travom koju su koze obrstile tako uredno da je mogla poslužiti kao travnjak za kuglanje. Kozlići su odavno odrasli — jedan od njih sad je bio veći od majke koze. Osjetio je bol u grlu pri spoznaji da je to njegov prvi i posljednji pravi dom.

Još ga uvijek nije vidjela. Daniel je razmišljao o tome da pričeka dok se ona ne okrene i ugleda ga na dovratku. Blitz je sjeo na prag pored njegovih nogu. »Minnie«, zazvao ju je. Minnie, ne mama. Okrenula se i ispustila vjedro i četku te prinijela obje ruke obrazima, kao da se predaje i spušta oružje.

»Oh, mili... kakvo iznenađenje«, povikala je. Držeći se za bolesni kuk krenula je prema njemu, smiješeći se tako široko da su joj plave oči gotovo nestale. Hodala je štiteći jednom rukom lice od sunca. Znao je da mu ne vidi izraz lica. Zamislio je samoga sebe kao tamnu siluetu u dovratku. Nasmijala se, a Daniel je duboko udahnuo. Njezin mu je smijeh bio tako važan, navikao je voljeti ga. Obrisala je prljave ruke o suknju. »Čemu dugujemo ovu čast?« Približila mu se, maknula ruku s očiju i ušla u svježi hlad u kojem je on stajao. Ispružila je ruke da primi njegove, no onda su im se pogledi sreli. »Jesi dobro, srce? Je l’ sve u redu?« Spustila je dlan na njegovu ruku ne bi li ga utješila. Zabrinuto se mrštila i stiskala usne tako da su joj se vidjele rupice u obrazima. »Ne, zapravo nije«, prošaptao je, istrgnuo ruku i prošao pored nje u dvorište. Jedna mu je koza počela grickati majicu; otrgnuo se i dvaput snažno nogama udario o tlo da otjera životinju. Krenula je prema njemu. Blitz ju je slijedio u stopu, skakućući amo-tamo, stojeći pred njom, pogledavajući u njezino lice da vidi što se zbiva. Tiho je cvilio i grebao po zemlji. Minnie je ispružila prste da dodirne psa po glavi, ali nije skinula očiju s Daniela. »Što je, mili?« ponovno je pitala. »Što se dogodilo?« Danielu je srce sad divlje tuklo, a dlanovi mu se znojili. Pokušavao je doći do zraka da joj to kaže tihim glasom, ali usta su mu bila previše suha. Htio joj je reći da je mnogo razmišljao, da je, sad kad je navršio osamnaest godina, imao potrebu doznati što se dogodilo njegovoj pravoj majci. Namjeravao joj je reći za odlazak u matični ured, za smrtni list i groblje s bijelim mramornim križem i njezinim imenom, na kojem se već gule slova. Namjeravao joj je reći da mu je majka bila čista u trenutku kad je Minnie rekla da je umrla. Očistila se zbog njega i predozirala tek kad je pomislila da je on nikad neće potražiti, da ju je zaboravio. Bilo je to previše za njega pa je samo povikao: »Majka-mi-je-umrla-prošle-godine!« Iznenadio se kad su mu odjednom krenule suze. Osjećao je napinjanje vene na sljepoočnici i bol u dnu grla. No najviše od svega ljutile su ga suze. Nije ih želio. Nije ih planirao. »Prošle godine!« povikao je podižući metalno vjedro. Ciljao je na Minnie i pravio se da će ga baciti prema njoj, da je prestraši, no nije se ni trznula. Zatim ga je bacio; palo je dva metra desno od nje uz takav tresak da su koze pobjegle u najudaljenije kutke dvorišta, a Blitz Danielu počeo skakati po nogama. Podigao je metlu i bacio i nju, a zatim uzeo lopatu oslonjenu na obor za kokoši. Zavitlao je njome, osjećajući kako mu klize suze i uživajući u ugodnoj težini lopate u rukama. Ugrizao se za usnu. »Lagala-si-mi«, prošaptao je. Stajala je pred njime, s rukama na bokovima i izrazom lica koji je pamtio iz djetinjstva: mirnim, odlučnim. Trznuo je lopatom u ruci, gledajući je. »Što mi imaš za reć’? Što-mi-imaš-za-reć’, ha?« Ponovno je osjetio nalet gnjeva. »Ha?« vikao je.

Uzeo je lopatu i podigao je iznad glave, zatim zakoračio i svom snagom je zabio u ugao kokošinjca. Udarao je lopatom sve dok se kokošinjac nije urušio. Kokoši su se uplašeno razbježale pred njime. Zavitlao je lopatom i prevrnuo vjedro s hranom za životinje i nekoliko lonaca s cvijećem koje je nanizala pokraj kokošinjca. Blitz je isprva bio preplašen, a onda se smjestio pored Minnie, spustio na prednje šape i počeo lajati i režati na Daniela. Potrčao je prema njemu kao da će ga ugristi, no onda se vratio natrag, i tako nekoliko puta — pokušavao ga je dovesti u red kao što bi činio s odlutalom ovcom. »Imam njezin... smrtni list. Vidio sam njezin grob. Umrla je prošle godine. Mogao sam je vidjet’. Mogao sam...« Suze su ga pekle na obrazima. Nije ih obrisao. Nije ju gledao u lice. Stražnje dvorište bilo je vrtlog slika: razbijeni kokošinjac, Minnie pred njime, sklopljenih ruku, preplašene koze i pas koji iskešenih zubi štiti gospodaricu. »Uđimo u kuću«, rekla je. »Sjednimo i porazgovarajmo o tome.« »Ne želim uć’ u kuću. Ne želim razgovarat’ o tome. Da si barem mrtva.« Ispustio je lopatu. Pas je odskočio, a onda nastavio režati. Daniel je rukama prekrio lice. Osjetio je okus soli na svome jeziku te njezin dlan na svojoj ruci. »No, no, mili«, govorila je. »’Ajde da ti napravimo čaj.« Tako se snažno istrgnuo od nje da je izgubila ravnotežu i pala cijelom težinu na bok. Blitz je skakao amo-tamo, režeći i cvileći. Minnie je odozdo pogledala Daniela. Na trenutak mu se učinilo da izgleda preplašeno, ali onda je taj izraz iščeznuo s njezina lica i zamijenio ga je onaj dobro poznati, koji je govorio da ga čita kao otvorenu knjigu. Sjećao se kako ju je gledao kroz vrata dnevnog boravka, vidio kako joj suze kaplju s brade na bjelokosne tipke glasovira, dok bosim nogama pritišće pedale. Tada ju je želio razumjeti onako kako je ona naizgled razumjela njega. »Diži se«, zavikao je. Njegove su suze isparile, sunce je nestalo iza kuće i dvorište je ležalo u sjeni. »Diži se.« Šutnuo ju je u čizmu, što je Blitza nagnalo da škljocne čeljustima prema njemu, a onda se povuče. Minnie se prevrnula na koljena, zatim jedno skvrčila i polako se digla na noge. Stajao je i gledao je, s rukama na bokovima, teško dišući kao da je trčao od Bramptona do Newcastlea. Okrenula se i polako otišla u kuću. Palo mu je na pamet da je udari lopatom, da je ponovno sruši na zemlju, da je zgrabi za sijede kovrče i zabije joj lice u trošnu seosku kuću. Pas ju je slijedio; zastao je na vratima kad je ušla, kao da upozorava Daniela neka ne ulazi za njima. Daniel je duboko udahnuo i osvrnuo se po dvorištu. Koze su se vratile i sad su mu grickale džepove u potrazi za nekom poslasticom. Kokoši su prestale uzrujano lepršati i počele kljucati korov. Otišao je za Minnie u kuću. Nije bila u kuhinji. Vrata kupaonice bila su otvorena. Daniel je pogledao unutra: kupaonica je bila uska i dugačka, ispunjena suncem, a porculanski leptir još se uvijek nalazio na polici, raširenih krila. Odvratio je pogled. Stajala je u dnevnome boravku, s jednom rukom na glasoviru, a drugom na boku. I dalje se mrštila. Daniel se osvrnuo po sobi, kao da je prvi put vidi. Na kaminu je stajala fotografija Minnie kad je bila mlada žena, s mužem i kćeri. Pored nje bile su tri Danielove slike: dvije u školskoj uniformi i jedna slikana na tržnici.

Daniel je stajao s rukama u džepovima. Bijes koji je ponovno osjećao prema njoj bio mu je neobično poznat. Podsjetio ga je na sve one trenutke iz djetinjstva. Sad se osjećao previsoko, premuževno za takvu ljutnju. Stao je na dovratak dok je ona ostala pored glasovira. Sjećao se istoga osjećaja prije tolikih godina: ljutnje, nepovjerenja, samoće. Tad je bio puno manji. Mogla ga je svojom težinom pritisnuti o pod, ali više ne. On je sad bio snažniji. »Želiš li piće?« pitao ju je. Minnie ništa nije odgovorila, samo je odmahnula glavom. »Zaš’ ne? Pravo je vrijeme za to, zar ne?« »Očigledno želiš sa mnom o nečemu razgovarat’.« Govorila je posebnim glasom — onim kojim bi se na tržnici obraćala ljudima koji joj se nisu sviđali. »Aha, primjerice zaš’ si mi lagala.« Opet je osjetio suze u dnu grla. Pas je stajao među njima, zbunjen. Naizmjence ih je pogledavao; u jednom trenutku mahao repom, a već ga u drugom uvlačio među noge. »Bio si malen. Trebala ti je stabilnost. Trebala ti je prilika da pronađeš vlastiti dom, da naučiš voljet’ i vjerovat’. Sam’ sam ti pružila priliku da godinu-dvije ne bježiš. Pružila sam ti priliku da budeš...« Šaptala je. Daniel ju je jedva čuo. »Da budem s tobom?« »Da jednostavno budeš ono što jesi...« »Zlo mi je od tebe.« Slegnula je ramenima. Rukom je prešla po glasoviru, kao da želi obrisati prašinu. »Što sam ti ja bio? Samo jebena zamjena za nju?« Minnie se okrenula prema njemu. Prsa su joj se nadimala, ali isprva ništa nije rekla. »Nisi bio nikakva zamjena. Ti si moj sin. Ti si moj sin.« »Znači, tol’ko si me strašno željela da si morala uklonit’ moju majku pet godina prije smrti? Mog’o sam je još jednom vidjeti. Mog’o sam...« Nadlanicom je obrisao nos. I dalje ga je gledala. »Trebalo ti je prostora da ne misliš na nju. Da...« »Što? Da mogu mislit’ na tebe, mama?.« »Da, za promjenu, malo misliš na sebe, da budeš dječak, da se ne moraš brinut’ ni za koga.« »Po čem su sve one noći kad bi’ tebe smještao u krevet drukčije od onih kad sam smještao nju?« To ju je raspalilo. Povukla je ogradu preko kamina i podigla novine rasute po kauču. »Prestani«, rekla je. Zvučala je umorno, kao da više nema snage svađati se. Podigla je glavu i progovorila mirnim glasom. Čvrsta nježnost njezina glasa izvukla je svu agresivnost iz njega, kao i uvijek. »Znam da si povrijeđen. Razumijem to. Možda sam ti trebala reć’ kad si otišao na fakultet, al’

mislila sam da je i to loš trenutak jer bi ti vijest mogla odvratit’ pozornost od studija. Žao mi je što je umrla. Mislila sam da ću ti jednom, kad budeš stariji, objasnit’. Ne možeš zamislit’ kol’ko si se promijenio kad se više nisi morao brinut’ za nju. Sam’ se pogledaj sada. Ak’ Bog da, uskoro ćeš bit’ odvjetnik. Majka bi se ponosila tobom. Bio si dobar, drag dječak, al’ morao si se oslobodit’ nje kako bi, za promjenu, mog’o neovisno donosit’ odluke.« Daniel je protisnuo kroz zube: »Prešao sam sav ovaj put da ti kažem u lice da te više nikad neću posjetit’, nikad više s tobom razgovarat’. Od tebe ne želim ni novčića. Ne želim ni čut’ za tebe. Mrzim te.« Minnie se uspravila, jednom se rukom pridržavajući za naslon kauča. Lice joj je bilo zastrto tugom. Daniel se sjetio noći kad bi plakala: tad bi imala isti izraz u očima. Progutala je knedlu, razdvojenih usana. »Sine, molim te. Razgovarajmo o ovome kad se smiriš. Uzrujan si. Želim da shvatiš zaš’ sam to učinila. Nije to bilo zbog mene. Ne shvaćaš da te ona uništavala. Um ti je bio rastrgan mislima o njoj i kad je otišla, konačno si se mogao koncentrirat’. Pogledaj gdje si sada, a sve zahvaljujući tim godinama mira, kad si znao da ne moraš trčat’ k njoj.« »Al’ ja sam imao potrebu trčat’ k njoj, zar ne razumiješ? Mrtva je i sad je prekasno.« Daniel je koraknuo prema Minnie. Podigla je bradu kao da očekuje da je udari. Zadrhtao je, a mišići u vratu stegnuli su mu se od napetosti. »Onda oprosti«, rekla je. »Možda sam pogriješila. Činila sam to za tvoje dobro, ali imaš pravo da ti nisam smjela lagat’. Oprosti.« Daniela je boljelo grlo od susprezanja suza. Ugrizao se za usnu i prevukao rukav svoje trenirke preko šake. Jednim zamahom srušio je sve slike s kamina. Pale su na ognjište. Pas je odskočio i zalajao kad je začuo zvuk razbijanja stakla. Minnie je objema rukama prekrila usta. »Ne, nisi mi smjela lagat’, ali što je, tu je.« Krenuo je prema njoj, ruku spuštenih uz bokove. »Više me nikad nećeš vidjet’. Da si barem mrtva.«

Otišao je. Suze su ga ponovno zapekle po obrazima kad je otvorio vrata i krenuo niz brežuljak. Molim te, vrati se, učinilo mu se da je povikala. Dok se spuštao niz brežuljak, osjećao je slabost u nogama. Posrtao je, kao da je ranjen, ali sunce ga je grijalo i hrabrilo ga s leđa. Dlanom je obrisao suze s lica, znajući da su sva toplina i ljubav koje je poznavao na ovome svijetu sad također iza njega. On ih je svjesno ostavio za sobom.

29 rativši se s trčanja, Daniel se istuširao i sad je stajao ručnikom omotan oko struka i brijao se. Inače V bi bio u žurbi pa bi se obrijao električnim brijačem prije no što bi s nogu doručkovao. Ovoga je jutra imao mnogo vremena pa se odlučio brijati britvom. Sudac je odobrio Ireneinu molbu. Sebastian će danas svjedočiti. Moguće je da će do kraja tjedna biti donesena presuda. Daniel se obrijao te obrisao lice. Stajao je rukama oslonjen na umivaonik i zurio u svoj odraz u zrcalu. Vidio je liniju mišića na nadlakticama, a kad bi zadržao dah i napeo se, pojavili bi se nizovi trbušnih mišića. Prsa su mu bila lišena dlaka, osim jedne ili dvije oko prsne kosti i rijetkoga trokuta ispod pupka. Rukom je prešao preko svoje glatke čeljusti. Nakon trčanja se osjećao opušteno, no još je uvijek bio zabrinut. Cunningham je pokrenuo prodaju kuće. Daniel nije želio imanje, pa ipak, svaki put kad bi ga se sjetio, osjetio bi oštru bol. Ponovno se zabuljio u svoje lice. Sjetio se kako bi ga Minnie kažiprstom i palcem uhvatila za bradu i rekla mu da je zgodan. Sjetio se kako joj je sve fotografije srušio s kamina. Sjetio se njezina lica, iskrivljena od bola pri pomisli da će ga ipak izgubiti, nakon svega što su zajedno prošli. Nedostajala mu je, sad je priznao. Nedostajala mu je čak i dok je stajao pred njom i govorio joj da ga više nikad neće vidjeti. Podigao je zajmove i noću konobario po Sheffieldu, odlučan u namjeri da fakultet završi bez njezine pomoći, da joj dokaže da je ne treba. Nedostajala mu je tada, a nedostajala mu je i sada. Željela je doći na njegovu promociju, ali nije joj dopustio. Nikad prije nije si to priznao, no nedostajala mu je i toga dana. Sjetio se kako se očajnički osvrtao ne bi li je ipak ugledao. Svi su drugi roditelji bili ondje, i braća i sestre. On je sam pio pjenušac, a onda zažvalio konobaricu. Onda je počeo raditi i nije stigao misliti na Minnie. Ubrzo je postao uspješan, otplatio zajmove i kupio stan u Bowu. Spustio je obje ruke na rub umivaonika i nagnuo se naprijed, tako da je jasno vidio svoje smeđe oči. Sad mu se činilo neshvatljivim da je tako dugo mogao gajiti toliku srditost prema njoj. Uvijek je htio više od nje — kajanje nikad nije bilo dovoljno. Nije ni pomislio na to koliko je ona već izgubila prije no što ju je prisilio da izgubi i njega. Duboko je udahnuo. Žaljenje mu je pritiskalo um i nije se želio suočiti s izazovima toga dana, no bio je spreman za njih. Sebastian je u ćeliji igrao »par-nepar« sa stražarom. Klečao je na krevetu, u odijelu i s kravatom, i smijuljio se. Porota bi ovo trebala vidjeti, pomisli Daniel: nikakvo čudovište, već dijete koje još uvijek uživa u djetinjim stvarima. »Hoćete se igrati, Danny?« pitao je Sebastian. »Ne, uskoro moramo ići.«

Sudac je pristao da Sebastian svjedoči, ali ništa osim video prijenosa nije dolazilo u obzir. Nitko nije mogao znati kako će se dijete snaći u toj situaciji, a tu su bila i praktična pitanja, primjerice

činjenica da je prenizak za odjeljak za svjedoke, a porotnici moraju vidjeti njegov izraz lica. Pravosuđe je tijekom godina pretrpjelo mnogo kritike zbog ravnodušnosti prema djeci optuženoj za ozbiljne zločine, a sudac Baron nije želio dati povoda daljnjim kritikama. Video će biti prikazan u sudnici, ali posjetitelji na galeriji neće ga moći vidjeti. Dok je prilazio sudnici broj trinaest, Daniel je provjerio mobitel. Imao je poruku od Cunninghama: Ugovore za kuću treba potpisati krajem tjedna. Nazovite me kasnije. Daniel je zastao nasred popločenog hodnika, dok su se nad njim nadvijali kameni svodovi staroga suda. Ne sad. Ne sad. Duboko je izdahnuo i čvrsto stisnuo usne. Irene se pojavila kraj njega. Ugasio je mobitel i spremio ga u džep. »Čuj, želim da ga danas pomno motriš. Učini li ti se da se ne može s time nositi, prekidamo. Čini se da s tobom otvoreno razgovara«, rekla je. »Ja neću biti s njime. Imaju socijalnu radnicu...« »Znam, ali imat ćemo redovite stanke. Provjeravaj ga.« »Može... Sretno«, reče Daniel.

»Časni sude, pozivam Sebastiana Crolla.« Ekran je zatreperio i pojavilo se Sebastianovo lice. Sjedio je uspravno i jedva primjetno se smješkao. »Sebastiane?« reče Philip Baron okrećući se prema ekranu. »Da, gospodine?« Daniel se zavalio u stolac. Da, gospodine. Dok su vježbali za svjedočenje, nitko Sebastianu nije rekao da se sucu tako obrati. Daniel je bacio pogled na galeriju. Danas je bila puna, ali nemirna. Osjetio je nezadovoljstvo novinara što ne mogu vidjeti ekran: ugledao je istegnute vratove i prste na ogradi balkona. »Želim te nešto pitati. Znaš li što znači govoriti istinu?« »Da, gospodine, to znači da se ne smije lagati.« »A znas li razliku između istine i laži ?« »Da, istina je ono što se zaista dogodilo, a laž ono što nije.« »A ako danas obećaš da ćeš govoriti istinu, što misliš da to znači?« »Da moram govoriti istinu.« »Dobro«, Baron reče nazočnima. »Neka prisegne.« Irene je ustala. »Prvo želim da nam ispričaš o svom odnosu s Benom Stokesom. Koliko si poznavao Bena?« »Otprilike tri ili četiri godine.« »A kako bi ga opisao? Bi li rekao da ti je bio prijatelj?«

»Bio mi je prijatelj, susjed i školski kolega«, razgovijetno reče Sebastian. »Jesi li se redovito igrao s njime?« »Katkad sam se igrao.« »Koliko često?« Sebastianov lik na ekranu bio je zamišljen; svoje je krupne zelene oči svrnuo u stranu dok je razmišljao o pitanju. »Vjerojatno oko triput na mjesec.« »I što biste zajedno radili?« »Pa, u školi bismo se obično loptali ili igrali lovice. Kad bismo bili kod kuće, on bi posjećivao mene ili ja njega, ali obično bismo se igrali vani.« »Sebe, jesi li vidio Bena onoga dana kad je nestao?« »Jesam.« »Možeš li nam reći što se dogodilo?« »Pa, kao što sam rekao i policiji, on se vani igrao na biciklu pa sam ga pitao želi li se igrati sa mnom. Neko smo se vrijeme igrali pred kućom, a onda smo odlučili otići na igralište.« »Čija je to bila odluka?« »Pa, zajednička, valjda.« Umiješao se sudac, a teški su mu se obrazi zarumenjeli od ljutnje. »Morate usporiti, gospođice Clarke. Zaboravljate da ja to moram pribilježiti!« »Istina, časni sude, malo sam se zanijela... A sad, Sebastiane, malo sporije — jesi li rekao majci kamo ideš?« »Nisam.« »A zašto?« »Pa, samo smo išli u park. To je odmah preko puta i vratili bismo se za čas.« Daniel je glasno izdahnuo kroz nos. Sebastian je promijenio ritam govora, zastajkivao nakon svakog izraza, kako bi sucu dao vremena da zapiše. »Što se dogodilo kad ste došli u park?« »Trčali smo i lovili se, a onda smo se potukli u igri, no to se pretvorilo u pravu tučnjavu... Ben me počeo vrijeđati i gurati... Prvo sam mu rekao da prestane, ali nije htio. Zato sam i ja gurnuo njega. Tad je visoki čovjek sa psom povikao na nas... Gospodin Rankine.« Irene se na trenutak lecnula. Sebastian je zapamtio ime svjedoka. »Rekao nam je neka prestanemo — i jesmo, na neko vrijeme. Otrčali smo preko vrha brežuljka.« »Što se zatim dogodilo?« navodila ga je Irene. Nakašljala se. »Pa, dotrčali smo na igralište. Bilo je zatvoreno, ali svejedno se može ući. Popeli smo se do vrha penjalice, ali onda sam se sjetio mame. Bila je prilegla jer ju je boljela glava. Pomislio sam da bih se trebao vratiti kući i provjeriti kako je...«

Daniel je vidio kako su se Ireneina ramena opustila. Sebastian je govorio sve kako su se dogovorili. »Ali... Ben nije htio da odem kući. Opet me počeo naguravati. Bojao sam se da će me gurnuti s penjalice. Udarao me šakom u trbuh, povlačio za kosu i krivio mi ruku. Rekao sam mu da prestane, ali nije htio pa sam mu onda rekao da više nije zabavno i da svakako idem kući.« »I onda?« poticala ga je Irene. »Pa, spremao sam se spustiti, no činilo se da je Ben zaista tužan što idem kući. Želio je ostati vani. Rekao je da će skočiti s penjalice. Rekao sam mu: >Pa hajde onda<, ali mislio sam da neće to učiniti. Mislim da me htio zadiviti. Ipak sam ja stariji od njega«, reče Sebastian smiješeći se. »Želio me spriječiti da odem kući...« »Je li Ben skočio s penjalice?« »Jest, skočio je i nezgodno se dočekao. Udario se u nos i čelo; bilo je krvi. Prevrnuo se na leđa, a ja sam sišao da mu pomognem.« »Kako si mu pomogao?« »Pa, zapravo mu nisam pomogao. Znam nešto prve pomoći, ali ne previše. Nagnuo sam se nad njega i pokušao zaustaviti krvarenje. Iz nosa mu je jako tekla krv. Cijelo lice mu je bilo crveno... Ali ljutio se na mene. Ponovno me vrijeđao. Nisam znao zašto jer je skakanje s penjalice bila njegova ideja.« »Što se zatim dogodilo?« »Ostavio sam ga na igralištu. Rekao sam mu da ču ga tužiti njegovoj mami da me udarao i vrijeđao, ali nisam. Bojao sam se da ću upasti u nevolje jer sam mu uzvratio dok smo bili u parku. Sad mi je žao što sam ga ostavio ondje. Ne znam tko mu je naudio, ali katkad poželim da ga nisam tako ostavio. Mislim da sam možda mogao nešto učiniti...« »Zašto to misliš?« pitala je Irene. Daniel je po tonu njezina glasa znao da se gotovo boji njegova odgovora. Koristi se iskazima koje je čuo, pomisli Daniel. Želi objasniti ekspiriranu krv na svojoj majici. Daniel se zapitao oponaša li on to drugog svjedoka koji je izrazio žaljenje što onoga dana ništa nije poduzeo — Rankinea. »Nisam znao da će mu netko nauditi. Da smo se pomirili i zajedno otišli kući, možda bi još uvijek bio živ.« Sebastian je ponovno pogledao ravno u kameru. Daniel je zadržao dah. Jedva primjetni osmijeh je nestao, a zelene oči kao da su se napunile suzama. »Koliko je sati bilo kad si Bena ostavio na igralištu i vratio se kući?« »Došao sam kući oko petnaest sati.« »Hvala, Sebastiane«, reče Irene. Sjela je, a zatim uputila optimističan pogled svome pomoćniku Marku, koji je sjedio iza, te podigla obrvu prema Danielu.

Nakon stanke Gordon Jones je ustao da ispita Sebastiana. Jedva primjetni osmijeh vratio se na dječakovo lice. Daniel se, užasnut, nagnuo naprijed. »Sebastiane, jesi li čuo policijske snimke puštene na početku suđenja — snimke tvoga ispitivanja u pritvoru?« »Jesam, gospodine.« »Čitam transkript tvoga iskaza: >Otišli smo na igralište i popeli se do vrha penjalice, no onda sam ja morao ići kući. Htio sam vidjeti kako mi je mama, trebam li joj izmasirati glavu. < Sjećaš li se da si policiji to rekao?« Na velikom ekranu vidjelo se kako Sebastian kima glavom, ne trepnuvši. »Sebastiane?« ponovno se ubacio sudac Baron. »Znam da ti je vjerojatno čudno biti... na televiziji, takoreći... ali molim te da artikuliraš svoje odgovore. To bi nam puno pomoglo. Kad kažem >artikuliraše, mislim...« »U redu, shvaćam. Ne mogu samo kimnuti, moram reći >da<.« »Tako je«, reče Baron. Sucu se licem razvukao lagani, zgužvani osmijeh poštovanja, koji je uperio u svoje bilješke. »Sjećaš li se da si policiji dao takav iskaz?« ponovio je Jones. »Sjećam se.« »Tek kasnije, kad su ti policajci rekli da su na tvojoj odjeći i cipelama pronašli krv Bena Stokesa, naglašavajući pritom da je riječ o ekspiriranoj krvi, promijenio si priču i prvi put spomenuo pad s penjalice i krvarenje iz nosa. Nije li tako?« »U policijskoj postaji bio sam jako prestrašen«, reče Sebastian. Oči su mu bile goleme i Daniel je zurio u njih. »Oduzeli su mi svu odjeću i navukli mi odijelo od bijelog papira... Rekli su mi da ne mogu vidjeti mamu — nisu je htjeli pozvati natrag unutra — dok im nisam odgovorio na sva pitanja. Jako sam se zbunio. Jednostavno sam se strašno bojao.« Ponovno se učinilo da se njegove uvećane oči zamagljuju suzama. Daniel se opet nasmiješio u sebi. Čvrsto je vjerovao da će Sebastian nadvladati Gordona Jonesa. Strelice optužbe će ga raniti, ali ne i uništiti. Sebastian je zapamtio Danielov bijes kad su detektivi odgađali dovođenje Charlotte u prostoriju za ispitivanja i sad je to koristio na sudu. Psiholog Baird im je nanio štetu jer ga je optužba okrenula u svoju korist, no Sebastian je sad izokretao vlastiti slučaj. Mnogim Danielovim odraslim klijentima manjkalo je lukavštine kakvu je pokazivao ovaj dječak. »Bojao se ti ili ne, shvaćaš da si policiji najprije ispričao jednu priču, da bi je zatim, kad si shvatio da ne drži vodu, promijenio... Lagao si. Nije li tako, Sebastiane?« »Mislim da zapravo nisam lagao. Samo sam bio prestrašen i zbunjen pa mi se sve pomiješalo i neke sam stvari zaboravio. Samo sam htio vidjeti mamu.« »Sebastiane«, nastavio je Gordon Jones, »krv Benjamina Stokesa pronađena je na tvojoj majici, trapericama i tenisicama; tvoja koža pod njegovim noktima, a vlakna s tvojih traperica na pojasu njegovih hlača, kao da si ga — a siguran sam da si čuo kako patoja tako misli — zajahao. Jesi li Bena Stokesa na igralištu udario ciglom u lice?«

»Nisam, gospodine.« »Jesi li ga udario u lice i time mu slomio kosti očne duplje te nanio tešku ozljedu glave koja je rezultirala njegovom smrću?« »Nisam, gospodine.« Sebastian je sad glasnije govorio, ustrajno. Oči su mu bile širom otvorene i okrugle. »Mislim da si ti lažljivac. Priznaješ da si lagao policiji?« »Bio sam zbunjen. Nisam lagao.« »I sad lažeš nama, zar ne?« »Ne, gospodine, ne lažem«, reče Sebastian. Pognuo je glavu. Svojom sitnom rukom prekrio je lice. Zglobom kažiprsta dodirnuo je oko, kao da želi zaustaviti suzu. Prisutni su nekoliko trenutaka slušali dječakovo šmrcanje, a onda je sudac pitao socijalnu radnicu koja je sjedila sa Sebastianom treba li dječak pauzu. Daniel je vidio kako se socijalna radnica nagnula prema Sebastianu. Sebastian je odmahnuo glavom i odmaknuo se od nje. Jones je nastavio. Listao je po fasciklu pa se Daniel zapitao hoće li izvući još neki policijski transkript. Šutio je duže no što je trebalo. Jones je bio glumac: držao se dostojanstveno, koristio svoj trenutak pod svjedima pozornice što je duže mogao, ne bi li svu pozornost usmjerio na sebe. »Jesi li ti pametan dječak, Sebastiane?« »Mislim da jesam.« »Misli li to mnogo ljudi?« »Možda.« »Misle li to tvoji učitelji?« »Valjda.« »Tvoji roditelji?« »Da.« »I ja mislim da si pametan, Sebastiane. Mislim da si jako pametan dječak...« Sebastian se stisnutih usana nasmiješio zbog pohvale. »Vrlo dobro razumiješ što se danas zbiva na sudu, zar ne?« Jonesov glas bio je zlokoban. »Razumio si što je doktorica rekla o ozljedama Benjamina Stokesa i krvi i DNK na tvojoj odjeći, zar ne?« Sebastian je oprezno kimnuo glavom, a onda rekao: »Da.« »Gledaš li televiziju, Sebastiane?« »Gledam.« »Svaki dan?« »Skoro svaki dan, da.«

»Koliko sati na dan gledaš televiziju?« »Ne znam. Možda dva ili tri.« »Što voliš gledati?« »Većinu toga.« »Voliš li gledati serije o policajcima?« »Katkad.« »Kriminalističke serije u kojima pokušavaju pronaći ubojicu?« »Katkad.« »Tako. Zanimaju li te ubojstva, Sebastiane?« »Svakoga zanimaju ubojstva«, reče Sebastian. Daniel je zadržao dah. »Hoću reći, mnogo je serija o tome. Ne bi ih bilo toliko da ljude to ne zanima.« Daniel je izdahnuo. »Jesi li čuo kad je doktor ranije rekao da pokazuješ nezdravo zanimanje — štoviše, morbidnu znatiželju — za krv, smrt i ozljede?« Jones je svaku riječ polako izgovorio, uživajući u dramatici dok su samoglasnici krvnički odzvanjali po sudnici. »Jesam, čuo sam, ali mislim da on ništa ne zna o meni. Vidio me samo dvaput. Ne zna što me zanima, niti što volim, a što ne. Ništa ne zna.« »Tako«, reče Jones, gotovo sam sebi. »Stručnjak ne zna ništa... No ipak je komentirao činjenicu da ti je ranije dijagnosticiran Aspergerov sindrom. Imaš li Aspergera, Sebastiane?« »Nemam!« Dječakovo lice se namrgodilo. Zelene oči su mu se smračile, a obrve spustile. »Znaš li što je Aspergerov sindrom?« Sebastian je sjedio bez riječi, mršteći se. Irene je skočila na noge. »Časni sude, ako dopustite, stručnjak je svjedočio da Sebastian nema Aspergerov sindrom, koji mu je ranije dijagnosticiran.« Baron je slegnuo ramenima i spustio kutove usana. »Istina. Gospodine Jonese, molim vas da drukčije sročite pitanje.« »Da te pitam, Sebastiane, je li istina da uopće nemaš prijatelja?« »Imam prijatelje.« »Tako. Tvoji učitelji tvrde drukčije. Tko su tvoji prijatelji? Ben Stokes?« »Imam prijatelje.« »Shvaćam. Ovdje imam tvoj školski dosje. U njemu piše da si nasilnik, da nitko ne želi biti tvoj prijatelj jer si zao prema drugoj djeci.« »To nije istina.« Sebastian je tiho, ali naglašeno srdito prosiktao riječi »nije« i »istina«. Daniel je ispod glasa počeo šaptati: »Sve je u redu, smiri se. Dobro ti ide, samo se smiri.«

Irene se malčice okrenula na stolcu i dobacila brz pogled Danielu. Kimnuo joj je u znak da će sve biti u redu, ali sam više nije bio siguran. »Je li istina da, čak kad se s nekim i sprijateljiš, to potraje vrlo kratko?« »Nije.« »Druga djeca ne žele biti u tvojoj blizini, zar ne, Sebastiane?« »Ne.« Dječak nije vikao, no pokazali su se njegovi donji zubi. Bili su sitni i bijeli, poput zuba štuke. »Nije li istina da, čim te druga djeca upoznaju, više ne žele biti tvoji prijatelji?« »Nije!« Svi u sudnici gledali su kao opčinjeni. Sebastianovi obrazi na ekranu bili su zajapureni od gnjeva. »Ovdje imam bilješke iz pritvora u kojemu trenutno boraviš. Upravitelj izričito spominje tvoju nesposobnost slaganja s drugom djecom i sklapanja prijateljstava...« Irene je ustala. »Časni sude, moram prosvjedovati. Moj klijent je nedužan dječak zatvoren u pritvoru u kojem je daleko najmlađe dijete među velikim brojem ozbiljno poremećenih tinejdžera. Smatram da je posve jasno — i na čast mome klijentu — što mu je u takvim okolnostima teško sklapati prijateljstva.« Zavladala je kratka tišina; Daniel se opustio kad su i Jones i Baron prihvatili Irenein prigovor. »Vratimo se na Benovo ubojstvo... Ubojstvo je, naposljetku, ono što tebe zanima. Imao si Benovu krv na svojoj odjeći i tenisicama — kakav je to bio osjećaj?« »Kako to mislite?« Sebastian se na trenutak smirio jer ga je privuklo Jonesovo neobično pitanje. »Pa, kad je Ben navodno razbio nos, a njegova krv poprskala tvoju odjeću i tenisice, kakav je to bio osjećaj?« »U redu. Bila je to obična krv. Svi mi imamo krv.« »Tako, znači, osjećao si se sasvim dobro dok si poprskan Benom krvlju išao kući?« »Osjećao sam se u redu. Bilo je to nešto prirodno.« Sebastian je gledao prema kutu ekrana, kao da se prisjeća. Njegov jedva primjetni smiješak se vratio. »A kad se Ben ozlijedio, kako si se tada osjećao?« »Pa, njega je boljelo, ne mene. Ništa nisam osjećao.« »Što misliš, kako se Ben osjećao?« »Pa, pao je i tekla mu je krv, ali to se katkad dogodi kad se udariš u nos. Katkad... ne moraš nekoga jako udariti... katkad je dovoljno da ga pljusneš i već mu krene krv iz nosa. Nosovi su prilično osjetljivi.« Daniel je osjetio bol u ošitu. Sebastian se doimao tako dalek. S druge strane ekrana činilo se da je u drugoj dimenziji i da ga nikakvi njihovi napori ne mogu spasiti. Bio je nepopravljiv, izgubljen. Porotnici su čuli dječaka bez empatije kako govori o ničim izazvanom nasilju, ali Daniel je znao da se Sebastianove riječi izričito odnose na King Konga dok mu tuče majku.

»Jesi li udario Bena, Sebastiane, da mu poteče krv iz nosa?« Gordon Jones je gotovo šaptao. Daniel se iznenadio što ga je Sebastian uopće čuo. Da se ispitivanje odvijalo u sudnici, Jones bi morao govoriti glasnije. Sebastian je odmahnuo glavom. »Nisam.« »Krv je... prirodna«, ponovio je Jones. »Svi mi imamo krv... Dok si bio poprskan Benovom krvlju, osjećao si se dobro. Jesi li ikad bio poprskan još nečijom krvlju, Sebastiane?« »Pa... vlastitom... kad bih se ozlijedio.« »Tako. Još čijom?« Sebastian se na trenutak zamislio, svrnuo zelene oči u stranu i pogledao gore prisjećajući se. »Maminom... ne kad sam se rodio — jer pri porodu bude puno krvi i dijete se umaže njome — nego kasnije, kad bi se ozlijedila i dotaknula me.« »Tako. Jesi li ikad izazvao krvarenje druge osobe?« Irene je ustala. »Časni sude, moram dovesti u pitanje relevantnost ovoga ispitivanja.« Baron je kimnuo i glasno se nakašljao. »Istina, gospodine Jonese, molim vas da se držite teme.« »U redu, časni sude. Sebastiane, jesi li rekao policiji — sad čitam transkripte tvoga ispitivanja: »Znaš li čija bi krv mogla biti na tvojoj majici, Sebastiane?« »Ptičja?« »Zašto? Jesi li naudio nekoj ptici?« »Nisam, ali sam jednom vidio mrtvu pticu pa sam je podignuo. Bila je još topla i krv joj je bila sva ljepljiva.« Irene je opet ustala. »Časni sude«, počela je, ali Baron ju je utišao pokretom ruke. »Želim čuti odgovor«, rekao je. »Ali, gospodine Jonese, gospođica Clarke ima pravo — morate jasnije postavljati pitanja.« »U redu, časni sude.« Irene je sjela. »Sjećaš li se da si to rekao policiji, Sebastiane?« pitao je Jones. »Da.« »Zašto si mislio da krv na tvojoj odjeći pripada ptici, a ne Benu?« »Zbunio sam se. Pticu sam dirao neki drugi dan.« »Tako, neki drugi dan. Jesi li ozlijedio tu pticu?« »Nisam«, reče Sebastian, no onda ušuti. Skrenuo je pogled ulijevo, prema gornjem kutu ekrana, dok je razmišljao. Daniel je pomislio da izgleda poput maloga sveca pred progoniteljima. Uvukao je donju usnu u usta i počeo je sisati. Zatim ju je ispustio uz zvuk nalik na poljubac. »Pomogao sam joj...« »Ispričaj mi o ptici, Sebastiane. Što si joj učinio da je njezina krv prešla na tvoju odjeću?«

Sebastian je opet podigao oči prisjećajući se. Na velikom ekranu dječakove oči izgledale su golemo. »Pa... jedan sam dan u parku pronašao pticu. Imala je slomljeno krilo. Bila je to golubica ili tako nešto. Vrtjela se u krug jer nije mogla poletjeti. Uginula bi, znate. Pojela bi je lisica, ili pas, ili mačka, ili bi jednostavno uginula od gladi...« »Shvaćam. I što si ti učinio?« Jones je tijelom bio okrenut prema poroti, no svaki put kad bi se obratio Sebastianu, pogledao bi prema kameri. »Nogom sam joj zdrobio glavu. Morao sam joj skratiti muke, ali nikako nije ugibala. Kandže su joj se i dalje micale.« Kao da riječi nisu dovoljne, Sebastian je obje ruke podigao ispred lica. Ispružio je prste poput kandži i počeo trzati njima. »Pa sam je morao dokrajčiti.« » Što si učinio?« pitao je Jones. »Otrgnuo sam joj glavu i onda se... smirila.« Sebastian je ponovno pogledao ulijevo i gore, prisjećajući se. »Ali pritom sam se umrljao ptičjom krvlju.« Sebastian je pogledao ravno u kameru. Trljao si je ruke kao da ih pere. Daniel je ispod stola stisnuo ruke. Bile su mokre od znoja. »Zašto si zaključio da moraš ubiti pticu, Sebastiane?« prošaptao je Gordon Jones, ne gledajući u kameru. »Rekao sam vam. Ionako bi uginula. Morao sam joj skratiti muke.« »Mogao si je odnijeti veterinaru. Zašto joj nisi htio pomoći ? Zašto si je odlučio ubiti?« »Mislim da veterinari ne pomažu golubovima sa slomljenim krilom«, reče Sebastian. Njegov je ton bio autoritativan, podozriv. »I veterinar bi je ubio, samo iglom.« Riječ igla. kao da je probila membranu tišine u sudnici. Začulo se šuškanje dok su se porotnici meškoljili na mjestima. »Kako si se osjećao kad je ptica bila mrtva?« pitao je Jones. »Pa, bila je još mala, a morala je uginuti, pa je to bila šteta. Ali dobro je što nije patila.« »I Ben Stokes je još bio mali. Jesi li se uzrujao kad je on umro?« Sebastian je žmirnuo dva-tri puta; okrenuo je glavu u stranu, kao da očekuje da mu Charlotte prstima prođe kroz kosu. »Pa... i ja sam još mali«, reče. »Zašto vas sve toliko zanima Ben? On je sad mrtav, a ja sam još tu.«

U sudnici je vladala neprirodna tišina. »Nemam više pitanja, časni sude«, reče Jones. »Gospođice Clarke?« pitao je Baron. Daniel gotovo nije mogao disati, no Irene je ustala. Unatoč Sebastianovu iskazu, doimala se snažno, smiono. »Sebastiane«, zazvala ga je.

Glas joj je bio zvonak i razbudio je sudnicu. Sebastian se nanovo okrenuo prema kameri, žmirkajući. »Ben Stokes bio je tvoj prijatelj. Zbog čega ti je sve bio drag?« »Bio je smiješan i... jako je dobro radio kolut unatrag. Ja ga ne mogu napraviti. Boli me vrat.« »Poznavao si Bena gotovo četiri godine. Jeste li se ikad tako potukli da je jedan od vas morao ići u bolnicu ili primiti prvu pomoć?« »Ne. Katkad bismo se igrali hrvanja i nekoliko puta smo se potukli, ali nismo se ozlijedili.« »Tako. Jesi li ubio Bena Stokesa osmoga kolovoza ove godine?« »Nisam.« Sebastian je bio tih i spustio bradu na prsa. »Jesi li osmoga kolovoza na igralištu udario svoga prijatelja Bena Stokesa ciglom u lice?« »Nisam!« Sebastianova usta su se stisnula u krug, dok je oči oborio u očaju. Daniel je osjetio kako se energija u sudnici promijenila. Porotnici, pa čak i ljudi na galeriji, doimali su se šokirani što je Irene na tako izravan način postavila pitanje djetetu. Međutim, Daniel se ponosio njome. Možda sad svi zaborave pticu. »Nemam više pitanja, časni sude.« Više se nije čuo Sebastianov glas, samo zujanje videa. Sebastian je zurio u kameru, blistavih očiju i lagano nasmiješenih ružičastih usana. Otro je jedno pa drugo oko te pogledao gore. Njegovo blijedo lice posljednji je put zaokupilo pozornost prisutnih, a onda se monitor ugasio.

Daniel je izašao jer mu je trebalo zraka. Morat će se spustiti i posjetiti dječaka prije no što se nastavi suđenje. Bilo mu je teško gledati Sebastianovo svjedočenje. Podigao je ovratnik i promatrao oblake koji su se natiskivali na zgrade. U glavi su mu se brkala stara i nova sjećanja. Vidio je Sebastianovo lice uvećano na ekranu, čuo štropot bačenoga vjedra i lopate u Minnienu dvorištu, a onda je vidio kako opet pada — gubi ravnotežu i strovaljuje se na bolesni kuk kad se otrgnuo od nje. Povrijedio ju je, sad je to shvatio. Vlastita bol zbog njezine laži sad mu se činila manje bitnom od boli koju je on prouzročio njoj. Oduvijek je znala što je najbolje za njega. Tada to nije shvaćao, no ona ga je zaštitila. Pomislio je na njezine posljednje dane, kako ga je prije smrti željela još jednom vidjeti, znajući da ipak neće doći. Bila je jedina osoba za koju je iskreno vjerovao da ga je voljela. Sklopio je oči prisjećajući se njezine tople, teške ruke na svojoj glavi kad bi mu zaželjela laku noć. Čak i tijekom godina ljutnje nikad nije posumnjao u to da ga je voljela. Nadao se da je znala da i on voli nju. Godinama ju je nijekao, ali sad je priznavao sve što je za njega učinila.

Daniel je otišao vidjeti kako je Sebastian. Opet se u ćeliji igrao sa stražarom. Bio je pričljiv i pun energije, penjao se na krevet, a ruke pružao prema stropu. Činilo se da ga unakrsno ispitivanje nije dotaknulo; nije bio svjestan koliko je bio dobar ili loš.

»Jesam li bio dobar?« pitao je Sebastian žmirkajući prema Danielu. Daniel je stavio ruke u džepove. »Bio si u redu.«

Vrativši se gore, nazvao je Cunninghama. »Laknut će vam što je sve gotovo«, reče Cunningham. »Znam da ste mislili kako će nam trebati cijela vječnost da prodamo kuću, ali ovo ide brže no što sam mogao sanjati. Hoćete li doći gore ili želite da ja sve obavim?« »Vi obavite«, brzo će Daniel. Prošao je rukom kroz kosu i okrenuo se na hodniku. »Zapravo... Možete li pričekati? Možda dođem za vikend. Želim još jednom vidjeti kuću — samo... Možete li pričekati?« »Naravno. Žao mi je što vam je sad... nezgodno.« »Kako to mislite?« »Vidio sam vas na televiziji. Ubojica iz Angela. Vi radite na tom slučaju.« Daniel je duboko udahnuo. Svi drugi već su donijeli sud o Sebastianu. Pitao se što će porota odlučiti.

30 ones je izgledao pobjedonosno dok je bacao pogled na svoje bilješke. Jutro je bilo predviđeno za Jzavršne riječi, dok je sučev siže trebao uslijediti poslijepodne. Sudac je ušao u sudnicu, a galerija se napunila. Daniel je pokušavao ne gledati u lica novinara. Jones je spustio papire na govornicu i okrenuo se prema poroti, ruku u džepovima, ljuljajući se na petama. Danielu je izgledao zadovoljan samim sobom. »Prisjetite se svega što ste čuli o događajima osmoga kolovoza ove godine... Čuli ste optuženikovo priznanje da se toga dana igrao s malim Benom Stokesom. Svjedok ga je vidio kako se tuče s Benom u parku, a kasnije ga je prepoznao i na igralištu, gdje je Ben kasnije pronađen mrtav. Priroda ozljede koju je Ben pretrpio jest takva da ne možemo točno utvrditi vrijeme napada, već samo vrijeme smrti — a ona je nastupila oko osamnaest sati. To znači da je Ben svoju kobnu ozljedu mogao pretrpjeti u bilo koje doba poslijepodneva ili predvečerja, budući da je posljednji put viđen živ oko četrnaest sati. Optuženi tvrdi da ima alibi — svoju majku — od petnaest sati nadalje, no čuli ste kakav je koktel sedativa ona popila toga dana i s pravom se možete zapitati je li onda pouzdana svjedokinja. Forenzičari su vam objasnili kako je krv žrtve dospjela na napadačevu odjeću. Podsjećam vas da je optuženi imao obrambene ogrebotine po rukama te vlakna žrtvine odjeće na svojim trapericama, što ukazuje na to da je zajahao žrtvu. U tom je položaju optuženi pomoću sile teže mogao žrtvi zadati ozbiljne, stravične ozljede lica, od kojih je mali Ben doslovno iskrvario. Forenzičar je potvrdio da su krvave mrlje na optuženikovoj odjeći posljedica >nasilnog napada na područje lica ili nosa, zbog čega je žrtva ispuhnula krv na napadača<.« »Nemojte se zavaravati.« Jones je zastao i kažiprstom upro u govornicu da naglasi svoje riječi. Bez treptanja je gledao u porotu. »Ovo ubojstvo nije bilo lako izvesti. Nije bilo slučajne nezgode, nitko nije izgubio ravnotežu i pao. Ovo je bilo agresivno, krvavo ubojstvo, izvršeno licem u lice. Sam optuženi govorio je o svojoj fascinaciji ubojstvima i smrću. Stručnjaci su posvjedočili da on pati od blažeg poremećaja srodnog Aspergerovu sindromu — poremećaja zbog kojeg je sklon nasilju i teško sklapa prijateljstva, ali koji ga ne bi spriječio da laže o svojim postupcima. A lagao je kad vam je u svome iskazu rekao da nije ubio žrtvu. Čuli ste iskaze njegovih susjeda, čiju je djecu terorizirao prije no što je sve odveo korak dalje i brutalno ubio Benjamina Stokesa. Prijetio im je razbijenim staklom, a i samu je žrtvu maltretirao i ozlijedio prije no što ju je osmoga kolovoza naposljetku ubio. Znate kakvi su dečki, ali ovaj je dječak u svome susjedstvu poznat kao opasan. Dokazano je da je sposoban za ovaj užasan zločin. Forenzički dokazi smještaju ga na mjesto zločina. Znamo da su se optuženi i žrtva tukli, a žrtvina je krv dospjela na optuženikovu odjeću. Sebastian Croll je dokazano nasilan dječak s bolesnim zanimanjem za ubojstva — a osmoga kolovoza ove godine i sam je ubio. Znam da ćete, kad razmotrite činjenice ovoga slučaja, zaključiti da je optuženi, Sebastian Croll... kriv.«

Daniel je već vidio novinske naslove: NASILNIK S bolesnim zanimanjem za ubojstva. Sjetio se Tyrelova suđenja i kako se presuda doimala kao tek još jedan nasilan čin. Kad je počela pauza, Daniel je slijedio Crollove iz sudnice. Čak je i koža na Charlotteinu licu drhtala. Otpratio je supružnike do čekaonice. Kenneth Croll je ženu držao za lakat i kormilario njome. Tražio je da mu donese kavu, no Charlotte se toliko tresla da nije uspijevala ubaciti kovanice u automat. Daniel joj je pomogao i ponio šalice do Kennetha, koji se zavalio u stolac, raširenih nogu i ruku sklopljenih iza glave. »Možemo se žaliti?« upita Kenneth. »O žalbama govorimo tek kad optuženog proglase krivim«, odvratio je Daniel. Crollove oči kao da su bijesno bljesnule. Daniel ga je pogledao u oči.

Vrativši se u sudnicu, Daniel pomisli da Irene izgleda nervozno. Nikad je prije nije vidio nervoznu. Bila je uzvrpoljena i vrtjela je ručni sat oko zapešća. Nije imao prilike da joj se obrati, no ona se okrenula i pogledala ga. Daniel je nečujno ustima oblikovao riječ »Sretno«. Nasmiješila se i odvratila pogled. Kad su je pozvali, Irene je ustala i odložila otvorenu bilježnicu na govornicu. Zavladala je tišina dok je pogledavala bilješke i prisjećala se argumenata. Kad su branili Tyrela, Irene je prethodne noći pred Danielom vježbala završnu riječ. Sjećao se kako je bosa, samo u najlonkama, koračala amo-tamo. Sad se okrenula prema poroti. »Sebastian... je dječak«, počela je. Više nije izgledala nervozno: stajala je uspravno, uzdignute glave. »Sebastianu je jedanaest godina. Da je osamnaest mjeseci mlađi, ne bi danas stajao pred vama. Sebastian je dijete kojemu sude zbog ubojstva. Optužen je da je ubio drugog dječaka, još mlađeg od sebe. Benovo ubojstvo je tragedija i normalno je da smo svi shrvani zbog njega... ali nećemo zadovoljiti pravdu osudimo li pogrešnu osobu, a pogotovo ne bude li to drugi nedužni dječak. Sve novine vole dobru priču. Znam da ste čitali o ovome slučaju u novinama još i prije no što ste ušli u sudnicu, prije no što ste znali da ćete sjediti u ovoj poroti. Novine su pisale o propadanju društva, debaklu obitelji... Koristile su riječi kao što su >zao<, >pokvarene i >izopačene. Ali, dame i gospodo, moram vas podsjetiti da ovo nije priča. Na ovome suđenju nije riječ o propadanju društva, niti je vaš zadatak da se njime bavite. Vaš je zadatak da razmotrite činjenice, onako kako su vam bile predstavljene u ovoj sudnici, a ne u medijima. Vaš je zadatak da razmotrite dokaze i samo dokaze prije no što odlučite je li optuženi kriv ili nevin. Tijekom suđenja vidjeli ste neke grozne prizore i čuli neka uznemirujuća svjedočanstva. Prirodno je da, suočeni sa šokantnim nasiljem, želimo nekoga okriviti, želimo pronaći... odgovornog. Ali ovaj dječak nije odgovoran za nasilje koje su vam svjedoci opisali tijekom suđenja. A što su činjenice? Nema svjedoka ovoga groznog zločina. Nitko nije vidio napad na Bena. Svjedok je, doduše, tvrdio da je kasno poslijepodne vidio Sebastiana i Bena kako se tuku, ali taj iskaz nije pouzdan. Policija je pronašla oružje kojim je počinjeno ubojstvo, ali ono se ne može povezati ni s kim. Na cigli kojom je

ubijen mali Ben Stokes nije pronađen ni jedan otisak prsta, niti uzorak DNK. Pretrpio je cerebralni hematom, što znači da znamo u koliko je sati otprilike preminuo — oko osamnaest — ali ne znamo kad je napadnut i zadobio kobni udarac. Sebastian je bio kod kuće od petnaest sati nadalje, dobrano prije no što je prijavljen Benov nestanak. Sebastian priznaje da se ranije toga dana tukao s Benom. Rekao nam je da je Ben skočio s penjalice i razbio nos. Na Sebastianovoj odjeći pronađene su mrlje Benove krvi i vlakna s njegove odjeće, ali ništa više no što biste mogli očekivati nakon nekoliko sati igre izvan kuće, uključujući djetinju razmiricu i jednu nezgodu. Forenzičari koji su svjedočili u korist optužbe sami su vam rekli da bi na Sebastianovoj odjeći očekivali znatno više krvi da je zaista tako nasilno ubio Bena. Oni među vama koji imaju djecu znaju da male količine vlakana i krvi na Sebastianovoj odjeći nisu ništa neobično nakon obične grube igre. Bcnovo ubojstvo bilo je brutalno i iziskivalo određenu snagu. Znam da ćete posumnjati u apsurdnu tvrdnju tužiteljstva da je sitni dječak koji sjedi pred vama fizički mogao to učiniti. Znamo da je svjedok, gospodin Rankine, kratkovidan. Toga poslijepodneva nije vidio Sebastiana s Benom, ali je li vidio nekog drugog kako pokušava nauditi dječačiću? Rekao je da je moguće kako je zapravo vidio sitnu odraslu osobu.« Irene je okrenula stranicu u bilježnici. Duboko je udahnula i progutala slinu te nježno kimnula poroti. Daniel je promatrao porotnike. Pobožno su je slušali, gledali, vjerovali joj. »Čuli ste da Sebastian pati od vrlo blagog poremećaja poznatog kao PDD-NOS, koji je srodan Aspergerovu sindromu, i zbog toga se možda doima... napornijim od ostalih jedanaestogodišnjaka. Međutim, koliko god vam se on činio čudan, ne smijete dopustiti da vam to odvrati pozornost od činjenica ovoga slučaja. Sebastian je bio dovoljno hrabar da vam ispriča svoju stranu priče. Nije morao, ali želio vam se obratiti da čujete istinu o tome što se dogodilo onoga dana — njegovim vlastitim riječima. Sebastian je možda naporan, ali nije ubojica. Možda je nasilan u školi, ali nije ubojica. Činjenice: da je Sebastian ubio Bena, toga bi se dana vratio kući obliven krvlju. Ne bi došao kući u petnaest sati i gledao televiziju s mamom. Sebastian je sitan dječak i nikad ne bi mogao zamahnuti ciglom tako snažno da ubije Bena. Što je još važnije, nikakvi dokazi ne povezuju Sebastiana s ciglom i nitko ga nije vidio da ozljeđuje Bena. Viđen je kako naganja Bena po parku i tuče se s njime, no svjedoku se ta tučnjava doimala tako beznačajno da čak nije osjetio potrebu da fizički razdvoji dječake, a kamoli da obavijesti policiju. Taj svjedok optužbe otišao je kući i gledao televiziju jer ono što je vidio nije bio nasilni čin koji prethodi ubojstvu, već najobičnija razmirica između dvojice dječaka, koji su ga poslušali kad im je doviknuo da se prestanu tući. Što je još važnije, je li se policija pobrinula da u ovom slučaju pravda bude zadovoljena? Gospodin Rankine priznaje da je možda vidio odraslu osobu u svijetloplavoj ili bijeloj majici kako napada Bena. Što je policiju poduzela u vezi s time? Provjerili su snimke nadzornih kamera, na kojima ništa nisu pronašli. Što su još učinili...?« Irene je podigla obje ruke prema poroti, kao da ih poziva da se uključe. »Ama baš ništa.« Slegnula je ramenima i naslonila se na govornicu, kao da se predaje pred takvom površnošću. »Po svemu sudeći, moguće je da postoji odrasli napadač — netko odjeven u bijelu ili svijetloplavu majicu, tko je napao Benjamina pošto je Sebastian otišao s igrališta. Tu važnu činjenicu, koju nam je

izdvojio svjedok optužbe, nitko nije propisno istražio. Jesmo li sigurni da je ovaj dječak počinio taj zločin ili postoji mogućnost da je to bio netko drugi? Dakle, morate se zapitati: možete li mirne duše osuditi ovoga dječaka na temelju tih dokaza? Kad novine, užasne slike i iskaze ostavite po strani, kad pomislite da nema apsolutno nikakvih dokaza koji bi Sebastiana izravno povezali s Benovim ubojstvom — nikakvih forenzičkih dokaza tipičnih za takvu ozljedu, nikakvih otisaka prstiju na oružju kojim je počinjeno ubojstvo, nikakvih svjedoka samoga napada — morate doći do jedinog preostalog zaključka. Tužiteljstvo mora van svake sumnje dokazati da je optuženi kriv. Na optužbi je težak zadatak prikupljanja dokaza, ne na obrani. Sad morate promisliti jesu li u tome uspjeli ili zapravo sumnjate u indicije koje su vam podastrli. Pred vama ne stoji okorjeli zločinac s hrpom osuda u prošlosti. On je... mali dječak. Kad se vratite iz prostorije za vijećanje, želim da budete posve sigurni... posve sigurni da ste donijeli pravu odluku. Znam da ćete realno sagledati dokaze i shvatiti da je Sebastian... nevin. Ako mislite da je Sebastian nevin, morate ga osloboditi. Ako mislite da je Sebastian vjerojatno nevin, morate ga osloboditi. Čak i ako mislite da bi Sebastian mogao biti nevin, morate ga osloboditi.« Irene je skupila svoje bilješke. »Hvala na pozornosti.«

Sučev siže očekivano je trajao cijelo poslijepodne, a onda je porota izašla da razmisli o presudi. Daniel je dokasna radio u uredu, a zatim otišao u pivnicu popiti jednu prije fajrunta. Kad je bio na pola krigle, poslao je poruku Irene: »Mislim na sutra. Nisam siguran da sam spreman za to. Nadam se da si ti dobro.« Nije mu odgovorila.

Sutradan je bio petak. Daniel je radio cijelo jutro, sve dok ga nisu nazvali s viješću da je porota donijela odluku. Svi su se ponovno okupili u sudnici: odvjetnici, obitelj, novinari i javnost. Sebastian je sjeo pored Daniela i čekao odluku koja će mu odrediti ostatak života. Kad su se svi skupili, Daniel se osvrnuo po sudnici. Minute su vrtoglavo prolazile u zbrci sitnih događaja. Bacio je pogled na dječaka pored sebe i ponovno primijetio smionu nakošenost brade, budne zelene oči pune iščekivanja. Spustio je ruku na Sebastianova leđa. Dječak je danas bio vrlo elegantan u čistoj košulji, koja mu je bila prevelika oko vrata, i s prugastom kravatom. Pogledao je Daniela i nasmiješio se. Baron se podigao na stolcu i provirio iznad naočala prema Sebastianu i Danielu. »Dječak ne mora stajati.« Sudski službenik ustao je i obratio se poroti. »Molim da predsjedavajući porotnik ustane.« Porotom je predsjedala žena. Ustala je i sklopila ruke pred sobom. »Jeste li donijeli jednoglasnu odluku?« »Jesmo«, odgovori žena. Bila je srednjih godina i govorila razgovijetno.

»Smatrate li optuženoga, Sebastiana Crolla krivim ili nevinim za ubojstvo Benjamina Stokesa?« Daniel nije mogao disati. Zrak je bio težak. Sve su oči u pretrpanoj sudnici bile usredotočene na ženine usne, čekajući je da progovori. Daniel je osjetio kako napetost izbija iz dječaka pored njega. Kad je Tyrel bio na optuženičkoj klupi, Daniel se osjećao izolirano od njega i bespomoćno. No sad je bilo još gore: sa Sebastianom pored sebe, osjećao je slučajni dodir dječakove ruke, vidio jedva zamjetno ljuljanje njegova tijela, osjećao miris njegove čiste kose. Unatoč tome što je njegov mladi klijent sad bio pored njega, nije ga mogao zaštititi ništa više no što je zaštitio Tyrela. Kad bi Sebastiana proglasili krivim za ubojstvo, sudac ne bi imao pravo donijeti vlastitu odluku i morao bi ga osuditi na zatvorsku kaznu. Nakon osude o dužini kazne ne bi odlučivali pravni stručnjaci, već ministar unutarnjih poslova. Dječakov bi život tako bio tek pijun u političkim igrama: ministar bi najvjerojatnije produljio njegovu kaznu da se dodvori javnosti i medijima. Daniel je pomislio na godine koje bi dječak proveo u zatvorima za maloljetnike, a onda i za odrasle, na droge koje bi probao, ljude s kojima bi sklopio razne odnose, a onda ih neminovno izgubio, osjećaj otuđenosti od društva i budućnosti. Budućnost bi uvijek značila neku vrstu zatvora. Predsjedavajuća porotnica podigla je oči i pogledala službenika koji joj se obratio. Sebastian je duboko izdahnuo i istovremeno uhvatio Daniela za ruku. Daniel je dječaka palcem pomilovao po nadlanici, kao što bi Minnie možda učinila. Sjećao se hrapavosti njezina palca na svojoj dječjoj koži. Bio je to instinktivni čin brižnosti, a ona ga je, naposljetku, naučila što je to brižnost. Irene je stajala potpuno uspravno. Daniel je priželjkivao da i nju može primiti za ruku. »Nevin je.« »I svi se slažete s tom odlukom?« »Da.«

Nisu se začuli poklici oduševljenja. Sudnica je ostala u šoku. Otvorio se jaz tišine, a tek su se onda začuli glasovi, prigušeni i ustrajni, poput vala koji zapljuskuje obalu. Iz grla Benovih roditelja oteli su se jecaji, ljutiti prosvjedi. Baron je ušutkao nazočne. »Želim vas podsjetiti da ovo nije nogometni stadion.« »Što to znači?« pitao je Sebastian pošto su sudac i porota izašli, a galerija se ispraznila. I dalje je držao Daniela za ruku. »Znači da možeš ići kući, ljubavi«, reče Charlotte okrećući sina prema sebi. Vjeđe su joj drhtale dok su se dizale iznad njezinih krupnih očiju. Sebastian se — umoran i tanak — predao majci u zagrljaj. Ovila je ruke oko njega i razbarušila mu kosu. Sudnica se počela prazniti. Daniel je izašao za Irene i Markom u veliko predvorje Središnjega kaznenog suda. Dok se gurao prema izlazu, osjetio je kako ga je snažna ruka uhvatila za rame i okrenula. Nije stigao reći ni riječ, a Kenneth King Croll već mu je stiskao ruku i tapšao ga po leđima. Kenneth se zatim rukovao s Markom, a onda zgrabio Irene za ramena, lagano je stresao i poljubio u oba obraza. Kad ju je Kenneth pustio, Irene se okrenula prema Danielu i nasmiješila. Daniel ju je želio zagrliti, ali osjećao se zakočeno jer su njihovi klijenti bili u blizini.

»Kamo ćeš sada?« pitao je Daniel gledajući je, pokušavajući uloviti njezin pogled. »Natrag u ured, pretpostavljam. Ne znam. Iscrpljena sam. Možda odem kući. A ti? Moraš se upoznati sa sveprisutnim britanskim medijima.« »Suočiti se s neprijateljem.« »Da te onda pričekam?« pitala je. »Da, pričekaj me pa možemo otići na piće ili nešto slično. Možda se ovo malo oduži. Pokušat ću završiti čim prije.«

Pošto je Irene otišla, Daniel se okrenuo nazad prema sudnici. Upravo su izlazili roditelji Bena Stokesa sa svojim časnikom za vezu s obitelji. Osjetio je iznenadnu provalu suosjećanja prema njima. Paul je obgrlio Madeline oko ramena. Činilo se kao da je napola nosi. Hodala je sitnim koracima, spuštene glave, dok joj je kosa padala preko lica. Nadomak Daniela odgurnula je kosu i on je ugledao njezine crvene oči i nos te upale obraze. Oči su joj na trenutak bljesnule i otrgnula se od muža. Daniel je ustuknuo, siguran da će ga napasti. Međutim, Madeline se namjerila na Charlotte. Golemo predvorje odjeknulo je kad je vrisnula i poput kandži pružila prste prema Charlotteinu ramenu. »On je čudovište!« vriskala je Madeline Stokes. »Ubio je moga sinčića...« Daniel se spremao pozvati osiguranje, no Paul Stokes odvukao je svoju ženu. Dok je prolazila, ponovno se posve prepustila mužu. »Jeste li dobro, Charlotte?« pitao je Daniel. Charlotte je otvorila torbicu. Sumanuto je kopala po torbici. Razni su predmeti poispadali na pod: četka za kosu, zrcalo, tuševi za oči i kemijske olovke. Sebastian se spretno saginjao i skupljao ih. »Treba mi, treba mi...«, ponavljala je. »Za Boga miloga, ženska glavo, smiri se«, prosiktao je Kenneth. Daniel je pružio ruku, no bilo je prekasno. Charlotte su popustila koljena i srušila se na pod. Torbica joj je ispala iz ruku, a tablete koje je tražila iskotrljale se iz nje. Sebastian ih je dodao ocu. »Evo«, reče dječak pružajući ih. Kennethovo je lice bilo gotovo ljubičasto; Daniel nije bio siguran je li to zbog sramote ili napora dok je pomagao Charlotte da stane na noge. Prišao im je stražar i pitao ih trebaju li pomoć. »Čujte, dobro smo«, zagrmio je Croll. Okrenuo se Danielu. »Mogu li vas zamoliti da na trenutak ostanete sa Sebom? Moram je primiriti prije no što izađemo.« Daniel je kimnuo glavom gledajući ih kako odlaze. Sebastian ga je pogledao. Stajao je spuštenih ruku, nakošene glave, tako da je njegovo cijelo okruglo lice bilo okrenuto prema Danielu. »Bit ćemo u onoj prostoriji za sastanke«, Daniel je doviknuo Crollu. »Dajte nam dvadeset minuta.« Daniel je pogledao na sat. Dječak je i dalje zurio u njega.

»Ima panični napadaj. Ne može disati, problijedi i počne disati ovako...« Sebastian je počeo glumiti hiperventilaciju, sve dok mu Daniel nije spustio ruku na rame. Dječak se već zacrvenio i počeo kašljati. »Dođi«, reče Daniel. Otvorio je vrata jedne od prostorija za sastanke i salutirao stražaru koji je stajao pored njih. »Uđimo ovamo i malo pričekajmo dok ti mami ne bude bolje.« Vrata su se zatvorila za njima, zapečatila ih u tom izoliranom prostoru. U toj prostoriji nije bilo prozora. Daniela je podsjetila na krematorij na kojem se oprostio od Minnie. Svi zvuci Središnjega kaznenog suda — odzvanjanje potpetica po kamenom podu, razgovori odvjetnika preko mobitela, došaptavanje pravnih savjetnika i njihovih klijenata — ovdje su bili isključeni. Vladala je topla, blagotvorna tišina. Dječakove oči bile su suhe, a njegovo blijedo lice zamišljeno. Daniel se sjetio njihova prva susreta, u policijskoj postaji u Islingtonu. »Mislite li da je većina ljudi tužna što sam proglašen nevinim?« pitao je Sebastian gledajući Daniela. »Nije važno što drugi ljudi misle; imao si dobru obranu i porota te proglasila nevinim. Sad se možeš vratiti normalnom životu.« Sebastian je ustao i obišao oko stola da dođe do Daniela. Stao je pored njegova stolca. »Nisam se želio vratiti u Parklands House.« »Znam«, reče Daniel. Oslonio se na laktove i nagnuo naprijed, tako da mu je lice bilo u istoj razini s dječakovim. »Ni ja nisam htio da se vratiš onamo.« Dječak je uzdahnuo, a onda se naslonio na Daniela. Glavu je spustio na njegovo rame. Daniel je mnogo puta vidio kako majka tješi Sebastiana pa je znao što treba učiniti. Trenutak je oklijevao, a onda podigao ruku i prstima prošao kroz dječakovu kosu. »Bit će dobro«, šapnuo je Daniel. »Sad je sve gotovo.« »Mislite li da ću završiti u paklu?« »Ne, Sebe.« »Kako znate?« »Zato što pakao ne postoji. Barem ja u njega ne vjerujem.« »Ali zapravo ne znate. Nitko zapravo ne zna. Vjerovati znači samo misliti da je nešto takvo.« »Pa, možda sam tvrdoglav, ali ja mislim da znam. Sve to mi zvuči kao glupost.« »Hoće li Ben biti u raju? Svi kažu da je on anđeo.« »Sebe, slušaj, znam da ti je sve ovo bilo vrlo teško — slučaj je pratila televizija i sve novine, a i svi su ostali klinci u Parklands Houseu pričali o tebi — ali moraš pokušati ne obraćati pozornost na sve te priče. To rade samo da bi prodali novine, ne zato što u njima ima imalo istine...« »Istine«, mirno ponovi Sebastian. »Jesam li ja vama drag, Daniele?« »Jesi«, reče Daniel duboko izdišući. »Ako vam nešto kažem, hoću li vam i dalje biti drag?«

Daniel je razmislio, a onda kimnuo. »Ja sam Benovo lice poklopio ciglom.« Daniel je suspregnuo dah i pogledao dječaka. Svjetlo mu se odražavalo u zelenim očima. Na usnama mu je titrao jedva primjetan osmijeh. »Rekao si mi da si odmah otišao kući...« »U redu je«, reče Sebastian. Sad se otvoreno smiješio. »Sve će biti dobro. Ne morate se brinuti za mene.« Daniel je kimnuo. Osjećao je kako mu se zatežu trbušni mišići. »I vi ste meni dragi«, reče Sebastian. »Mislim da ste mi prijatelj. Drago mi je da ste bili moj odvjetnik...« Daniel je ponovno kimnuo. Ovratnik ga je stezao preko grla. »Kako to misliš — poklopio si Benovo lice ciglom?« »Nije mi se sviđalo njegovo lice. Samo sam ga htio sakriti, da ga više ne gledam. On je bio plačljivac i htio je ići kući. Rekao sam mu neka prestane plakati. Rekao sam mu da ću mu, ako pokuša otići, dati razloga za plač... A onda, pošto sam mu stavio ciglu na lice, više uopće nije plakao. Nije ispustio ni glasa. Više ne.« Danielu su pala ramena. Duboko je izdahnuo i otpustio kravatu. Nagnuo se naprijed i obje ruke zario u kosu. »Trebao si mi reći, Sebastiane.« Glas mu je odzvanjao po prostoriji. »To si mi trebao reći odmah na početku. Drukčije bismo postupili.« Sebastian se nasmiješio i ponovno sjeo, nasuprot Danielu. Bio je oličenje nevinosti: dugih trepavica, lica posuta pjegicama i kose uredno počešljane na razdjeljak. »Mislio sam da vam neću biti drag ako vam kažem. Htio sam vam biti drag.« »Ovdje nije riječ o tome tko je kome drag, Sebastiane. Odmah sam ti rekao da mi moraš sve reći — istinu. Ja sam tvoj odvjetnik... Trebao si mi reći.« »E pa, sad znate«, reče Sebastian. Nakosio je glavu. Daniel je osjećao mučninu, a po leđima ga je oblio hladan znoj. Pritisnuo je jezik na nepce, suzdržavajući se. »Moram ići«, reče Daniel. »Hajdemo... pronaći tvoje roditelje.« Dječak ga je pogledao. Daniel je duboko udahnuo; nije znao što bi mu rekao. Na hodniku su ih čekali Crollovi. Charlotte je ponovno bila na nogama i ljuljala se poput suncokreta. Oči su joj bile skrivene iza velikih sunčanih naočala. Ken ju je i dalje držao za lakat. »Hvala, Dane«, rekao je Kenneth kad je Daniel predao dječaka roditeljima. Daniel se lecnuo zbog takve neprimjerene familijarnosti. »Jesi li dobro, mladiću?« Kenneth je zagrmio na sina. Sebastian se uvukao između roditelja i primio ih za ruke. Od prizora takve obitelji Danielu se smučilo. Želio je odvratiti pogled.

A onda su otišli, držeći se za ruke. Izašli su kroz vrata Središnjega kaznenog suda; Sebastian se preko ramena osvrtao prema Danielu dok su ga nježno potezali van.

Daniel je otkopčao najviši gumb svoje košulje, skinuo kravatu i spremio je u džep. Noge su mu se tresle. Osjećao se kao kad je posljednji put odlazio od Minnie. Nije to bio prvi put da mu je klijent lagao. Nije shvaćao zašto se ovaj put osjeća tako prevareno. Zastao je usred bogato oslikanog predvorja Središnjega kaznenog suda i osvrnuo se oko sebe. Njegov gubitak bio je ovijen neobičnim olakšanjem. Bilo kako bilo, sad je sve završilo.

Daniel je izašao u more novinara. Bilo je hladno i spremala se kiša, no osjećao je vrelinu bljeskalica. Zaslijepile su ga pa nije vidio lica koja su mu se obraćala, samo mikrofone sa spužvastim navlakama koje su gurali prema njemu. »Zadovoljni smo ishodom suđenja. Moj klijent i njegova obitelj raduju se nastavku normalnog obiteljskog života. Naše su misli s obitelji žrtve u ovom teškom trenutku.« Daniel se gurao kroz gužvu kad je jedan od novinara povikao: »Kako ste se osjećali kad ste pobijedili? Jeste li se iznenadili?« Okrenuo se prema čovjeku koji mu se obratio. Znao je da je sad preblizu kameri i da će izraz njegova lica biti prikazan — i prokomentiran — na vijestima. »Danas nitko nije pobijedio. Dječačić je izgubio život, ali zahvalni smo što je pravda prema mome klijentu zadovoljena.« Bilo je još pitanja, no onda su izašli Stokesovi. Madeline se sabrala, no jedva se držala; Paul je odlučno stisnuo usta. Novinari su ostavili Daniela i tužitelja na miru i svu pozornost svratili na roditelje žrtve.

Daniel se osvrtao tražeći Irene, ali nigdje ju nije vidio. Krenuo je prema podzemnoj željeznici, a onda je ugledao pred sobom. Hodala je oborenih očiju i doimala se potišteno. »Zar nisi rekla da ćeš me pričekati?« povikao je sustižući je. »Ah, tu si. Nisam znala gdje si završio.« Odmaknula je pramen kose s lica. »Jesi li dobro?« pitao je Daniel gledajući u njezine umorne oči. »Ne znam«, odgovorila je uz neobičan osmijeh. »Osjećam se čudno. Vjerojatno sam samo iscrpljena.« »Pobijedila si«, rekao je. »Mi smo pobijedili«, odvratila je i spustila ruku na njegov rever. Uživao je u težini njezina dlana na svojim prsima. Na trenutak ju je poželio privući k sebi i poljubiti. Duboko je udahnuo. Htio joj je reći ono što mu je rekao Sebastian, ali odustao je. Ona je bila jedina osoba kojoj je to htio reći, jedina osoba koja bi shvatila. Jednom će joj reći, ali ne sad; oboje su dovoljno toga proživjeli za jedan dan.

»Kako si se snašao?« pitala je pokazujući na hrpu novinara u daljini. »Dobro. Znaš kako to ide — već su se prebacili na Stokesove.« Irene je odvratila pogled. »Srce mi se slama zbog njih. Sad se nemaju za što uhvatiti. Sin im je mrtav, a nitko ne snosi krivicu.« Daniel je zadrhtao na vlažnoj hladnoći, pokušavajući se otresti riječi koje mu je Sebastian šapnuo. Stavio je ruke u džepove i pogledao tamno nebo. »Ali dobra smo ekipa«, rekla je. Pogledao ju je u oči i kimnuo. Ponovno je spustila dlan na njegov rever. Odjednom je osjetio kako se naginje prema njemu. Podigla se na prste i poljubila ga u usta. Usne su joj bile hladne. Po glavi je osjetio prve kapi kiše. Bio je previše potresen da joj uzvrati poljubac, ali nije se micao sve dok se ona nije odmakla. »Oprosti«, rekla je okrećući se od njega, zajapurenih obraza. Pustila je da joj kosa padne preko očiju. Pogladio ju je cijelom dužinom vrata, a onda je palcem pomilovao po bradi. Nije znao što će se dalje zbivati, ali činilo mu se značajnim.

Epilog iša je stala kad je Daniel ušao u Brampton. Osjetio je kako ga obuzima neobičan spokoj. Sve dok se K nije dovezao do Cumbrije, mislio je samo na suđenje. Nije bio siguran je li Sebastiana ikad smatrao nevinim. Ni u jednom ranijem slučaju klijentova nevinost nije mu bila bitna. No sad kad je dječak bio oslobođen i priznao krivnju, Daniel se osjećao odgovornim. Ponovno se sjetio Paula i Madeline Stokes, njihove boli kojoj presuda nije donijela mir. Dječaku je trebala pomoć, no Daniel je svoju ulogu izvršio. Samo se mogao nadati da će stručnjaci koji su radili na slučaju i bavili se Sebastianom shvatiti što mu treba. Daniel je znao da se ništa bolje ne bi osjećao ni da je presuda bila drukčija. Iz iskustva je znao da, koliko god maloljetni prijestupnici bili problematični u prošlosti, kakve god nevolje vukli sa sobom, u zatvorima bi postali samo još gori. Sad kad je došao u Brampton, Sebastian mu se činio dalek: bolno blijed, poput tona koji razaznaje teškom mukom. Već je gotovo bila zima i vjetar je otpuhao lišće s drveća. Gola stabla stajala su ocrtavajući se na nebu, poput pluća. Čuo je kako mu kiša zapljuskuje automobilske gume dok je ulazio u selo. Udahnuo je i zadržao dah, pitajući se bi li situacija mogla biti išta drukčija da je Sebastian poznavao Minnie. Pokušao se otresti razmišljanja o dječaku. Sjetio se sinoćnjega okusa Ireneinih usana i nasmiješio se. Parkirao je ispred imanja. Dvorište je bilo uređeno, a stara šupa srušena. Vrt je bio prekopan, a trava pred kućom pošišana. Daniel je udahnuo čisti miris zemlje. Zrak je bio hladan pa je izvukao ključ i posljednji put ušao u kuću.

Sad je bila drukčija. Gotovo se nimalo nije osjetila Minnie. Podovi su bili besprijekorno čisti, a kupaonica i kuhinja mirisale po izbjeljivaču. Nikad nije vidio stari električni štednjak tako blistavo bijel. Kažiprstom je prešao preko njega, prisjećajući se svih onih jela koja mu je spravila: mesne pite, ribe s krumpirićima, goveđe pečenke i jorkširskoga pudinga. Okviri prozora bili su svježe obojani. Stol je bio prazan, a hladnjak otvoren i čist. Daniel se kasnije trebao naći s Cunninghamom da razmijene ugovore i preda mu ključeve. Sjetio se kako je nekoliko mjeseci ranije došao u praznu kuću. Tad je još bio ljutit na nju; osjećao je bol, ali nije htio priznati koliko je izgubio. Naložio je da se sve njezine stvari bace, a kuća profesionalno isprazni. Sad je želio vidjeti novine koje je čitala, staklenke pune različitih gumba, njezinu staru odjeću, gramofonske ploče na kojima nije smio ostaviti otiske prstiju, životinje s kojima je dijelila život dok ju je on prezirao. Daniela je boljelo u grlu. Otvorio je vrata dnevnoga boravka. Bio je prazan: nije više bilo njezina starog kauča, staromodnog televizora i videorekordera, njezinih fotografija i slika, stolčića ne kojemu bi odmarala svoja stopala tvrdih tabana i zadebljalih noktiju. S podnih dasaka izribani su otisci nogu glasovira, ali je drvo bilo tamnije ondje gdje je instrument zaklanjao svjetlost. Daniel je objema rukama prekrio oči. » Žao mi je, mama«, prošaptao je u tihoj, praznoj kući. Grlo mu se stegnulo, a vrele suze krenule niz obraze. »Oprosti mi.«

Bosim je nogama pritiskala pedale, raširenih koljena, dok joj je suknja padala između bedara. Uspravila se i zabacila glavu smijući se kad je dodirnula tipke. »Kad si naučila svirat’ glasovir?« pitao ju je. Ležao je na kauču, ruku sklopljenih ispod glave, i gledao je. »Kad sam bila mala. Moj otac je volio svirat’ pa je naučio mene i sestru... Vodio bi nas na koncerte... a morale smo i u tišini, s prstom na usnama, slušat’ njegove ploče. Neke od onih ploča bile su njegove i slušala sam ih kad sam bila djevojčica.« Minnie se nagnula prema Danielu dok je govorila, desnom rukom prebirući po tipkama, dok je lijevi kažiprst pritisnula na usne. »’Oćeš da te naučim?« Odmahnuo je glavom. »Je l’ tvoja kći svirala glasovir?« Nije odgovorila. Još uvijek nije shvaćao što se dogodilo djevojčici čijeg je leptira pokušao ukrasti, ali svaki put kad bi ga vidio, sjetio bi se nje. »Znala je nešto malo«, samo je rekla, a onda opet zasvirala, tako glasno da je kroz kauč osjetio vibracije. Od njih ga je zasvrbjelo tjeme. Vidio je kako su joj se obrazi zacrvenili, a oči zamutile od suza. No onda je, kao i uvijek, zabacila glavu i nasmijala se. Pogledala je kroz prozor, snažnim rukama žestoko udarajući po tipkama. »Ah, daj dođi, Danny. Sjedni pored mene da vidim što znaš.« Ponovno je odmahnuo glavom. »Čula sam te pred koji tjedan kak’ sviraš, znaš. Mislio si da sam vani, al’ čula sam te kak’ pokušavaš. Neće se slomit’, znaš. Mogu te naučit’ odsvirat’ neku melodiju ili jednostavno mo'š svirat’ što se tebi sviđa. Nema veze. Katkad je dobar osjećaj proizvest’ buku. Time zaglušiš buku u svojoj glavi. Vidjet ćeš. Dođi, sjedni pored mene...« Pomaknula se po stolčiću i pogladila oslobođeno mjesto pored sebe. Prošla su tek dva tjedna otkako je bio pretučen i pobjegao mami. Još ga je uvijek pratio čudan osjećaj u nosu; šmrcnuo je kad je sjeo pored nje i pogledao tipke. Osjetio je miris vlažne vune na njoj i njezin meki bok na svome. »’Oćeš da te naučim laganu pjesmicu il’ bi radije samo bučio? Meni je svejedno.« »Onda me nauči nešto«, tiho je rekao i pustio da mu prsti padnu na tipke. Slušao je usamljene, šuplje tonove koje je stvorio. »Dobro onda. Ak’ pogledaš klavijaturu, vidiš crne i bijele tipke. Primjećuješ li kak’ su crne tipke grupirane?« Daniel je prstom prešao preko crnih tipki. »Neke su po dvije, a neke po tri.« »Bože, baš si pametnjaković, ha? Zaš’ ti mene ne naučiš svirat’ vražji glasovir?« Nasmijala se, a Daniel se okrenuo i nasmiješio joj se. Iz toga kuta vidio je gdje joj nedostaje zub: u gornjoj čeljusti, blizu kutnjaka. »A sad slušaj ovo.« Posegnula je na desnu stranu klavijature, naginjući se preko njega, tako da joj je lice bilo blizu njegova. Pritisnula je tipke, a onda prstima pojurila preko klavijature i pritisnula tipke na krajnjoj lijevoj strani. »Primjećuješ li razliku u zvuku?« pitala je. Nagnula se prema njemu i vidio je tamnoplave krugove oko njezinih svijetloplavih šarenica. Oči su joj bile poput špekula, tvrde i jasne.

»Ovdje je zvuk dubok, a ovdje visok«, odgovorio je pokazujući oba kraja klavijature. »Imaš pravo, zdesna je visok, a slijeva dubok — bogme si prirodni talent. A sad ćemo probat’ duet.« Strpljivo mu je pokazala tipke koje proizvode visoke tonove i nazvala ih brojevima jedan, dva i tri — prema redoslijedu kojim ih je trebao pritiskati. Onda je počela svirati melodiju na lijevoj strani klavijature. Objasnila mu je kad treba pritisnuti tipke. Pokušala ga je nagovoriti da svira s tri prsta, ali on je ipak radije nabadao kažiprstom, uživajući u hladnom tonu koji je proizvodio. Tako je prošlo nekoliko minuta. Ona je svirala melodiju na lijevoj strani klavijature, a kad bi htjela da on zasvira tonove koje ga je naučila, laktom bi ga gurnula u rebra uz povik »Sad, sad!«, u kojem su se čuli njezini čudni irski samoglasnici. Rekla mu je da se pjesma zove Srce i duša. Međutim, njemu je dojadilo pa je počeo dlanovima udarati po tipkama. Tring tring tring, po cijeloj klavijaturi. Očekivao je da će se ona naljutiti. Tad je još nije dobro poznavao. Pogledao ju je u oči, no bile su raširene od radosti. I sama je počela dlanovima udarati po tipkama za duboke tonove, tako da su teški zvukovi odzvanjali uz njegov piskutavi cvilež. No ipak je to bio duet. Buka je Blitza otjerala iz sobe, a ona je počela pjevati iz svega glasa bilo koje riječi koje bi joj pale na pamet. I on je činio isto, sve dok nije promukao, a oboje su bili napola gluhi i obliveni suzama od smijeha. Onda su utihnuli i ona ga je privila uza se. Bio je umoran pa joj je to dopustio. Dok je zvonjava u njegovim ušima jenjavala, sinula mu je misao oštra i jasna poput visokoga tona na glasoviru. Sviđala mu se i htio je ostati. Ta mu je misao odzvanjala u glavi i utišala ga. Pogladio je bjelokosnu oplatu instrumenta, dok su mu prsti još bridjeli od udaranja po tipkama.

Ziki ___ Crowarez.org